Ne misle tako samo forumaši, tako misle i neki koji su se time opširnije bavili i čitali o tome. Recimo, Aleksandar Musić.
U Hrvatskoj je bilo relativno malo antižidovskog osjećaja prije Drugog svjetskog rata. No to nije pomoglo židovskoj zajednici za vrijeme rata, nažalost.
Imamo i relativno velik broj pravednika među narodima (prema broju stanovnika najviši u Europi), ali ni to nije bilo dovoljno da sačuva tu zajednicu, i koliko god da je broj ljudi koji su pomagali Židovima bio relativno velik nije očigledno bio dovoljan. Samo to treba reći.
Nikad neće postojati zemlja društvo ili veća grupa ljudi u potpunosti lišena svake diskriminacije, isto kao što nikad neće postojati društvo lišeno ljudske gluposti. Stvar je u relacijama i borbi protiv istog.

Hroboatos, nemam sad vremena, odgovorim sutra.

Hrvati su imali preća posla od naganjivanja židova, za vratom su nam 1000 godina visjeli Talijani, Turci pa Mađari i Švabe.

Židovi nikada nisu bili proganjani u Hrvatskoj a danas se sustavno nabija neka krivnja za period kad se niti jednu zemlju u Europi osim Njemačke nije ništa pitalo.

Hitlerova banda je radila što je htjela.

Mislis da netko pusi tu tvoju bjedastu pricu...tipa "cica mica i gotova prica".

Nismo mi majke mi....to je zli Hico i njegovi.

Slažem se s prve dvije rečenice, i moje iskustvo je takvo.



Za ovo ne znam, moram priznati.



Američki i europski Židovi su u velikoj mjeri nereligiozni, dok su oni porijeklom s Bliskog istoka i od drugdje još u velikoj mjeri zadržali religioznost.
Po mome mišljenju, više je razloga za to; opći sekularizam, ali i posljedice holokausta, i to ima utjecaj; kako bi Branko Lustig rekao naprosto je teško vjerovati u milosrdnog
Boga nakon Auschwitza.


A gledaj, ne možeš od običnog čovjeka očekivati da bude upućen u detalje, da zna nešto podrobnije ili lokalnije, normalno se u takvim stvarima oslanjati na autoritete.
Ja se zalažem za slobodu istraživanja svake teme, s time da treba razlikovati povijesnu reviziju i revizionizam ; gdje bi revizionizam bio zlonamjerna negacija činjenica i istraživanje kojem krajnji cilj nije istina kao takva.
Ali ne možeš im zamjeriti osjetljivost oko cijele te problematike.
Oko prošlogodišnje trakavice koju spominješ samo površno sam pratila. Ali spomenuto je da su židovski povjesničari zajedno s njemačkima u jednom trenutku revidirali broj židovskih žrtava u njemačkim logorima nekoliko milijuna naniže, u ime istine. Znaš li možda što o tome?



Srbi bi htjeli svaku hrvatsku državu izjednačiti s NDH i sve Hrvate s ustašama. To je jasno, i što je veći broj žrtava, to više odgovara tome cilju. Čista generalizacija i propaganda koja ima poslužiti u političke svrhe.

Lasice, pojednostavljuješ. Ovako, čak i da je istina ovo što pričaš, a nije, jednom kad preuzmeš vlast, jednom kad dođeš na vlast negdje odgovoran si za sve posljedice koje ta vlast proizvede, čak i kad dođeš onako kako su ustaše došli.

Dakle, Nijemci ih sigurno nisu natjerali na to da sami ustaški zapovjednici vode Jasenovac, kao što to jesu radili.
Da me pitaš bi li holokausta i drugih zločina bilo bez njemačke okupacije, sklona sam odgovoriti ne, ali to ne znači da su krivi za sve i da su im ustaše bili samo nevoljne vodonoše ili nešto slično.
To naprosto ne odgovara istini i onome što znamo.

Ima i boljih i istinitijih odgovora od goddamn Germans did it.
Na nauk nam je kakve sve posljedice mogu proizaći iz politika i politike kao djelatnosti.
No to opet ne znači da odnos kakav je imala NDH prema manjinama treba nekritično preslikavati u svako vrijeme ili svaki hrvatski prostor; bilo onaj koji joj je prethodio bilo sadašnji. Ili, nadam se, budući.

Kada već raspravljamo o ovome treba reći da je knjiga izazvala polemku u Hrvatskoj, pa prenosim.

https://direktno.hr/direkt/kasapovic-os ... od-277126/

Posljednjih mjeseci, kako je najavljeno, svjetlo dana ugledalo je ''monumentalno djelo'' povjesničara Ive Goldsteina ''Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas'' na više od 600 stranica. No politologinja sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Mirjana Kasapović u svojoj recenziji spomenute knjiga naglasila je kako je ''neugodno čitati samo loše knjige'', a upravo je u tu kategoriju savila Goldsteinovo djelo.

Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas'' Ive Goldsteina, kako navodi Kasapović u svojoj recenziji, tematski, teorijski i metodološki zahtjevno je djelo.


Valja napomenuti da se u znanstvenoj literaturi protusemitizam istražuje ''kao politička ideologija, politički i društveni pokret i državna politika, bilo unutar jedne države bilo komparativno u više država''. Međutim kako i sama Kasapović uočava, Goldstein u djelu piše samo o jednoj zemlji.

''Hotimice pišem o zemlji, a ne o državi, jer Hrvatska najveći dio povijesti od srednjeg vijeka nije bila samostalna država nego su hrvatske zemlje bile uključene u različite državne tvorevine – Habsburšku Monarhiju, Mletačku Republiku, Osmansko Carstvo, Dubrovačku Republiku, Francusku, Italiju, Mađarsku, Jugoslaviju – u kojima su bile manje ili više prepoznatljivi zemljopisni, etnički, kulturni i politički entiteti. O državi se može govoriti samo od 1941. do 1945. (NDH) i poslije 1992. (Republika Hrvatska). Taj je problem Goldstein riješio tako što je suvremenu Republiku Hrvatsku prešutno 'upisao' u povijest te je hrvatske zemlje koje su u srednjovjekovlju i novovjekovlju bile u sastavu raznih državnih tvorevina, a danas su dio Republike Hrvatske, tretirao kao područja Hrvatske'', objašnjava Kasapović.

