Cilj je oduzeti Bošnjacima mogućnost da opstruiraju hrvatske akcije putem Hrvata koje drže na svojoj platnoj listi, tako što bi se plaćenike platilo da rade za hrvatsku stvar.

Radi se o praktičnoj stvari, a ne ljubavi prema izrodima.

Čuj bez njih smo nula ...
jao junuze buahahahahaahaha

Daidže je naziv koji je odavno prerastao svoje prvobitno značenje,odnosi se praktički na bilo koga u Sa ili Zenici a ima javnu funkciju.

Evo ne znam nikoga ko je takav a da ga na ovim stranicama, i sličnim, nisu prozivali zbog sluganstva.

Pa nije moguće da baš niko ne valja...

Pa šta da je meni naletio kakav dobar posao, ako bih mogao u Berlin zbog toga otići živjet,pa mogao bih i u Šeher. Sama lokacija ne bi trebala utjecat.

Njih bi ja u Travnik zato što bi to povuklo narod a ne što meni smeta što oni rade u Sarajevu.

Recimo meni je sve što sam pročitao od Željka Ivankovića poprilično dobro sjelo i čovjek reže multikulte u sred Sarajeva ali nađu neki dio teksta od ko zna kad, izvuku iz konteksta i diskvalificiraju ga.

I tako jednog, drugog, trećeg, i na kraju se svi čude kako eto smo osuđeni na nekoga ko se potpisivao ćirilicom.

Mislim!

Ali to mi jesmo, Hrvati iz Bosne, oni su naša krema, bez njih smo 0. Ili se utapamo u neku masu ili bošnjačkih Bosanaca ili Hercegovaca a niti jedno ni drugo nije nam prirodno.

Zato je bitno ne nalijegat toliko na njih, pa svašta smo prošli s nekima u koje smo se kleli.

Treba ih svakako povući da budu naši predstavnici, a ne da stvaraju blok koji služi drugima...

Predstavnici, kulture i intelektualizma, školstva, ne politike da se razumijemo...

teško oni s tom ekipom mogu opstruirati bilo što, naime ta ekipa baš i nema neko uporište u hrvatskom narodu, svakao da to ima intelektualaca, ima i sposobnih ljudi, ali takvima poklanjati povjerenje, koje kako vidimo ovisi o novcu i privilegijama, baš i nije uputno, doduše, čovjek uvijek može evoluirati, može promijeniti mišljenje, ali s takvima treba biti oprezan..

Ma i oni su krivi, oni bi trebali voditi, a ne uživat dok mogu...

Ovaj potez sa Vrhbosanskim sv. je upravo to:

Nećemo nestat iz Bosne, ako smo popušili većidio Posavine, Zenicu, Sarajevo - tu ćemo opstat.

To se očekuje od njih...

I ovo sve nema veze s Trećim jer i on nije jamac opstanka čaki kad bi LD ušla u njega.

Više vjerujem u ovako nešto...

Ma meni se općenito to ujaci, daidže ne sviđa kao kvalifikacija, to je iz Zrikijeve kuhinje...

Nitko od nas niti ne misli na bosanske franjevce općenito , već isključivo na ovaj uski krug saraj-ljiga i gmizavaca ...

"Daidže" ili "ahdnamaši" su oni svećenici franjevačke provincije Bosne Srebrene koji su danas u praksi poslušnici vladajuće bošnjačko-muslimanske elite, a nekad komunističkog sustava (sjetimo se svećeničkih udruženja - Dobri pastir, tko ga je pokretao i s kojom svrhom), ili još dalje u prošlost, osmanskih vlasti.

Onaj tko poznaje povijest, jasnije mu je, posebno ovo pretposljednje poglavlje sa svećeničkim udruženjima, čiji su produkt i logičan nastavak ovi ljigavci koji svjesno rade protiv interesa hrvatskog naroda u BIH (počevši od pokojnog Petra Anđelovića, preko Marka Oršolića i Luke Markešića, pa sve do Ivana Šarčevića i najnovijih izdanaka - Petra Jeleča i Drage Bojića). Oni su velikim dijelom zaslužni što se mogući hrvatski entitet u mnogim krugovima promatra u negativnom kontekstu.

