HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 27 pro 2024, 06:22.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




Započni novu temu Odgovori  [ 92 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 30 pro 2010, 18:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
Izvor: http://www.hakave.org/index.php?option= ... Itemid=148

Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (1/6)


Utisci i opće napomene

Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori nedovoljno je poznata široj javnosti države njezinoga matičnog naroda, odnosno u Republici Hrvatskoj. Nije bez osnove dojam koji se stječe, kako je riječ o (ne)svjesnom obliku zanemarivanja od strane onih čimbenika u RH koji su zaduženi da tako ne bude. To su, prije svega, sredstva javnoga priopćavanja, kao što su npr. HRT (svi programi, s izuzetkom nekoliko slučajeva), Hrvatski radio, Jutarnji list, Večernji list, Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Globus, Nacional, etc. Slijedi Vlada RH, Sabor RH i njegov Odbor za Hrvate izvan Domovine (jer ne obznanjuje eventualne kontakte s Hrvatima iz CG), MVP i EU i njegov Samostalni odbor za useljenike i iseljenike (jer ne obznanjuje suradnju koju ostvaruje), Hrvatska gospodarska komora, Ministarstvo turizma, Matica iseljenika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnika, ULUPUH, NSK, etc. Imamo i nekoliko ohrabrujućih primjera. To su: Matica Hrvatska koja je u svojoj «Hrvatskoj reviji» u nekoliko navrata otvorila stranice temama o Hrvatima u Baru i Boki kotorskoj, a časopis njezina Ogranka u Dubrovniku, »Dubrovnik», prihvaća tekstove o Hrvatima u Boki kotorskoj. Isto je učinila i redakcija «Hrvatskoga slova», glasila Hrvatske kulturne zaklade iz Zagreba, te portal HAKAVE, glasilo Hrvatskoga kulturnoga vijeća iz Zagreba, gdje sam osobno objavio nekoliko priloga. Posebno treba pohvaliti «Glas koncila» koje je u više navrata objavljivao tekstove o našim sunarodnjacima u Crnoj Gori, te MGC «Klovićevi dvori» zbog velebne izložbe o kulturno-povijesnoj baštini Kotorske biskupije.

Dok je bio živ svećenik iz Prčnja, don Branko Zbutega obavijesti su bile učestalije, ali vezane uz njegovu osobu i političke inicijative, parbe i prenja koja je imao, tako da su obavijesti o tome bile objavljivanje u antivladinim glasilima.

Hrvati u Boki kotorskoj nalaze se pred nestajanjem
Posljednje tri godine višekratno sam boravio u Boki kotorskoj u sklopu obilježavanja 600. obljetnice posvećenja župne crkve B.D. Marije u Gornjoj Lastvi. Kao posljedica ovih radnih posjeta proizašla je spoznaja o krajnje ozbiljnom i delikatnome položaju hrvatske narodne manjine u Kotorskoj biskupiji. Kada koristim pojmove «delikatan» i «ozbiljan» ne mislim eufemistički sakriti eventualnu diskriminaciju, ili progone kojima bi naši sunarodnjaci bili izloženi, već upozoriti na daljnje prešućivanje njihovoga etnonima, svaojatanje njihove povijesti i kulturne baštine, nemogućnost učenja hrvatskoga jezika, uz stare nepogode, kao što su arhipelaško lociranje, usitnjavanje, marginaliziranje i statističko nazadovanje u tolikoj mjeri, da su danas svedeni na 6 -7 % žitelja ovoga zaljeva, a te ih činjenice same po sebi čine ranjivom zajednicom, koja ne može opstati na duži rok kao manjinski etnički kolektivitet, bez odgovarajuće pomoći i podrške kako Države većinskoga, tako i Države manjinskoga naroda. To znači slijedeće: ukoliko država Crna Gora i država Republika Hrvatska složno, učinkovito i primjereno ne pomognu Hrvatima u Crnoj Gori oni će za slijedeći naraštaj nestati kao etnička zajednica. Ta pomoć počinje sa stvaranjem pozitivnoga političkoga ozračja, stvaranjem zakonske infrastrukture za čuvanje samobitnosti, političke jednakopravnosti i javnim ohrabrivanjem od strane najviših dužnosnika dviju država da upravo kao Hrvati imaju ulogu mosta i da pripadnici manjine stoga trebaju i mogu slobodno i ponosno isticati svoje narodno ime, etničko znamenje, i bez straha čuvati svoju etničku samobitnost. Time bi se hrvatskoj manjini javno garantirala sloboda u etničkome izjašnjavanju, što znači poželjnost čuvanja njezinoga imena, prava i kulturnih dobara. Nakon toga slijedi implementacija rečenoga: vrtići i škole na materinskome jeziku, glasila, udruge, javni nastupi, šport, znanost, kulturne institucije, vjera... Bez toga nema im budućnosti. Mogu poslužiti kao roba za jednokratnu uporabu. Asimilacija se provodi i uz pomoć odnarođenih pripadnika manjine, kojima se dopušta da tu manjinu zastupaju, kako bi pospješili njezino odnarođivanje.

Hrvati u Crnoj Gori zaslužuju hrvatsku pozornost, jer su cijelome narodu ostavili u naslijeđe blistavu kulturnu baštinu, jer su opstali kao mali roj i broj na pradjedovskim ognjištima, unatoč zločinačkim naporima jačih susjeda da ih odatle protjeraju. Osim toga, u vrijeme sadašnje oni su idealna spona između dviju zemalja i njihovih Država.

Na žalost, Crna Gora službeno, na papiru, garantira svojim hrvatskim državljanima manjinska prava, ali u praksi je na djelu tiha, ali uporna crnogorizacija njihove povijesti i kulturne baštine. Stoga su u velikoj opasnosti, jer sami nemaju snage za otpor tome. Svedeni su na vrlo malen broj, tako da im se neki krugovi u Crnoj Gori rugaju, nazivajući ih «statističkom anomalijom».

Porazna statistika
Kako piše Smiljana Šunde «Cijela Boka je do turske provale bila potpuno katolička», što znači naseljena Hrvatima. (Smiljana Šunde: Bokom kotorskom uzduž i poprijeko (Zapisi oko simpozija «Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine», svibanj 2006.). Zbornik: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Boka kotorska – jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine, Tivat, 3.-7. svibnja 2006., str. 431.)

Nakon toga dolazi do prodora pravoslavnoga življa iz brdskoga zaleđa. No, Hrvati su uspjeli sačuvati svoju zajednicu još do kraja Prvoga svjetskoga rata. Stvaranjem Jugoslavije dolazi do uništavanja hrvatske manjine, agresivne asimilacije, odnosno serbizacije kroz jugoslavenizaciju i tzv. slavenizam.

postotak Hrvata 1910. postotak Hrvata 1991.
Kotor 69% 7,68%
Perast: 73% -
Tivat: 95% 19,53%
Dobrota: 65% -
Herceg Novi: 70% 2,41%
Prčanj: 87% -
Stoliv: 72% -

(Ankica i Josip Pečarić: Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji. Zbornik «Hrvati Boke kotorske. Posebno izdanje. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., 172.)

Kako ističe dr. Miljenko Pasinović, «u popisu pučanstva u Crnoj Gori 1991. registrirano je 6.244 Hrvata ili 1,01 % stanovništva te republike, a u Boki kotorskoj 4.896 ili 7,96 % stanovništva. To je – podvlači dr. Pasinović - najmanji broj pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u Crnoj Gori zabilježen u posljednjoj polovici 20. stoljeća, odnosno 57 % u odnosu na brojno stanje s početka druge polovice 20. stoljeća. (Miljenko M. Pasinović: Hrvati u Crnoj Gori na početku trećega tisućljeća, Hrvatska revija, g. VII., br. 2, Zg. 2007., str. 23.)

Velikosrpska Jugoslavija uništavala je Hrvate u Boki kotorskoj
Za Hrvate u Boki kotorskoj bio je poguban raspad Austro-ugarske monarhije, odnosno stvaranje nove jugoslavenske države po mjeri velikosrpske političke elite i dinastije Karađorđević.

Dne 1. prosinca 1918. stvoreno je tzv. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije koja je prethodno okupirala i «prisajedinila» Kraljevinu Crnu Goru, te Bačku i Banat.

Dne 28. lipnja 1921. običnom je većinom donesen Vidovdanski ustav. Država mijenja ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Čl. 135. ovoga Ustava predvidio je donošenje Zakona o podjeli države na oblasti. No, Kralj Aleksandar nije imao strpljenja čekati na parlamentarnu proceduru, pa je već 26. lipnja 1922. osobno donio Uredbu o podjeli zemlje na oblasti. Cilj ove Uredne bio je ukidanje ne samo teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, već i njezinoga državno-pravnoga kontinuiteta koji je trajao od Pacte convente do 1918. Hrvatske kao državno-pravnoga entiteta jednostavno je nestalo, jednim potezom suludoga monarha, nakon 1000 godina postojanja. Hrvatima je oduzet lingvonim, pa čak i etnonim. Umjesto narodnoga imena počeo se forsirati umjetni etnonim: «srpsko-hrvatsko-slovenački narod» koji govori «srpsko-hrvatsko-slovenačkim jezikom». Bio je to neviđen politički potez, toliko nasilnički da je u negativnom smjeru odredio hrvatsko-srpske odnose do danas. Hrvati koji su s optimizmom, nadama i entuzijazmom dočekali stvaranje zajedničke države s «istokrvnom braćom» Srbima, postalo je jasno koliko su izmanipulirani, i koliku su povijesnu pogrešku učinili boreći se protiv Austro-ugarske monarhije, jer su umjesto bratskog zagrljaja dobili okrutnog velikosrpskog kolonijalnog gospodara. Dakako, svojom je Uredbom, kako pišu Ankica i Josip Pečarić, Kralj «učinio najvažniji korak u osvajanju Boke kotorske – odvojio je od Dalmacije i time od Hrvatske i pripojio Crnoj Gori». Autori su u pravu kada ističu kako je ovaj dekret omogućio ubrzano «doseljavanje pravoslavnog življa u Boku», te da se od tada njezin «sav gospodarski, kulturni i prosvjetni život» od tada veže uz Crnu Goru. (Ankica i Josip Pečarić: Hrvati u Boki kotorskoj u Kraljevini Jugoslaviji. Zbornik «Hrvati Boke kotorske. Posebno izdanje. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., 172.)


Kralj Aleksandar je 6. siječnja 1929. ukinuo Vidovdanski ustav. Naziv Države promijenio je u Kraljevina Jugoslavija. Umjesto «troplemeni narod Srbo-Hrvato-Slovenci», sada su forsirani Jugosloveni. Kralj je državu podijelio u 9 banovina. Dakako, Banovina Hrvatska u svojim povijesnim granicama nije obnovljena. Boka i Dubrovnik pripali su Zetskoj banovini koja je obuhvaćala Crnu Goru. Ovakvo Aleksandrovo teritorijalno ustrojstvo bilo je, kako ističu Ankica i Josip Pečarić, «logična posljedica dvaju velikosrpskih kompleksa: prvi je more, a drugi hrvatska kulturna baština! Ovaj drugi kompleks stalno se očitovao kroz pokušaje i sustavni rad na otimanju hrvatske kulturne baštine. Posebice u Boki kotorskoj, ali i drugdje – spomenimo upravo Dubrovnik» (nav. dj.).

Povijest Hrvata u Boki neodvojivi je dio povijesti hrvatskoga naroda
Republika Hrvatska je obvezatna čl. 10. svoga Ustava skrbiti o dijelovima svoga naroda izvan RH. Hrvati u Boki kotorskoj stvorili su neprocjenjivo vrijednu kulturnu baštinu bez koje nije moguće cjelovito prikazati kulturnu povijest cijeloga hrvatskoga naroda. Posebice mediteranski udio Hrvata u europskoj i svjetskoj uljudbi može se shvatiti tek ako poznajemo povijest Boke kotorske. Navodim samo do neba visoke primjere:

Prvi primjer: u Baru je nastao čuveni «Ljetopis popa Dukljanina» - primarno povijesno vrelo za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. (Vidi: Eduard Peričić: Sclavorum regnum Grgura Barskog. Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1991.)

Drugi primjer: U kotorskoj Stolnici nalazi se krstionica iz VIII. stoljeća, sa svim stilskim oznakama koje ima i čuvena Krstionica Kneza Višeslava, a ona je je signum našega povijesnog identiteta. O njezinoj kotorskoj «sestri» kod nas u Hrvatskoj znade tek nekoliko povjesničara i povjesničara umjetnosti. Isto se odnosi na divne primjerke troprutastoga pletera koje nalazimo u Boki. (Vidi: Cvito Fisković: Krstionica iz 8. stoljeća u Kotoru. U: Spomenička baština Boke kotorske, Zagreb, 2004., str. 139.-145.)

Treći primjer: Grad Kotor svojom poviješću u svim njezinim segmentima integralni je dio povijesti hrvatskoga naroda.

Četvrti primjer: Grad Perast koji je danas bez većine svojih hrvatskih žitelja, čudesan je primjer hrvatske mediteranske pomorske urbane kulture.

Peti primjer: Kotorska katedrala svetoga Tripuna.

Šesti primjer: Hodočasnička crkva Gospe od Škrpjela najljepše je Marijino svetište Crkve u Hrvata.

Sedmi primjer: Slikar Tripo Kokolja, jedan je od najvećih umjetnika hrvatskoga baroka.

Osmi primjer: Književnost Hrvata u Boki neodvojiva je od hrvatske književne baštine (Vidi: Ivo Banac, Slobodan Prosperov Novak i Branko Sbutega: Stara književnost Boke, Zagreb, 1993.)

Deveti primjer: U Herceg-novome rođen je sv. Bogdan Leopold Mandić, izdanak hrvatskoga srednjovjekovnoga plemstva i bokeljske hrvatske aristokracije, veliki zagovornik ekumenizma. Tu su i ostali katolički hrvatski sveci, blaženici i božji ugodnici zbog čega nikoga ne bi trebalo smetati kada ovaj zaljev nazove «Zaljevom hrvatskih svetaca».

Mnogo sam važnih objekata, djela i osoba izostavio. Kada se dublje uđe u povijest bokeljskih Hrvata, osjećamo veličinu tih ljudi i nelagodu zbog činjenice što njihovo naslijeđe mi u Hrvatskoj slabo poznajemo, skromno ubaštinjujemo i time se ponašamo neodgovorno prema povijesti vlastitoga naroda.

Ubrzano nestajanje bokeljskih Hrvata
Bokeljski su Hrvati su nakon 1944. ostali vez ranijih vlastitih obrambenih mehanizama, poglavito u sferi pomorstva kao bitne odrednice njihove mediteranske civilizacije i samobitnosti, bez vlastitih nacionalnih udruga u kojima su se čuvali običaji, jezik i historijska svijest i bez uravnotežene komunikacije u sferi kulture, jezika, sporta, književnosti i znanosti s Hrvatima iz Hrvatske. Tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1991.-1995., tijekom koje su udarne agresorske snage pripadale JNA, te četničkim tzv. rezervistima u uniformama JNA u čijim je redovima bilo vrlo mnogo građana Crne Gore, i otvorenim četničkim paravojnim formacijama, Hrvati u Boki kotorskoj bili su tretirani kao neprijateljska zajednica i stoga su lokalni državni organi i vojne vlasti, pripadnike ove zajednice etnički čistili, tako što su ih izvrgavali raznim oblicima diskriminacije, koja je uključivala fizičke prijetnje i nasilno mobiliziranje u JNA i odvođenje u rat protiv Hrvatske, odnosno osvajanje, pljačkanje i paljenje Konavala i Dubrovnika. Ovakvim nasiljem prisiljavali su ih na bježanje, bilo u neokupirane dijelove RH, bilo u treće zemlje. Njihove kuće i posjede bud zašto, ili manje od toga, preuzimali su «kupovinom» ili «zamjenom» srpski militantni i domaći kadrovi. Posebno su na udaru bili svjesni Hrvati, te istaknuti pojedinci iz područja prosvjete, kulture, zdravstva, znanosti i društvenih djelatnosti. Odlazak intelektualne elite težak je gubitak, jer bez nje manjinska zajednica odlazi u asimilaciju. U diskreditaciji Hrvata na vjerskoj osnovi, sudjelovala je i Srpska Pravoslavna Crkva preko svoga crnogorskoga mitropolite Amfilohija Radovića.

