Luburić je bez sumnje ikakve bio potomak etničkih srba doseljenih iz crne gore. To je i sam priznao.

Nebuloze

Nego, daj reci nešto o tim tvojim ugarima? Imaš neku literaturu?

Kojih etničkih Srba? Onih katoličkih novoštokavskih ijekavaca iz Duklje ili staroštokavskih pravoslavnih ekavaca iz Raške?

Ne znam dovoljno o ovoj temi da bih se raspravljao
Samo sam htio naglasit da su migracije uvijek postojale u gradove sa sela u HR
Nije da su se ti ljudi pokatoličavali, već su se vjerojatno ženili Hrvaticama i tako im djeca postajali Hrvati

To su slučajevi koje uvijek možeš naći u svim sredinama, no ajmo ovdje govoriti o pravilu, a ne o iznimkama priženjivanja.

1. Gradovi nisu masovno rasli sve do 19. i 20. st. Pogledaj recimo Zadar, kolika površina Zadra je bila grad prije 19. st? Nije bilo industrije, nisu to bile neke napredne sredine, već mletačke komune koje su prilično zaostajale, između ostaloga i zbog mletačke politike. Dakle demografski boom i masovna imigracija slijedi tek nedavno
2. Okruženje Zadra je ogromnom većinom hrvatsko: otoci su isključivo hrvatski, obala je isključivo hrvatska, a Ravni kotari većinski hrvatski.
3. Okruženje Splita je isključivo hrvatsko otoci, obala, vrgorački kraj, imotska krajina, trogirska zagora....
4. Prostor Dubrovačke Republike je dubrovačko ozemlje i ono je isključivo hrvatsko (Pelješac, Mljet, Lastovo, Konavle). U zaleđu je Popovo Polje koje je otprilike 50% katoličko, a 50% od pravoslavaca koji su bivši katolici. Stanovnici Dubrovačke Republike nisu bili sterilni niti su imali fertilitert 0.5 da bi morali doseljavati muslimane iz Stoca ili pravoslavce iz Nevesinja. To što su ljudi trgovali ne znači da su se masovno useljavali u grad

Migracije su se uvijek kretale logičnim smjerovima iz zaleđa u primorske gradove, iz neplodnih područja u plodna.
Taman će netko kad migrira iz CG naseljavati Hercegovinu koja je isto kao i CG bez puno plodne zemlje.
Jedine veće migracije su u ratovima i migracije polunomadskih vlaha (stočara).

Sve migracije u Dubrovnik su novijeg doba, na teritorij Duvrovačke Republike kroz cijelu povijest nije dopušteno nikakvo naseljavane niti duži boravak stanovništvu iz zaleđa, nekatolici nisu mogli dobiti niti građanski status niti boraviti u Republici.
Tek padom Republike dolazi do prirodnih migracija iz ruralnog zaleđa u grad.

Zaboravio sam navesti jedan primjer gdje je stvarno ruranlno stanovništvo u potpunosti zamijenilo izvorno gradsko, a riječ je o Šibeniku koji je gotovo izumro u 17. st. zbog epidemije kuge. Nakon toga grad su naselili Hrvati iz prominske i miljevačke visoravni. Sa sobom su donijeli kapu koju danas neki zovu "šibenska"

Pravi Dubrovčani, dakle plemstvo i građanstvo se više miješalo s plemstvom i građanstvom talijanskih republika nego s katolicima a kamoli pravoslavcima iz zaleđa.

Sve u svemu gledajući iskreno , nije niko od naših predaka nije pogrešio kad je govorio da smo isti narod različitih vera , samo je pitanje bilo kako ćemo se zvati kad se ujedinimo , i tu se nikad nismo mogli ujediniti jer samom činjenicom da su se skupine nazivale onako kako su htele verskim uticajima, teško je bilo onda da jedna skupina kaže "E to je naš naziv".
Pokušaj je bio sa srpskim identitetom(nije uspelo) , pokušaje bio sa ilirskim identitetom(nije uspelo) i takođe pokušaj je bio sa jugoslovenskim identietom koji definitno nije uspeo i on je završio sa krvoprolićem.