Meni se oni gade i njihov diskurs mi je uvredljiv i odvratan. A naziv k'o naziv, opravdali su ga milijun puta.

Ostali su "multietničari" (Lovrenović, Pejaković, Gojer, Korać itd.) ili profesionalni Hrvati.

I ja sam do sada bio razumijevao da se radi o definiciji "daidži" kako si ih ti definirao, ali vidim da je Junuz doživljava širom od toga.

No, to pokazuje da si i KC radi pričuvnu varijantu, ali i da se od SB ne odustaje...

Jako dobar znak...

Jasna mi je kontroverza u vezi s "Dobrim pastorom", ali veliki pokojni fra Ignacije Gavran je tu stvar prikazao kao nužni kompromis.

Isto tako, koliko mi je poznato, fra Rastislav Drljić se primio tog posla (vođenja "Dobrog pastira") jer je situacija bila: ili će 100 franjevaca biti u zatvoru, ili će ih uz postojanje "Dobrog pastira" 80 biti u zatvoru, a 20 slobodno kako bi mogli skrbiti za vjernike. A s rogatim (sotonskim komunističkim režimom) se ne isplati bosti. Bilo je važno preživjeti, a za to je bilo nužno da franjevci mogu pružati stalnu duhovnu skrb.

Što se tiče današnjeg kulta oko Ahdname kao spomenika osmanskoj "toleranciji", on mi je odvratan. Ali, fra Anđeo Zvizdović, po meni, nije nikakav kolaborant, već je pokušao spasiti što se spasiti da u teškom vremenu i u tome je bio uspješan. Zato mu svaka čast.

Fra Luka Markešić pada toliko nisko, da istupa kao apologet komunističkog diktatora i masovnog ubojice - Tita. Stvarno ne znam kako to protumačiti.

Problem s njima je što oni žive u tradiciji po kojoj uvijek treba slijediti primjer kojeg je postavio fra Anđeo Zvizdović, pa su slijepi za današnju realnost u kojoj je legitimno tražiti sva prava koja Hrvatima pripadaju kao konstitutivnom narodu, a ne savijati se kao trska pred okupatorom kao što je to morao fra Anđeo Zvizdović.

A opet, možda je bolji naziv, i precizniji, Crveni fratri. Daidže fakat treba prestat upotrebljavat...

Dozvolit ćeš da imam nešto drukčije formirano mišljenje o svemu tome. Naime, udruženja nastaju ne kao izvorna ideja unutar kruga svećenika ili redovnika u Katoličkoj crkvi kako bi si na taj način omogućili djelovanje unutar totalitarnog sustava, već nastaje u vrhu komunističkog režima, kako bi taj režim preko svoje ekspoziture (UDBA) uspostavio kontrolu nad što većim dijelom katoličkog klera, kroz vlastite simpatizere ili plaćenike unutar Crkve. Rezultate toga svega vidimo i danas u Šarčeviću, Jeleču, Bojiću i ostatku te škole.

Inače, već je bila aktualna ta tematika na forumu pa se može pročitati dobra kolumna ovdje:

http://www.hercegbosna.org/forum/politi ... t2778.html

kao i ovdje:

http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... Itemid=155

a tu je i dobar znanstveni rad Miroslava Akmadže na tu temu:

http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:irS7Kz4O3fsJ:www.cpi.hr/download/links/hr/11700.pdf+M.+Akmad%C5%BEa,+Stale%C5%A1ko+udru%C5%BEenje+katoli%C4%8Dkih+sve%C4%87enika+Hrvatske+u+slu%C5%BEbi+komunisti%C4%8Dkog+re%C5%BEima&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGEEShb6YcJmfyDn_RDJ_LNb_FHg5xK9PDkyn1Qy5KNIYFveIOBKJyaQGtEl_V8IKUDK81OF2-ArM5NoJSOnlo3sFWYiOlRZc96Lfh3XUHeUhupyPNv3RYx3iOd1IIoyq1N_rdzI3o4&sig=AHIEtbTTBm3UGb0gGcjnvhL5pJ6Ys1cGJA

3. O svećeničkom udruženju "Dobri pastir"

Udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir" imalo je u poratnim godinama znatnu ulogu, osobito za Bosansku provinciju.