Nakon poraza u Hrvatskoj velik broj časnika bivše JNA naselio se u mjestima Boke kotorske, mijenjajući im demografsku strukturu. To je i ranije činjeno, npr. u Herceg Novom i Tivtu. Ti novi «Bokelji» bili su i ostali nepovjerljivi prema domaćim Hrvatima i nositelji antihrvatskih i asimilatorskih tendencija, prisiljavajući one koji su ostali na pradjedovskim ognjištima na odricanje od hrvatskoga narodnoga imena, a dopuštajući im da se slobodno izjašnjavaju samo kao «Bokelji».

O nestajanju Hrvata u Boki dr. M. Pasinović piše:

«Nekoliko je razloga tomu. Prije svega riječ je o intenzivnom iseljavanju Hrvata prema matičnoj državi ili inozemstvu, počevši od završetka Prvoga svjetskoga rata, a osobito za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, kada su neka naselja s pretežitim hrvatskim stanovništvom, poput Špiljara, iseljena (1942.), neka, poput Ljute, zapaljena (1944.), a tamošnje stanovništvo iseljeno. Iseljavanje je potaknuto i ratnim događanjima 1991. (...)

Drugi je razlog u činjenici da se relativno velik broj Hrvata iskazivao Jugoslavenima, pretpostavljajući uže nacionalno široj nacionalnoj pripadnosti. Primjerice, u Boki kotorskoj je broj onih koji su se nacionalno očitovali kao Jugoslaveni 1991. povećan za 15 puta u odnosu na 1961. Logično je da se u tako velikom broju Jugoslavena nalazio, ili se još uvijek nalazi, i jedan broj Hrvata.

Treći je razlog u dosta niskom prirodnom priraštaju hrvatske populacije na ovim prostorima. Četvrti razlog, ne po značenju, jest imigracija stanovništva na području Crne Gore, posljedica koje je da se u razdoblju od 1946. so 2003. uselilo 245 523 stanovnika. Samo u razdoblju 1991-2003. u Crnu Goru se uselilo 77 631 stanovnik. Na području Boke kotorske u razdoblju 1991-2003. useljena su 15 523 stanovnika s područja bivših jugoslavenskih republika zahvaćenih ratnim požarom. Među njima je najmanje Hrvata. S druge strane, ovdašnji Hrvati koji su se iselili, oko 100 obitelji, smanjili su broj Hrvata, a povećali broj nehrvatskog stanovništva» (Milenko M. Pasinović: Hrvati Crne Gore na početku trećega tisućljeća. Hrvatska revija, g. VII., br. 2, Zagreb, 2007., str.23.-24.).

Osamostaljenje Crne Gore – početak tihe crnogorizacije
Osamostaljenjem Crne Gore 2006., prestala su šikaniranja i progon Hrvata. Oni su na razini vrha državne politike prihvaćeni kao konstitutivna etnička zajednica, a hrvatski je jezik dobio status službenoga. Na žalost, demografski gubici, ruinirana historijska svijest zbog nasilja od 1918. do 2006., prekid veza s književnim jezikom matičnoga naroda, uporna protuhrvatska promičba i prisiljavanje na autocenzuru, uz djelovanje domaćih jugounitarističkih intelektualaca i svećenika, učinili su svoje. Osim toga, bez loših primisli, oni koji su ostali nakon divljanja četničkih hordi i kilibardinih šovinista, pretežito su stariji ljudi, ili osobe iz miješanih brakova, ili djeca iz takvih brakova, koji sami nisu sigurni u svoj etnički integritet, pa im ga je «nezgodno» isticati. Dok je postojala Austro-ugarska isticali su svoje slavenstvo, nakon uspostave Jugoslavije ugodno su se osjećali u jugoslavenskome nadnacionalnome imenu, jer je ono skrivalo etničko podrijetlo. Danas se ugodno osjećaju u Bokeljskome pokrajinskome imenu, jer i ono skriva narodnosno podrijetlo. Najnovija su pojava tzv. «Crnogorci katoličke vjere». Recimo, u Baru se javno obznanila skupina bivših Hrvata s ovakvom izmišljenom etnonimsko-konfesionalnom oznakom. Takve ljude, naravno, nitko ne osuđuje, jer je osobna stvar svakoga čovjeka kojem će se narodu prikloniti, ali svi koji skrbe, ili se bave ovim dijelom hrvatskoga etnosa, moraju znati za ovu činjenicu i s njome računati. Koliko je takvih bivših Hrvata, teško je brojčano odrediti, ali prema knjigama koje sam imao prilike čitati, ili stručnim i novinskim radovima, više je onih koji su se koristili imenom Bokelji nego onih koji su slobodno koristili svoje etničko ime. Ostaje za istražiti u kojoj je mjeri ovaj pokrajinski naziv zamjena za hrvatski etnonim, u kojoj je mjeri oblik supstitucije za narodno ime, a koliko je to rezultat odbačenoga hrvatskoga narodnog imena.

Na žalost, u najnovije vrijeme na djelu je crnogorizacija Hrvata kroz prešućivanje njihovoga imena i povijesti, te prisvajanje njihove kulturne baštine kao povijesnoga naslijeđa crnogorskoga naroda.

Premda su, kako rekoh, oslobođeni ranijih tegoba i nacionalne diskriminacije, Hrvati u Boki kotorskoj još uvijek nemaju odgojno-obrazovne institucije na materinskome jeziku, što je bitan čimbenik u čuvanju etničke samobitnosti. Čak vodeći bokokotorski intelektualci s kojima sam razgovarao imaju problema s određivanjem materinskoga jezika. Nekako im je najviše odgovarao srpsko-hrvatski jezik koji se do 2010. učio u školama, jer hrvatski ne poznaju, a studirati im ovaj jezik nije atraktivno. Čak su rijetke gramatike, pravopisi, rječnici i povijesti hrvatskoga jezika kod ovih časnih ljudi. Istine radi, u razgovoru su negodovali i zbog uvođenja crnogorskoga jezika, jer će morati studirati, kako bi ga predavali. Neki maštaju o «bokeljskome jeziku» za Hrvate, ali problem je u tome što bokeljski Hrvati koriste više dijalekata. Osim toga, tijekom obje Jugoslavije, većina je napustila rodna narječja, puna zanimljivih mediteranizama, tako da su rijetki koji poznaju govor svoga mjesta i na njemu se mogu pismeno izražavati.

Ne bih želio baciti sjenu na vlast u današnjoj Crnoj Gori. U ovoj državi je nacionalna stratifikacija vrlo zamršena, čak matični narod nije i većinski. Stoga je crnogorizacija ovdje nešto što vodi stabilnosti zemlje, ako se provodi na civiliziran i građanski način. Međutim, takva tendencija bi se trebala usmjeriti na Srbe u Crnoj Gori koji su historijski i etnogenetski doista Crnogorci. Ono što smijemo zamjeriti Vladi u Podgorici je forsiranje zemljopisnog pojma «Crnogorsko primorje» s potpunim prešućivanjem Boke kotorske, njezine povijesti i samobitnosti. Uz taj pojam idu «stručna» historiografska djela koja povijest, a napose izuzetno bogatu i vrijednu kulturnu baštinu ovdašnjih Hrvata prikazuju kao baštinu crnogorskoga naroda. Stječe se dojam da je počela asimilacija Hrvata kroz prisvajanje njihove kulturne baštine. To će postati uskoro još snažnije, jer je Hrvata preostalo vrlo malo, kako ovdje kažu, u ovome trenutku u Boki je skoro više hrvatskih katoličkih crkava, samostana, kapelica, piljeva, groblja, arheoloških lokaliteta, razvalina i vjerskih lokaliteta, nego samih Hrvata. Ovome dodajte blistavu urbanu civilizaciju, brojne kapetanske palače, urbane cjeline, ladanjske vile i ljetnikovce, narodnu nošnju, tradicije i folklor. Svu ovu baštinu stvorili su bokeljski Hrvati i ona po toj osnovi pripada kulturnoj baštini hrvatskoga naroda. Zbog ulaska Boke kotorske u sastav Crne Gore, ta baština pripada, po logici državnoga teritorija, ovoj državi i tu nema ništa spornoga, a po svome značenju ona ima mediteransko europsko značenje. O kulturnome naslijeđu bokeljskih Hrvata trebale bi skrbiti obje države. No, kada pročitamo u Crnoj Gori objavljenu knjigu o crnogorskome baroku, ili o crnogorskome pomorstvu u Kotoru ili Perastu, tada uočavamo tendencije koje nisu bliske historiografskoj istini, jer prešućuju narod koji je tu baštinu stvorio, a taj su narod bili Hrvati, a ne hrabri brdski ratnici Crnogorci, ili kontinentalci Rascijani, odnos Srbi. Svoju kulturnu baštinu Hrvati su stvorili do 1918., kada Boka ulazi u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, čime ovaj dio hrvatske nacije biva zauvijek pretvoren u nacionalnu manjinu. Podsjećam: Boka kotorska državno-pravno postaje pokrajina Crne Gore, bez bilo kakvog pravnog identiteta, tek 1944., gašenjem ZAVNO Crne Gore i Boke kotorske.

Isto tako čovjek se osjeća nelagodno čitajući tobožnje historiografske studije i knjige o srpstvu Kotora, o Boki pod Nemanjićima, etc. pisane u velikosrpskome duhu «Srbi svi i svuda». Ako se tako postupa s poviješću Dubrovnika, nije teško zamisliti kako se postupalo s poviješću bokeljskih Hrvata. U takvim se kulturološkim, lingvističkim, historiografskim, povijesno-književnim, itd. «studijama», hrvatsko narodno ime uopće ne spominje, kao da taj narod nikada ovdje nije ni živio. Sve je to hrvatske ljude ne samo obeshrabrivalo glede čuvanja narodne samobitnosti, već ih je prisiljavalo na asimilaciju. Danas je takvo stanje dovedeno do ruba. Ako se asimilacija ne zaustavi, za 20 godina ovakav razgovor više neće imati smisla.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 30 pro 2010, 18:23 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
Crnogorska država dozvolila je osnivanje društava i Stranke s hrvatskim predznakom. Čak je ustrojena i hijerarhijska zgrada tih udruga. Ali što se dogodilo? Novosnovana su društva najčešće personalizirana, ali i vezana uz neku od crnogorskih političkih Stranaka. Zbog toga čelnici hrvatskih društava, koje bi trebale biti nevladine organizacije, umjesto da složno rade na spašavanju manjine od odnarođivanja, iscrpljuju se u međusobnim parbama, konfrontiranjima i diskreditacijama do te mjere da se sve to čini kao oblik nečije režije. Bio sam svjedokom takvih situacija i one su me zaprepastile zbog obilja negativne energije. Na žalost, u takvu nezdravu situaciju uvučeni su i svećenici Kotorske biskupije, zbog čega se drže podalje od narodnosnoga rada kroz udruge, ili diskretno simpatiziraju jednu od strana. Biti ću otvoren i navesti najuočljiviji primjer (s molbom da se ovo shvati dobronamjerno): konfrontiranje Hrvatskoga građanskoga društva (HGD) i Hrvatske građanske inicijative (HGI). Društvo je nevladina kulturno-prosvjetna hrvatska manjinska udruga koja bi se trebala baviti onim što ulazi u djelokrug rada manjinskim kulturnim udrugama, dok je Inicijativa politička stranka i trebala bi se baviti političkim radom u korist hrvatske manjine. Ove su dvije udruge komplementarne. Umjesto toga, između njih dolazi do konfrontiranja koje se onda prenosi na članstvo i na javnu scenu. HGD se, pored svoje osnovne zadaće, javlja i kao politički čimbenik koji redovito biva uključen u hrvatsko-crnogorske državne susrete na najvišoj razini, a javlja se i kao samostalni inicijator političkih akcija. U isto vrijeme HGI ima, unutar jedne političke parlamentarne stranke, svoju članicu kao parlamentarnu zastupnicu, a u Tivtu svoga člana na mjestu dogradonačelnika. To su vrlo značajne političke funkcije. Parlamentarni zastupnik je ustavno-pravni faktor. Kod međudržavnih i političkih susreta i razgovora bilo bi logično da se nađu i politički predstavnici Hrvata, uz predstavnike njihovih kulturno-prosvjetnih udruga, dakako. Umjesto toga, ovdje se negira mudra Radićeva maksima: «Složna braća kuću grade, a nesložna razgrađuju». Odgovara li to državnim vlastima, ili se ovakav sukob odvija mimo njihove volje, teško je odgovoriti.

Ovakvom stanju «kumovali» su najviši dužnosnici Republike Hrvatske, poglavito bivši predsjednik Stjepan Mesić. Odlazili su u Crnu Goru bez potrebne stručne pripreme glede hrvatske manjine, njezinih potreba i položaja, primali sve zdravo za gotovo, bili lijepo dočekivani, držali zdravice, sudjelovali na banketima i svečanostima, pričali pričice, dijelili odlikovanja kome je trebalo i kome nije trebalo, osmjehivali se na sve četiri strane, opraštali ratne zločine i štete, dok je hrvatstvo nestajalo. A stanje se nije ništa promijenilo niti danas. Konačno, ako žele nešto znati o Hrvatima u Crnoj Gori, onda bi naši političari ipak morali pročitati određeni broj historiografskih, kulturoloških, jezikoslovnih, etnografskih, politoloških i književno-povijesnih knjiga. Za tako nešto potreban je napor, ali prije svega motivacija. Čemu im to? Janjetina se može krkati i bez pročitanih knjiga.

Đuro Vidmarović


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 30 pro 2010, 18:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
Izvor: http://www.hakave.org/index.php?option= ... Itemid=148

Hrvati u Kotorskoj biskupiji


Hrvatska nacionalna manjina u Crnoj Gori spada u manjinske zajednice koje su ozbiljno ugrožene kao kolektiviteti već zbog malobrojnosti i raspršenosti u nekoliko etničkih arhipelaga. Tome moramo dodati razne oblike asimilacije i diskriminacije kojima su ovdašnji Hrvati bili izloženi od 1918. do 2006.

Hrvati u Crnoj Gori dijele se u tri skupine:

- Hrvati u Kotorskoj biskupiji,

- Hrvati u Baru i okolici,

- Hrvati u unutrašnjosti Crne Gore.

Hrvati u Kotorskoj biskupiji čine etnički arhipelag koji se sastoji od tri skupine:

A) Hrvati u zaljevu Boka kotorska, odnosno bokokotorski Hrvati koji koriste i pokrajinski naziv Bokelji

B) Hrvati u Budvi i

C) Hrvati u Baru i okolici Bara. Malo je poznato da su Župa Rođenja B.D. Marije u mjestu Sušanj i Župa B.D. Marije u mjestu Sutomore, posljednje župe Kotorske biskupije, a danas su predgrađe Bara.

U Boki kotorskoj ukupno živi 5.401 Hrvat, i oni čine 6,31% ukupnog stanovništva bokokotorskoga zaljeva. Većina bokeljskih Hrvata gradsko je pučanstvo, 3.951 (73,15% bokeljskih Hrvata), i čine 6,74% urbanog stanovništva u Boki kotorskoj. Ostalih 1.450 (26,85%) je seosko stanovništvo, i čine 5,39% cjelokupnog bokeškog seoskog stanovništva. Boka kotorska predstavlja koncentrat hrvatskoga naroda u Crnoj Gori, jer u njoj živi 79,3% od svih crnogorskih Hrvata.

Najveći udio u stanovništvu čine u općini Tivat, gdje ih ima 2.663, odnosno 19,54% od ukupnog stanovništva cijele općine, te 49,31% od svih bokeljskih Hrvata. Velika većina tivatskih Hrvata (2.270 ili 85,24%) žive u urbanim naseobinama u tivatskoj općini, te čine 22,25% cjelokupnog urbanog stanovništva u općini. Većina tih Hrvata žive u samom gradu Tivtu, 1.908, tj. 20,15% od ukupnog stanovništva ovoga grada. Tivat je grad s najvećim postotkom Hrvata u Boki kotorskoj i cijeloj Crnoj Gori. Ostalo hrvatsko žiteljstvo u ovoj općini (393 ili 14,76%) je seosko, te čini 11,46% od ukupnog seoskog stanovništva u tivatskoj općini. U tivatskoj općini se nalazi jedini kotar sa apsolutnim većinskim hrvatskim stanovništvom u bokokotorskome zaljevu, tj. u cijeloj državi Crnoj Gori. U pitanju su Bogdašići. U Bogdašićima ima ukupno 28 Hrvata, i čine većinu u iznosu od 58,33% od ukupnog stanovništva u naselju. Hrvati čine relativnu većinu stanovništva u gradiću Donja Lastva, gdje ih ima 362 ili 49,39% stanovništva ovog naseljenog mjesta. Najveću manjinu Hrvati čine u mjestu Lepetani, gdje ih ima 63 i čine 32,74% stanovništva.