To znači da je, primjerice, ''protusemitizam u austrougarskom Varaždinu, Sisku i Zagrebu tretirao kao protusemitizam u Hrvatskoj. Takav je pristup pragmatičan, ali nije neproblematičan. Kako je protusemitizam bio i ostao i državna politika, pitanje je kome državno proizveden ili sponzoriran protusemitizam u Austrougarskoj Monarhiji treba pripisati. Nije li to austrijski i ugarski, a ne hrvatski protusemitizam? Vrijedi i obratno: nisu li nediskriminacijski državno-pravni akti prema Židovima, poput Edikta o toleranciji cara Josipa II., austrijski, a ne hrvatski dokumenti? Problem je još zamršeniji ako se ima u vidu da su državni i nedržavni protusemitizam bili isprepleteni: nedržavni protusemitizam nerijetko je uzrokovala ili poticala država, ali je državna vlast često zabranjivala i suzbijala protusemitske izgrede u društvu i kažnjavala njihove počinitelje''.

S toga Kasapović smatra da se ''Goldstein nije dosljedno držao toga metodološkog pristupa pa je u protusemitizam u Hrvatskoj ubrojio i pojave na područjima koja u naznačenom dijelu povijesti nisu bila, a nisu to ni danas, dijelovi Hrvatske''.

Tako primjerice navodi da Goldstein ''opisuje protusemitske izjave mostarskog učitelja i književnika Ivana Zovka s početka 20. stoljeća i ispad trgovca i veleposjednika Marka Perića u Derventi 1910., citira protusemitske napise Hrvatske sloge, glasila Hrvatske težačke stranke iz Bosne i Hercegovine, i Naše sloge, lista na hrvatskom jeziku koji je od 1870. izlazio u Trstu. Spominje kako Hrvatsko akademsko društvo "Zvonimir" u Beču nije primalo Židove u članstvo, dok je društvo hrvatskih akademičara u Grazu bilo "vrlo agresivno" prema Židovima. U tim je slučajevima primijenjen kriterij etničke pripadnosti počinitelja protusemitskih ispada. Njihovo bi uvrštavanje u knjigu bilo opravdano onda kada bi autor pisao o protusemitizmu Hrvata ili protusemitizmu među Hrvatima gdje god oni bili. No u tom slučaju ne bi bilo opravdano uvrštavanje u knjigu srpskog protusemitizma u Hrvatskoj, kao ni protusemitizma pripadnika njemačke i bošnjačke manjine. Ne bi bilo mjesta ni za protusemitizam političkih emigranata u Australiji, Americi i zapadnoj Europi''.

''Takav pristup postaje uobičajen u prikazima protusemitizma u monarhijskoj Jugoslaviji pa su se u knjizi našli protusemitski ispad i izgredi u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. Najčešći su prikazi muslimanskoga, srpskog i hrvatskog protusemitizma u Bosni i Hercegovini. Goldstein bilježi izgon Židova iz Sarajeva oko 1920., bojkot židovskih trgovaca, protusemitske napise u srpskima radikalskim listovima Pravda iz Sarajeva i Semberija iz Bijeljine, sarajevskima Večernjim novostima i tjedniku Narod, muslimanskom glasilu Domovina, glasilu Jugoslavenske muslimanske organizacije Pravda, muslimanskom listu Slobodna riječ, sarajevskoj Novoj riječi, sarajevskome Katoličkom tjedniku, sarajevskom Pokretu itd'', navodi politologinja te dodaje:

''Sve to zauzima priličan broj stranica i dobrano je 'napumpalo' knjigu o protusemitizmu u Hrvatskoj''.

Međutim, ''kada je opis protusemitizma u Bosni i Hercegovini postao metodološki opravdan u okviru NDH, Goldstein o tome uglavnom šuti. U skromnu poglavlju o protusemitizmu u NDH, ne razmatra razmjerno snažan protusemitizam bosanskohercegovačkih muslimana. Ukazuje na protusemitske stavove Katoličke crkve, od nadbiskupa Alojzija Stepinca do provincijskih svećenika, ali ne prikazuje stavove članova Islamske vjerske zajednice, od reis-ul-uleme Fehima Spahe preko istaknutih članova El-Hidaje, poput Mehmeda Handžića i Mustafe Busuladžića, do džematskih imama. Sve se svodi na uvelike netočan osvrt na djelovanje Huseina Đoze, jednoga od najistaknutijih pripadnika uleme, i to više u poslijeratnome nego ratnom razdoblju u kojemu se Đozo prometnuo od Hrvata, ustaše i lojalnog građanina NDH u Muslimana, pobornika bratstva i jedinstva i lojalnog građanina Jugoslavije, suradnika 'crvenog reisa' Sulejmana Kemure i člana jugoslavenskih izaslanstava na skupovima nesvrstanih, arapskih i islamskih zemalja''.

Kasapović navodi da ''Goldstein citira protusemitske napise u svakojakima opskurnim ustaškim tiskovinama, ali nema analize Handžara, Osvita, Sarajevskoga novog lista, Novoga behara, Hrvata – Muslimanskog godišnjaka, Muslimanske/Hrvatske svijesti i drugih tiskovina''.

