Mesić i Manolić (i cijeli udbaški kadar) su i dalje bili odani Moskvi, zato su se i rastali od Tuđmana koji je odabrao Šuška.

je, zato su Hamerikanci od Daytona rušili Tuđmana (možda i otrovali skupa sa Šuškom) i aktivno radili da na vlast u Hrvatskoj dovedu Mesića.

Šušak i Tuđman su samo poslužili Hamerikancima da spase njihove muslimanske štićenike, nakon toga su ih škartali i podržali potpunu restauraciju starih struktura u RH.

Previse ocitavate iz necega sto je vjerojatno sitni oportunizam. Ako je ova prica istinita, svejedno ne vjerujem da Milanovic ima moc maknuti americke sankcije. To mi se cini kao prevelika usluga rojsu radi potpisa na pismo. Prije da su priveslali glupog rojsa.

Gotovini je navodno u pitanju neka petljanija oko posla s ribama, a Kresic se valjda naivno zaletio u to pa povuka.

Hebrang o Gotovini:

Dakle sve upucuje na prizemne sitne interese i dugove. Ko je nama budalama kriv sto kujemo te neke ljude u zvijezde.

Jedan je General Praljak!

Jedan dobar dio hrvatske Udbe je pomogao stvaranju neovisne Hrvatske.

... i postali crveni kapitalisti.

Pa, da.

Odličan dokumentarac.

apsolutna i povijesna činjenica koja ih ne amnestira od ničega, i još nigdje nisam čuo da se ikome umanjuje kazna zbog doprinosa za obranu Hrvataske.

Tuđman je bio najveći državnik i povijesna ličnost za čitavog hrvatskog postojanja. Kao takav jako je dobro znao da komuniste i udbaše treba držat uza sebe jer je alternativa da rade kontra, nije da ih je i to spriječilo, ali šteta je bila bitno manja. Sad, koliko je to utjecalo na konačni ishod i jel ova i ovakva država vrijedila sve one krvi i žrtve običnih malih ljudi, ostavljam za neku drugu temu.
Ono što je bitno naglasiti jest da je Njemačka sudila Perkoviću i Mustaču za ono što su učinili u ime neke druge države (Jugoslavije) na njemačkom teritoriju, dakle Hrvatska s tim nema nikakve veze, kao ni Domovinski rat. Postojao je uvjet ulaska u EU, Hrvatska je na njega pristala, Njemačka se na njega pozvala i tražila je izručenje Perkovića i Mustaća ne kao hrvatskih obavještajaca već kao bivših jugoslavenskih obavještajaca, prema tome uplitanje njihove uloge u DR i stvaranju Hrvatske je perfidni pokušaj da ih se amnestira za zločine za koje su odgovorni u drugom režimu. Ne postojii osnova da se PRH upliće u posla drugih država.

Mislim da bi ova dvojica trebala još malo odležati, ali, realno, da su nam 90-ih ponudili svoje usluge u zamjenu za amnestiju, svi bismo prihvatili...
Za takve stvari se, opet realno, amnestija i daje; kad dobiješ suradnika u kriminalnim redovima bilo da si policajac bilo da si u strukturama koje se bore protiv mafije, a kamoli ne u ratu.
I recite da sam glupa što vjerujem u kršćansku argumentaciju generala Gotovine, ali radi se o čovjeku koji se svojedobno potpisao na osmrtnicu Miloševiću, a obrazloženje je bilo slično.

Također, znam da je urgirao za ublažavanje kazne osuđenim suborcima, tako da, čini mi se, nema mjesta prozivkama za licemjerstvo.
Posve je nešto drugo činjenica da nikad nismo, a niti nećemo, suditi za neko političko djelo počinjeno u vrijeme Jugoslavije, već je to morala Njemačka.
A na tome će i ostati.

I predsjednik i premijer bi trebali prestati cirkusirati i dizati tlak puku. A predsjednik bi po ovom pitanju trebao nešto i odlučiti. Bit će zanimljivo vidjeti što.