Davno sam odustao od ovakvih tema jer nemaju smisla s'obzirom da nema šanse da se iko predomisliti.
Nekada je bila prilika , ali smo je svi zajedno zasrali ma kako zajednički naziv bio za sve nas.

Zato danas je jako važno da se naše nacije i etnije odvoje u punom smislu i da izgrade sebe u potpunosti u onome što nas razdvaja(BiH) , jer to je jedini način da jednog dana možda svojom voljom se ujedinimo , s'obzirom da se nikad nismo demokratski i svojevoljno ujedinjavali.

to važi za svako plemstvo bilo gdje.

no općenito, dubrovački plemiči su se najviše mješali s plemićima ostalih dalmatinskih gradova

naravno da su pogriješili, jer smo bil idva naroda i prije crkvenog raskola i prij nego smo uopće postali kršćani.

Isključivo zbog zajedničkog kulturnog naslijeđa osmanske okupacije, Srbi i dio Hrvata su postali iznimno slični i još k tome izmješani, pa se tu pokušalo napraviti jedan narod, koji nije nikada postojao. Pookušaj je bio donekle i plemenit, jer je nacionalno razgraničenje Srba i Hrvata jedan od najtramumatičnijih povijesnih procesa, baš zbog te izmješanosti. Nadajm ose da su daytonsk i ierdutski sporazum stavili to ad acta.

No i druga iskustva pokazuju da to nije išlo, recimo Irci su potpuno izgubili svoj jezik, pa nisu prestali biti Irci. Teško je od dva formirana naroda napraviti jedan, a Srbi i Hrvati su to oduvijek.

Mi dosljaci smo gospare uvijek prepoznavali po mentalitetu, oni se natjecu jedni sa drugima u pjevanju, ne u šaketanju.

Hrvati, bili i ostali, samo malo vise nobl.

Neću sad da načinjem stare prepireke i priče , ali kad postsaviš stvari da su svi Hrvati oduvek bili Hrvati i da je narod obe vere sticaj okolnosti približio pa su se zeznuli misleći da su isti narod , nemam ti šta reći.

Nego reci mi , zašto osim ludog Starčevića koji je mislio da su Nemanjići Hrvati , niko od Hrvata nije pomislio da su Srbi zapravo popravoslavljeni Hrvati tj.da postoji jedan pravoslavni narod koji govori jezikom kao i mi katolici pa je logično da se zove našim hrvatskim imenom??
Ali eto samo su Srbi budale i zlikovci pa misle da su ljudi istog jezika njihovi sunarodnici.

nisam ja tvrdio da su svi Hrvati oduvijek Hrvati, niti da su svi Srbi oduvijek Srbi, tvrdi osam što je notorno, a to je da su Srbi i Hrvati oduvijek dva naroda, ane jedan, i to prije vjerskih podjela, koje je povijest približila i izazvala djelomičan konfuzion.

djelomičan, jer nikada to nije bilo općeprihvaćeno, to je bilo na razini intelektualaca.

Starčević je smatrao Nemanjiče Crvenim Hrvatima, ali nipošto nije samtrao sve Srbe Hrvatima. No to je nebitno, te zablude su posljedica povijesnih okolnosti koje su nas zbližile i izazvale zabludu kod djela intelektualaca. Tome je još kumovao njemački utjecaj, koji su tada šrili logiku "jezik=narod".

No to su ZABLUDE, neutemeljene na poviejsnim činjenicama., nego romatičarskim iluzijama. S koje god strane dolazile.