Kada je prešao na opis protusemitizma u socijalističkoj Jugoslaviji, navodi Kasapović, ''više nije bilo granice između protuizraelske i protusemitske politike jugoslavenske državne vlasti, ispada njezinih dužnosnika, pisanja partijskih i državnih glasila te pojava društvenog protusemitizma u pojedinima jugoslavenskim republikama, s jedne, i protusemitizma u SR Hrvatskoj, s druge strane. 'Latentna' protusemitska faza 1945.-1967. opisana je uglavnom pomoću bizarnih incidenata pojedinaca. 'Manifestna' faza, koja počinje radikalnim zaokretom jugoslavenske vanjske politike poslije pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. i posljedične okupacije područja koja su rezolucijom UN-a 1947. bila namijenjena arapskoj državi (Zapadne obale, Pojasa Gaze i istočnog Jeruzalema, kao i sirijske Golanske visoravni). 'U Jugoslaviji su se tada', piše Goldstein, 'počeli događati 'anticionistički' ispadi'. Bilo je to mnogo više od 'ispada' – bila je to kontinuirana protuizraelska i protucionistička politika jugoslavenske države kojom je dirigirao Josip Broz Tito. Učvršćena je bila jugoslavenskim članstvom u pokretu nesvrstanih u kojemu su ton stavu prema 'palestinskome pitanju' davale arapske i islamske države (Egipat, Irak, Sirija, Libija, Libanon, Sudan i dr.), kao i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) kao nedržavna članica pokreta. Političke deklaracije sa skupova nesvrstanih na vrhu, koje govore o izraelsko-arapskim sukobima i Izraelu, diskurzivno su gotovo istovjetne političkim dokumentima PLO-a iz njegove radikalne terorističke faze. Svakojaki izrazi takve vanjske politike, koja je određivana u Beogradu, 'upisani' su u povijest protusemitizma u Hrvatskoj: od odluka državne i partijske vlasti i ispada visokih državnih dužnosnika (primjerice, veleposlanika Faika Dizdarevića) preko pisanja armijskih (beogradski Front), vjerskih (sarajevski Preporod), studentskih (novosadski Indeks) i drugih glasila do protužidovskih demonstracija u Beogradu'', navodi Kasapović te dodaje:

''Od takva pristupa Goldstein nije odustao čak ni u poglavlju o protusemitizmu u samostalnoj Hrvatskoj u kojemu opet navodi protusemitske ispade u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Štoviše, u to poglavlje ugrađen je poseban odjeljak o 'novoj fazi u povijesti srpskog antisemitizma” u Srbiji'' .



U središtu je toga poglavlja, kako navodi politologinja, 'slučaj Tuđman', ''zasnovan na pripovijedanju o sadržaju i sudbini Bespuća povijesne zbiljnosti. Goldstein zaključuje da se, ispisavši sve 'besmislice' u toj knjizi, 'Franjo Tuđman sâm stavio na listu revizionista, negatora Holokausta, pa time, logično, i antisemita''. Drugi 'antisemitski obrazac' djelovanja činio je povijesni revizionizam, to jest 'ustašonostalgija', koja se manifestirala u promjeni imena Trga žrtava fašizma, uvođenju kune, nazivima Ured za nacionalnu sigurnost i Hrvatski državni sabor, imenovanju vojarni i drugih ustanova prema ustaškim dužnosnicima i vojnim zapovjednicima, pjevanju ustaških pjesama, radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava itd. U odjeljku o protusemitizmu poslije 2000. godine Goldstein spominje kojekakve incidente i njihove počinitelje: Petra Vučića, Hloverku Novak Srzić, Antu Kostelića, Antu Bakovića, Vicu Vukojevića, Šemsu Tankovića, Milana Ivkošića, Branku Šeparović i druge, ali je prava 'protusemitska zvijezda' toga dijela riječka spisateljica Vedrana Rudan, koja se Goldsteinu silno zamjerila grubim izjavama o izraelskim bombardiranjima Gaze''.

Što je protusemitizam i tko su protusemiti?
Zbog svega navedenog Kasapović u posobnom poglavlju recenzije postavlja pitanje: Što je protusemitizam i tko su protusemiti?

''Glavni metodološki i teorijski problem ove knjige proistekao je odatle što autor nije jasno analitički razlučio i značenjski odredio protusemitizam kao državnu politiku, politički i društveni pokret te političku ideologiju. Sve do 1918. Goldstein ne razmatra protusemitizam kao političku ideologiju i politički ili društveni pokret u hrvatskim zemljama, nego ga prikazuje kao skup umnogome neselektivno i nasumce izabranih izjava i izgreda, u rasponu od ozbiljnijih napada na Židove do rubnih i bizarnih incidenata anonimnih pojedinaca'', smatra Kasapović.

''O nekoj vrsti masovnijega protusemitskog pokreta i nasilja, 'najžešćega prije 1941.', može se govoriti u jesen 1918., u sklopu svršetka Prvoga svjetskog rata, raspada Austrougarske i stvaranja Kraljevine SHS, opće gospodarske, socijalne i političke krize. Očitovao se u napadima na Židove i uništavanju židovske imovine 'po čitavoj sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, na širokom potezu od Iloka do Slunja'. Ni tada nasilje nije bilo usmjereno samo protiv Židova, nego i protiv pripadnika drugih manjina, poglavito Mađara i Nijemaca. Ni tada nije bilo smrtnih žrtava koje nasilju uvijek daju tragičniju dimenziju. Zapravo, 'sve do uspostave NDH nije bilo čak ni pojedinačnih ispada fizičkog nasilja prema Židovima, ni u Hrvatskoj, ni na jugoslavenskom prostoru u cjelini'. Tijekom dugog razdoblja povijesti, od srednjovjekovlja do 1941., u Hrvatskoj nije, dakle, bilo masovnoga nasilnog protusemitskog pokreta'', isčitava Kasapović.

Nadalje, ''Goldstein ne analizira sustavno ni hrvatske političke ideologije ili, točnije, protusemitske sastavnice tih ideologija, nego komentira sporadične protusemitske izjave ispade njihovih predstavnika i zagovornika. Analiza protusemitizma u pravaštvu, katoličkom socijalizmu, agrarnom nacionalizmu, liberalizmu, socijaldemokraciji i drugima političkim ideologijama nadomještena je crtanjem 'protusemitskih profila' Stjepana Radića, Ante Starčevića, Josipa Jurja Strossmayera, Frana Supila, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, Antuna Gustava Matoša, Ksavera Šandora Gjalskoga, Milana Marjanovića i drugih istaknutih figura hrvatske političke i kulturne povijesti. Nije ostao pošteđen ni Miroslav Krleža''.