Ljudi griješe a posebno ako su primorani i ubjeđeni u krive ideologije, te kao takovi, poticajima nadređenih, bezuvjetno izvršavju zadate zadatke u zabludi, kako to rade u dobrobit svog naroda. Ovakvi ljudi, zaluđeni ideologijom ne razmišljaju što ti zlonamjerni zadatci zbilja rade narodu i kako ti zadatci samo služe u izvršenju nečijih bolesnih ideja.
Takvi izvršeni zadatci za koje, nalogodavci mraka tvrde, spašavaju narod, ne samo da ne spašavaju, već dugoročno ugrožavaju taj isti narod.
Vjerujem ovaj sudski proces, koji su prozivjeli gore imenovani, dao im je dosta vremena za razmišljanje i ako su voljni i imaju potrebu olakšati dušu, trebaju traziti pomilovanje, kao rasterećenje duši, a ne kao nijekanje istine, zatomljivanje i opravdavanje zločina, koji su počinili.
Kad bi Perković Josip i Mustač Zdravko priznali zločine i iskreno se pokajali, s tim da iznesu na vidjelo sve zločine počinjene u ime naroda od cijele Jugokomunističke klike, specijalno istinu o Jasenovcu, Bl. Alojziju Stepincu i td, tek tada bi se dalo razgovarati o oprostu. Bez istine i iskrenog kajanja nema razgovora, ni razmatranja o pomilovanju.
Oni nisu samo ubijali oružjem, već neistinama i blaćenjem Hrvatskog naroda i države, tj. lazima, kojima su pravdali počinjene zločine.
Ovo je stostruki zločin i zato je ovo pravi moment da sve neistine rasvijetle i donesu Hrvatskom nadodu pravdu i pravi mir, kako vanjski tako i duševni.
Nikakvo površno lažno pomilovanje, neće im olakšati dušu, niti ublažiti zločine.
Samo iznošenjem istine o svim zlocinima 1941-1990, lažima i lažnim svjedočanstvima, kojima su opteretili naš narod i državu, će se moći donekle iskupiti pred Bogom i narodom. Tek onda se mogu istinski pokajati i tražiti oprost. Ovo je toliko potrebno, ne samo zločinima i neistinama ugnjetavanom Hrvatskom narodu, Hrvatskoj državi, već i samom, Josipu Perkoviću, Zravku Mustaću i njihovim obiteljima.
Samo istina, istinsko kajanje i traženje istinkog oprosta, će donijeti istinski mir.

kad bi to važilo i za druge koji su doprinjeli obrani Hrvatske, onda bi to imalo nekoga smisla.

s druge strane,, opet pitam, koje su to zasluge Mustača u obrani Hrvatske?

Sad dok nam mašu Gotovinom i žele nas uvjerit da su udbaši stvorili Hrvatsku, valja se prisjetit članka Slobodne iz 2013. jer kao što svi znamo, hrvatska je memorija vrlo kratka.

"Slobodna" u posjedu transkripta: Tuđman je naredio da se ukloni Perkovića

s razgovora predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana s Vicom Vukojevićem, zastupnikom u Saboru RH, održanog 5. prosinca 1993. godine u Predsjedničkim dvorima. (Ostali prisutni: dr. Jure Radić, dr. Ivić Pašalić). Početak u 11 sati.

Predsjednik: Ja sam pozvao Vicu Vukojevića na razgovor iz dva razloga: prije svega, da porazgovorimo o njegovom izvješću Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu koje je on kao predsjednik Vijeća potpisao, da vidimo što s time, što je njegova namjera, Vijeća toga, s obzirom na to kome je to sve skupa dostavljeno, Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, Ministarstvu unutrašnjih poslova, Ministarstvu obrane, Ministarstvu vanjskih poslova. To je jedno, a ja imam i konkretnih pitanja.

I drugo, da porazgovaramo o radu, o daljnjoj djelatnosti Vice kao zastupnika i člana HDZ-a. Vice je isto tako tražio sastanak sa mnom, vjerojatno ima i on nekih pitanja, pa vjerojatno u sklopu ovih možeš i svoja postaviti.