Srbi nisu zlikovci što su smatrali ljude istog jezika sunarodnjacima, nego što su se oglušili kad su im isti jasno i glasno rekli da to NISU. Pa yebote, ima li većeg apsurda nego kad Vuk Karadžić piše da "Srbi rimskog vjerozakona odbijaju tako da se nazivaju".

Ako si dobronamjeran, upali ti se kliker. Ako si zloban, stvovriš nacionalnu ideologiju koja rezultira bijesomučnim obostranim klanjem. I Mi Hrvati smo smatrali i pravoslavce u Hr i BIH muslimane, često i Crngorce i Slovence za Hrvate. Kad su nam rekli da to nisu, prestal ismo ih takvima smatrati.

Čekaj malo , nemojmo se praviti ludi.
NijeVuk niti bilo kojo kasniji srpski nacionalista te tako krenuo ubeđivati katolike istog jezika da su Srbi , jer postoje razlozi za to.
Vuk jasno kaže da "Srbirismskog zakona" se nazivaju regionalno a ne etnički i nacionalno, zato što je Vuk bio nacionalni preporoditelj i uviđao je da je pojam "srbin" označavao" pravoslavca za katolike a ne različitu naciju i etniju.
Sa druge strane , glavna stvar je bila tradicija , gde su svi štokavci ma koje vere bili guslali u srpskim junacima i događajima a da nikad ni za jednog hrvatskog znali nisu , dok im nisu fratri rekli krajem 19.veka , a da ne govorim da nijedan štokavski pqavoslavac nikad ni za jednog Hrvata nije znao kao ni katolički štokavci.

Hoćemo li sad da postavljamo primere bosanskih fratara i njihovih pisanija , ili pak da stavimo sve one narodne "pisme" o srpskim junacima i vladarima a nijedne o hrvatskim od strane katolika?!

Burazeru ti reflektuješ današnjost na prošlost , a to tako ne ide.

A da ti malo odjebes sa tom velikosrpskom papazjanijom

ti se upravo praviš lud i nastavljaš mitologizirati srpsku nacionalno romantičarsku ideologiju NAKON što je prošla iz romantičarske u koljačnu fazu.

radiš upravo isto što i jest problem. OK, svi smo imali sovje romantičarske ideje, koje su vrlo četo pukle o beton stvarnosit, samo vi nakon toga ne prestajte tuliti isto i hoćete razbiti stvarnost, nego okončati svoj romantizam.

dakle, nije problem što je Vuk bio preporoditelj i romantičar, nego što u sukobu svog romantizma i stvarnosti inzistirao na romanztizmu. A to je onda preraslo nešto jako destruktivno. Dakle, on je krenuo od teze da su štokavci Srbi, i kad mu ideja srbiziranja katolika nije uspjela, on od te ideje nije odustao, nego ju je srpska elita nastavila uzgajati i psotala je temelj naših sukoba. Iako je tu bilo časnih iznimaka, poput Đure Daničića.

jednostavno, i dalje robuješ mitologiji i jednostavno zabludama. Vrlo je MALO katolika guslilo o srpskim junacima i ITEKAKO su znali za hrvatske junake. Stvar je u tome što tipično srpski, selektivno pristupaš izvorima. Što ti paše uveličavaš, što ti ne paše praviš se da ne postoji. Da, bilo je intelektualaca, katolika, koji su vjerovali u te herderovske koncepte, ali tu su malobrojni pojedinci, to nije bio opći fenomen.
Dakle izvodiš zaključke iz pogrešnih informacijama, na kojima inzistiraš iako su debunkirane prije 150 godina još. I ta zarobljenost u nekritičnoj dezinformiranosti je razlog zašto se naš nacionalni sukob stalno perpetuira.
u većem ili manjem intenzitetu. vi Srbi jednostavno ne pronalazite razloga da preispitate sebe i stvari u koje vjerujete.
Također, postojao je vrlo veliki broj pravoslavaca koji su SAME SEBE zvali Hrvatima, a kamoli da nisu znali za iste.
Nadalje, ako je katolicima riječ srbin četo označavala vjeroispovijest, važi i obrnuto. Pa imaš pisma krajiških časnika Jelačiću gdje za sebe kažu "mi smo Hrvati, po vjeri Srbi".