Zato Kasapović u recenziji navodi: ''Kada se pristupi slikanju političkih profila pojedinaca onako kako je učinio Goldstein, gotovo se sve važne ličnosti hrvatske politike i kulture pokazuju kao protusemiti, jer su gotovo svi nekad i negdje kazali nešto nepoćudno o Židovima. S ponešto karikiranja moglo bi se kazati da u toj galeriji likova nedostaju samo Zrinski i Frankopani, pogotovo što se na jednom mjestu sugerira i da je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II., koji je vladao u 13. stoljeću, bio protusemit. Što je najgore, svi se oni interpretacijski pojavljuju kao preteče holokausta. Za mnoge se velike europske mislioce i umjetnike – od sv. Augustina do Luthera, od Kanta do Voltairea, od Balzaca do T. S. Eliota – vezuje neki oblik protusemitizma, ali teško je tvrditi da su oni pripremili holokaust. Premda se to danas doima blasfemičnim, protusemitski ispadi pojedinaca bili su uobičajeni u predholokaustovskoj povijesti kada je postojao širok konsenzus o 'toleranciji netolerancije' prema pripadnicima raznih rasnih, vjerskih i etničkih zajednica, a ne samo prema Židovima. Protusemitizmu se nije pridavala zlokobna važnost koju je stekao s usponom nacizma i holokaustom''.

Holokaust u NDH prikazan je, ''kao zakonomjeran izdanak procesa kumulacije višestoljetnoga verbalnoga nasilja, a ne primarno kontingentan događaj koji su omogućili svjetski i građanski rat 1941.-1945., slom stare i nasilna tranzicija u novu državu, vazalni status te države, totalitarni politički poredak, radikalizacija ustaške ideologije i politike i dr. Da bi 'eternalistički' ili, konvencionalnije rečeno, historijskodeterministički pristup bio uvjerljiv, Goldstein bi morao dokazati da se holokaust dogodio u svim europskim državama s protusemitskom tradicijom. Nije bilo tako, premda su neke države imale vrlo snažnu tradiciju protusemitizma. Ako bi višestoljetna kumulacija protusemitskoga nasilja zakonomjerno vodila genocidu, onda bi on bio neizbježan ponajprije u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu. No ondje se nije zbio. Protusemitizam je do rata u Hrvatskoj bio razmjerno slab, slabiji nego u većini zemalja istočne i srednje Europe, kako zbog malobrojnosti Židova tako zbog kompleksnih odnosa u dvjema monarhijama, austrougarskoj i jugoslavenskoj, u kojima su Hrvati imali moćnije i važnije protivnike – Nijemce, Mađare, Talijane, Srbe – od Židova. Unatoč tome, holokaust se dogodio''.

''Nedefiniran i protuslovan pristup istraživanju izraz je oskudne recepcije najrelevantnije znanstvene literature o protusemitizmu'', navodi Kasapović.

''Kako je autor odustao od zasnivanja svoga shvaćanja protusemitizma i njegove povijesti na recepciji najrelevantnije znanstvene literature, okrenuo se rječnicima, leksikonima, enciklopedijama i političkim dokumentima: 'Krausovu pregnantnu i sarkastičnu odgovoru' na pitanje što je protusemitizam, Websterovu rječniku, Hrvatskome jezičnom portalu te 'radnoj definiciji' Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust. Iz ove knjige, ali i iz prijašnjih Goldsteinovih znanstvenih i stručnih radova, novinskih tekstova i javnih istupa očito je da je prihvatio upravo navedenu 'radnu definiciju' protusemitizma. Kao i u toj 'radnoj definiciji', Goldsteinovo shvaćanje protusemitizma vrlo je inkluzivno i u biti izjednačuje protusemitizam, protucionizam i protuizraelizam, premda to nisu povijesno, supstancijalno i značenjski jednaki pojmovi'', objašnjava politologinja.

Kasapović se osvrnula i na sam jezik kojim je knjiga napisana, istaknuvši:
''Kada, opravdano, piše o primitivnosti hrvatskih protusemita, Goldstein to ilustrira i njihovom nepismenošću. No ni on nije pokazao najzavidniju pismenost. Najiritantnije je stalno pisanje prvih riječi u navodima, u onome što smo u osnovnoj školi nazivali izravnim ili upravnim govorom, malim umjesto velikim početnim slovom. Autor ne poznaje ili ne poštuje ni pravopisna pravila o sastavljenome i nesastavljenom pisanju imenica pa sustavno piše 'ne-Židovi', vjerojatno prema engleskome non-Jews, umjesto nežidovi (nehrvati, neslovenci itd.). Upotrebljava i nakazne jezične izraze kao što su 'monstr-procesi' i 'monstre-procesi', 'upward mobility proces', netočno piše pridjeve poput 'litvanski svećenik' itd.''.

U svom zaključku recenzije Kasapović navodi:

''Svoju knjigu Goldstein završava ovako: 'U ovoj su knjizi predočene stotine podataka koje pokazuju kako je antisemitizam u proteklih gotovo stoljeće i pol bio i jest trajna bolest hrvatskog društva. Doduše, on je uvijek bio (osim u vrijeme NDH) periferna pojava, koja u bitnim elementima ne određuje politički i društveni život'.

Siguran sam da će biti ljutitih reakcija javnosti na ovu knjigu, jer njezina tema nije ni uobičajena, a još manje popularna. Bit će ljudi koji će drugačije razmišljati i koji će je znati cijeniti, ali ni njima neće biti ugodno čitati čitavi tekst. Uvid u povijest hrvatskog antisemitizma razotkriva slojeve političke kulture, psihologije i mnogočega drugoga. To je uvid u hrvatsko društvo nekad i danas.

Znanstvenici ne dijele knjige na one koje je ugodno i neugodno čitati. Dijele ih na one koje su znanstveno relevantne zato što su teorijski i metodološki dobro utemeljene, zato što otkrivaju nove fenomene i nude nove pristupe njihovu proučavanju i razumijevanju, zato što donose nove spoznaje i uvide u istraživane fenomene, zato što su napisane razumljivim i zanimljivim jezikom i dobrim i stilom, s jedne, i na one koje nisu znanstveno relevantne zato što nemaju ništa ili imaju malo od toga, s druge strane.