Mene sada zanima ovo, možda malo da nam kažeš, meni barem, ne znam tko je sve u Vijeću i što smatrate završenim, što bi vi predlagali, jer iz ovoga što je tu iznešeno, ima živih ljudi koji su činili zločine ili sudjelovali u njima i znači koje Vijeće i što ti smatraš da bi trebalo poduzeti.

Predsjednik: Zanimalo bi me i bilo bi dobro da se napravi koliko je ljudi likvidirano i u kojim razdobljima. Znači, od ‘45. do ‘48., od ‘48. do recimo ‘66. do Rankovića, pa koliko od’ 67. do kraja ‘71.

Vukojević: Sve je, gospodine Predsjedniče, unutra.

Predsjednik: Jeste, posebnu analizu da se vidi, znači, u kojim razdobljima.

Vukojević: Najveća gustoća, ubijanja.

Predsjednik: I za vrijeme čijeg vladanja.

Vukojević: Ja sam iz odredjenih razloga to i napravio.

Predsjednik: I još nacionalni sastav ubica i agenata. Koliko Srba, koliko Hrvata, koliko Muslimana i, znači, što poslije toga.

Vukojević: Gledajte, Komisija - žrtve i istraživanje žrtava rata - je naš projekt i to smo na HDZ-u i onda smo donijeli Zakon o utvrđivanju žrtava rata i na tome se radilo. Međutim, odmah moram izraziti, odnosno reći nešto što mi se ne sviđa - mi iz Sabora smo bojkotirani u zadnju godinu dana i više. Nama se onemogućuje svaki rad, osobito rad na dokumentaciji koja je po mom sudu, jako, jako bitna.

Kao prvo, prilikom tih istraživanja i one dokumen­tacije kada smo radili film o Bruni Bušiću došli smo do određenih rezultata i onda smo tu dali određene napore. Idem odmah na početak, ovo što ste rekli u vezi gustoće i ubijanja. Godine ‘45. ubijen je Ivo Protulipac, ‘62. Ilija Abramović i mala Domači­nović je ubijena nehotice jer su udbaši stavili u hrvatski dom u Buenos Airesu, kad je mladež imala školsku zabavu, stavili su minu koja je ubila to jedno trogodišnje dijete.

Znači, za vrijeme Rankovića samo su namjerno ubije­ne dvije osobe prema našim saznanjima dokumentirano. Ali od odlaska Rankovića, od 6. mjeseca ‘66. do ‘71. godine, dolaska Savke i Tripala 19.

Predsjednik: Oni su bili od ‘66.

Vukojević: Tripalo je rekao da u Hrvatskoj nije bilo zloupotreba službe državne sigurnosti i da je služba u sastavu, odnosno legitimna, da služba ne djeluje mimo sistema. Ni jedan Hrvat u inozemstvu nije ubio ako politika nije odobrila. U tehnologiju ubijanja smo ušli sasvim. Ja ovo govorim kratko, nemamo vremena, možemo to posebno kasnije elaborirati. Oni su pratili određene osobe, kada su došli do nekih saznanja da te osobe bi mogle biti opasne po državu, onda su, iz centra su tražili odobrenje i za...

Onda, kada je Udba isto tako ocijenila, išla je prema Centralnom komitetu i onda je politika odredila da ili ne. Ako je politika odredila nažalosnu (?) akciju, onda se vraćalo natrag, operativa izvršavala svoje. Taj isti Miko Tripalo mene u riječkom “Novom listu” uporno proziva kao nacista, a ja imam ove dokumente, i o tome uporno šutim. Nitko nije ubijen bez odobrenja politike.

To ćemo: jedan puta morati reći, ali ne znam tko će reći. Uporno u zadnje vrijeme, oko šest mjeseci u tom riječkom “Novom listu” nema lista da on neće mene ili spomenuti ili...

Predsjednik: Čitav režim je oglasio nacititozam, tako nešto.