Mi se stalno vrtimo u krugu zbog činjenice da kompletnu povijest gledate i dalje romantičarski, jednostrano i SELEKTIVNO.

Da, bilo je katolikih intelektualaca koji su sebe i svoj narod smatrali Srbima i bilo je katoličkih narodnih pjesama o srpskim junacima. No bilo je puno više guslanja o Hrvatima. Isto tako ,bilo je hrpa pravoslavaca u vojnoj krajini koji sebe nazivaju Hrvatima.

U konačnici, sve je to nebitno, jer je to partikularni fenomen. Na općoj razini, pravoslavci i katolici sebe nisu smatrali istim narodom niti se etnički identificirali istim narodnim imenom. To je sveukupna slika.
Slika koju ti gradiš je slika baziranna na selektivnom pristupu izvorima.

Na kraju krajeva, sve je to nebitno, bitno je da je ideja srbiziranja katolika propala jako brzo, da ona NIJE bila utemeljena na povijesnim činjenicama i stvarnom narodnom osjećaju i da je stoga trebala biti i odbačena.

Umjesto toga, ona je usvojena kao temelj nacionalne ideologije Srba i postala izvorište svih sukoba koji su uslijedili. Jer, katolički štokavci nikada nisu bili Srbi (uglavnom) i nisu to htjeli postati, I To je vrlo rano postalo jasno i bjelodano, prije više od 150 godina je postalo bjelodanio, samo je i Vuk i srpska nacionalna elita to odbijala prihvatit.

I to je razlog naših sukoba. Ne što ste vi bili romantičari. Svi smo bili. Problem je što se romantizam uvijek susretne sa stvarnošću i udari u zid, i tada se romantičar treba prestati biti jer ćeš postati genocidni šovinist.

još jednom, katolički štokavci (uglavnom) nikada nisu bili Srbi i nisu to htjeli postai ni u 19. st.

ideja o nama kao Srbima, je nakon toga prestala biti preporoditeljska i romatičarska i postala samo genocidni šovinizam.

Razgovor ugodni naroda Slovinskoga. Ugodno čitanje.

Ne znam otkud ti to, štokavci Katolici sebe nikad nisu smatrali Srbima, pogotovo zato što su Pravoslavce smatrali strancima, klasična velikosrpska mitomanija.

Nikad nismo bili isti narod, čak i prije Kršćanstva, prije osmanskih okupacije čak i nismo imali previše kontakata, čak i ako smo nekad to i bili to danas više definitivno nismo, formiranje Hrvata i Srba je završeno.

Dubrovčani se piše velikim slovom, AmiĐa.

može se govoriti da je u eri romantizma ta podjela se mogla smatrati čisto vjerkom i da ju je moguće nadići.

no VRLO BRZO se pokazalo da nije i da to Hrvai ne žele.

Sve nakon toga je samo genocidni šovinizam. Svako izdanje "srpske književnosti2 s Gunduliem i Držićem, svako poimanje Boškovića kao Srbina, je isključivo i samo šovinizam.

Najjače je kad smrdi krenu pričat o nametanju hrvatskog imena od strane svećenika u 19. stoljeću, a ustvari bilo skroz obrnuto. U Dalmaciji ne postoji šizmatik koji se prije 19. vika naziva srbinon ili svoj jezik srpskin. Prvi je to napravija 1826. godine Gerasim Zelić, šizmatički pop... S druge strane hrvatsko ime kod Dalmatinaca prije 19. vika, nacionalnog buđenja, bečke propagande...

Meni je fascinantno koliko su srpskim forumašima mozgovi duboko isprani.