Ukratko, neugodno je čitati samo loše knjige. Knjiga 'Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas' nije valjano teorijski i metodološki utemeljena, ne otkriva nov fenomen i ne nudi nov pristup njegovu razumijevanju, ne donosi nove spoznaje i uvide u njega, nije jezično i stilski zavidno napisana.

Temeljni su pojmovi nedefinirani i rastezljivi, a metodologija je svedena na selektivno, nestrukturirano i nesustavno nizanje i političko komentiranje, ponajviše, citata iz tiska na prostorima širima od povijesne i suvremene Hrvatske.

Ipak, doista sam u pojedinim trenucima osjetila nelagodu čitajući ovu knjigu. Osjetila sam je onda kada autor u knjigu uvodi članove vlastite obitelji, ponajprije oca Slavka Goldsteina, i kada se sâm pojavljuje u njoj. Slavko Goldstein pojavljuje se u knjizi na više od dvadeset stranica u različitim ulogama: kao dijete židovske karlovačke obitelji kojoj se jedna hrvatska seljanka susteže poslati sina za kalfu, jer je čula da Židovi kolju kršćansku djecu i piju im krv ; kao 'novinar i filmski radnik' kojemu je policija 1967. počela prisluškivati telefon zato što je 'Jevrejin koji ima širok krug znalaca kako u zemlji tako i u inozemstvu”; kao predsjednik Židovske općine koji novinaru Vjesnika Hidajetu Biščeviću odgovara na protuizraelski tekst; kao osoba koja javnosti objašnjava što su Protokoli sionskih mudraca nakon što su dijelovi toga pamfleta objavljeni u ljubljanskoj Tribuni; kao netko tko je prvi u Vjesniku objavio 'dio ovdje predstavljene argumentacije protiv Tuđmanovih navoda u Bespućima' i polemizirao s njime; kao ličnost koju Tuđman nije htio imenovati počasnim kanadskim konzulom u Zagrebu zato što nije 'naš čovjek' i zbog kojega je sumnjičavo gledao na osnutak HSLS-a koji je privukao 'sve židovstvo grada Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići s HDZ-om zbog progona', premda je u punoj dvorani Radničkog doma 'mogao vidjeti samo tri Židova: Daniela Ivina, Slavka Goldsteina i mene – Ivu Goldsteina'; kao štićena osoba, jer nekoliko tjedana u jesen 1991. 'u prizemlju zgrade u kojoj je Slavko Goldstein živio (stanovao je na drugom katu, od tri) 24 sata stražario je policajac'; kao objekt napadâ ustaškog emigranta Ive Omrčena koji je izjavio da 'Amerika financira Goldsteina', Mladena Schwarza, utjelovljenja 'židovske samomržnje', koji je kazao da je francuski filozof Alain Finkielkraut 'uspješno apsolvirao srbo-udbašku školu, a usput je očito prošao i ubrzani ljetni 'cursus completus' 'hrvatožderja u liceju majstora Slavka Goldsteina' te 'izvjesnoga' Šime Markovića koji je u pismu čitatelja u niskonakladnome Hrvatskom obzoru napisao, evocirajući uspomene na vukovarsku tragediju 1991. i opisujući proslavu oslobođenja u okupiranom gradu 1996., upitao: 'Gdje su sad glasovi i povici tih Wiesenthala i Goldsteina?'; kao predmet optužbe jednoga opskurnog izdavača da mu je stalo primarno 'do prljanja hrvatske države' zato što je kritizirao objavljivanje Protokola sionskih mudraca, Tuđmanovih Bespuća, zamisli o prenamjeni Jasenovca itd.; naposljetku, poslije smrti bio je na internetu izložen 'erupciji mržnje', pa je mrežni anonimus upitao: 'Kako je Slavko Goldstein postao povjesničar u Jugoslaviji, a navodno nema nikakve kvalifikacije za to?'. Suzdržat ću se od citiranja dijelova u kojima Ivo Goldstein piše o samome sebi. Neka čitatelji procijene težinu tih primjera i opravdanost njihova uvrštavanja u knjigu o protusemitizmu u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas.

Mislim da je osobnim i obiteljskim reminiscencijama mjesto u obiteljskim biografijama i autobiografijama. No zacijelo ima i onih koji misle drukčije. Među njima su očito i trojica recenzenata ove knjige: Aleksandar Jakir, Hrvoje Klasić i Kotel Dadon'', oštro je zaključila Kasapović u svojoj recenziji djela Ive Goldsteina ''Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do dana''.

Ubrzo nakon što se u znanstvenim i javnim krugovima pročulo o spomenutoj recenziji novinar i urednik Zoran Kusovac na svom službenom Twitter profilu objavio je objavu u kojoj je naveo ''vrhunski precizan i opravdano oštar prikaz Mirjane Kasapović knjige 'Antisemitism u Hrvatska od srednjega vijeka do danas' Iva Goldsteina. Jasno je da je knjiga brljotina a samopolitizirani Goldstein Sin - sam pao, sam se ubio!''.


Cijeli test njene recenzije možete pročitati na znanstveno-stručnom portalu Hrčak.

https://www.maxportal.hr/premium-sadrza ... ga-ne-zna/
Ivo Goldstein odgovorio Mirjani Kasapović: ‘Ugledna politologinja’ mnogo toga ne zna

Prije nekoliko dana informiran sam da se na internetu pojavila “recenzija” Mirjane Kasapović moje knjige “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas”. Nisam mislio da trebam reagirati, iako u tekstu ima niz neprihvatljivih stavova, jer su autoričini intelektualni i znanstveni horizonti već duže vremena suženi na pisanje zajedljivih recenzija.A onda se u četvrtak, 23. lipnja na zabranjeni.url pojavio tekst Borisa Vlašića u kojem se prenose neki dijelovi te “recenzije” te se pridodaje kako je “ugledna politologinja”, kako joj u podnaslovu tepa “Jutarnji”, “minuciozno raskomadala” moju 640 stranicu dugu knjigu, da ju je “uništila, dio po dio”.