Vukojević: Puca se na vas, mene se uzima konkretno u ovim slučajevima. Gledajte, mene smatraju fašistom. U Zagrebu se Ilicom šeće Joža Tripić koji je mene tukao, koji me je ilegalno držao u zatvoru, zatim Štef Katić koji je nada mnom vršio torturu. To je nedostojno čovjeku. Nije mu dlaka s glave pala. Ja sam ‘72. godine bio u zatvoru, u samici, Okružnog suda u Zagrebu, ‘76. godine...

Drugi, pročelnik konzularne službe kod nas za Mi­nistarstvo vanjskih poslova je Stipetić, to je isto konzul u Stuttgartu, a oni su svi nasljednici Kinga, onog Kraljevića koji je radio u Udbi, a zatim otišao za konzula u Stuttgart.

Predsjednik: Stipetić?

Vukojević: Sada radi kod nas u Ministarstvu vanjskih poslova.

Predsjednik: Tko ga je primio?

Vukojević: Ne znam.

Predsjednik: Ja sam tebe slao i u Ministarstvo unutarnjih poslova da takve stvari spriječiš.

Vukojević: Ja dođem u Ministarstvo unutarnjih poslova i izvrše puč protiv mene - Boljkovac, Degoricija, Krešo Mikulčić moj prijatelj. Sada sam došao u Ministarstvo vanjskih poslova isto tako. Najbolje ništa ne raditi, predsjedniče, čim malo počneš...

Predsjednik: Dobro, pa radeći na ostvarenju hrvatske države i ja sam postao ustaša. Doduše ustašama sam rekao ‘66. u Americi, nikada niste bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Vidiš, Vice, političke prilike su takve kakve jesu i unutar i u svijetu, prema tome, moramo se ne dati njima ovladati negoli - što da radimo sada.

Reći ću ti nešto. Ja sam već rekao svojim najbližim suradnicima da sve te bivše koji su radili u Udbi, ti spominješ tu Perkovića i to, ne samo Perkovića nego i sve druge koji su radili da ih se ukloni. I na kraju tu novu našu službu UNS-u, Službu nacionalne sigurnosti počinjemo stvarati sa novim ljudima i to ćemo provesti. Znači, sve te ljude koji su bili u bivšoj službi ili ovo ako je točno da su Kopsa, Stipetić, bili povezani sa tom i takvom djelatno­šću, treba ih ukloniti sutra.

Vukojević: Naš izvor iz Njemačke koji je autentičan, apsolut­no kaže da je osobno on u ime njemačke policije ovu dvojicu pratio non-stop. I Stipetića i Kopsu. Imamo čovjeka u njemačkoj politici koji ima podatke.
Predsjednik: Utvrditi tko je. Ovaj Kopsa je možda naslijeđen tamo, ali u Ministarstvu nije naslijeđen, znači, tko ga je primio, tog Stipetića, tko od ministara.

Vukojević: U tom Ministarstvu vanjskih poslova se svašta, predsjedniče, događa. Ja sam užasno nezadovoljan. Prije svega...

Predsjednik: Ti postavljaš što sa arhivom, što sa ovim. Prije svega, kada si to tako dao, prije nego što smo politički raz­motrili, onda bih ja bio za to da se da jedno priopćenje da je to Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora završilo rad. Sa svoje strane završilo rad i dalo na raspolaganje državnom odvjetništvu i ministarstvima rezultate svoga rada.

Vukojević: Ja to najprije moram iznijeti na Komisiju, da Komi­sija to verificira. Ovo je sirov materijal i zato je državna tajna. Ministar unutarnjih poslova, ministar unutarnje sigurnosti, Vi, mimo toga ne smije izići.
RJEŠENJE JE - PRIOPĆENJE
Predsjednik: Idimo onda na Komisiju. Ovo objasni jer će te napasti, da se na Manolića odnosi i na tu godinu. Idi na Komisiju i prema tome, po mom mišljenju, iz toga bi moralo proizaći da bi neke postupke trebalo... Ja sam bez obzira na ovo što sam ti rekao donio odluku da se svi ti bivši maknu, ali sasvim sigurno da neki ljudi koji su bili direktni izvršitelji ili organizatori takvih zločina, da bi morali biti pozvani na odgovornost, Kako, da li je moguće, možda neki tajni proces, sasvim sigurno ne bi nam bilo u ovim okolnostima sada... Trebalo bi jako dobro razmisliti, da bi trebao neki javni proces.

