Deset dana prije nego što će postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišića za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji će uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojničke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču. Turci koji su mogli mirno proći pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da će Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišić je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Beč i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Međutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlučio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišić sastavio od seljaka i građana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao:

"Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da ću ga spasiti, nego samo da koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvećoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gađali Kiseg, a 13. kolovoza započeli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i čudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:

"Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišić im je slao tako drske i cinične odgovore, da je sultan Sulejman I. ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišić se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati te se moliti sv. Martinu, a umjesto da uđu u grad Turci su počeli bježati. Kasnije su pričali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim mačem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišić u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišić napisao je Ferdinandu kasnije:

"Moj puščani prah bio je već posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, već je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza 1532. razočarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.

Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu.

http://croatia.org/crown/content_images ... ic_130.jpg

kip kojeg su mu podigli madjari:

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... ungary.JPG

kip u senju:

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... roatia.JPG

jedan velikan hrvatske povijesti,samo koliko se meni cini malo poznat,pa eto.

Nikola Jurišić jedan od najvećih hrvatskih ratnika. da ga Srbi imaju stvorili bi od njega mit da bi se svemir tresao.

Hrvati svoje istinske junake prešućuju, Srbi a i drugi narodi ih vade ni iz čega. To je ta razlika.

Ja sam o Nikoli Jurišiću u javnoj HTV gledao prilog dva puta i točno je ono sve što se navodi u uvodnom postu i danas se u Beću čuvaju ta pisma i Mađari su mu digli veliki spomenik i danas prepričavaju o njegovoj velikoj hrabrosti

Kulturna i državna politika tu su pokazale slaboću.

Anđelko Mijatović i dr. su to ispravno vrjednovali, kao i Tuđman, no
jugofili ili liberalni-cinkari (Mesić, Puhovski, Gotovac,..) ičiniše da se
sve to gura po sag.

mislim da to ima Hroboatos malo dublje korijene od pomenute trojice i ostale ekipe kao i da to traje malo duže od sadšnjeg vremena. Hrvati jednostavno nisu mitomani, dapače sve svoje ratnike, državnike i heroje skrivaju, kao da ih se stide. ne znam možda je to i dobro, da se ne potone u mitomaniji. Ali ipak, nešto bi se moralo znati čisto iz respekta prema tom periodu. Da sad pitaš sve srednjoškolce, fakutetlije i mlade općenito, ne bi ih znalo za Jurišića 1%. ma ni toliko ukoliko ih to osobno ne zanima, a u principu ih ne zanima. Na pitanje ko je taj, vjerovatno bi rekli, a da to nije neki stilist..

Dobro, ne znaju ni stariji iz poznatijih razloga, kad se nije smjelo nikoga glorificirati iz hrvatsek povijesti prije radničkog pokreta, osim matije Gupca normalno, on se uklopio u soc-kom revoluciju. Dok su Srbi npr, i tada producirali nesmetano, Karađorđa, Lazara, Sinđelića, Toplice, Kraljeviće, Jugoviće Banović Strahinje i masu likova koji su povijesno beznačajni, čak i obične secikese stavljali na mitomanski pijedestal.

Još me jedna stvar zanima. mađari o kojim je riječ posredno, jer je Kiseg valjda u Mađarskoj. Svojataju li i Jurišića kao Mađara kao što to čine sa Nikolom Zrinjskim. I odakle im ta ideja da Zrinskog proglašavaju Mađarom. Zar to nije smješno.

Na stranu Mađari- o njima drugom prilikom- mislim
da se tu steklo nekoliko silnica:

* u srpski obojenim Jugoslavijama gušila
se svijest o hrvatskoj ratničkoj prošlosti. Tako da
su zaslužni povjesničari kao Radoslav Lopašić, a koji
obrađivahu tu problematiku, gurnuti u drugi plan.
Srbi su pisali trakavička pisanija o "srpskim" uskocima,
a hrvatski su junaci iz protuturskih oborbi prešućivani ili
marginalizirani.

*gurano je to kao i hrvatski povijesni roman-
Šenoa, Kumičić, Gjalski, pa i Nehajev..na neke margine.
Tek od 1980-ih počinje na više polja reafirmacija
hrvatske ratničke prošlosti i oživljavanje tih likova u
djelima Aralice, Anđelka Mijatovića, ..

* destruktivnu je ulogu odigrao i historiografski
pacer Krleža, te osovina Šidak-Klaić, koja je uz nekoliko
vrijednih prinosa, praktički dokinula hrvatsku povijest
iz doba protuturskih ratova, a sve svela na srednji vijek
i 19. st.

Ostaje da se revitalizira to proučavanje i uđe u popularnu
kulturu preko literature i filma.

.