U predgovoru moje knjige, napisanom prije otprilike pola godine, pobojao sam se da bi diskusije o njoj po njezinu izlasku mogle biti “otklon od zdravog razuma i od temeljnih moralnih zasada”, a čini se da se to sada počelo događati, pa moram reagirati.

“Ugledna politologinja” mnogo toga, kad je o antisemitizmu riječ, ne zna i ne razumije. Pokušava me podučiti što je to država, pa tvrdi da je “hrvatska država” bila NDH od 1941-1945, što znači ili da ne priznaje hrvatski Ustav ili da ga nije pročitala – jer se u njemu kaže da je Hrvatska zasnovana na ZAVNOH-u, “nasuprot proglašenju NDH”.

Hrvatska se politika u dobrom dijelu 18. i u 19. stoljeću snažno zalagala da se Hrvatska smatra “kraljevstvom”, dakle, državom, ali ni to Kasapović ne razumije. Kasapović ne razumije i da sam u nekim situacijama morao, baveći se prvenstveno antisemitizmom na današnjem teritoriju Republike Hrvatske, dati širi kontekst – europski, austrijski/austrougarski, jugoslavenski. Nema teksta bez konteksta, kaže se – i to ističem na mnogo mjesta u knjizi.

Kasapović prigovara da sam se nedovoljno bavio muslimanskim antisemitizmom u BiH, ali – koji to ona mjerni instrument ima da to tako rezolutno može konstatirati? Po toj logici bi mi mogla prigovoriti i da se nedovoljno ili previše bavim antisemitizmom Srba ili u Srbiji.

Prigovara i da Husein Džozo nije za vrijeme NDH mogao izdati knjižicu “Jevrejska pravda”. Ja je, doduše, nisam našao, ali se na više mjesta spominje pod tim imenom, a ne kao “Židovska pravda”, po svemu sudeći stoga da bi bila bliža jezičnom standardu bosanskohercegovačkih muslimana.

Ne citiram antisemitske izjave mostarskog učitelja Ivana Zovka, kako tvrdi Kasapović, nego prenosim da ih je on potkraj 19. stoljeća precizno zabilježio, što je dragocjeno svjedočanstvo. Kasapović prigovara da relativiziram ubojitost i malignost fašističkog antisemitizma u Italiji, a ja i u ovoj knjizi (i u drugim mojima, Holokaust u Zagrebu, Židovi u Zagrebu 1918-1941) govorim upravo o tome, itd., itd.

Što se antisemitizma tiče, njegove povijesti, a pogotovo njegova definiranja, posvećeno mu je veliko poglavlje (str. 9-50) koje pokazuje da dileme vezane uz te teme uopće nisu jednostavne, pogotovo ih je nemoguće razrješavati na prijek način kako bi to voljela napraviti Kasapović.
Greške i zablude

Mogao bih sad nadugačko razlagati sve greške i zablude cijenjene “recenzentice”, ali skraćujem, pa dolazimo do ključnih stvari. Kasapović kaže: “Holokaust u NDH prikazan je kao zakonomjeran izdanak procesa kumulacije višestoljetnoga verbalnoga nasilja, a ne primarno kontingentan događaj koji su omogućili svjetski i građanski rat 1941.-1945., slom stare i nasilna tranzicija u novu državu, vazalni status te države, totalitarni politički poredak, radikalizacija ustaške ideologije i politike i dr”.

Naravno da je antisemitizam bio osnovni/temeljni element i motivator Holokausta: naravno da je antisemitska mržnja potakla križare da pred Prvi križarski rat masakriraju 1096. velik broj Židova nastanjenih u dolini Rajne.

Optužbe za ritualno ubojstvo, tobožnje žrtvovanje kršćanske djece koje Židovi čine na dan Pashe, bilježene su u Europi od 1144. do 1911. godine – očito su potaknute antisemitskim fantazmagorijama. Masovna protjerivanja Židova (Engleska 1290., Francuska 1394., Španjolska 1492.), kao i pogromi u Rusiji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u osnovi imaju antisemitizam. Golema većina znanstvene zajednice slaže se da je antisemitska histerija imala ključnu ulogu i u izvedbi Holokausta.

Kasapović smatra da pošto se u nekim zemljama Holokaust nije dogodio (npr. u Španjolskoj), a bilo je u toj zemlji itekako mnogo antisemitizma, to bi značilo da antisemitizam nema nikakve veze s progonima i Holokaustom. No, jasno je kao dan da nijedna pojava u povijesti nije apsolutno svugdje proizvela iste rezultate.

Kasapović ne prihvaća “radnu definiciju antisemitizma” IHRA-e (Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust) čija je članica i Hrvatska.

Naša je zemlja prihvatila tu definiciju, predstoji saborska procedura kojom će to biti i potvrđeno. Da bi se takva rabota zaustavila, jer ona “uglednoj politologinji” Kasapović ne odgovara, predlažem da ju se imenuje u hrvatsku delegaciju pri IHRA-i (jer u njoj su osobe slične razine poznavanja Holokausta i antisemitizma poput nje), pa da ode na sljedeće zasjedanje u Švedsku i prosvijetli 33 nacionalne delegacije što je to zapravo antisemitizam. Siguran sam da bi oni odmah odbacili svoje “zablude”.

Bizarna primjedba

Bizarna je primjedba Kasapović da je “u pojedinim trenucima osjetila nelagodu čitajući knjigu”, jer se Slavko Goldstein, u privatnom životu inače – moj otac, pojavljuje u njoj na više od dvadesetak mjesta. Velik dio mislećih ljudi, osim onih na krajnjoj desnici, složit će se danas da je Slavko Goldstein bio važna figura u hrvatskom političkom i društvenom životu na prijelomu stoljeća – prvi predsjednik prve nekomunističke stranke u Hrvatskoj, jedan od najznačajnijih hrvatskih izdavača svoga vremena, autor jedne od najboljih i najprevođenijih hrvatskih knjiga posljednjih desetljeća (1941. godina koja se vraća).

Bio je i prvi koji se suprotstavio Tuđmanovim antisemitskim naklapanjima u Bespućima povijesne zbiljnosti, dok su drugi umirali od straha da mu se suprostave.