Iz opisa poratnih prilika vidi se kakvo je bilo stanje svećenika u Bosni. Trebalo je rješavati mnoga pitanja - od snabdijevanja hranom i odijelom do ponovnog dobivanja vlastitog stambenog prostora, od vršenja vjerskih obreda i pouke do izbavljanja zatvorenih svećenika, od putovanja do opstanka sjemeništa. Izravan nastup pojedinog svećenika pred vlastima nije donosio ploda. Trebalo je imati ustanovu koja će svećenicima pomagati da dođu do svog prava. I vlasti su bile svjesne nagomilanih problema i željele ih nekako riješiti. Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem. A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati. Zbog toga je dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje "Dobri pastir" sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.

Kod osnivanja bilo je poteškoća. Uprava naših biskupija bojala se da preko Udruženja vlasti ne dobiju polugu kojom će se miješati u crkvene poslove, da se crkvena pitanja ne počnu rješavati mimo biskupa i da to možda konačno ne dovede do osnivanja zasebne "narodne" crkve, crkve u Crkvi. Slično su se bojali i u Rimu. Stoga se je, prije osnivanja Udruženja, tadašnji vrhbosanski ordinarij (tj. upravitelj nadbiskupije) dr. Marko Alaupović oprezno izjasnio: "Nemam ništa protiv osnivanja svećeničkog udruženja, ali ordinarijat u to ne ulazi". Tako je osnovan "Dobri pastir". Naknadno, njega a tako i druga udruženja po drugim biskupijama, Biskupska konferencija Jugoslavije proglasila je najprije nepogodnim a kasnije i nedopuštenim ustanovama. U Bosni, međutim, ta odluka nije stupila na snagu, budući da je nije proglasio mjesni ordinarij, mjesna crkvena vlast. Biskupi su izdali one proglase (o nepogodnosti i nedopuštenosti), jer su smatrali da su jedino oni pozvani da u ime Crkve vode razgovore i pregovore s vlastima. To je ispravno, jer crkvene poslove i treba da vode oni zajedno sa Sv. stolicom. Ali kod udruženja "Dobri pastir" nije se radilo o razgovorima na nekom "visokom nivo-u", nego o rješavanju ovog ili onog konkretnog pitanja: da se oslobodi ovaj župni stan od stanara, da se u tom selu može održavati vjeronaučna pouka, i sl.

Strah biskupa pa česte i žestoke osude svećeničkih udruženja s vremenom su se pokazale neosnovanima. Iz njih se moglo izleći zlo ali, eto, nije se izleglo: niti je osnovana neka narodna crkva, niti su vođeni neki pregovori visokog stupnja, niti su svećenici otkazali poslušnost biskupima. To je postalo sasvim jasno kad je g. 1966. potpisan protokol o sređivanju odnosa Jugoslavije sa Sv. stolicom.

Belgijski statistički priručnik o svećeničkim udruženjima u Jugoslaviji - g. 1964.

"Strahovanja biskupa pokazala su se neopravdanim. Ako i jest istina da se jugoslavenski režim ugledao u sovjetski primjer kad je osnivao ta udruženja, on kasnije nije postupao jednako. Ne samo da ona nisu pogodovala popuštanju crkvene stege ili eventualnom stvaranju narodnih crkava, nego su svećenička udruženja radije, ako gledamo na dugi rok, uspostavila realnu koegzistenciju Crkve i Države"

Bilan du Monde, sv. II, str. 825. (Ed. Casterman, Tournai)

Udruženje je pomoglo svećenicima kod nabavke potrebnih stvari, da smanje porez na pravednu mjeru, da isprave neke pogreške u nacionalizaciji ili agrarnoj reformi, da riješe stambeno pitanje makar i djelomičnim vraćanjem prostorija župnih stanova i samostana (pravnim posjednicima), da dobiju dozvolu za gradnju, ili odobrenje da se misa može govoriti na groblju ili održavati vjeronauk, da se sklopi ugovor o socijalnom (zdravstvenom i mirovinskom) osiguranju i mnogo drugog.