Kad vidiš šta su Ameri napravili od one čarke kod Alama. Da svatko na svijetu zna za to. A šta mi radimo. Jurišić, Zrinski.

Samo usporedba Kosova i Sigeta. Šta Srbeki napraviše od svog poraza, a šta mi od svog. Poraza koji je spasio civilizaciju kako kaže Richelieu.

Suleiman's response came in 1532 when he led a massive army of over 120,000 troops to besiege Vienna again. Ferdinand withdrew his army, leaving only 700 men with no cannons and a few guns to defend Koszeg. The Grand Vizier of the Ottomans, Ibrahim Pasha, did not realize how poorly defended Koszeg was; in fact Constantinople in 1453 stood a better chance. Nonetheless, thanks to brave leadership by Croatian Captain Nikola Jurišić, the city fought off every assault. As a result, the city was offered terms; the garrison was spared in return for the surrender of the city. With the city secured the Ottomans withdrew at the arrival of the August rains.

Trebamo poznavati svoju povijest da bi bili ponosni na nju...
Na zalost, malo nas je takvih.. Kod Srba mala beba zna da je poraz na
Kosovu polju u stvari pobjeda i "epsko" POVLACENJE na Krf u 1. svjeCkom
junacko djelo..
Kod nas pola nema pojma da je Hrvatska bila prvi zid obrane Europe od Turaka,
70% nije culo za Siget i Zrinjskog, za Sisak, opsadu Sinja, da ne govorim o Nikoli
Jurisicu, pomoci krscanskoj vojsci pod Barijem ili da je Mahmud Pasa Hrvat u stvari
Stjepan Hercigovic Kosaca o kome su Srbi napisali tolike budalastine ne bi li dokazali da su
Kosace zapravo Srbi i doista to misle.. A mnogi nasi tupani to i vjeruju a nemaju pojma
da samo ova jedna rijec (Hrvat)sve to tuce do noguu onih malih kratkih lazljivih,
i pokazuje vise no kilometri debilnih tekstova kvazi istoricara u srbadije..
Ucite ljudi, citajte i budite ponosni i to bez mitomanija

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

http://fluminensia.org/tag/nikola-jurisic

hrabri ljudi zivili tada,a ne ko danas,sve goli manekeni

Danas je glavno da svak zna za Sulejmana i Hurem, i da se u hrvatskim medijima veliča genocid nad kršćanima na balkanskom poluotoku.

https://www.youtube.com/watch?v=XE7Jkez380k

Dakle govorimo o obrani Kisega. Prvi pohod Sulejmana 1532. godina. Sulejmanu Veličanstvenom su Hrvati bili alfa i omega, početak i kraj. Nikola Jurišić je obranio Kiseg, Beč a time i Europu. To je dvjesto godine prije bitke kod Sinja. Ona je s vojne doktrine gotovo identična. Kada se čitaju povjesničari bez vojnog znanja oni pišu da je Sulejman pogriješio jer je mogao zaobići Kiseg. A gdje im je glavni cilj? Glavni cilj je Beč. Dakle tada si morao doći od točke A do točke B. Tu takvi povjesničari ne uvode tadašnju doktrinu ratovanja u razmatranje. Tada nije bilo logistike kao danas. Išli su pljačkaši iza Turaka, to su današnji Srbi koji su išli na rubovima turske vojske kao pljačkaši.

Kontekst prije KISEGA je bio sljedeći: Mađari su 1440. obranili Beograd. 1454. Beograd je obranio Janko Hunjadi zajedno sa svetim Ivanom Kapistranom, koji će biti proglašen zaštitnikom Beograda. Beograd 1521. osvaja SULEJMAN uslijed neuspješne obrane Mihaila Mora. Pad Beograda je omogućio Turcima napad na srednju Europu. Unutarnji problemi u monarhiji sa seljacima će pogodovati Turcima. Kralj Ludvig gubi 1526. Mohačku bitku. Sulejaman je imao sreće jer su europski vladari bili posvađani. Sulejman je okončao druge ratove pa je mogao poći na Europu sa 140.000 Turaka. Zbog Sulejmanovog uspješnog prodora Ferdinand je bio zabrinut da kršćanske snage neće stići u obranu Beča na vrijeme. Turci su zauzeli 17 utvrđenih gradova i dvoraca. Da bi polučili uspjeh morali su brzo zauzeti KISEG, jer je dolazila velika kršćanska vojska pojačana iz Španjolske, vođena od cara Karla V osobno koji je dolazio Ferdinandu u pomoć. Na Sulejmanovom putu stajao je Nikola Jurišić u Kisegu sa 700 vojnika.

Sulejman je morao osvojiti Kiseg. Jer ako bi ostavio JURIŠIĆA u KISEGU, Nikola bi mu mogao uništavati opskrbne lance i napadati ga s leđa.