U kotorskoj općini ima 1.762 Hrvata, odnosno 32,62% svih bokeljskih Hrvata, i čine 7,68% stanovništva te općine. 914 (51,87%) žive u urbanim naseobinama, te čine 6,94% gradskog stanovništva u općini, dok 848 (48,13%) kotorskih Hrvata sačinjavaju 8,68% seoskoga življa. Većina kotorskih Hrvata živi u gradiću Dobrota, gdje ih ima 535 i čine 6,55% stanovništva. Drugo mjesto sa dosta hrvatskog stanovništva su kotar Škaljari, gdje ih ima 489 i čine 12,22% stanovništva.

Prema popisu iz 1991. godine, u Boki kotorskoj je živjelo 5.044 Hrvata, te činili su 6,9% stanovništva Boke kotorske. Prema starijem popisu stanovništva iz 1981. godine, bilo ih je 5.343, odnosno 8,66% stanovništva Boke kotorske.

Prešućivanje vremena doseljenja Hrvata u Boku kotorsku
Prvi tragovi civilizacije u Boki datiraju od vremena kada se na ovom prostoru javlja ilirska država, tokom IV. vijeka prije nove ere. U Boki je tada živjelo ilirsko pleme Ardijeji, čija je najpoznatija povijesna ličnost kraljica Teuta. Teutino obitavanje zabilježeno je u tvrđavi Rhisonu (Risnu). Ondje su otkrivene gradine za zbjegove, kiklopski zidovi, obilje novca, jer je u Risnu bila kovnica, i veliki broj ilirskih jezičnih tragova. Prvi pisani izvori datiraju iz 228., kada se Teuta sklonila u Risan kako bi ga branila od Rimljana. Paralelno s ilirskim, ima tragova i grčkih naseobina (Budva, Solila). Rimljani su 168. osvojili Ilirik i vladali su Bokom do 476. Iz tog su se vremena sačuvali mnogi arheološki nalazi, pored gradova (Acruvium i Butua), tragovi hramova, veće zgrade, vile sa mozaicima (mozaici u Risnu ukrašeni figurom mitološkog boga Hipnosa), ceste, natpisi, dijelovi vodovoda, opeke, grnčarija i poneka kamena carska glava. Risan je u vremenu rimske vlasti bio glavno naselje Boke, pa se od ilirskog razdoblja sve do XII. vijeka čitava Boka nazivala Risanski zaliv (Rizonikos kolpos, Sinus Risonicus). Kasnije će, pored Kotora, oživjeti još i bizantsko uporište Rose, koje preuzima dio administrativne i crkvene uprave nad dijelom Boke kotorske. Bizant je vladao Bokom od propasti Zapadnog rimskog carstva 476. do pojave dukljanske dinastije Vojislavljevića, koji se osamostaljuju sredinom XI. vijeka.

U srpskim i crnogorskim historiografskim i inim knjigama i studijama nakon gore navedenih podataka slijedi prekid u iznošenju povijesnih činjenica. Naime, tada, u 6. stoljeću dolazi do doseljavanja Hrvata, a to se želi izostaviti. Hrvatsko naseljavanje Boke kotorske i Crne Gore još je uvijek tabu za ovdašnju sredinu. Umjesto objektivnog pristupa povijesnoj građi, ovdje se o Hrvatima počinje govoriti tek u kontekstu novoga vijeka. Do tada kao da nisu postojali. Bizantski izvori, koji se inače obilno koriste, sada se mimoilaze kako se ne bi govorilo o Hrvatima. Arheološka vrela koja obilno svjedoče o doselidbi Hrvata i njihovome životu u prvim stoljećima nakon toga, također se ne koriste. Nasuprot tome, srpska komponenta iz vremena Nemanjića, premda se javlja kao osvajačka i okupatorska, naglašeno se ističe kao povijesna vrijednost. Ne daj Bože da bi netko pisao o Crvenoj Hrvatskoj!

Kako to izgleda ilustrira nam knjiga Riste Kovijanića: «Kotorski medaljoni» («Gospoa od Škrpjela», Perast, 2007.) Taj je Rista rođen 1895. u Durđevini kod manastira Morače. Nositelj spomenice sudionika Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, etc. Bio je direktor Gimnazije u Kotoru 1940.-1941., zatim viši «naučni suradnik Državnog arhiva u Kotoru 1950.-1962.», pisac mnogih «naučnih» stvari o Kotoru i Boki. Moćna šovinistička persona kojoj riječ Hrvati nije lagano prelazila preko ustiju, a čijem se antihrvatskom pisanju nitko nije usudio suprotstaviti. Pa i ovu knjigu, iz koje navodimo primjere falsificiranja povijesti, objavila je izdavačka kuća «Gospa od Škrpjela» koju vodi hrvatski župnik iz Persata.

Evo kako Rista u ovoj tobože poetiziranoj knjizi, tumači povijest Kotora:

«U VII. vijeku, pred navalom Slovena, Romani iz Risna prelaze u Kotor...

U VII. I VIII. vijeku, primorje Duklje dobija slovenski karakter....

Od X. stoljeća već imaš našu dušu i obličje naše, jugoslavensko...

Postanak našeg slavnog grada (misli na Kotor, op. Đ.V.) legenda veže za ime našeg slavnog vladara, za doba najvećeg uspona srednjovjekovnog Kotora, doba cara Dušana, Nikole Buće i Vite Kotoranina...

I Dušan se ponosio tvojom slavom; nazvao te svojim 'ljubljenim, slavnim i stolnim gradom'... Tri su ličnosti, Dušan (srpski car, op. Đ.V.), Miloš (Obilić, op. Đ.V.) i Marko (Kraljević, op. Đ.V.), najviše su opjevane u našoj narodnoj poeziji...

Od vremena svog slovenskog izraza, Kotor je prošao kroz sljedeće istorijske periode:

1. Doba dukljansko-zetskih vladara...

2. Doba Nemanjića (1185.-1371.)...

3. Prelazno doba (1371.-1391.)...

4. Doba samostalnosti )1391.-1420.)...

5. Doba mletačke vladavine (1420.-1797.)...

6. Drugo prelazno razdoblje (1797.-1814.)

7. Doba austrijske vladavine (1814.-1918.) i

8. U Jugoslaviji...»

I tako dalje, Hrvata u Kotoru apsolutno nema. Tu su samo «Sloveni» i Srbi, dakako! Takve knjige čitaju ovdašnji Hrvati i iz njih uče kako zapravo njihova povijest ne postoji.

Rista čije smo umotvore citirali nije jedini koji lažira povijest Boke kotorske, izbacujući iz nje Hrvate. Ima u Ristinome kolu i bokeljskih Hrvata. Jedan od njih je novinar i pisac iz Perasta, Tomislav Grgurević. On je napisao knjigu «Perast još živi» koju je objavila jedna splitska nakladnička kuća, 2005. godine. Naš Tomislav bez imalo stida o povijesti grada koji je naseljen Hrvatima od ranog srednjeg vijeka, piše ovako:

«Prošlost Perasta puna je borbi i ratova od osnivanja do naših dana. Nastojali su ga pokoriti Grci, Rimljani, Iliri, Saraceni, Turci, Mlečani, Francuzi, Rusi, Austrijanci, Italijani, Nijemci». I tako dalje, cijela knjiga o hrvatskome mjestu, a da se piscu niti u šali nije omakla riječ «Hrvati». Zamislimo monografiju o Cetinju u kojoj se niti jednom riječju ne bi spomenuli Crnogorci! Ovakvo prešućivanje hrvatskog naroda treba osuditi. To je rezultat negativnoga odnosa prema ovoj manjini, to je otvorena asimilacija. Strašno je što su u nju uključeni odnarođeni domaći ljudi. A Njegoš je pisao: «Muslimani gori od Turčina»! No, sada njegovim sunarodnjacima ne smetaju hrvatske Muslimani! Kada sam telefonski nazvao Tomislava Grgurevića u upozorio ga na totalno prešućivanje imena naroda koji je živio u Perastu, priznao je kroz zube: «Da, pogriješio sam!» A takvih Hrvata koji su se trudili uništavati povijest svoga naroda i gasiti mu historijsku svijest, kao što je to činio pokojni Grgurević, ima mnogo. I među svećenicima, uključujući i biskupe, da ne bude zabune! Biti će prilike osvrnuti se na sve njih. Zbog povijesne istine.

Glede doselidbe Hrvata u Crnu Goru i Boku kotorsku, situacija ne bi trebala biti tabu, niti političko opterećenje za bilo koga, jer je, s historiografskog motrišta, problematika jasna. Mnogo je toga još neistraženo i stoga na razini teza, ali bitne su odrednice obrađene i definirane. Događaji koji su još u fazi istraživanja i rekonstrukcije zbog nedostatka primarnih povijesnih vrela, ne smiju se predstavljati kao povijesna istina. Ako se to čini, tada je riječ o nepoštenome radu, čak o banditizmu u historiografiji. Političke igre, poglavito one nacionalističkog karaktera, ovdje su ne samo nepotrebne, već i štetne. Ono što pripada povijesti Hrvata ne smije se prešutjeti, kao što se povijest drugih etnija na ovome prostoru, također ne smije prešutjeti. Loše je i sramotno kada u njima sudjeluju i povjesničari, jer zloporabom svoga znanja štete proučavanju povijesne istine, odvode to proučavanje na krivi put, pa i u ćor-sokak, umjesto da pridonesu objektivnoj interpretaciji povijesnih spoznaja.

Hrvatska historiografija
Što se tiče hrvatske historiografije, spoznaje su iznesene javno. Onaj tko se s njima ne slaže dužan je podastrijeti povijedna vrela kojima to može dokazati, ili ponuditi relevantnu interpretaciju postojećih.

Hrvatski je etnos u svome selidbenome valu zahvatio Boku kotorsku i Crnu Goru već u 6.-7. stoljeću. Koji je bio obim te migracije i kako su doseljeni Hrvati politički ustrojili naseljeni prostor, kakvi su bili oblici simbioze s domicilnim pučanstvom, nije dovoljno istraženo i ta je tema još uvijek izazov za povijenu znanost. O ovome navodimo, kao primjer, kvalitetan rad Zdenka Žeravice: Rani srednji vijek Boke kotorske (Hrvati Boke kotorske. Zbornik Pomorskog muzeja Orebić, Orebić, 2003., str. 255.-289.).

Zdenko Žeravica ističe kako u «tumačenju našeg ranog srednjeg vijeka treba poći od toga da uobičajeno uzimani datumi osvajanja ovih krajeva (pad Salone) moraju biti znatno raniji, pozivajući se na navode da su Slaveni i Avari preplavili cijeli Balkanski poluotok i tu osnovali stalna naselja: 'U trećoj godini poslije smrti cara Justina (Justin II. Mlađi, 565.-578.) jedan prokleti narod nazvan Slaveni, diže se i preplavi čitavu Grčku i oblast Soluna i čitavu Trakiju i zauze gradove..., i oni zagospodare čitavom zemljom i nastaniše se u njoj silom i boraviše kao da je njihova, bez straha'. (Cyril Mango, Rani srednji vek, Beograd, 1976., 106.). Dakle, Slaveni su već duže živjeli u ovim prostranstvima, znatno prije opsade Konstantinopola (626.), odnosno pada Salone (614.)»

Osim povijesnih vrela Žeravica se oslanja i na druge izvore, kao što su arheološki artefakti, sakralno graditeljstvo, umjetnički stilovi, crkvena organizacija i t. d. Takav je pristup ispravan i današnja ga historiografija primjenjuje. Navodimo osnovne spoznaje do kojih je došao ovaj znanstvenik:

«Prisutnost Hrvata u ovim krajevima u 6.-7. st. dokumentira i keramička posuda ukrašena valovnicom, kao i ulomci keramike s utvrde u Ulcinju iz ranobizantskog razdoblja, odnosno Justinijanovog limesa. To se dešavalo u vrijeme kada su bizantske trupe (naročito 548. god.) bile jako zauzete u borbi s Gotima u južnoj Italiji, a baš u tom periodu 'vojska Slavena' prodire do Drača, zauzimajući prema Prokopiju mnoge gradove usput, iz čega je proistekla i logična pretpostavka da su osvojili i mnoge gradove Prevalisa».

Žeravica je došao do spoznaje da se pokrštavanje Hrvata, kao prijelomni moment u njihovoj povijesti, zbilo se «još tijekom 7. i 8. st., pa se upravo stoga i bilježi onako intenzivan crkveni razvoj (podizanje crkava, samostana i dr.), vjerojatno već od kraja 8., a neosporno 9. st. (...)

Najraniji – nastavlja autor - do sada poznati srednjovjekovni nalazi iz Boke kotorske su oni u masivu planine Orjen, na visoravni Kameno, gdje je otkrivena nekropola ravnih grobova, koja je dala podatke za identifikaciju prvih Slavena-Hrvata na tlu kasnije župe Dračevica, odnosno južnog primorja uopće».

Proučavanje nekropole Kameno, kako piše Žeravica, donijelo je na svjetlo dana važno otkriće:

«Keramički nalazi s nekropole imaju analogiju na lokalitetima starohrvatske skupine u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, posebno na brojnim nekropolama. Ova se nekropola materijalom i karakteristikama pogrebnog ritala uklapa u krug starohrvatskih nekropola. Možemo pretpostaviti da tipu i kulturnom opredjeljenju kao i Kameno pripada i nekropola uz baziliku i trikonhos u Doljanima kod Podgorice, za koju se u preliminarnom izvješću navodi da pripada ranom srednjem vijeku. (...)»

Benediktinski samostani neodvojivi su dio ranosrednjovjekovne povijesti Hrvata, pa tako i onih u Boki kotorskoj. O njima Zdenko Žeravica piše slijedeće:

«Za sljedeće razdoblje najviše arheoloških nalaza je u vezi s horizontom tzv. benediktinskih samostana i crkava, za koje postoje pisani izvori da su podizani već od početka 9. st. (...) Koliko je bio njihov značaj na hrvatskom prostoru, govori i okolnost da je njihov samostan u Rižicama osnovao hrvatski knez Trpimir. Cvat njihove djelatnosti na jadranskoj obali je u razdoblju 9.-13. st., a izričito velika koncentracija im je upravo u Boki kotorskoj gdje je preko 20 samostana i crkava. Njihova djelatnost već od kraja 6. st. odvijala se u ambijentu preostalog romanskog stanovništva, novopridošlih Hrvata i njihove vjerojatne simbioze s autohtonim pučanstvom. O tome svjedoči opstajanje Hrvata na prostoru Kameno u župi Dračevica, s kojim se vežu čak neposredno 3 ranosrednjovjekovna benediktinska samostana: Bijela, Sušćepan i Kuti. (...) Upravo benediktinski samostani i crkve pokazuju crkvenu povezanost Boke sa zapadom, a što je definitivno potvrđeno moćnim utjecajem hrvatskog kralja Tomislava na ova područja. Tako je u toj domeni ostalo i kasnije, za vremena nemanjičke političke dominacije ovim prostorima, jer je i tada očuvan autohtoni hrvatski živalj».

«Područje Boke i cijele Crvene Hrvatske ujedinjeno je sa Bijelom (Zapadnom) Hrvatskom do sredine 10 stoljeća u jednu državu. To je moglo biti vrijeme cijepanja Dukljana na kasnije Crnogorce koji su se osamostalili, i Hrvate koji su ostali u području Boke. Tokom 12. stoljeća niču uz obalu mnogi novi gradovi. Kotor postaje pomorsko trgovačko središte, a crkva Svetog Tripuna podignuta je 1166. uz pomoć pomorskih trgovaca. Kotor postaje poznat po brodograđevnoj industriji». (Wikipedija)

Važne su nam spoznaje i starijih hrvatskih povjesničara.

Ferdo Šišić:«Od VII. stoljeća prostirala se Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Bojane uz Jadransko more i zvala se: od Raše do Neretve, bijela Hrvatska, a od Neretve do Bojane (možda i do Drača) crvena Hrvatska)». «Povijest Hrvata» (1925.)