Jedna od najvažnijih pomoći bosanskim katolicima ali i onima izvan Bosne bilo je tiskanje krajnje potrebnih vjerskih knjiga: molitvenika, katekizama, Novog zavjeta, kalendara "Dobri pastir" i dr. To je bilo u ono vrijeme kad od katoličkog tiska na našem jeziku nije izlazilo ništa drugo osim malog glasnika "Blagovest", izdavanog u Beogradu.

Ne manje važno djelo "Dobrog pastira" bilo je što je omogućio sjemeništu u Visokom da i dalje postoji i da postupno, s vremenom, dođe u posjed svojih prostorija.

Ali, možda je začudno što se u ovom djelu, koje prikazuje prošlost Bosanske provincije, uopće i govori o "Dobrom pastiru".

Evo zašto! Najveći dio članstva "Dobrog pastira" tvorili su bosanski franjevci. Istina je da je u njemu u početku bilo i 25% od ukupnog broja bosanskih svjetovnih svećenika a znatan dio činili su i hercegovački franjevci. No odmah od početka bilo je u udruženju najviše bosanskih franjevaca (49% članova Bosanske provincije ). Ipak su protivnici Udruženja njega naprosto poistovjećivali s Bosanskom provincijom, iako ni fra Josip Markušić, tadašnji provincijal, koji je odobravao i zagovarao Udruženje, nije bio njegov član. Pri tome, ti protivnici zaborave da su se i drugi, koje oni kao članove udruženja naprosto prešućuju (tj. svjetovni svećenici), uvelike poslužili uslugama "Dobrog pastira". Udruženje je pomoglo i svjetovnim svećenicima kod rješavanja njihovih stambenih pitanja npr. župama Derventa, Brčko, Sarajevo (župa Srca Isusova), Novo Sarajevo, Breza, Travnik, Žepče... ili se zauzimalo da se mogne održavati vjerska pouka i govoriti misa za župe u Komušini, Tesliću, Doboju..., ili da se pomogne bosanskim studentima Đakovačke teologije, kad su bili ugroženi sudskim tjeranjem.

Oni koji su bili protiv "Dobrog pastira" proglašavali su njega a onda odmah i Bosansku provinciju izdajnicima Katoličke crkve, komunističkim kolaboracionistima, slugama vlasti. Nisu ostali samo na kritikama nego negdje nisu dozvoljavali čak ni širenje njihovih izdanja, ma ne znam kako ona bila pravovjerna. Pogotovo su nastojali da se Bosni Srebrenoj ne pruži izvana nikakva pomoć. Pod uplivom tih glasina poznati (a u duši vrlo dobri) "Špekpater" Werenfried van Straaten odbio je da pomogne Bosanskoj provinciji pa je g. 1964. ovako pisao jednom bosanskom franjevcu: "ako ovaj postupak (tj. odbijanje da dadne pomoć) i jest tvrd za Vas i Vašu subraću, u čije osobno poštenje ja nimalo ne sumnjam, to on ipak ima tu prednost da je nepopustljiv prema komunizmu; po mom mišljenju, prema komunizmu, to je krepost".

Unatoč tomu što je razvoj stvari pokazao da su prigovori protiv "Dobrog pastira" bili neosnovani, bilo je dosta upornih ljudi, koji su Bosansku provinciju zbog toga, čak i u sedamdesetim godinama, optuživali; bili su slijepi za velike usluge koje je "Dobri pastir" učinio Crkvi i slijepi za vrijednost dijaloga, koji je i vjernicima omogućivao makar i skromno djelovanje.

Meni je to isto bilo do prije koju godinu teško protumačiti, no u međuvremenu sam se informirao po pitanju staleških udruženja katoličkih svećenika u komunističkoj Jugoslaviji i te problematike, nakon čega su mi mnoge stvari postale puno jasnije. Jednom prilikom sam vidio i popis svećenika koji su pripadali "Dobrom pastiru", a na njemu su se našla i danas poznata imena Franjevačke provincije Bosne srebrene (Oršolić, Markešić itd.), kao i pokojni provincijal Anđelović.

Recimo meni je sve što sam pročitao od Željka Ivankovića poprilično dobro sjelo i čovjek reže multikulte u sred Sarajeva ali nađu neki dio teksta od ko zna kad, izvuku iz konteksta i diskvalificiraju ga.