Sada ću zalijepiti samo neke citate, čisto kao buba u uho joe-u da istraži sam, iako sam gotovo siguran da neće.

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (optužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijarha

Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata

Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima.

Petar Tolstoj je u svom putopisu Putovanje u Italiju
i na otok Maltu 1697-1698. zapisao da su bokeljske gore naseljene Hrvatima. .
(daljše od Ercegnovog put ležal mimo beregov zaselenih Horvatima do Perasti v albanskom knjaževstve)

Putopis ruskog grofa Petra Tolstog, lipanj 1698 g.
Tolstoj naziva u svom djelu stanovnike Dubrovacke Republike Hervatima.
"Oko tog samostana po gradovima zive Ragusani - pomorski kapetani, mornari i astronomi (...) govore svi slavenskim jezikom, a talijanski znaju svi i nazivaju se Hervati, vjeru drze rimsku".

1154 g. - Arapski geograd, kartograf i putopisac Muhamed Al-Idrisi (1099-1164), opisujuci Hrvatsku (Bilad Garwasija), pise u svom djelu "Kitab al Rudjar" sleduce:
"Ragusa, Ragusah udaljen je od Stona 30 milja. (Stanovnici) su Dalmatinci koji imaju brojne brodove za dugu plovidbu. Ovo je posljednji grad u Hrvatskoj (Garwasijah)".

1433 g. - Sudionici Sabora u svicarskom gradu Baselu, porijeklom Cesi ("Gestis Bohemorum"), kazu za teologa Baselskog Sabora i kardinala, Dubrovcanina Ivana Stojkovica da je iz Raguse, koja je grad u Hrvatskoj:
"Johannes de Ragusia, (quae est civitas in Carvatia)"

1486-1487 g. - Njemacki plemic i hodocasnik iz Konstanze (regija Bavarija) Conrad von Grünenberg ostavio puno vaznjih svjedocanstva za srednjovjekovni Dubrovnik. Uradio je sliku Dubrovnika, na kojoj savucana crvena natpis u gornjem lijevom kutu, koja kaze:
"Ragusa hobstat in kunglich Croatie" ili "Dubrovnik je glavni grad u Hrvatskoj Kraljevini". Takodjer kaze da Dubrovnik da je "ist die kunglich hobstat in Croattyen" (1) ili "kraljevski glavni grad u Hrvatskoj" i "Erizbistum, und hat och das gantz kungrich Croatyen" (2) ili "nadbiskupija, cija jurisdikcija obuhvaca cijelo hrvatsko kraljevstvo

1506 g. - engleski putopisac i hodocasnik Richard Guylford pise opisujuci Dubrovnik (na staroengleskom jeziku):
"U Dubrovniku su ih najviše impresionirale utvrde grada, koji je najutvrđeniji i najčvršći grad u zemlji Slavoniji ili Dalmaciji i u provinciji Hrvatskoga kraljevstva ("the moste stronge and myghty Towne [...] in the Coutre of Slauanye or Dalmacie and in the Prouynce of the Royalme of Croacie")
Rus, Bronevskij, u svojim Zapisima pomorskog časnika, na početku
XIX. stoljeća kaže da su Dobroćani hrabri, poduzetni, gostoljubivi i revni katolici
i da u starije vrijeme nisu pravoslavcima dopuštali da u njihovu mjestu ostanu više od jednoga dana
Zaimljivo je da su se Crnogorci u Istanbulu pred Portom predstavljali kao Hrvati do 19. st.
1747. – Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, autor novoštokavac iz Vrlike
16. stoljeće - Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:

„Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo...“

Dobar citat
„U jezičnom smislu, stari su Dubrovčani bili bliski ostalim proto-nacionalnim Hrvatima štokavcima (ikavcima i jekavcima), kao što su proto-nacionalni Srbi i govornici torlačkoga narječja, ali i arhaične istočne štokavštine, jezično bili bliski proto-nacionalnim Bugarima i Makedoncima. Stanićevu tvrdnju može se, k tomu, obrnuti pa reći da su proto-nacionalni Srbi istočne Hercegovine jezično bili bliži proto-nacionalnim Hrvatima krajnjega juga današnje Hrvatske, nego proto-nacionalnim Srbima krajnjega sjeveroistoka današnje Srbije. “

Sacuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str. 211). Za Sokolovica su Slaveni po turskom Budimu, Temisvaru i Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nuzno preko Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.

Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Celebija, putuje 1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj vise puta Hrvate. Pravo imade Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji, kad kaze: »Za proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je znacenje, da nam se otvore i ucine pristupnim turski izvori« (»Hrvati u Evlija Celebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Celebija ne cini krivo Srbima, jer u Bosni cesce puta spominje »Srbe i Bugare«. Cini to valjda stoga, sto su medu doseljenim Srbima u Bosni bili i mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Celebija vise puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka« (vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i htvatskog naroda« cist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191). Celebija pretpostavlja, da je jezik Bosnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upucuje nas na misao, da Celebija zeli da pokaze blize veze naroda u Bosni sa Zapadom i zapadnom kulturom. Po Celebiji su Livno i Bihac hrvatski gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on takoder Hrvate, jer su mu stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (kod F. Spahe, str. 48). U Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je ovdje najvaznije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foce na Drini, u starom gradu Placu, Celebiji "dadose 50 hrvatskih momaka pod oruzjem za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatackom polju opet »dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U originalu te momke kiti Celebija imenom hrvatskih gazija, a pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe, 49). I tako barem po umnom Celebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere, ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.

Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki dostojanstvenik Turskog carstva.

Slicno kao i putopisac Evlija Celebija naziva i znameniti turski historicar Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegovic), pisac XVII. stoljeca, nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H. Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da narod zove Zapadnu Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga rijec "Nam Hrvat« tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidzilima i kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Luksica, kad se govori o kakvom priprostu Bosnjaku, covjeku iz puka.

Hrvatima iz Dubrovnika ili dubrovačkim Hrvatima ("Raguseus Croata") izjasnila su se i dvojica od 85 studenata u Grazu u razdoblju između 1587. i 1616.
Zlatarić, koji je 1597. prevodio "iz veće tuđijeh jezika u hrvacki", svoje djelo pisano na dubrovačkoj štokavskoj jekavštini posvetio Jurju Zrinskomu objasnivši mu kako je djelo prevedeno "u vaš hrvacki jezik". Tri ljeta nakon Katičićeva glasovita rada o sinonimnom odnosu između glotonima "slavenski" i "hrvatski"
Dubrovčani, dakle, ponajprije pisali za "Dalmatince i Hrvate", kako je to za Palomotića zabilježio Stjepan Gradić (1613 –1683.). "Dalmatinci" i "Hrvati" dva su sinonimna imena za hrvatski proto-nacionalni korpus. Tim sinonimima pripada i etnonim "Iliri" koji je bio raširen u učenim katoličkim krugovima (učeni muslimani i učeni hrvatski protestanti radije su rabili etnonim "Hrvati"). Tako Jakov Mikalja (1601.–1654.) sa "slovinskoga" na latinski "Hervat" prevodi s "Illyricus", a "Hervatska zemglja" s "Illyricum". Dubrovačanin Joakim Stulli/Stulić (1730.–1817.) "illirico" prevodi kao "slovinski" i "harvatski", dočim "Illyricus" prevodi sa "Slovinac/Harvat". Za nj "fatto di costume illirici" na "ilirskom" znači "poharvatjen". Stulićev rječnik onodobni su učeni Srbi odbacivali jer su, poput episkopa Petra Petrovića, tvrdili da je pisan "hrvatskim dijalektom" te kao takav prikladan "samo za Hrvate i Dalmatince" (Grčević 2019: 225