N.Z. Bjelovučić: «Pogrešno neki pišu, da su se Hrvati naselili do Raše u Istri. Naprotiv se Hrvati naseliše po ogromnom dijelu Istre sve do zidina južnih i zapadnih talijanskih gradova na moru. Dokazom nam je sačuvana ćakavština u cijeloj Istri, starohrvatski crkveni jezik i glagolica, hrvatski statuti, imena gora, dolina, rijeka i mjesta». («Etnografske granice Hrvata i Slovenaca», 1934.).»

«Crvena Hrvatska» je obuhvaćala uglavnom današnje kotare: Stolac, Ljubinje, Nevesinje, Gacko, Bileće, Trebinje, dubrovačku okolicu s Pelješcem i Mljetom, Boku Kotorsku i Bar, te okolice Cetinja, Virpazara, Crnojevića Rijeke, Podgorice i Nikšića.

Godine 925. Papa Ivan X. piše pismo, povodom crkvenog Sabora u Splitu, kralju Tomislavu, knezu Mihajlu Viševiću i svim županima, svećenicima i cijelom narodu, koji boravi u «Slovinskoj» (tj. hrvatskoj) zemlji i u Dalmaciji. («Crvena Hrvatska i Dubrovnik», 1929. g.)

Crnogorska u srpska historiografija ne može prešutjeti postojanje Hrvata u Boki kotorskoj u novome vijeku, ali sada ih prešućuje tako da umjesto hrvatskoga narodnoga imena koristi pokrajinski naziv «Bokelji», «Katolici», i t. sl. Stoga je potrebno ispraviti ovo političko manipuliranje etnonimima.

Đuro Vidmarović


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 01 sij 2011, 20:18 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 pro 2010, 16:32
Postovi: 6349
Lokacija: Izvan sebe
Ovo je hronika izumiranja jednog naroda. Moram priznati da sam iz ova tri posta dosta novog naucio i podsjetio se na neke stvari koje sam ranije znao.
Ovo je zalosno, ali zaista ne vidim sta bi se moglo uciniti.
Ako vec nije kasno da se nesto ucini morala bi se donijeti jedna Strategija za ocuvanje Hrvata u Crnoj Gori.

_________________
Da je pravda i demokracija, bila bi Herceg-Bosna a ne Federacija.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 01 sij 2011, 20:33 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 pro 2010, 16:32
Postovi: 6349
Lokacija: Izvan sebe
Mene ovo nekako podsjeca na tretiranje Napredka u BIH i njegovog predsjednika. Treba samo da se vidi kakva se medijska paznja poklanja Napretku a kakva predstavicima koji su protiv politike SPD i SDA.

_________________
Da je pravda i demokracija, bila bi Herceg-Bosna a ne Federacija.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 02 sij 2011, 13:13 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Hvala Stećku što je prenio ovo. Ovome se zaista nema što dodati, ali ipak...
Hrvati Boke kotorske imaju zaista velebnu pomorsku tradiciju, mislim da oko 85% naše tradicije njima pripada.
Oni su bili i još jesu naši najbolji pomorci, brodograditelji, biskupi, protuturski borci....
Baštine nevjerojatnu pa čak i neshvatljivu baštinu. Hint: Kotorska biskupija naša je najbogatija biskupija nakon Dubrovačke, kad se gleda bogatstvo riznice i ukupna baština.
Također, Bokelji su povijesno-kulturno najbliži upravo Dubrovčanima.
Da nakon ovih prvih postova ne bismo utonuli u pesimizam valja reći da su prije godinu dana pokrenuli hrabar projekt za tako malu manjinu, projekt vlastitog radija.
Zove se radio DUX i njegova početna stranica trebala bi biti prva svima koji se hoće malo dublje informirati o problematici.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 02 sij 2011, 13:19 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 01 lip 2009, 18:27
Postovi: 5938
Lokacija: Generalni konzulat HR HB za Slavoniju i Baranju
Evo, kao mali doprinos temi, zanimljiv tekst o Hrvatima Bara, najjužnijoj autohtonoj hrvatskoj etničkoj zajednici:

Vladimir Marvučić

HRVATI U BARU – »OSTACI OSTATAKA«

O Hrvatima i o hrvatskoj zajednici u gradu Baru i njegovoj okolici u Hrvatskoj se zna malo ili gotovo ništa. Međutim, povijesna vrela pokazuju kako je riječ o gradu iznimno bogate prošlosti, stoljećima uronjenom u dio hrvatske povijesti i kulture. O povijesti grada Bara, značajnim osobama na polju crkvenog djelovanja, umjetnicima i književnicima, u ovom prilogu piše Baranin, pravnik Vladimir Marvučić, također se podrobno obazirući i na sadašnje stanje i perspektive Hrvata u tome gradu. Fotografije za ovaj prilog priskrbila je Laura Dominis.


Na pitanje »gdje živi najjužniji autohtoni ogranak hrvatskog naroda«, većina bi hrvatskih žitelja odgovorila – »u Boki kotorskoj«. Ovom prigodom nećemo se baviti onima koji, na žalost, ne znaju za postojanje hrvatskog naroda južno od Prevlake, tj. današnje granice između Hrvatske i Crne Gore. Rijetki su, u postotku gotovo zanemarivi, oni koji bi utvrdili da hrvatski etnički prostor seže i južnije te da obuhvaća i grad Bar i okolicu. Čuđenju, uvrijeđenosti i zamjerkama na takvu neinformiranost nema mjesta. Posljedica je to višestoljetne asimilacije, progona, iseljavanja, nerijetko i smrti kao poželjnijeg odabira od gubitka vjerskog i etničkog identiteta. Memoricid, tj. programirani zaborav, logična je posljedica kulturocida koji mu je prethodio, zbog čega danas gotovo nitko (ili malo tko) ne dovodi u vezu grad Bar i njegovu inače prebogatu povijest sa sveukupnom hrvatskom poviješću.
Grad Bar nalazi se u južnom dijelu Crne Gore, na obali Jadranskog mora. Najveći je primorski grad, a treći po veličini u Crnoj Gori, ujedno je i najveća luka u državi. Jedina je općina u Crnoj Gori koju zapljuskuju dvije velike vode: na jugu Jadransko more, a na sjeveru Skadarsko jezero. Među planinama koje ga okružuju najviša je Rumija (1593 m). Gradsko područje ima više od 30 000, a područje općine oko 45 000 žitelja. Na posljednjem popisu Hrvata je bilo samo oko 300. No, popis po vjeroispovijedi pokazao je da u općini ima oko 3300 katolika. Značajan dio toga broja čine ljudi hrvatskog etničkog podrijetla. Asimilacija, strah, stoljetni progoni ili pseudokonformizam učinili su da se najveći broj katolika, ne očituje Hrvatima, iako podrijetlom, to jesu. Katolici, samim tim i Hrvati, u barskoj općini žive u sljedećim naseljima, odnosno katoličkim župama: Sutomore, Brca, Sušanj (Kotorska biskupija), Zupci, Bar, kao i u gotovo potpuno iseljenim župama Šestani i Livari (Barska nadbiskupija). Prvih se pet župa nalazi uz more, a posljednje dvije s onu stranu planine Rumije, uz obalu Skadarskog jezera. Specifičnost barskog područja jest da su to najjužnije autohtone župe u kojima se mise služe na hrvatskom jeziku. Susjedna općina Ulcinj jest i govorno i misno područje albanskog jezika, premda je prije samo nekoliko desetljeća i ondje postojala hrvatska misa.
Toponimi Bara i okolice, kao i patronimi, zorno svjedoče o kršćanskom, katoličkom, dakako i hrvatskom karakteru njegovih negdašnjih, ali i sadašnjih žitelja. Naselja kao što su: Sutomore (sv. Marija), Sutorman (sv. Roman), Sustaš (sv. Anastazije-Staš), Suban (sv. Urban), Lovrijenac (sv. Lovro), Bartula (sv. Bartol), Menke (sv. Dominik), Brbot (sv. Barbat), Maruškovo, Borisi (po prezimenima barskih plemićkih obitelji), Spič (lat. hospitium), Ratac, Zaljevo, Mirovica, Gretva, Marovići, Hrvaćevo, Nehaj, Mikulići, Ilino, Cesardol itd., te prezimena kao što su Hrvatin, Lukšić, Brkan, Kovač, Zanković, Zgradić, Medović, Madžar, Filipović (Spič), Matković, Paladin, Vitić, Peranović, Talić, Glavanović, Kalica, Carević (Sušanj), Antuničević, Marinović, Vreteničić, Dumezić, Vicković, Ivović, Ćetković (Zupci), Dabović, Stanković, Djurović, Vučetić, Markoč, Marković, Barlović, Pavlović, Janković, Tagić, Lukić, Čelić (Šestani), Alferović, Debelja, Marović, Nogić, Martinović, Tripović, Ivanković, Kirović, Trceta (Bar ili neposredna okolica) uvjerljivo potkrepljuju prethodnu tvrdnju.
Smješten između Jadranskog mora i planinskog vijenca koji ga dijeli od kontinenta, obrubljen pitomim i plodnim poljem, grad Bar (lat. Antibarum, tal. Antivari) svojim je iznimnim klimatskim i uljudbenim uvjetima oduvijek bio mjestom privlačnog življenja. Bar čine i njegovi žitelji različitih nacija i vjera, gdje su, tijekom povijesti, neizbrisiv trag ostavili i Hrvati te više od desetak narodnih nošnji (poglavito ženskih), među kojima najveći broj čine katoličke, svojim sačuvanim detaljima na odjevnim predmetima posvjedočuju o utemeljenosti zapadne uljudbe na tom prostoru. Također, jezično bogatstvo sa starim dijalektima u selima nadomak gradu, očuvanim staroslavenskim poluglasom te riječima kao »kruv«, »njetko«, »gredem« ili »dragovoljno« rječito pokazuju, unatoč svemu, neuništivost hrvatskoga narodnog jezika.
Barski prekrasni krajobraz uljepšava jedna od najvećih maslinada na cijelom Jadranu (više od 100 000 stabala), među kojima se izdvaja maslina na lokalitetu Mirovica, stara više od dvije tisuće godina, jedna od četiri najstarije masline na svijetu.


»Hrvatski Pompeji«
Povijesne su prilike razlog da je malo toga očuvano i da o Baru (naravno, riječ je o Starom gradu) možemo govoriti kao o »hrvatskim Pompejima« – tj. raskošnoj prošlosti i sadašnjosti u ruševinama. No, riječ je o tako znakovitim ruševinama (u kojima se mogu pronaći fragmenti pletera, natruhe glagoljice, prekrasni nadbiskupski i plemićki obiteljski grbovi, ostaci romaničke, gotičke i renesansne ornamentike, iznimni primjerci venecijanske keramike i stakla) da su i eruditi, ali i skeptici poput Krleže, bili zadivljeni monumentalnošću i osobitošću staroga grada Bara.
Bar je jedan od naših najznačajnijih i najstarijih primorskih gradova. Spominje se još u ranom srednjem vijeku. Do pred kraj 16. stoljeća Bar je bio tipičan renesansni južnodalmatinski grad pod mletačkim vrhovništvom koji se ni po čemu nije razlikovao od svojih zapadnih susjeda. Bio je to grad bogata kulturnog, obrtničkog te nadasve duhovnog života. Tijekom povijesti promijenio je brojne uprave (Bizant, dukljansko-zetske vladare Vojislavljeviće i Balšiće, Nemanjiće, bosanske banove, ugarsko-hrvatske kraljeve, srpske despote, mletačke duždeve, otomanske i austrijske careve, crnogorske i jugoslavenske vladare). Pretpostavlja se da je u kraćem povijesnom razdoblju imao status gotovo u potpunosti slobodnoga grada, tj. komune. Na vrhuncu uspona, Bar je imao gotovo pet tisuća žitelja, od toga više od 70 plemićkih obitelji, više od 30 crkava, samostana i kapela, na desetine plemićkih palača, raskošnu sakralnu i profanu heraldiku, vlastiti novac, gradski statut te ustroj tipičan za primorske gradove toga razdoblja. Naime, gradska vijeća (patricijsko i pučko) često su bila staleški antagonizirana, što je 1512. dovelo do poznate (i krvave) »pobune pučana», uz onu hvarsku, najpoznatije na istočnoj obali Jadrana.
Jedna od institucija koja je nemjerljivo značajna za sveukupnu povijest Bara, ali i cijele regije, nedvojbeno je Barska nadbiskupija, nekoć ugledna i moćna metropolija i primasija pod čijom je jurisdikcijom bilo prostrano područje koje danas zahvaća više država. Utemeljen kao biskupija još u ranom srednjem vijeku, o čemu svjedoče ostaci ranokršćanske crkve iz 6. stoljeća, priznajući jedno vrijeme vlast Splitske i Dubrovačke metropolije, biva uzdignut u status nadbiskupije 1089. Kako u pisanim vrelima potvrđuju križarski ratnici koji su prolazili tim krajevima, Bar je, uz Zadar i već spomenute Split i Dubrovnik, postao jedan od četiriju dalmatinskih metropolija.


Neprijeporno posvjedočenje katoličke vjere
Bilo kao plemići, pučani ili seljaci, Barani i žitelji okolnih regija (Spič, Zupci, Šestani) su od davnina ljubomorno čuvali svoj identitet, navlastito vjerski, ostajući vjerni Katoličkoj crkvi i Kristovu namjesniku na Zemlji i u vremenima najvećih iskušenja. U gradu se od broj-
nih sakralnih objekata svojim značajem isticala barska prvostolnica, katedrala svetog Jurja (nastala na mjestu još starije crkve sv. Teodora), najvjerojatnije sagrađena u 11. stoljeću, poznata i po tzv. »Barskim epitafima«, latinskim natpisima visoke umjetničke, no nadasve duhovne vrijednosti. Osim katedrale, neizostavno se mora spomenuti glasovita benediktinska opatija svete Marije, u narodu poznata kao Gospa Ratačka, smještena na poluotočiću zvanom Ratac u Spiču, nekoliko kilometara zapadno od Bara. Benediktinci su taj samostan učinili poznatim svojim iznimnim i neumornim duhovnim djelovanjem, slijedeći svoj redovnički »credo« Ora et labora (»moli i radi«), pa je Ratac stoljećima bio stjecište brojnih hodočasnika, ne samo iz Bara nego i iz Kotora, Dubrovnika i cijele regije. Spomenimo ovom prigodom i znameniti franjevački samostan sv. Nikole, poslije sv. Marka, u Starom gradu, koji je potkraj 13. stoljeća utemeljila kraljica Helena Anžuvinska. Osim benediktinaca, franjevaca i dijecezanskih svećenika, u Baru i okolici djelovali su i dominikanci, konventualci, cisterciti, koludrice, klarise, a u novije vrijeme i isusovci, salezijanci, križarice, služavke Malog Isusa, franjevke. Mnogi Barani koji su odabrali svećeničko zvanje, stoljećima su se školovali u slavenskim (ilirskim), poslije hrvatskim kolegijima u Fermu i Loretu, kao i u Rimu, pri Hrvatskom zavodu svetog Jeronima, čija je punopravna članica bila i ostala Barska nadbiskupija. I među barskim nadbiskupima bilo je mnogo ljudi »naše krvi i jezika«. Neovisno o kraju iz kojeg su dolazili (Šimun Vosić – Istra; Ambroz Antun Kapić, Marin Bici – Kvarner; Grgur Grisogono, Andrija Ugrin, Ivan Dubrovčanin, Frano Leonardis, Josip Maria Bonaldi, Šimun Milinović – Dalmacija; Toma Medvidović – Hercegovina; Andrija i Vicko Zmajević – Boka, kao i barski plemići Marin Žaretić i Ivan Balcan, te Marko Đorga i Marko de Lukis (iz neposredne okolice Bara), svi odreda su upamćeni kao dobri i krotki pastiri, ali kada treba i neustrašivi propovjednici i navjestitelji Riječi Božje. Primat ipak pripada onima koje mjesna predaja poznaje kao »barske mučenike« koji su u teškom vremenu turskog ropstva radije odabrali smrt nego se odrekli križa i vjere u Gospodina Isusa Krista. Među njima je najpoznatiji barski nadbiskup Ivan Bruno, sudionik Tridentskog sabora, prijatelj svetoga Karla Boromejskoga, koji je prilikom turskog zauzeća Bara 1571. zarobljen i odveden na otomanske galije te je mučenički skončao u poznatoj bitci na Lepantu iste godine. Predaja spominje i mnoge druge mučenike koji su ubijeni 1571, 1588. i 1649, najčešće u turskim osvetničkim pohodima prilikom neuspješnih pokušaja oslobađanja Bara od Mlečana. Osim nadbiskupa, Barani su Katoličkoj crkvi podarili brojne svećenike, redovnike i redovnice. Primjerice, ni jedna hrvatska iseljenička skupina u Mlecima, uzevši u obzir brojnost te skupine, nije dala toliki broj duhovnih zvanja poput Barana, a brojnim barskim svećenicima, poput mučenika fra Sebastijana (16. st.), odvažnoga misionara i kroničara Svete Stolice Jurja Vuškovića (17. st.), do šestanskog iseljenika u Zadru i šibenskoga biskupa-glagoljaša Ivana Petanija (19. st.), mogao bi se posvetiti zaseban uradak. To je posljedica duboke utemeljenosti katoličke vjere na tom prostoru, koja je zahvaljujući neprekidnom trajanju Barske nadbiskupije, unatoč povijesnim burama, ipak opstala.