Jurišić šalje Ferdinandu sljedeće pismo: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što sam se nadao da ću ga spasiti, nego da samo koji časak neprijatelja zabavim i tako kršćanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se smrtnoj pogibelji."

Nakon 12tog napada Jurišić šalje Ferdinandu sljedeću poruku: "Od naših 700 oružanih zemljaka već je polovica poginula; od puščanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, ima još jednu centu. Samo Božja milost čuva nas, budi ona milostiva mojoj duši".

Ibrahim šalje Jurišiću poziv da se preda. Jurišić mu odgovara da će se samo mrtav predati. Ibrahim mu šalje prijedlog da zadrži Kiseg ali da plaća godišnji danak od 2000 forinti. Jurišić odgovara: GRAD NIJE MOJ DA GA MOGU PREDATI!

Prije pregovora branitelji Kisega su se počeli moliti svetom Martinu. U 13tom napadu su pobjegli uz opravdanje da ih je konjanik s vatrenim mačem rastjerao i da su se branitelji KISEGA udružili sa Sotonom.

Turski napad na Beč je odgođen za 130 godina. Morali su se povući jer je Ferdinand uspio dovesti 125.000 vojnika do Beča. Vojnika koji su svi odreda bili za kršćansku Europu spremni.

Turci su izgubili pogodan trenutak za napad. Zahvaljujući Jurišiću!

Iznijet ćemo još četiri zanimljivosti o Jurišiću.

Prvo. Ovdje je sačuvan tekst na latinskom jeziku gdje Nikola Jurišić piše banovima Tomi Nadaždu i Petru Kegleviću u pogledu gradnje utvrde u Jasenovcu. Preporuča 500 Hrvata, da se uzmu u vojnu službu. Procjenjuje se da Sultan hoće radije krenuti na Budim, nego li prema Francuskoj. Ovo je možda prvo spominjanje Jasenovca u povijesti, dakle povezano je s Jurišićem. U knjizi Stipe Pilića i Blanke Matković upravo se upozorava na geostratešku važnost Jasenovca u prošlosti i sadašnjosti.

Drugo. Tisuću petsto tridesete godine poslanici cara Ferdinanda, Hrvat Nikola Jurišić, štajerski grof Josip Lamberg i Slovenac Benedikt Kuripečić dobili su naredbu iz Beča, da pred turskim sultanom u Stambolu govore njemački, ali nisu mogli naći tumača za njemački jezik. Zbog toga je grof Lamberg bio prisiljen da preko svoga tumača, Benedikta Kuprešića, sa sultanom Sulejmanom i velikim vezirom Ibrahim-pašom razgovara na hrvatskom jeziku, dok je Hrvat Jurišić s obojicom izravno govorio hrvatski.

Treće. Andrija Kačić Miošić u hrvatskom bestseleru u osamnaestom stoljeću, Razgovor ugodni naroda slovinskog piše o Jurišiću. Poslušajmo kako je zvučao hrvatski književni jezik u osamnaestom stoljeću, a koji se masovno čitao uz ognjišta i na zabavama uz gusle u osamnaestom stoljeću i kasnije, a u kojemu je Nikola opjevan.
Suleman je vojsku sakupio,
Ter je tverdi Kisek'obsidnuo:
Bio ga je trinest nediljah,
I učini trideset jurišah ;
Al' ga care osvojit' nemože;
Već izgubi silnu vojsku svoju;
Jer ga brani senjski kapetane,
Po imenu Jurčiću Nikola.
Ovo junak sileni bijaše.

Četvrto. Za obranu Kisega Nikola Jurišić je dobio Kiseg na raspolaganje. Osim toga i danas postoji u Kisegu spomenik Jurišiću te se pripadni dvorac zove po njemu. Pođe li se u Zagrebu tramvajskim tračnicama prema istoku prva ulica na izlazu iz Trga Bana Josipa Jelačića je Jurišićeva ulica. Jurišićev spomenik može se posjetiti i na Trgu Nikole Šubića Zrinskog. Tisuću devetsto i devedesete, povodom petstote godišnjice rođenja našeg Nikole u Senju je Grad Zagreb podigao Jurišiću spomenik.

Recimo još i to da je tisuću petsto dvadeset i sedme Nikola organizirao obranu Bihaća od Osmanlija, čime je postavio temelje Bihaćke kapetanije. Dugometražni dokumentarac o Vojnoj granici dostupan je ovdje. Osim toga od tisuću petsto dvadeset i osme do tisuću petsto tridesete Jurišić je obnašao dužnost kapetana Rijeke te dobio na uživanje Postojnu u Kranjskoj i Novigrad istarski. Godine tisuću petsto trideset i sedme bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom vojske u Hrvatskoj i Austriji te namjesnikom u Kranjskoj, gdje se borio protiv protestantizma pa je tisuću petsto četrdeset i prve postavljen za zemaljskoga kapetana. Od tisuću petsto četrdeset i treće bio je tajni savjetnik i komornik austrijskog dvora. Posljednje dane života proveo je u Beču kao dvorski vojni savjetnik.