Istovremeno i sama Kasapović konstatira kako je bio meta antisemitskih napada, pa prepričava kako ga je ustaški emigrant Ivo Omrčen napao da ga “financira Amerika”, kako ga je Mladen Schwarz optužio da organizira “ubrzani ljetni ‘cursus completus’ hrvatožderja”, kako ga “Tuđman nije htio imenovati počasnim kanadskim konzulom u Zagrebu zato što nije naš čovjek” (Kasapović i ovdje radi glupu grešku – Tuđman nije imao veze s imenovanjima počasnih konzula, a to bi “ugledna politologinja” morala znati, nego mu je Goldsteinovo židovstvo poslužilo da ga diskvalificira).

Ja sam napisao da je “Tuđman smatrao da Goldstein nije prikladna osoba za počasnog kanadskog konzula u Zagrebu, jer nije naš čovjek”. Pa samo ti antisemitski ispadi, a bilo ih je puno više, i puno gorih, pogotovo nakon njegove smrti 2017. godine, valjda zaslužuju da Slavko Goldstein uđe u knjigu o hrvatskom antisemitizmu? Ili ga je trebalo prešutjeti kako bi Kasapović bila zadovoljna?

O stavu Kasapović o Izraelu i Gazi neću trošiti riješiti, često sam o složenosti i slojevitosti tog bliskoistočnog problema pisao baš u Jutarnjem listu. Njezino jednostrano antiizraelstvo iritantno je i teško ga je komentirati, pogotovo kada ga autorica upakira u priču zajedno s antisemitizmom.

Na sve ovo što je Kasapović ispisala nadovezao se Jutarnji list koji ju bezrezervno podržava i hvali. I ne samo autor Boris Vlašić, nego i uredništvo naslovom i opremom teksta.

U nedostatku bilo kakvih drugih argumenata Kasapović se obrušava na moje tobožnje pravopisne greške, a Jutarnji to stavlja u naslov! Čak i kad bi išta od te tvrdnje bilo istinito, kakve to veze ima sa mnom, kad je to posao lektora? I još važnije – kakve to veze ima s temom knjige?

Agresivan tekst

Na kraju, moram reći nešto u vlastitu obranu – svatko tko bi sebi dao truda da pročita knjigu “Antisemitizam u Hrvatskoj” ili barem neke njezine dijelove lako bi se mogao uvjeriti da zaključke nisam isisao iz prsta, već da sam se koristio mnogobrojnom relevantnom literaturom i primarnim izvorima. U ovakvim agresivnim tekstovima kakav piše Kasapović a s divljenjem prenosi Jutarnji očigledno ima i odbijanja moje osnovne teze – da je povijest antisemitizma sastavni dio nacionalne povijesti.

Naime, kad bi se ta teza prihvatila, onda bi se teško moglo osporiti da sam ovom knjigom popunio značajnu prazninu unutar povijesne publicistike i historiografije u Hrvatskoj. Uvid u povijest hrvatskog antisemitizma razotkriva slojeve političke kulture, psihologije i mnogočega drugoga. To je uvid u hrvatsko društvo nekad i danas.

I Mirjana Kasapović i Jutarnji list, a pogotovo oni koji stoje iza objavljivanja ovih tekstova mogli bi se zapitati – da li nam je ovo sve trebalo? Knjiga “Antisemitizam” nadživjet će ove niske udarce, a oni će ući u povijest hrvatskog beščašća i moguće biti predstavljeni kao epizoda u nekoj novoj knjizi poput moje.

Kako bi se razumio kontekst ovoga skandala valja znati da sam prije 15 dana u Jutarnjem objavio tekst u kojem sam objasnio kako i zašto sam postao nepodoban i kako sam i zašto izbačen iz hrvatske delegaciji u IHRA-i, zajedno s još nekolicinom kolegica i kolega.

U četvrtak, 23. lipnja, završila je konferencija IHRA-e u Stockholmu. Narednih dana ćemo saznati što se na njoj događalo i kako je na njoj prošla naša delegacija.

Mislim da bi u razumijevanju konteksta ovoga skandala mogao pomoći mail koji sam dobio ujutro u četvrtak, 24. lipnja s adrese Anonymousemail [email protected].
‘Postovani recenzija knjige od ugledne profesorice je narucena usluga drzave.Nisu vam rekli da ste nepismeni vec kako spomenik kaze pakirajte stvari.Nemojte opet bit do kraja sljepi.pozdrav’

Dragi čitatelji, Rimljani su već prije 2200 godina koristili izreku koja je i više nego prikladna “Sapienti sat” – “pametnome dosta”.

Koji je smisao i cilj teksta koji potpisuje Boris Vlašić a koji prepričavaju recenziju knjige umjesto da ju objave ukoliko misle da je važna? I kakva je to uređivačka politika koja preuzima tekst kojem očito nije svrha prikazati i ocijeniti knjigu, već je samo paravan za političku diskvalifikaciju njezina autora? Moja su pitanja retorička, od Jutarnjeg na njih ne očekujem odgovore.

Dva osvrta na Jutarnjem, koja ne mogu čitati besplatno.
https://www.zabranjeni.url/vijesti/hrvatsk ... e-15214006
https://www.zabranjeni.url/vijesti/hrvatsk ... e-15214909

U Hrvatskoj barem nije bilo pogroma za razliku od nekih drugih europskih zemalja.

Da, "barem", zato smo napravili genocid.

Nije točno. Hrvatska je na svoju ruku tukla židove. Primjer da se moglo drugačije su Bugarska i Rumunjska.

Davno sam bio pročitao "recenziju" Kasapović, a nisam vidio Goldsteinov odgovor. Čovjek joj je odgovorio kako spada. Recenzija joj je bezveze i agitatorska.

Ali, primjećujem - Kasapović odudara od "nacionalne" hrvatske linije, i navodi da hrvatska država nije postojala do 1941. godine, a čitava se "nacionalna" historiografija upregla da dokaže da je Hrvatska država imala tisućljetni kontinuitet. Dakle, imamo državu, osim kada treba pričat o antisemitizmu u Hrvatskoj, tada Hrvatska nije postojala, pa nismo antisemiti. Goldstein joj je fino odgovorio... baš ono "jugoslavenski" i ispo veći Hrvat od nje.