Pop Dukljanin i Barski rodoslov
Osim Barske nadbiskupije, drugi temeljni »stup« na kojem počiva povijest Bara, samim tim i Hrvata u Baru i okolici, jest Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slavena), poznatiji kao Ljetopis popa Dukljanina, a u nekim kasnijim prijevodima i prijepisima i kao Hrvatska kronika, Il Regno degli Slavi, Barski rodoslov, Annales, Regnum Dalmatiae et Croatiae Historia, itd. To djelo, nastalo upravo u Baru u 12. stoljeću, jedan je od stožera hrvatske (i ne samo hrvatske) povijesne, kulturne i religijske memorije. Iako od mnogih osporavan, Sclavorum Regnum je nezaobilazno vrelo za gotovo sve povjesničare i književnike s tih prostora. Spomenimo samo da su prijepise, prijevode ili tekstove o njemu objavljivala i takva imena kao što su Marko Marulić, Ludovik Crijević-Tuberon, Dinko Zavorović, Jerolim Kaletić, Mavro Orbini, Ivan Lucić, Andrija Kačić Miošić. Predug bi bio popis onih koji su se u 19. i 20. stoljeću koristili citatima ili fragmentima toga djela ili ga komentirali i koristili kao vrelo, što pokazuje njegovo veliko značenje. Mišljenja o autoru Ljetopisa su podijeljena. Dok znatan broj povjesničara drži da je pisac najvjerojatnije bio Baranin ili iz neposredne okolice (gotovo svi se slažu da je riječ o benediktincu), crkveni povjesničar Eduard Peričić iznio je smjelu pretpostavku da je to zapravo barski nadbiskup Grgur Grisogono, rodom Zadranin.
Upravo iz tog djela saznajemo neke podatke iz najranije povijesti Hrvata, kao što je Duvanjski sabor (kojemu neki povjesničari niječu vjerodostojnost), gdje se Bar spominje kao jedna od biskupija »Crvene Hrvatske« (»Croatia Rubea«). Najpoznatiji je dio djela Sclavorum Regnum životopis svetog Vladimira, dukljanskoga kneza i mučenika, čije je štovanje rašireno od hrvatskih paulina do grčkih monaha. Njegov kreposni i sveti život te velika, no prerano okončana ljubav s makedonskom princezom Kosarom poslužili su kao nadahnuće brojnim umjetnicima, od kojih su ih mnogi prepoznali kao preteče mnogo poznatijih Romea i Julije. Zanimljiv je i za barsko područje karakterističan drevni lokalni kult iznošenja križa sv. Vladimira na vrh Rumije o blagdanu Presvetog Trojstva u kojem su nekoć sudjelovali pripadnici svih vjera. Odnedavno je ta svetkovina narušena jer na njoj posljednjih 15 godina sudjeluju pripadnici samo jedne vjere. Isto se može reći i za dvooltarne crkve (s katoličkim i pravoslavnim oltarom), karakteristične osobito za područje Spiča, gdje su posljednjih godina neke nasilno »pretvorene« u jednooltarne.
Iako iznimno značajna, ta knjiga nije jedini pisani trag o gradu Baru. Još dublje u povijest (10. ili 11. stoljeće) seže čakavska priča o Mirakulima Svetog Mikule Barskog (čuva se u Bodleiani u Oxfordu), koja osim religioznog i povijesnog ima i lingvističko značenje, jer je, kako se pretpostavlja, napisana na čakavici, danas u lokalnim govorima živoj samo u segmentima. O štovanju sv. Nikole rječito govori više crkava posvećenih tom svecu, čije su moći u obližnjem Bariju, kao i drevni drveni kip koji se čuva u istoimenoj crkvi u selu Zupci kraj Bara. Naziv Sclavorum Regnum na najbolji način demantira sve one koji Baru i njegovu žiteljstvu žele zanijekati slavenski, samim tim i hrvatski karakter. Ako se već u 12. stoljeću (događaji i osobe koji se opisuju u Ljetopisu iz još su ranijeg razdoblja) spominju Crvena i Bijela Hrvatska te mnogi manje ili više poznati događaji iz rane hrvatske povijesti, postavlja se pitanje zašto bi netko u gradu u kojem nema Hrvata pisao o njihovoj prošlosti.


Znameniti Barani – prinosnici hrvatskoj i sredozemnoj kulturi
Treći temeljni »stup« na kojem počiva barska povijest, samim tim i povijest Hrvata u Baru, jesu sami Barani ili ljudi iz njegova izravnog okružja, bez obzira na to jesu li živjeli u njemu ili su, spletom nesretnih povijesnih okolnosti, morali napustiti svoj rodni kraj i nastaviti život u egzilu od Venecije do Dubrovnika. Već smo u prethodnim poglavljima opisali neke barske nadbiskupe, rodom Barane, kao i brojne svećenike. No, Barani su, iako stoljećima predodređeni za duhovna zvanja, bili nadaleko poznati i po drugim zvanjima. Primjerice, barski notari, pisari, epistolografi, bili su nadaleko poznati: Šimun Domazijan u Drivastu, Kamilo Besalio u Dubrovniku te Ivan Krstitelj Bianchi u Veneciji, svojim prekrasnim pisarsko-kaligrafskim djelima pronose nadaleko slavu Bara. Isto to čine, samo slikarskom kičicom, Dominik Nikolin i Marin Orso, barski iseljenici u Veneciji. Nikša Radaković, barski iseljenik u Zadru, upravo u gradu poznatom po iznimnoj zlatarskoj tradiciji, postaje jedan od najznamenitijih majstora tog zanata. Miho Brajkov, također Baranin, u Dubrovniku – gradu čudesne arhitekture, u 14. stoljeću gradi svoje remek-djelo, znameniti klaustar samostana Male braće. Neki Barani, poglavito plemići, bili su i uzorni diplomati, zastupnici i časnici: već spomenuti nadbiskup Marin Žaretić, Nikola Bolšić, Bartol Bačić, te Markantonije i Bernard Borisi, koji je i utemeljitelj mjesta Funtana u Istri. Bilo je i vitezova – Marko de Samuelis u doba poznato kao »pokret kršćana« za oslobođenje od otomanske vlasti, kao i odvjetak plemićke obitelji Maruško koji je u 15. stoljeću vodio barske postrojbe u pomoć Dubrovčanima protiv humskih Kosača. Zatim, Antun Prokulijan-Baranin, plemić, inelektualac, dugogodišnji splitski i šibenski kancelar, tipičan je predstavnik barske renesanse. Napisao je znamenito djelo Pohvala gradu Splitu i Dioklecijanovoj palači, u kojem na nekoliko mjesta s naklonošću govori i o svom rodnom Baru. Pisao je na više jezika. Suvremenik je i poznanik jednog od najvećih hrvatskih duhovnika, Šibenčanina Antuna Vrančića, kojeg preporuča za kardinala u pismu upućenom papi Piju V. Još je jedan predstavnik barske renesanse na prijelazu u barok i Viktor Besalio, također barski plemić, padovanski student i zatim dubrovački kancelar. Pisao je poeziju na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Gundulićev je suvremenik, stoga mu je i posvetio epigram, u kojem kaže: »Ono što je David ispjevao na hebrejskom, te pjesme na citri, hrvatskoj ti ponovno pružaš domovini, o učeni Gunduliću«. O njegovu ugledu u Dubrovniku zorno govori njemu u čast posvećena pjesma dubrovačkog pjesnika Mažibradića.
Barani su bili i zapažen dio hrvatske dijaspore u negdašnjim Mlecima. Hrvatska bratovština svetog Jurja i Tripuna u Veneciji (Scuola degli Schiavoni) je ustanova od iznimnog značenja za sve hrvatske iseljenike u Mlecima, osobito one s istočne obale Jadrana. Pouzdano se zna da su barski iseljenici bili među utemeljiteljima, a u prvim stoljećima postojanja te bratovštine i među najbrojnijim članovima. Čak se i ime bratovštine možda duguje Baranima, jer je među većim i značajnijim gradovima jedino Bar za patrona imao sv. Jurja. Druga je značajna hrvatska ustanova na talijanskom tlu Ilirski, poslije Hrvatski zavod sv. Jeronima, koji je stoljećima okupljao svećenike iz našeg naroda i s našeg prostora. Povijesnom ironijom, upravo će Barska nadbiskupija biti u središtu pozornosti tzv. »svetojeronimske afere« (1901). Naime, jedino će Sveta stolica i papa Lav XIII. tada braniti interese hrvatskog naroda u njegovoj želji da Zavod, umjesto već zastarjelog ilirskoga, dobije hrvatsko ime. Sve ostale europske države manje ili više će se protiviti promjeni imena Zavoda, u čemu će uz Italiju, Englesku, Francusku, Rusiju, Srbiju i nešto manje Austro-Ugarsku, Crna Gora izričito tražiti vraćanje starog naziva ili dodavanje, uz hrvatski, i srpskog prefiksa. Tumačenja nekih povjesničara da su za neuspjeli pokušaj promjene imena Zavoda zapravo odgovorni tadašnji barski nadbiskup Šimun Milinović i tada potpuno marginalizirani katolici i Hrvati Barske nadbiskupije, vrlo su tendenciozna i površna, jer se iz prethodno izrečenog lako da zaključiti da su povijesne okolnosti hrvatskom narodu tada bile iznimno nesklone. Dapače, upravo plijeni hrabrost i doslj-
ednost hrvatskih biskupa koji se zbog dnevno-političkih interesa velikih sila nisu željeli odreći jedine biskupije (i vjernog joj puka) koja se u tom trenutku nije nalazila pod vrhovništvom Beča. Na žalost, Hrvatski zavod sv. Jeronima je danas ostao jedina drevna ustanova u kojoj su, makar i formalno, zastupljeni Hrvati i katolici Barske nadbiskupije. Ovdje je zanimljivo spomenuti da se u Crnoj Gori, za razliku od Hrvatske, gdje su stoljećima bili sinonimi za hrvatstvo, izrazi »ilirski«, »ilirstvo« ili »Ilirik«, gotovo u cijelosti poistovjećuju isključivo s Albancima i njihovom poviješću.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 02 sij 2011, 13:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 01 lip 2009, 18:27
Postovi: 5938
Lokacija: Generalni konzulat HR HB za Slavoniju i Baranju
Prekid povijesnoga tijeka
Dolazak Turaka početkom kolovoza 1571. naglo će, surovo i bespovratno promijeniti tijek barske povijesti. Tada počinju, u kontinuitetu od više od tri stoljeća, veliki progoni, nerijetko mučenja i ubojstva, otimanje vlasništva i dobara, rušenje i pljačkanje crkava, u nekim slučajevima (katedrala sv. Jurja, franjevački samostan) i oskvrnuće pretvaranjem u džamije. Nastupa razdoblje intenzivne islamizacije, što će katolike, samim tim i Hrvate, u Baru opredijeliti za iseljenje i progonstvo. Na tom putu bez povratka, najčešće su postaje, odnosno iseljeničke kolonije bile u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Istri, te osobito Veneciji. Upravo u otomanskom razdoblju prekida se prirodna veza Bara sa zapadnim susjedima. Renesansni grad postaje turska kasaba, patricije i pučane zamjenjuju age, begovi, raja i maloazijski nomadi, a umjesto zvuka katedralnih zvona čuju se orijentalne molitve s minareta. Povijest Hrvata u Baru u tom je razdoblju dramatično istovjetna s poviješću Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Razlike nastaju nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine, kada zapadni dio barske općine (Spič), kao i Bosna i Hercegovina, nakon oslobođenja od Turaka prelaze pod austrijsku vlast, dok grad Bar i ostatak općine pripadaju kneževini Crnoj Gori. Istodobno, župe Spič i Sušanj nakon 800 godina pod Barskom nadbiskupijom, prelaze u nadležnost Kotorske biskupije, dok župe Bar, Zupci, Šestani i Livari ostaju u okviru svoje matične nadbiskupije. Granica posve neprirodna, jer prolazi između istog naroda i nekoć jedinstvenoga gradskog distrikta. Mnogi, međutim, argumentima koji imaju veze sa svim osim sa znanošću, i tada, nažalost i danas, tvrde kako je to »prirodna granica«, »granica civilizacija« i slične neutemeljenosti. Najbolji demanti takvih tvrdnji gotovo je identična narodna nošnja susjednih sela Sušnja i Zubaca, kao i zajednički običaji, govor, vjera i etnička svijest. Po istoj logici, hrvatskim se proglašavaju oni krajevi Austro-Ugarske gdje nema ni jednog Hrvata. Državno se poistovjećuje s etničkim, što je posve pogrešno. Jednako tako, albanskim se proglašavaju svi krajevi koji su bili pod otomanskom vlašću, premda u mnogima od njih uopće nema Albanaca. Mletačka i turska Albanija, koje su zemljopisni, a ne etnički pojmovi, poistovjećuju se s albanskom državom, nastalom tek u 20. stoljeću. Velikosrpski projekt, za razliku od prethodnih, nije »opterećen« poistovjećivanjem etničkoga s granicama tuđih carstava, želeći sve »srpske« prostore objediniti u jedinstvenu unitarnu državu.
Osim islamizacije, Hrvati su u Baru kroz povijest bili izloženi i posrbljavanju (u vrijeme Nemanjića, ali i tijekom 19. i 20. stoljeća), talijanizaciji u vrijeme Mletaka, te albanizaciji u turskom razdoblju, ali i u najnovije vrijeme. Također, projekt tzv. »integralnog« – trokonfesionalnoga crnogorstva umnogome niječe i relativizira kulturni, etnički i vjerski identitet Hrvata u Crnoj Gori.