Ček, ti pokušavaš nadspinati kralja spina? Svima toplo preporučam čitanje dokumenta u privitku, umišljenog književnika koji si je zamislio da je vojni povjesničar, i napisao pamfletić kojeg bi se mislim postidio i fra ********.

Ako je Ivankovićima i sličnim došlo do grla, i žele napraviti nešto korisno, OK, neće im se svaki grijeh stavljati na dušu, ali je svakako potreban otklon od stavova izraženih u sličnim pamfletima, i isprika (makar između redova), za svoju ulogu kao oruđe medijske mašinerije koja se obrusila na Hrvate od 1993.

Moram malo spinavat...

Kakve isprike, samo nek ljuštre po Unitarcima...

Od toga mi je veća korist, sujeta, hm... nemamo luksuz ponašati se kao ucviljena mlada...

Kad Josip Pejaković kaže da cijela Bosna čuje: Bosnu koju "oni" vole, ja ne volim!

ma sve mu opraštam, ne treba se ispričavat ni za što, samo nek nastavi...

Prebjezi su OK, pogotovo ako ih se zbog osjećaja izdanosti od multietniĆara i sujete, može okrenuti protiv sadašnjih i jučerašnjih gospodara.

Međutim kao i uvijek, mislim da je strahovit jaz između tvojih želja i surove stvarnosti.

Ček, ti pokušavaš nadspinati kralja spina? Svima toplo preporučam čitanje dokumenta u privitku, umišljenog književnika koji si je zamislio da je vojni povjesničar, i napisao pamfletić kojeg bi se mislim postidio i fra ********.

Ako je Ivankovićima i sličnim došlo do grla, i žele napraviti nešto korisno, OK, neće im se svaki grijeh stavljati na dušu, ali je svakako potreban otklon od stavova izraženih u sličnim pamfletima, i isprika (makar između redova), za svoju ulogu kao oruđe medijske mašinerije koja se obrusila na Hrvate od 1993.

Iz perspektive Zagreba i historičara Tuđmana, postavljena
politika prema BiH, već rečena kao projekt “Banovine
1939.”, nužno je morala zanijekati cjelinu interesa najmalobrojnijeg
naroda u BiH zarad interesa povijesnog trenutka
u kome Hrvati opet, ovaj put uz pomoć demokratskoga
svijeta, grade svoju državu. U ime te ideje, veoma rano
su žrtvovani (ako su i prepoznati!) interesi Hrvata Bosanske
Posavine,

Muslimanski politički miljē uoči rata i na početku rata bio
je nešto jednostavniji, svediv na najbanalniju egzistencijalnu
šifru: BiH je jedino i sve što imaju, pa i nju tek i samo
onoliko koliko je imaju i druga dva naroda. Potajno, i onoliko
koliko su brojniji od drugih i natalitetno perspektivniji
(v. Izetbegovićevu “Islamsku deklaraciju”), ali to oni nisu
smjeli ni pomisliti, nego su to Srbi i Hrvati prepoznali kao realnu,
a dugoročnu opasnost, nakon što su republike bivše
Jugoslavije nužno morale postati nacionalne države.

Upoznati Ivankovića u Zagrebu
Kolumne - Novo
Četvrtak, 18 Studeni 2010 05:14
piše: Ivan Šimić l dnevnik.ba

Željko Ivanković vrstan je pisac, novinar i takozvani angažirani intelektualac podrijetlom iz Vareša. Obiteljska priča mu je zanimljiva i gotovo tipična za naše ljude: djeca su mu, kaže, rođena u Sarajevu, on sam u Varešu, njegov otac (čini mi se) u Vitezu, djed pak u Tomislavgradu, a pradjed je izgleda iz okolice Širokoga Brijega.