Vukojević: Koliko od toga imamo koristi, toliko ćemo raditi.

Predsjednik: Jedno priopćenje - vi ste završili posao, neka državna tijela prosude sa političkog i pravnog stajališta što je svrsishodno. Ali ova odluka...

Dr. Jure Radić: Možda bi nam čak politički bilo da Komisija još ne završi. Postaviti će se pitanje onda a zašto državna tijela nisu poduzela, ako imaju dokaz da nešto rade.

Predsjednik: Ali budi sasvim siguran, pošto je to otišlo do državnog odvjetništva, to·znači, tamo ima ne samo Herceg, i takav Herceg kakav jeste, neuravnotežen...

Vukojević: Odgovorni su oni ljudi koji su to dobili.

Dr. Jure Radić: Meni se čini da dok se ne sredi stanje u zemlji, da bi čak bilo bolje da komisija nije završila posao, Još je u radu, još se radi. Ako je gotova, kako onda opravdati neko državno tijelo da nije poduzelo akciju, pred narodom, sutra.

Predsjednik: Nisam sasvim siguran, neki postupak se vodi.

Vukojević: Bušić. Radi ubojstva Brune Bušića, protiv Vinka Sindičića. Tu nam je ta Nika Pintar podvalila, istražni sudac koji je išao gore, tu je napravljena podvala.

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hr ... RzcSYHB85I

Puno laprdanja za nešto što je prosto ki pasulj.
Oprost daju Bog i obitelj žrtava, za sve ostalo tu je zakon.
Perković i Mustač su izručeni Njemačkoj za udbaška posla koja su organizirali kao jugoslavenski obavještajci. Prije ulaska u EU obvezali smo se da ćemo na to pristat, i onda na scenu stupa Milanovićeva vlada i odbija to učiniti igranjem na emocije, upličući sam Domovinski rat.
Kakve veze Domovinski rat i Hrvatska imaju s time što je Njemačka tražila izručenje Perkovića i Mustača za organiziranje ubojstva hrvatskih emigranata u vrijeme Jugoslavije na njemačkom teritoriju?
Zar je prosječan Hrvat zaista tako glup da nema elementarne mentalne kapacitete da procesuira ovakvu banalnu podvalu?!
Pa jel vi razumijete da vam hoće prodat priču da je UDB-a = Hrvatska i Domovinski rat.
Slično sada rade s ovim sukobom globalista i Rusije na teritoriju Ukrajine. Crtaju neke binarne podjele i lupaju asocijacije tako da se ovi kojima je mrsko razmišljati i čitati ne moraju puno mučit.

da je mogu sisati. stvorili su "neovisnu hrvatsku" koja je najobičnija komunistička prčija.

Bravo, ajmo svima medalju koji su bili u ratu ili pomogli u stvaranju nečega, free bonus ubojstvo po odabiru.

Ako nešto dolazi od Ante Nobila, šampiona taekwondoa na maloljetnicimai i ženama, onda tu nema sreće niti ičega dobrog, za Hrvate ili Hrvatsku državu, jer on mrzi i samo slovo "H" od riječi Hrvat!

Kakve proročanske riječi!
A Anto Nobilo živi u državi koju tako silno mrzi, pa i nije čudo kako je (on) oličenje zla i crnila!
Sreća, znamo kako na kraju zlo pojede i uništi samog sebe!

Ima li boljeg dokaza od ovoga da je Hrvatska udbaška država. Svi "desni" časnici su proživjeli medijsku harangu, pljuvanje po "liku i djelu", a dva udbaša

žele izvaditi iz zatvora taman im to bilo zadnje.