Izazovi novoga doba
U vrijeme kneževine, poslije kraljevine Crne Gore bio je zagarantiran samo vjerski identitet, a nacionalna odrednica na popisima nije postojala. Hrvati iz Bara i okolice su s velikom dobrohotnošću i oduševljenjem dočekali Crnogorce kao svoje osloboditelje. No, vlast, opijena idejama panslavizma i integralnog srpstva, poseže za asimilacijom, što je osobito bilo vidljivo tijekom svetojeronimske afere, koju smo detaljno opisali. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, velikosrpski pritisak i asimilacija se intenziviraju, čemu mnogo pridonose ugledni pojedinci među katolicima i Hrvatima, deklarirajući se kao »Srbi-katolici«. »Živopisni« primjer te etničke »skupine« su crnogorski ministar pravde u vrijeme svetojeronimske afere Lujo Vojnović, rodom Dubrovčanin, koji je nastupao s izrazito protuhrvatskim stajalištima, kao i barski nadbiskup dr. Nikola Dobrečić, rodom Baranin, koji je u razdoblju kada se na svim katoličkim crkvama od Kotora do Zagreba prigodom tisuću godina od krunidbe kralja Tomislava (1925) postavljaju prigodne ploče, na crkvu svetog Nikole uz nadbiskupsku palaču postavio ćirilični natpis, njegujući bliske veze s dinastijom Karađorđević. Nadalje se i srednjovjekovna titula barskih nadbiskupa »Primas Srbije« namjerno krivotvori i mijenja u »Primas srpski«, a u novije vrijeme prisutne su terminološke manipulacije poput »Barska arhiepiskopija«, »Barska arcibiskupija« i sl. Premda je neprijeporno da je Barska nadbiskupija izravna nasljednica drevne Dukljanske nadbiskupije, naziv koji rabe neki suvremeni povjesničari (»Dukljansko-barska nadbiskupija«) ovdje je potpuno pogrešan jer ako se u javnome imenu neke dijeceze i spominje ime utrnule (nad)biskupije (što ovdje nije slučaj), ono nikada ne može biti ispred aktualnog imena.
Nakon Drugoga svjetskog rata, dolaskom komunista, mnogi su katolici i Hrvati osuđeni i zatvoreni u najgore zatvore, kakav je bio slučaj s Božom Antuničevićem iz Bara, rodom iz obližnjeg sela Zupci, koji je potpuno nevin osuđen na višegodišnju robiju. Uz etničku, prisutna je i konfesionalna bastardizacija, jer se Katolička crkva i općenito sve religije proglašavaju »ostacima mračne prošlosti« i »retrogradnim snagama«. Hrvati se sve više počinju očitovati kao Jugoslaveni, Crnogorci-katolici, Bokelji, Primorci, itd. Prisutan je i osjećaj tzv. kriptohrvatstva, tj. straha da se hrvatski nacionalni osjećaj javno deklarira. Zanimljivo je da su asimilirani pripadnici hrvatskog naroda često najgorljiviji u nijekanju postojanja hrvatskog naroda na tim prostorima. Neki hrvatski intelektualci u Baru zbog iznošenja istine o položaju svojeg naroda bivaju osuđeni u vrijeme »Hrvatskog proljeća«. Prof. Ivo Vicković iz Zubaca kod Bara je, dopisujući se s dr. Vladom Gotovcem i drugim prvacima Hrvatskog proljeća, osuđen za verbalni delikt i višegodišnju zatvorsku kaznu. Žalosno je da taj čovjek, danas u dubokoj starosti, živi bez mirovine u staroj, zapuštenoj obiteljskoj kući.
Mali je broj autora koji su u novijem razdoblju pokazali interes za barske Hrvate. Ipak, spomenut ćemo neke: Ivan Frano Jukić, Ivan Marković, Krunoslav Draganović, Ratko Perić, Eduard Peričić, Ankica i Josip Pečarić te u najnovije vrijeme Lovorka Čoralić.
Konačno, riječ-dvije i o kraju 20. stoljeća, kada je na Hrvatsku izvršena agresija, sa svim zločinima, nesrećama i patnjama koje rat donosi, a pojedini njezini gradovi i krajevi doživjeli pravu golgotu. Tijekom Domovinskog rata, iz kojeg je nakon gotovo jednog tisućljeća ponovno stvorena potpuno neovisna hrvatska država, Hrvati izvan Hrvatske, kao i oni na okupiranim teritorijima, nalaze se u iznimno teškoj situaciji. Izloženi su svakodnevnim pritiscima, prijetnjama te mnogi od njih napuštaju svoje domove. U Baru i okolici tih godina nisu rijetke prijetnje telefonom, kamenovanje katoličkih i hrvatskih kuća i crkava, pucnjava, postavljanje eksploziva ispred crkava i domova. Jedino je pribježište u tom trenutku bila Crkva, gdje su ljudi mogli donekle slobodno iskazati svoju vjersku i nacionalnu pripadnost. Primjerice, u župi Bar 1996. počeo je izlaziti, entuzijazmom župnika i nekoliko mladih vjernika, list katoličke mladeži Sveti Nikola, u trenutku pojavljivanja jedini list na hrvatskome jeziku u Barskoj nadbiskupiji. Posljednjih dvadeset godina o župama Bar i Zupci, kao što smo rekli, najjužnijim u kojima se misi na hrvatskom jeziku, duhovno su se skrbili redovnici Hrvatske provincije Družbe Isusove. Također, u župi Bar bile su sestre Svetoga Križa, služavke Malog Isusa i franjevke, od kojih su većina bile Hrvatice. Zanimljivo je napomenuti da su časne sestre križarice imale veliku zajednicu u Baru (oko 35), po brojnosti treću u Hrvatskoj provinciji Sestara Svetoga Križa, odmah iza Đakova, središta Provincije i Zagreba. Desetljećima danonoćno radeći u barskoj bolnici, pomažući svim ljudima bez obzira na vjeru i naciju, bile su cijenjene i omiljene od svih. Na žalost, 2006. je i posljednji hrvatski župnik napustio župu Bar i Barsku nadbiskupiju. Isto se dogodilo i s redovnicama. Na taj način kida se i posljednja spona između Bara i ostalih biskupija hrvatskoga govornog područja. Crkva u Hrvata ne može u potpunosti izbjeći odgovornost za takvo stanje, premda razloge treba tražiti i u golemom broju duhovnih zvanja među kosovskim Albancima, nezainteresiranosti i ravnodušnosti dijela hrvatskog svećenstva i redovništva za taj dio »Božjeg puka«, kao i u nepostojanju duhovnih zvanja u onom dijelu Barske nadbiskupije gdje se misi na hrvatskom jeziku. Naime, posljednji svećenici s područja barske općine zaređeni su prije više od pola stoljeća i ni jedan od njih nije više među živima. Ipak, unatoč svim povijesnim burama i potresima, progonima i asimilaciji, ljudi na tim prostorima nikad nisu prekinuli vezu s Crkvom kao zemaljskim domom Gospodina Isusa Krista, očuvavši zavjet i vjeru svojih predaka.
Posljednjih nekoliko godina Hrvati u Baru su se, osim kroz Crkvu, gdje, kako smo naveli, njihov utjecaj sve više slabi, organizirali i kroz Hrvatsko građansko društvo Crne Gore, najveću udrugu Hrvata u Crnoj Gori. Osnivaju se i neke manje zavičajne udruge, članstvo kojih ne čine samo građani hrvatske nacionalne pripadnosti (»Šestani«, »Zupci Production«, »Šušanj za Mediteran« i dr.). Barska podružnica HGDCG je tijekom proteklih pet godina pridonijela očuvanju nacionalne i vjerske samosvijesti, povijesno-kulturne baštine, jezika, pisane riječi, folklora, običaja itd. U ožujku 2004. u Baru je održana III. skupština HGDCG, po mnogima jedna od najbolje organiziranih. Bila je to rijetka prigoda da Bar i tamošnje Hrvate posjete visoki dužnosnici Vlade Republike Hrvatske, kao i da se javno prikažu hrvatska državna i nacionalna znamenja (zastava, grb i himna). HGDCG-podružnica Bar je ovih godina bila organizator i suorganizator brojnih kulturno-umjetničkih zbivanja (tradicionalni Božićni koncert, izložbe slika i fotografija, alternativni igrani film, izdavanje knjiga, književne večeri, etnografska smotra, hodočašća, humanitarne djelatnosti, objavljivanje tekstova iz povijesti, ali i suvremenog života Hrvata u Baru u Hrvatskom glasniku, glasilu udruge). Za sve to, barska podružnica je na nedavnoj V. skupštini HGDCG u Kotoru dobila priznanje od Središnjice kao najbolje organiziran ogranak Udruge. Odnedavno u Baru djeluje i ogranak jedine hrvatske političke stranke u Crnoj Gori – Hrvatske građanske inicijative.
Hrvatska radio-televizija je u proteklih nekoliko godina snimila više zapaženih dokumentarnih emisija o povijesti i sadašnjem trenutku Hrvata u Baru, (Barska nadbiskupija-Reliquiae reliquiarum, Život prof. Vickovića, Tragom Arbanasa), kao i cijeli niz priloga za »Korijene«, »Mir i dobro« i druge programe HRT-a. Ti su programi realizirani uz pomoć barskih članova HGD, kao i novinara HRT-a iz Dubrovnika Boža Vodopije i producenta HRT-a iz Zagreba Josipa Barlovića, rodom Baranina.


Poziv Republici Hrvatskoj – vapaj zaboravljenih sunarodnjaka
Jedan je od temeljnih problema pripadnika hrvatskog naroda u Baru i okolici i nepriznavanje od državnih vlasti Republike Hrvatske u ostvarivanju prava na hrvatsko državljanstvo i težak, mukotrpan put za rješenje tog egzistencijalnog pitanja. Zbog povijesnih specifičnosti, odnosno vlasti koje nisu blagonaklono, čak ni elementarno korektno, gledale na izjašnjavanje svojih podanika kao Hrvata (za razliku od npr. Austro-Ugarske, gdje je to bilo dopušteno) te izloženosti konstantnoj asimilaciji, ovdašnji Hrvati su teško mogli pismenim dokumentom dokazati svoju etničku pripadnost. Da je to tako, potvrđuju primjeri izvan Bara, gdje su se, unatoč različitim uvjetima, Barani neprijeporno očitovali Hrvatima. Tako su već spomenuti svećenici iz Bara u Rimu bili pitomci Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, barski iseljenici u Mlecima utemeljitelji i istaknuti članovi Hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna, a Barani, osobito Zupčani u Carigradu bili potpisivani kao »Hrvat-baše«. No, nadamo se da će taj iznimno veliki problem o čijem rješenju ovisi dalja opstojnost hrvatskoga nacionalnog bića u Baru biti uskoro riješen, na zadovoljstvo ovih ljudi, ali i Matice. Hoće li Hrvati u Baru, metaforički rečeno, biti »Palestinci« ili »Kurdi«, odnosno hoće li nakon svih patnji i iskušenja doživjeti »priznanje«, ili će i dalje biti, kao u parafraziranoj izreci mudrog Stjepana Radića (čijih je pristaša bilo i u ovim krajevima), »guske u magli«?! Odgovor na to pitanje nije jednostavan ni jednoznačan, ali u golemoj mjeri ovisi o državnoj skrbi Matice i njezinoj spremnosti te sveopćoj razboritosti da to bolno pitanje jednom zauvijek bude povoljno i sveobuhvatno riješeno.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 02 sij 2011, 13:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Stranica je fantastična, s jako puno audio i video priloga te slika...
Osobno je posjećujem, kao i ovaj forum, najmanje jednom tjedno :smajl013 :nanana
Poveznica:http://www.radiodux.me/
Da ne zaboravim (njega bi bilo stvarno grijeh zaboraviti) iz Boke je i jedan od najvećih naših pjesnika 20. stoljeća Viktor Vida.
Tko hoće zaista doživjeti Boku i Hrvate u njoj mora čitati njega i njegov krik iz Boke, jer njegova poezija u biti to i jest.
Jedan od najvećih romantičara i zaljubljenika u svoj narod i Domovinu, nije on kriv što je zbog toga nepoćudan.
Ako ga ne čitate, ostajete uskraćeni za velikana pjesničke riječi i barda materinjeg nam jezika. (Kako sam ovo sročila, sama se sebi čudim). :wub
Za kraj: glazbeni prilog uz predivne kadrove Herceg-Novog, rodnog grada sv. Leopolda Mandića.

http://www.youtube.com/watch?v=adQXrfiUiYg


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 04 sij 2011, 11:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Kratke putešestvije po Boki iz pera ugledne hrvatske jezikoslovke mr. Nives Opačić.
Objavljeno u Vijencu prije nekoliko godina.

Naslovnica

Verita della Boka
Perast, pospani gradić u kojem nismo mogli popiti ni kavu. Sve zatvoreno. Tko nam je kriv? Zašto ne dođemo ljeti kao sav normalni svijet? To je vrijeme predviđeno za »život« (ako se želite patiti po vrućini, u hrpi ljudi i vozila, i za to još debelo platiti). Ovako, sjedni na klupu, gledaj u ljepotu pred sobom i uživaj u suncu!

Koliko god puta bila u Rimu, nikad nisam doživjela takav praznik da jurim na vespi držeći se za »kita« kakav nam je nekad bio Gregory Peck. A ipak glavna glumica, krhka, ljupka i elegantna Audrey Hepburn i ja imamo nešto zajedničko: i ona (za potrebe snimanja filma Praznik u Rimu) i ja (za potrebe obiteljskoga fotoalbuma) gurale smo ruku (s više ili manje hinjenoga »zorta«) u znamenitu, turistički nezaobilaznu rimsku rupu — Bocca della Veritŕ — na vanjskom zidu crkve S. Maria in Cosmedin. Moraš govoriti istinu, samo istinu i ništa drugo nego istinu, pa se ne boj za svoju šapu — izvući ćeš je neozlijeđenu iz kamenoga ždrijela. No svatko ima svoje male utaje, pa trta, prpa, frka čine svoje — ruke se nekako bojažljivo trpaju u zastrašujuća usta. Biti ondje s malom djecom pravi je dar s neba; njihove oči gledaju u nevjerici što će se dogoditi s ručicama od kojih zaista nema nevinijih na svijetu. No tu su mama i tata, oni ih potiču da iskušaju »istinoljubivost« toga bezdana, a u toj su dobi roditelji djeci još osobe od neograničena povjerenja. Ruka unutra, ruka van — i provala veselja što se zapravo ništa nije dogodilo. A time of innocence.

Sunčana rupa

Ove zime, bolje: jedne sunčane rupe u ovoj zimi, gurnula sam ne samo ruku nego cijelu sebe u jedna mnogo veća usta — u Boku kotorsku. Nakon trideset i dvije godine.

Prohladno, još nerazvijeno jutro. Naš auto klizi rubom Konavoskog polja pod maglom. Okolni visovi (i dan ranije osvojena Sniježnica, najviši vrh nekadašnje Dubrovačke Republike) vire iz magle. Prizor pomalo felinijevski, nestvaran. Ali divan. Blaga kafkijanska strepnja pred granicom (atavizam iz socijalizma, neprevladan i neprevladiv). Glatki prolaz (pobjednički osjećaj bez pokrića, trebao bi biti sam po sebi razumljiv). Isti krajolik. Čempresi, palme, limuni, naranče, mimoze. Isto podneblje, sada mirno. Kroz Herceg Novi — to gnijezdo iz kojega je 1866. ponikao sv. Leopold Mandić — samo prolazimo. Kažu nam da je danas to jedno od još uvijek jakih uporišta zagovornika politike Slobodana Miloševića (a vjerojatno i zdušnih provoditelja te politike na terenu — tuđem, dakako). Bolje je to ne provjeravati na vlastitom vozilu hrvatskih oznaka. Na jednom zavoju proširenje ceste i parkiralište. Pogled puca na dva otočića, dva dragulja u zaljevu — Gospu od Škrpjela i Sv. Jurja (koji se tako zove još samo na starim hrvatskim zemljovidima, inače je Đ orđe, i to ne od jučer). Nažalost, preko hrpe smeća. (Nažalost, i mi u Hrvatskoj još imamo više smeća nego cvijeća.) Gospa od Škrpjela (hridi) barokna je zavjetna crkva iz 1630. Oko prirodne hridi pomorci su stvorili umjetni otočić i na njemu podigli crkvu. Unutrašnjost je oslikao domaći sin, Tripo Kokolja. Znajući dobro kakvo im je susjedstvo, uz crkvu je podgnut zvonik-kula s puškarnicama. Prije 32 godine imala sam sreću da me na otočić prevezao i bio mi vodič sam Gracija Brajković, povjesničar i generalni vikar Kotorske biskupije. Dok sam u Perastu gledala koga ću barkostopirati (kovanica iz vlastite kovnice), taj neupadljivi čovjek upravo je povlačio pentu.

Nema kave u Perastu

Perast, pospani gradić u kojem nismo mogli popiti ni kavu. Sve zatvoreno. Tko nam je kriv? Zašto ne dođemo ljeti kao sav normalni svijet? To je vrijeme predviđeno za »život« (ako se želite patiti po vrućini, u hrpi ljudi i vozila, i za to još debelo platiti). Ovako, sjedni na klupu, gledaj u ljepotu pred sobom i uživaj u suncu! Ako je sreće, naletjet ćete na odškrinuta vrata crkve (danas na glavnoj nedjeljnoj misi jedva dvadesetak ljudi); a nekoć su htjeli ovdje graditi još dvostruko velebniju crkvu, kako nam strpljivo objašnjava umirovljeni profesor Pomorske škole u Splitu. Za koga? Tu i nekadašnja crkvica (sveci su još na njoj) služi kao skladište građevinskog materijala! Ugodno nam je bilo vidjeti spomen-ploču koja obilježava dolazak bana Petra Zrinskog u Perast 1654, kada su Peraštani uspjeli otjerati Turke. Valjda je još jedina zadaća nekadašnje palače (danas samo goli, trošni zidovi) da drži i zadrži tu ploču u još jednom gnijezdu bez sokola iz kojega su poletjeli kapetan Marko Martinović, čak i jedan ruski admiral, Matija Zmajević, te biskup Andrija Zmajević. I jedan od tolikih tragičara hrvatskoga pjesništva, Viktor Vida (»Peraste, moja bijela tvrđo!«), skončao svojom voljom u antipodnom Buenos Airesu 1960. Da nije ostavio ništa drugo doli stihove: »I ne znam zašto, dok je sniježilo / na sjećanje i stvari / mislio sam na Osijek, koji ne poznam / i zemljanu peć. To je ona stara Hrvatska / sa snijegom na krovu.« (Bilješka za životopis), bio bi mi drag.