Ne znam o kakvoj historiografiji govoriš ali nitko ozbiljan ne može tvrditi da je postojala Hrvatska kao država tada.
Odnos prema Židovima je bio kao i u ostatku Carstva, isto vrijedi i za vrijeme njegove Jugoslavije.

Pa ne može ozbiljnije od Ustava Republike Hrvatske.



Međutim, samo preskakanje ovog "nacionalnog" narativa od strane Kasapović, govori koliko je tenedenciozna u svom osvrtu na Goldsteinovu knjigu. Pobit mu tezu, pošto - poto, pa i po račun dugo uzgajanog nacionalnog narativa.

Al pazi kakvi debili. Cuj antisemitizam u HR. Ja u svom zivotu nisam upoznao.hrvata koji mrzi zidove. A upoznao sam ih koji mrze srbe, rome, crnce, zene, ********. Ali nisam nikad cuo da netko prica protiv zidova, da bi ib trpao u vagone sto smo nedavno slusali u sarajevu. Vecinom je to prica zidovi sve kontroliraju bla bla. Al da tu ima elemenata antisemitizma nema. Kod muslimana je vec druga stvar, hitler je bio njihov prirodno saveznik, u poganskom islamu je crpio svoju nakaradnu ideologiju

To je ludi ante i njegovi drugovi iskompleksirani. Isprali mu muslimani mozak u medresi i bacio najvecu ljagu na posteni hr narod. Zidovi su koletaralna zrtva u ww2 na podrucju ndh. Hrvatima je ispran mozak. Da su mrzili srbe, jesu, imali su razlog ako se tako moze nazvati zbog svega sto se dogadjalo prije ww2 kao sto danas mrze muslimane i gotovo su nam jedini neprijatelji na cijeloj kugli zemaljskoj. Srbi su lud narod. Ali bar postuju ugovore. Muslimani su lazovi i prevaranti

Pa ne vjerujem baš u Goldsteinovu objektivnost. Bila Hrvatska država ili ne, trebao bi se odlučiti govori li o antisemitizmu samo u granicama današnje Hrvatske ili to proširuje na jugoslavenski okvir kad mu odgovara. Drugo, čovjek po meni ima bezrazložan fokus na Tuđmana i 90-te jer je jedan od onih koji se trude dokazati da je današnja Hrvatska ideološki blizanac NDH.

Također, mislim da stoji teza Kasapovićke da veza i korelacija antisemitizma i holokausta, koliko god bila jaka, nije neizbježna i nije jedan jer osim primjera Carske Rusije, koji navodi,(jak antisemitizam, nepostojanje holokausta) imaš i primjer Francuske u kojoj je dvije trećine Židova spašeno, a antisemitizam je bio izrazito jak. Tako da je ta teza zanimljiva, slagao se ili ne. Također je istina da antisemitizam nema, niti može imati, iste konotacije prije i nakon holokausta. Jednostavno nema.

Isto tako, smeta me što poistovjećuješ postupanje NDH i dijela Hrvata sa svim Hrvatima. Hrvati su ipak bili i u antifašističkom pokretu, a neki su kao što sam rekla i aktivno pomagali Židovima i drugim ugroženima. Tako da ja tu nikada ne stavljam znak jednakosti, iako stoji da je NDH najveća povijesna mrlja nas kao naroda.

Dobro, kakve veze današnje frustracije s muslimanima imaju veze s temom. Ne trpaj sve u ovu čorbu.

Uvijek se može drukčije. To stoji i to bi stajalo čak i da nema primjera kojeg navodiš. Pitanje je je li položaj Bugarske i Rumunjske bio sličan onome NDH u Reichu, ja osobno mislim da nije. Ali da se moglo moralo i trebalo drukčije, to jest.
Mene primjer Francuske u tom kontekstu uvijek zbuni i nekako je paradigmatičan.
Zemlja puna antisemitizma, bez značajnog antifašističkog pokreta, a većina Židova je ipak spašena...

Bez obzira, na rečeno i na to što smo Goldstein i ja daleko od toga da bude ideološki sumišljenici, nikako ne znači da neću pročitati knjigu.
Dapače. Svi bi trebali čitati one s čijim se mišljenjem ne slažu ili makar potpuno ne slažu.

Šta želiš reći da su Hrvati bili veći antisemiti od ostatka Europe prije WW2?
Jedan od najvećih centara antisemitizma je bio u samom glavnom gradu, Beč u 19. st. i početkom 20.

Uzgred, da ne ostane samo kod burgijanja, za one koji znaju engleski i zanima ih problematika, preporučio bih sljedeže (nema veze s Hrvatskom):

https://cloudflare-ipfs.com/ipfs/bafykb ... 010%29.pdf

https://cloudflare-ipfs.com/ipfs/bafykb ... 997%29.pdf

http://library.lol/main/59D7AA14DC997C3 ... 981BCA2009

https://cloudflare-ipfs.com/ipfs/bafykb ... 015%29.pdf

Kasapovićeva "iskasapila" Goldsteina i pretvorila ga u- "froncle".

Pa znaš kako, knjigu nisam pročitao, ali tu Goldstein opet ispada veći Hrvat od Kasapović. Knjiga se zove "Antisemitizam u Hrvatskoj", okej, naslov nije najprecizniji. Možda bi bolje bilo da je knjiga titulirana "hrvatski antisemitizam", što bolje opisuje temu knjige.

Vezano za Jugoslaviju, Kasapović navodi u recenziji da je knjiga opisala pojave antisemitizma u jugoslavenskim okvirima u BiH, Srbiji, Sloveniji - ali Goldstein nigdje to ne pripisuje Hrvatskoj, već opisuje širi kontekst. Kasapović veli da je time podebljao knjigu - okej može biti. Ali ne vidim zlonamjernost kod Goldsteina tu.

Ne, to nije moja teza. Antisemitizma je bilo manje, ali to sudbinu hrvatskih Židova u Drugom svjetskom ratu ne čini manje tragičnom, već, naprotiv, čini ju još tragičnijom.