F. Spaho o spominjanju Hrvata u Hercegovini u Putopisu E. Ćelebije:
„Iz Hercegovine je isao Evlija Celebija kao pasin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom prilikom proputovao citavu juznu Dalmaciju. Opisujuci te krajeve kaze da je najveca vecina stanovnistva u Herceg-Novome Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (V. 454). Iz grada Risna posla je tada vojska da upokori odmetnike po planinama Pive i Niksica, kojoj se prikljucio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaze, da su to sve cisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dusmani (VI. 467).“

A evo malo o Crnoj Gori:
Rijetki pomen srpskog imena u Crnoj Gori, i to isključivo u značenju vjerske pripadnosti pravoslavlju, javlja se tek u XVIII vijeku, ma da srpski istoričar S. Stanojević, Srpsko ime u zapadnim srpskim krajevima, Srpski književni glasnik, VII, 1, Beograd 1902,44, misli da se ono javlja i u XVII vijeku: "Od XVII veka počinje se već i sam narod sve češće nazivati Srbima i u zemlji i na strani". Međutim, Stanojević griješi kada kaže da se naziv "naroda kao Srba" osobito ističe "u prepisci ruskog dvora u XVIII veku sa Crnogorcima", jer se tu koristi stvarno narodno ime - Crnogorci - Od XVI vijeka, u pismima katoličkih biskupa javlja se identifikacija pojmova Rašani i pravoslavci, zbog sjećanja na činjenicu da je centar Pećke patrijaršije u bivšoj Raškoj. Tako barski nadbiskup Marko Jorga, u izvještaju papskoj Propagandi (1700) kaže da u Mrkovićima, selu pored Bara, žive Rašani i Turci, tj. vjerom pravoslavci i muslimani (I. Marković, Dukljansko-barska metropolija, 148).

Naziv Srbin, u značenju vjerske pripadnosti (pravoslavac) u Crnoj Gori se počinje upotrebljavati i kao etnonim tek od sredine XIX vijeka djelovanjem izvanjaca, preko udžbenika koji su uvoženi iz Srbije i Vojvodine, cetinjske bogoslovije čiji je program urađen prema programu srpske bogoslovije u Beogradu, crnogorske publicistike koju su uređivali izvanjci, političkog kursa crnogorskog Dvora, i td. J. Subotić, književnik i urednik Letopisa Matice srpske (1817-1886), u recenziji Povjesnice srbskog naroda od D. Medakovića, suprotstavlja se Medakoviću i kaže da mitropolit V. Petrović (1709-1766) nije napisao srpsku već crnogorsku istoriju: "A crnogorskij vladika Vasilije nie pisao kratku istoriju srbsku, kao što kaže g. Medaković, nego je pisao kratku istoriju crnogorsku" (Serbskoj letopis za god. 1853, I, Budim 1853). - Ima veliki broj potvrda o zamjenjivanju, od druge polovine XIX vijeka, imena Crnogorci u Srbi, ali ćemo navesti samo jedan primjer. Josip Krmpotić, hrvatski pjesnik, bio je u odredu austrijskih vojnika, kojima je komandovao Filip Vukasović, u Crnoj Gori, od marta do septembra 1788. god. Inspirisan borbom crnogorskog naroda, napisao je poemu Pjesma Crnogorcem, koju je objavio u Beču, 1789.g. Međutim, sto sedam godina docnije, u doba nabujalog srpskog nacionalizma kod pravoslavnog življa u Austro-Ugarskoj, Krmpotićeva poema je preštampana u zagrebačkom listu Srbobran (20. X 1896), pod naslovom Srpska pjesma.

ali pazi, mi zbgo toga ne trubimo o pravoslavcima kao Hrvatima. a mogli bismo. Jednostavno ljudi su se opredijelili kako jesu i mi to poštujemo.

Srbi su si zamislili da smo mi Srbi i iako im 150 i više godina govorimo da nismo, oni tupe isto