Ivankovićevi politički stavovi, kao uostalom i stavovi moga prijatelja Ivana, očekivano su bitno određeni studiranjem i kasnijim životom u Sarajevu. Ti njihovi stavovi ipak ne pate od viška isključivosti i zajapurenosti (kao kod onog mladog fratra Jeleča recimo), što samo po sebi jest pretpostavka svake konstruktivne rasprave, pa tako i te naše o „hrvatskom pitanju“ u Bosni i Hercegovini. Samo mrvicu više figurativno nego doslovno, mali je milijun pitanja oko kojih se nismo složili za tog kratkoga druženja: uzroci, predratne i ratne okolnosti, neki ratni događaji na mikro-planu (poput Ivankovićeve zavičajne traume, koju treba razumjeti), determiniranost svih ovdašnjih procesa općenito, perspektive…

O hrvatskoj temi svih tema ovih dana, o ustavnim promjenama i trećem entitetu dakle, također se nismo baš složili. Premda se meni čini kako postoji tisuću vrištećih znakova (političkih, gospodarskih, bioloških) da nam famozna „institucionalna jednakopravnost“ nije i neće biti dovoljna za očuvanje hrvatskoga elementa u Bosni i Hercegovini, njih dvojica su iz nekih razloga skloni takvim ustavnim jamstvima za našu budućnost. Na moju primjedbu (koju sam izgovorio značajno, htijući joj dati prizvuk upućena geostrateškoga i filozofskoga promišljanja) u stilu „ako ima, i dok ima Republike Srpske, tražiti za Hrvate manje od teritorijalne autonomije dugoročno je strateški promašeno i politički štetno“, Željko me je Ivanković počeo nukati da, kad sam već navalio s tom Herceg Bosnom, nacrtam napokon granice Trećega. Navodna nemogućnost realizacije većinske hrvatske federalne jedinice, opće je mjesto u argumentaciji svih njenih (ne toliko brojnih koliko glasnih, sudeći prema rezultatima demokratskih izbora u zadnjih dvadeset godina) protivnika među Hrvatima. Ivanković kao da je već bio pročitao intervju s onim Željkom Komšićem u zadnjim Danima, u kojem on također ponavlja tu smiješnu tezu. Kako bih ja uvjerio Bošnjake u Mostaru ili Fojnici da prihvate živjeti u takvom, većinski hrvatskom entitetu, pitao me je otprilike!

Koliko god se s njima ne slagali, Željko Ivanković i Ivan Pandžić su ljudi čije stavove vrijedi čuti. Premalo nas je da bismo sebi dopustili luksuz olakoga etiketiranja i odbacivanja kakvoga je u prošlosti možda bilo. Malo više dvosmjernoga truda i nastojanja da se shvati i razumije drukčiji zemljopisni kontekst i različito povijesno iskustvo u pojedinim našim regijama mogu samo osnažiti ukupne hrvatske pozicije i u Hercegovini i u Bosni.

Ovakva ratna strategija brzo je prepoznata kao rezultat dogovora
Milošević – Tuđman u Karađorđevu i Tikvešu o zamjeni
teritorija putem ratom proizvedenog seljenja, kompaktiranja
nacionalnih prostora i rješavanja pitanja tzv.
manjinskih naroda, a ustvari “remetilačkoga faktora”, te u
novom pokušaju definitivnog razrješenja hrvatsko-srpskog
pitanja, u novom varijetetu dogovora Cvetković-Maček iz
1939. godine,

bili su opravdanje za HVO da izolira središnju Bosnu
najprije rušenjem mosta “Bila” na Neretvi, kojim je išla logistika
u Bosnu i snažnim udarom na Gornji Vakuf (12. siječnja
1993.) kojim se trebao kompaktirati hrvatski etnički
prostor od Duvna i Prozora preko Gornjeg Vakufa do središnje
Bosne: Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Busovače, Viteza,
Novog Travnika, čime se otvara komunikacija koja potpuno
izolira dolinu Neretve i one sjeverno od Mostara i zapravo
pravi proboj prema zamišljenoj, doduše i nekoć postojećoj,
granici Banovine iz 1939. godine.

Udari HVO-a na Vitez u travnju i mostarska ofenziva 1993.
godine pokazali su da Armija BiH već posjeduje brojčanu i
organizacijsku snagu respektabilne razine, koja će tijekom
ljeta 1993. godine polučiti i prve uspjehe (primjer zauzimanja
Fojnice u srpnju 1993. godine ili deblokada Mostara sa
sjeverne strane). Pokazalo se i da su procjene HVO-a o vlastitoj
snazi krive, otuda i novi susret, dakako tajni, Karadžića
i Bobana u Herceg Novom i nastavak suradnje, na određenim
dijelovima, vojske bosanskih Srba i HVO-a (primjer
Žepča je najočitiji).