Tisuću devetsto devedesete Ante Sekulić u svojem znanstvenom radu o Jurišićevoj obrani Kisega povodom petstote godišnjice njegovoga rođenja obznanio je još nekoliko zanimljivih detalja. Potkraj života živio je u Beču u kući koja se zvala Kroaten haus. Nije poznata lokacija njegovog groba. Ovo je Jurišićev pečat s jedne isprave iz tisuću petsto dvadeset i osme. Ovo je prikaz turske opsade Kisega iz jedne grafike iz sedamnaestoga stoljeća. I što je ključno, bio je zagovornik korištenja glagoljice. To je bitno imamo li u vidu da je tada bilo ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu rašireno mišljenje da je sveti Jeronim izumio glagoljicu i na hrvatski preveo Sveto pismo, a uz to da je sveti Jeronim bio Hrvat, o čemu je dojmljivo govorio Na rubu znanosti Slobodan Prosperov Novak, a znanstveno je pitanje hrvatstva svetog Jeronima obradio Mario Grčević. Prema tome može se pretpostaviti da je svetog Jeronima, koji je bio Ilir, Jurišić smatrao svojim Hrvatom kao što je to smatrao Marulić koji je živio u njegovo vrijeme.

Ante Sekulić, SENJANIN NIKOLA JURIŠIĆ I OBRANA KISEGA 1532., https://hrcak.srce.hr/74369Animations, Lord of the rings, https://www.youtube.com/watch?v=seTF0DfuxwE, Davor Domazet Lošo, Budnica 8.2.2021. (https://www.youtube.com/watch?v=0q3St1caDUw), Vjekoslav Klaić (knjiga 5, Povijest Hrvata str. 134-135), https://en.wikipedia.org/wiki/Siege_of_G%C3%BCns, "Suleyman The Magnificent's Siege of Güns", https://www.youtube.com/watch?v=SOnXyAH-LR0, TV KALENDAR (11.8.2019., https://www.youtube.com/watch?v=IabZJIIBpDQ, 28.8.2017., https://www.youtube.com/watch?v=bBqTDTvRXBM), https://www.omnia.ie/index.php?navigati ... -BYW96x73w, Joseph Hammer-Purgstall (Freiherr von). Geschichte des osmanischen Reiches: Grossentheils aus bisher unbenützten Handschriften und Archiven, Knjiga 3. 1828. Str. 101.-104., https://books.google.hr/books?id=NQkpAA ... &q&f=false, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=29583

Quotam staro znam!
Ali da dodam samo da smo i Nikolu Zrinskog prelako prepustili Madjarskim povjesnicarima. U Muzeu vojne povijesti u austrijskom Becu stoji iznad kipa madjarsko ime.

Treba napravit film o tome. Mađari više cijene Nikolu Šubića Zrinskog, Jurišića i slične od nas. Jednostavno imamo komplekse, sramimo se vlastite povijesti.

nije nego se jednostavno bitka gore dogodila.
a sta ces kad nemamo filmografiju,katastrofa smo po tome pitanju.

Nema to veze stime gdje je Bitka bila nego su Hrvati tu jednostavno zapustili svoju povijest.
Davno sam citao da je upravo Tito proglasen najvecim Hrvatom u povijesti.

Reko sam ti da mijenjaš avatar.

Oglušio si se.

Natavno da ih više cijene jer ih smatraju mađarima.

Možda prosječan Mađar ne zna da nisu Mađari jer jednostavno nije naučio, al apsolutno niti jedan povjesničar ne poriče da su Zrinski i Jurišić Hrvati. Nisu Mađari ko vi da kradu tuđe povijesne osobe.

Hrvato su inače narod sebemrzja, samopodcijenjivanja, oikofobije i glorifikaicje tuđeg.

Pljuvanje i sranje po svemu svome je naš nacionaln isport

u etničkom smislu ozbiljna mađarska historiografija ih ne proglašava Mađarima, nego mađarskim domoljubima.
Nije to sasvim smiješno i ima puno argumenata za to kod Zrinskih. Za Jurišiće već puno manje.

Ugarskim ne magyarskim :)
Znaci mađari su narod a ugarska je siri pojam,drzava ako hocete.

Jurisic je i rekao da je hrvat,mislim.Zrinski iz kasnijeih doba su imali mađarski za materinski jezik,pomađareni.

Zrinski su svi znali hrvatski. Na kojem jeziku je napisano Moje drago szerce?