Četničke svinjarije

Dobrota je mjesto plemenita imena, ali nije mogla potaknuti plemenitost u onima koji je nemaju pa napisaše grafit po svojoj mjeri i ukusu na zidu crkve (»naše«, jasno) četnici za kralja i otadžbinu. Nevješto nacrtana tri uzdignuta prsta trebaju simbolizirati pobjedu srpstva, no doimaju se više poput prostačkih crteža pubertetlija po školskim zahodima. S polusrušenog zvonika (od potresa) pada kamenje. Nitko ga ne želi popraviti — ni Crkva, ni država. Stoji tako kao da je samac usred svemira. Kotor je blistao u podnevnom suncu, živ, pun učenika raznih dobi i odraslih koji se nikamo ne žure, uvijek spremni na ljudikanje. Katedrala sv. Tripuna pomno je obnovljena (reportaža viđena na HRT-u, uz sugestivna objašnjenja don Branka Sbutege, zapravo nas je i zainteresirala da se otisnemo put Boke). Dobar osjećaj nakon stručno obavljena posla. Sveta Ozana Kotorka mirno sniva u svojoj crkvi, uz šum čiste i bujne rječice Škurde. No hodajući kotorskim ulicama, prisutniji mi se učinio davni Kotor mojega »malog maturalca« 1959. godine. Uopće se, recimo, nisam sjećala zidina oko grada visoko u planinu ni drugih kulturno-povijesnih znamenitosti, koje su nam naši savjesni profesori detaljno pokazivali. A sjetila sam se običnoga kupanja uz tvornicu sapuna (koja li ju je pamet smjestila na samu obalu?) i niza bezazlenih đačkih nepodopština. Davna sjećanja potaknula su me da se raznježenim tekstom javim razglednicom ljudima kojima ne pišem već više od četrdeset godina.

Putokaz za Škaljare (tu si se, dakle, rodio, Ivane Brkanoviću!). Ulazak u Muo da i ne znaš da si u Mulu. Nema ploče, ali je zanimljiva deklinacija. I nizak zvonik »na preslicu«, odvojen od crkve. U ušima još uvijek krepki glas profesora geografije, Josipa Riđanovića, ovdje rođenoga. U Prčnju (Crnogorci bi rekli Prčanju, ali i oni pišu u Prčnju) najviše skamenjenih Hrvata. Pretvorili su se u poprsja i poput komornika dočekuju hodočasnike i putnike namjernike uz široko stubište do čistine pred crkvom. U njihovu je društvu i ovdje sveprisutni P. P. Njegoš, dobar pjesnik, ali ne paše među hrvatske velikane pred prčanjskom crkvom. No nije on za to kriv. Smjestile su ga ovamo političke strukture. Kao što nije kriv ni Ivo Visin što su mu na rodnu kuću napisali da se u njoj rodio »prvi Jugosloven koji je od 1852. do 1859. oplovio svijet.« Tko da se obazire na to da u ono vrijeme Jugoslavija još nije bila ni u povojima! Moćnici lokalnih uprava (i samouprava) rijetko se odlikuju pameću, još manje znanjem. Ali zato strahom da se ne zamjere još gorim — a višim — političkim moćnicima. Pa tko bi se onda usudio napisati jedini točan podatak uz Ivu Visina — Hrvat — kad (im) to ime tako teško ide i preko usana i preko pera?

U smiraj dana trajektić Lepetani — Kamenari zatvara mali bokokotorski krug. Još jedan pogled prema Perastu i otočićima, koji sada pokazuju svoju drugu stranu. No ljupki su s koje god ih strane čovjek gleda. Još malo i Boka će se za nama zatvoriti. (Na koliko opet godina?) Verita della Boka jest da su u njoj Hrvati danas »jedna slamka među vihorove«. Šlagvort za parafrazu na rastanku dao mi je moj dragi Galović: Zbogom, zemljo draga! Gubiš se ko lijepa, izginula sjena, koju ipak jednom još ugledah ja.


ps. Pessimus dux, bez šale, upadaš u oči kvalitetom svojih upisa koji su upravo enciklopedijski, a opet tako nepretenciozni. :klanjam


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 04 sij 2011, 12:57 
Offline

Pridružen/a: 18 stu 2010, 20:21
Postovi: 845
Imali ikakvih izvora za ove upise da se ne patim dzaba i citam?

Ako se radi o licnim misljenjima i to valja procitati, ali cisto da covjek zna koga cita.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 04 sij 2011, 12:58 
Offline

Pridružen/a: 18 stu 2010, 20:21
Postovi: 845
A sad sam vidio. Nista, sry!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 06 sij 2011, 09:48 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Dobar film na youtubu o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, stavit ću samo prvi dio, ostatak možete pronaći tamo.
Sveti Leopold je, inače, zaštitnik ekumenizma.




*Napomena: Kako je film rađen od Talijana, u njemu je prešućena njegova internacija u talijanski zatvor za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se nije htio odreći austrijskog državljanstva i zamijeniti ga za ono Republike Italije.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 21 vel 2011, 11:51 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Da malo oživimo temu...
Prvo lijepe vijesti... Držim palčeve da se i realiziraju kako je zamišljeno.

TIVAT, 14. veljače 2011 god. – Pomoćnica ministra za ljudska i manjinska prava Crne Gore Blanka Radošević Marović gostujući u programu Dux radija kazala je da predstojeci popis stanovnistva u Crnoj Gori predstavlja pravu priliku za sve manjIne da iskažu svoju nacionalnu pripadnost kako bi utvrdili pravi broj pripadnika nacionalnih manjina." Definitivno treba zaboraviti taj recidiv prošlih vremena, bojazan pojedinaca da kažu ono sto jesu, a popisa stanovništva je prava prilika isticanja onog što zaista jesmo, slobodno i to bez ikakvih posledica".

Sabor Republike Hrvatske ratificirao je Sporazum o zaštiti prava crnogorske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Crnoj Gori. Crnogorski parlament bi trebao uskoro da ratifikuje Sporazum kojim bi u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom bili stvoreni uvjeti za razradu modela vaspitanja obrazovanja na jeziku i pisama manjina kao i zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina u javnim i državnim službama. Iz sporazuma proističu obaveze da odgovarajući programi na jeziku i pismu manjina, uz opšti obavezno sadrže dio čiji je sadržaj u vezi sa autentičnosti manjine.

Države će poduprijeti zapošljavanje stručno osposobljenih kandidata koji dolaze iz redova pripadajuće manjine na svim nivoima i oblicima obrazovanja.

"Privode se kraju istraživanja o ocjeni zastupljenosti manjina u državnim i javnim sluzbama Crne Gore. Zvanični rezultati se očekuju idućeg mjeseca a obrađeno je 90 procenata. Po pristiglim rezultatima mozemo konstatovati da su rezultati lošiji od očekivanih, veoma je mala proporcijalna zastupljenost manjina u javnim i državnim strukturama na sto nam Ustav garantira pravo" izjavila je Pomocnica ministra za ljudska i manjinska prava Crne Gore Blanka Radosević Marović za nas radio.

Izvor: HGI (Hrvatska građanska inicijativa) i radio Dux


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 21 vel 2011, 12:01 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Esej o impresijama koje je doživio prigodom posjete Boki 2010.god.

U zaljevu hrvatskih svetaca

„Bokeljski je pomorac davno shvatio, da je zemlja bez tradicije zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti.“

Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne suze majki pri ispraćajima ljubljenih sinova, impresivni lapidariji crkava, ornamenti ranosrednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, porculanske vaze s dalekih prekooceanskih plovidbi, srebrne zavjetne kubure, zahrđali pomorski sekstanti, bokeljski ples slavne mornarice.... Zmajevićevi zvonici velebne prčanjske crkve, Gospa od Škrpjela na svojim hridinama, slavni Perast (kao povijesni Anđeo čuvar sa svojim verigama), preteče peraških zajmova u svojim bratovštinama, kotorske galije, zdanja renesansnih zvonika kotorske katedrale sv. Tripuna... zaboravljeni kameni putokazi pomorskih bratovština. Sve to čini povijest hrvatskoga nacionalnoga korpusa Boke kotorske. Ne samo puku historiografiju. Neke faksimile. Ne. Povijest je uvijek kudikamo dalekosežnija zbilja. Nešto što neminovno, u svojim temeljnim zasadama, imade i vis vitalis. Ta tanahna nit samozatajne životne sile, zavazda biva zaodjevena u ruho nenadmašne ljepote osnaženih bokeljskih duša… nanovo zazrcaljenih modrih bokeljskih očiju Marina, Gracije, Ozane… Lepolda… Tripuna… U zaljevu hrvatskih svetaca još i dan – danas hrvatski sveci govore… Njihov narod ponosno (unatoč nemilosrdnome zubu vremena) opstaje. Čio, dostojanstven… čvršći nego ikada polaganim korakom stupa ka novim bespućima svoje nadasve bogate tisućljetne povijesti…


Dražen Zetić, Lastva – Zagreb, siječanj 2011. godine

Ovo su, kao što naslov kaže, dojmovi hrvatskog pjesnika prilikom posjeta Boki.

I još malo prelijepih slika :zubati :zubati



Izvor: HGI


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 21 vel 2011, 12:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Da nastavim... Treći nastavak reportaže o bokeljskim Hrvatima, prenesen sa stranica HKV-a.

[url]http://hakave.org/index.php?option=com_content&view=article&id=7659:hrvati-u-crnoj-gori-i-boki-kotorskoj-36&catid=165:uro-vidmarovi&Itemid=148
[/url]

Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (3/6)

Tijekom XVII. i XVIII. vijeka Boka kotorska (misli se na njezin dio koji se nalazio u sastavu Venecije) je doživjela kulturno-ekonomski prosperitet, zahvaljujući snažnoj trgovačkoj mornarici, trgovini sa zaleđem i svim morskim i oceanskim centrima Sredozemlja i Evrope. Nosioci tog prosperiteta su isključivo ovdašnji Hrvati. Hrvatski bokeljski pomorci se u početku sa svojim malenim potencijalima uključuju u antipiratske borbe na moru, sa centrima u sjeverno-afričkoj Barbariji (Tunisu), Ulcinju i Herceg Novom. Nudeći Veneciji baš ono što joj je nedostajalo - ratnike, pomorske trgovce i brodove, oni za uzvrat stječu status pomorskih naselja, općine, trgovačke privilegije i odlikovanja za zasluge u ratovima. Najveću ulogu u pomorskoj trgovini imala je srednjovjekovna hrvatska katolička staleška bratovština Kotorska mornarica, čiji statut datira iz 1463. godine. Pomorska trgovina je, uglavnom, bila tranzitna, ali je bila i izvozne orijentacije, jer su na kotorski trg dolazili proizvodi iz crnogorsko-hercegovačkog zaleđa. Naročito se trgovalo albanskim žitom, grčkim i crnogorskim sirom, vunom, duhanom, kožom, suhim mesom, ribom, smolom, uljem, voskom i dr. Bilo je slučajeva trgovine robljem. U tom snažnom privrednom poletu posebno je prosperirao Perast koji je krajem XVII. i početkom XVIII. vijeka imao preko 200 brodova.

Peraštanski Hrvati održavali su veze sa svim većim pomorskim i kulturnim centrima Evrope. Posredstvom trgovine stizali su i kulturni utjecaji, pa se Perast razvio u jako hrvatsko kulturno središte, naročito barokne umjetnosti, čiji je najreprezentativniji predstavnik slikar Tripo Kokolja (oslikao crkvu Gospe od Škrpjela). U Perastu se uzdiglo nekoliko aristokratskih hrvatskih porodica koje su svoje bogatstvo stekle trgovinom. Najpoznatije su bile Zmajevići, Viskovići, Bujovići i Martinovici. Broj bokeljskih brodova je varirao s obzirom na epohu. Već krajem XVIII. vijeka njihov broj počinje da opada da bi 1802. godine Hrvati u Boki kotorskoj posjedovali 300 velikih brodova od 2.000-6.000 starova (venecijanski star: oko 83,3 dm3) sa godišnjim prihodom od 200.000 zlatnih dukata. Bilo je još dosta znatno manjih brodova. Nekoliko je velikih imena bokeljskih Hrvata-pomoraca steklo međunarodni ugled (J. Bizanti, M. Zmajević, M. Vojnović, M. Vukasović i dr), dok su Marka Martinovića Mleci izabrali za predavača ruskim boljarima koje je ruski car Petar I. Veliki poslao 1698. godine na studije navigacije u Perast. Hrvat iz Perasta Matija Zmajević bio je admiral u ruskoj mornarici. Tijekom mletačke vladavine u Boki je živjelo isključivo hrvatsko stanovništvo. U Kotoru se nalazilo sjedište biskupije, a najpoznatiji među kotorskim biskupima bili su članovi peraštanske porodice Zmajevića (Andrija i Vićenco). Prisvajanjem Grblja 1647. godine i osvajanjem turskog dijela Boke 1699. godine, u Boku dospijeva mnogo pravoslavnoga življa.

Demografska promjena u Boki kotorskoj uslijedila je tijekom rata s Turskom 1683.-1699.godine. Nakon toga rata veliki se broj pravoslavnog stanovništva doselio u Boku iz Crne Gore i Hercegovine, naročito u pojas od Herceg Novog do Risna. Perast, Kotor, Dobrota i Prčanj ostali su i dalje isključivo hrvatske sredine. Mletačku republiku uništio je Napoleon 1797. godine. Po odredbama mira u Kampoformiju (1797.), Boka je pripala Habsburškoj monarhiji. Prva vladavina Austrije u Boki trajala je do 1806. godine. Zatim su uslijedile kratkotrajne vladavine Rusa 1806.-1807. i Francuza 1807.-1813. Nakon poraza Napoleona u Rusiji 1812. i u bici naroda kod Lajpciga 1813. godine, Francuzi se povlače iz Boke.

Velike sile su na Bečkom kongresu odlučile da Boka kotorska pripadne Austriji, koja je preuzela upravu nad njom 1814. godine. Boka je ostala pod austrijskom upravom sve do 1918. godine. U XIX. vijeku bokeljska mornarica postepeno propada. Dok se tijekom prve austrijske vladavine nastavljao uspon pomorske privrede, dotle je za vrijeme kratkotrajne francuske vladavine hrvatska bokeljska trgovačka flota velikim dijelom uništena, zbog francuske kontinentalne blokade. Dugotrajna druga austrijska vladavina (1814.-1918.) produžila je u početku teške posljedice propadanja pomorske privrede Boke Kotorske, jer su samo Trst i Rijeka dobivali subvencije. Boka naročito ekonomski gubi nakon što ju Austrija pretvara u ratnu luku. Propadanje pomorstva uvjetovalo je emigraciju hrvatskih bokeljskih moreplovaca, koja je počela još krajem XVIII. vijeka, što je uvjetovalo da Boka gubi ne samo hrvatski ljudski potencijal već i ekonomsku snagu. Pomorci su išli u evropska središta, plovili po južnoj Rusiji, od ušća Dnjestra do Kavkaza, ili su se zapošljavali na Austrijskom Lloydu.

Najznačajniji kulturni događaj u Boki kotorskoj za vrijeme Austrije, bilo je otvaranje gimnazije u Kotoru 1864. godine, koja je od 1883. radila na hrvatskome jeziku. Austrija je pokušala Boku kotorsku što čvršće vezati za Beč. Uloga Boke na početku XX. vijeka postala je složenija, jer je Austrija shvatila da će Crna Gora, kao ruski eksponent, postati brana njenom nadiranju na Balkan, a i da sama može pokazati aspiracije prema njezinim pograničnim prostorima. Zbog toga je više pažnje posvetila fortifikaciji Boke. Crna Gora je stupila 1914. u rat protiv Austro-ugarske. Dobro utvrđena granica prema Crnoj Gori, kao i velika koncentracija ratnih brodova, artiljerije i vojnika, omogućili su austrougarskoj vojsci da od 8. do 10. siječnja 1916. godine probije lovćensku bojišnicu, zauzme Lovćen i Cetinje i okupira Crnu Goru. Nakon poraza Centralnih sila raspala se Austro-ugarska, formirana je jugoslavenska država pod okupacijom Kraljevine Srbije, koja je 1918. okupirala Crnu Goru, uništila njezin državno-pravni status, protjerala njezinu dinastiju i izvršila pokolj nad pristalicama kralja Nikole I. Petrovića Njegoša i njegove Vlade.

Boka kotorska je 1921. oduzeta Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj i pripojena Zetskoj oblasti. Od tada se bokeljski Hrvati nalaze u statusu nacionalne manjine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata proces integracije Boke u Crnu Goru počeo je 1943. godine, kada je u Kolašinu, 15. studenoga, ustanovljeno ZAVNOCiB (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke), da bi sljedeće, 1944. godine, 13. srpnja, također u Kolašinu, prilikom formiranja CASNO-a (Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja) poslanici Boke kotorske, pripadnici Titove partizanske vojske, dali pristanak da Boka postane sastavni dio Crne Gore, što je potvrđeno na prvom zasjedanju CASNO-a, a kasnije verificirano i donošenjem ustava Narodne Republike Crne Gore, 1946. godine.

Prešućivanje hrvatskog narodnog imena u «Kratkom pregledu povijesti Kotorske biskupije»
Začuđuje autocenzura glede hrvatskoga etnonima i u tekstovima koji pripadaju Kotorskoj biskupiji. Ovo je teško razumljivi oblik neuvažavanja povijesnih činjenica i ruiniranja kolektivnoga sjećanja, što je oblik memoricida. Kao primjer navodimo «Kratki pregled povijesti kotorske biskupije », što se nalazi na t-portalu ove Crkve.

Veoma rano Boka kotorska je došla u dodir s kršćanstvom. Apostol naroda, Sveti Pavao, u poslanici Rimljanima (RIM 15, 19), ove prostore spominje kao Ilirik, a u drugoj poslanici Timoteju (2 TIM 4,10), kao Dalmaciju. Povezanost Ilirika s rimskom Crkvom išla je preko Soluna gdje je već u prvim stoljećima kršćanstva stolovao papinski vikar koji se još na VI ekumenskom saboru 681. godine potpisuje kao Vikar Rimskog Pape ("Vicarius Romani Pontificis").

- Kako vidimo o doseljenju Hrvata niti slovca!

«Pojavu kršćanstva na području Bоке možemo smjestiti u kasnoantički, odnosno ranokršćanski period. Potvrđuje nam to Gemma, pronađena u Risnu s predstavom dobrog Pastira s janjetom i monogramom Isusa Krista, koja je datirana u treće ili četvrto stoljeće poslije Krista. Također, na jednoj rimskoj teguli koja se danas čuva u zbirci Gospe od Škrpjela, nalazi se urezan križ koji se također datira u četvrto stoljeće. Bio bi to najstariji poznati znak križa u Crnoj Gori.

Prigodom Teodozijeve podjele Rimskog carstva granica je išla na liniji Budva-Drina-Dunav. Područja lijevo od te granice pripala su Zapadu, a područja desno od nje Istoku. U crkvenom pogledu sav Ilirik je ostao pod jurisdikcijom Rima do 732. godine.

Pisani epigrafski spomenici iz VIII i IX stoljeća svjedoče o pripadnosti Boke zapadnom latinskom crkvenom krugu, još uvijek kako-tako jedinstvene i nepodijeljene Crkve. Isti spomenici nakon XI stoljeća također pripadaju latinskom crkvenim krugu».

- Ponovno o Hrvatima niti riječi!

«Teritorij biskupije u prošlosti se više puta mijenjao. U XIII i XIV st. granice Kotorske biskupije su dopirale do Dunava. Pod jurisdikcijom kotorskog biskupa bili su tada: Prizren, Janjevo, Novo Brdo, Novi Pazar, Brskovo, Golubac, Brvenik, Plana, Mačva, Trepča, Trgovište i Beograd. Još se u XVI st. kotorski biskup Tripo Bisanti (1513. -1540.) potpisivao kao biskup cijele Srbije: "Totius Serbiae". Naravno, ovo se odnosilo na katolike u Srbiji.

Bока Kotorska, uključujući i Budvu, već je sigurno u V - VI stoljeću administrativno bila organizirana u tri biskupije: Risan, Kotor i Budva.

Prvi spоmen kotorskog biskupa Paulusa potiče iz 451. godine, dok je slijedeći spomen kotorskog biskupa iz 530. godine, gdje se on navodi kao sufragan Salonitaske crkve. Siguran je spomen kotorskog biskupa na saboru u Niceji 787. godine. Starokršćanska krstionica iz kraja V ili početka VI stoljeća u crkvi, sv. Marije od Rijeke, potvrđuje kontinuitet Kotorske biskupije od kasnoantičkih vremena. Kronotaksa kotorskih biskupa broji preko 80 imena».

- Premda navođenje sufraganstva Kotorske biskupije «Salonitanskoj crkvi» upućuje na neposrednu povezanost ove biskupije s Crkvom u Hrvata, a to znači i s tadašnjom Hrvatskom kraljevinom, pisci ove povijesti to prešućuju!

«Prvi poznati risanski biskup Sebastijan spominje se u pismima Pape Grgura Velikog 591- i 595. godine. Zadnji je risanski biskup bio kotorski franjevac Antun Pasquali 1540. godine. Za risanskog biskupa imenovao ga je Papa Sixto V koji je bio porijeklom iz Boke. Granice ove biskupije zauzimale su i dobar dio risanskog zaleđa. Znamenitoj benediktinskoj opatiji Sv. Jurja kraj Perasta, još su početkom XVIII st. stanovnici Grahova plaćali godišnji doprinos u maslu.

Nedavno otkriveni temelji velike ranokršćanske bazilike u Budvi iz VI stoljeća i ranokršćanske krstionice, također iz VI stoljeća u Gospinoj crkvi u Lastvi Grbaljskoj, svjedoče o ranoj prisutnosti kršćanstva na području Budvanske biskupije. Prvi se put budvanski biskup spominje u IX stoljeću kao sufragan dukljanske Metropolije. Zadnji je biskup u Budvi bio Antun Civrela 1570. godine. Brojni ratovi, pogibeljni život pomoraca, kužne bolesti, boravak zetskih episkopa u Boki i prodor Turaka u njeno zaleđe učinili su da se 1540. godine ugasi Risanska, a 1570. Budvanska biskupija. Istina, Budva će formalno do 1828. godine ostati biskupsko sjedište kojim će upravljati biskupi Kotora i nadbiskupi Bara, kao i samostalni apostolski vikari».

- Za koga su sagrađene navedene crkve i krstionice i koje su narodnosti kršćani kojima su ti objekti služili, to autore ne zanima, ili se ne usuđuju navesti. Čak niti iza pojmova «vjerojatno», ili «možda». A ti vjernici sigurno nisu bili Srbi, Talijani, Turci, Arapi, Grci ili neki deseti etnos, već pretežito (blago rečeno) Hrvati.

«Grad Herceg Novi i njegova bliža okolica pripadali su od osnutka grada 1382. godine pa do 1687. drevnoj Trebinjskoj biskupiji. Godine 1695. mletačke vlasti daju Herceg Novi na upravu makarskom biskupu - Nikoli Bjankoviću kao apostolskom administratoru sve do 1715. godine. Za vrijeme Morejskog rata (1684.-1699.) Bjanković je sudjelovao u borbi za oslobođenje Herceg Novog 1687. godine. Godine 1612. u aktima kotorskog biskupskog arhiva zabilježen je jedan spor oko jurisdikcije u Herceg Novom između mrkanskog biskupa i kotorskog generalnog vikara Bisantija. Biskup Marin Drago zbog slabe komunikacije postavio je u Herceg Novom Dekana s širokim ovlaštenjima (Vicariusforaneum amplissima poteštate).

Godine 1880. župe Spič, Sušanj i Brca koje su pripadale Barskoj nadbiskupiji, odlukom Kongregacije za širenje vjere bile su pridružene Kotorskoj biskupiji. Spič je tada imao oko 600, Sušanj 300, a Brca 200 katolika.

I pored favoriziranja pravoslavlja za vrijeme Nemanjića svekoliki tijek društvenog, političkog, umjetničkog a napose vjerskog života na području Kotorske biskupije ostaje u sferi zapadnog kršćanstva.

Na području Kotorske biskupije djelovalo je više muških i ženskih redovničkih zajednica. Samo benediktinskih samostana je bilo preko 20, neki od njih sigurno datiranih već od IX stoljeća, poput onih u Budvi i Kotoru. U povijesnim izvorima spominju se i brojni pustinjaci. Prvi spomen franjevaca u Kotoru potiče iz 1265. godine, a 1266. godine u Kotoru se javljaju i dominikanci. U XV stoljeću u Boki djeluje i celestinski red, kao reformirani ogranak benediktinskog reda. Od ženskih redovničkih zajednica na području Biskupije djelovale su: benediktinke, dominikanke, klarise, trećoredice, franjevke, milosrdnice, služavke Malog Isusa, sestre Sv. Križa te članice svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja».

- Zapanjuje činjenica što čak niti veliki broj benediktinskih samostana autorima ništa ne govori, premda je njihovo djelovanje neodvojivo od srednjovjekovne hrvatske povijesti.

«U početku je Kotorska starokršćanska biskupska katedra bila podložna solinskom, odnosno splitskom Metropoliti. Kraće vrijeme Kotor priznaje dukljanskog, odnosno barskog, pa dubrovačkog Metropolitu. Od godine 1172. (povremeno i ranije) pa sve do godine 1828. Kotor je u sastavu Metropolije talijanskog grada Barija. Od godine 1828. do 1932. Kotor je sufragan zadarskog Metropolite. Neko vrijeme je direktno podvrgnut Sv. Stolici, a od 1969. ponovno je u sastavu Splitske crkvene pokrajine.

Biskupija, čije se granice protežu od Sutorine (Herceg Novi) do rijeke Željeznice (Bar), administrativno je podijeljena na četiri dekanata, 26 župa i 3 kapelanije. U Biskupiji je inkardinirano 16 svećenika, dva redovnika te jedan svećenik iz druge biskupije. Ukupno 19 svećenika. Biskupija danas broji oko 10.000 vjernika».

Eto, ovo je kratka povijest Kotorske biskupije, biskupije koja postoji isključivo zbog bokokotorskih Hrvata. U toj kratkoj povijesti Hrvata nema.

Kronotaksa biskupa Risna (Rhysonium)
1. Sebastianus (591.-?) , 2. Mihalj (oko 1271.), 3. Nikola (?-1350.), 4. Dujam (1350.-1352.), 5. Andrija (oko 1398.), 6. Henrik de Tolvis (1400.-1420.), 7. Konstantin (oko 1423.), 8. Đuro (oko 1430.), 9. Ivan (1432.-1436.), 10. Dionizije Stjepanov (1436.-?), 11. Egidije (oko 1422.), 12. Adrian de Arnoldis (oko 1517.), 13. Ambrozije (oko 1519.), 14. Antun Paschalis (1520.-1540.)

Kronotaksa budvanskih biskupa
1. Silvestar (oko 1143.), 2. Sebarizije, izabran (1196.), 3. Ptolomej, izabran (1245.), 4. Incelerije, izabran (1276.), 5. Anzelmo (oko 1297.-1326.), 6. Ivan I., izabran (1326.), 7. N. N. (1347.-1351.), 8. Ivan II. Lucian (1361.-?), 9. Ivan III. (?), 10. Roder Oto, izabran (1401.), 11. Ivan IV. (1423.-?), 12. Matija (?-1433.), 13. Ivan V. de Sillanego, izabran (1433.), 14. Ivan VI. Rubino (1446.), 15. Jakov I. de Breberio, izabran (1447.), 16. Ivan VII., izabran (1455.), 17. Jeronim Magnan, izabran (1509.), 18. Šimun de Boschellis, izabran (1518.), 19. Gundislav Charvagial, izabran (1524.), 20. Jakov II. de Medio (1530.-oko 1537.), 21. Ludovik Chierigato, nadbiskup barski i budvanski (1541.). 22. Antun Civrelia (1558.-oko 1570.).

Kronotaksa kotorskih biskupa
1. Ivan I. (325.-?), 2. Pavao I. (451.-?), 3. N. N., možda Viktor (poslije 500.), 4. N. N. (631.-?), 5. Ivan II. (649.-?), 6. Ivan III. (787.-?), 7. N. N. (809.-?), 8. N. N. (925./928.-?), 9. Canaz (1010.-?), 10. N. N. (1020.-?), 11. Galantinus de Andriaco (1022./1047./1063./1074.), 12. N. N. (?-1033.), 13. Grimaldo (1090.-?), 14. Verestus (do 1115.), 15. Ursacije I (do 1115.), 16. Kristofor (do 1115.), 17. Ursacije II. (oko 1122.-?), 18. Nikefor I. (1141.), 19. Malo (?.- 1054.), 20. Nikefor II. (1167.-oko 1178.), 21. Majo (1179.-?), 22. Bucchia, Kotoranin (1181.-?), 23. Bocinus (1187.-?), 24. Leon Mihael, Kotoranin (?-1205.), 25. Leon Sergije I, Kotoranin (?-1215./1219.), 26. Blaž (1217.-1240.), 27. Deodatus (?-1247.), 28. Donati Centiberio, Kotoranin (1249.-1254.), 29. Ivan III. (1254.-?), 30. Marko (1260.-oko 1270.), 31. Domnius I. (Dujam) (1280.-1326.), 32. Meliciacca Darsa, Kotoranin (1327.-1327.), 33. Ponponije (1328.-1328.), 34. Sergije II. de Bolica, Kotoranin (1328.-1331.), 35. Rajmund Agonti (1331.-1334.), 36. Toma, iz Ulcinja (1334.-1344.), 37. Sergije III. (1344.), 38. Bartol I. (1348.-1349.), 39. Adam, Kotoranin (1349.-oko 1352.), 40. Dujam II., Splićanin (1352.-oko 1368.), 41. Stjepan I. de Nigris, Mlečanin (1369.-1374.), 42. Bernard I. (1374.-1375.), 43. Ivan IV., iz Drača (1375.-1397.), 44. Nikola Drago (?), 45. Bartol II. (?-1408.), 46. Antun, iz Bitonta (1410.-1420.), 47. Rajmund II., iz Viterba (1421.-1422.), 48. Franjo de Pavonibus (1422.-1425.), 49. Secundo Nani, Mlečanin (1425.-1429.), 50. Marin Contareno de Bernardis (1429.- 1454.), 51. Bernard II. (1454.-1457.),

52. Angelo Faseoli, Mlečanin (1457.-1458.), 53. Marco II de Nigri, Mlečanin (1459.-1474.), 54. Petar de Brutis, Mlečanin (1475.-1493.), 55. Ivan V. Cheregato (1493.-1512.), 56. Tripun de Bisanti, Kotoranin (1513.-1540.), 57. Luka de Bisanti, Kotoranin (1532.-1569.), 58. Pavao de Bisanti, Kotoranin (1565.-1578.), 59. Franjo II. Župan de Zuppanis iz Bara (1578.-1591. ?), 60. Jeronim Bucchia, Šibenčanin (1581.-1604.), 61. Anđelo II. Baronio, Mlečanin (1604.-?), 62. Jeronim II. Rusca, Mlečanin (1611.-1630.), 63. Jakob Pamphyli (1620.-1632.), 64. Vincencije Bucchia, Trogiranin (1622.-1656.), 65. Ivan Antun Zborovac (Sborovacio) (1657.-?), 66. Marin Drago II., Kotoranin (1688.-?), 67. Franjo III Parčić, Šibenčanin (1709.-1715.), 68. Šimun Griti, Makaranin (1716.-?), 69. Hijacint Zenobetti, Zadranin (1718.-1742.), 70. Vincencije II. Drago, Kotoranin (1743.), 71. Ivan Antun II. Casteli (1744.), 72. Stjepan II. de Oleo (1762.-1788.), 73. Ivan Bernardoni (Baccolo), Mlečanin (1789.), 74. Mihovil Matej Spalatin, Rabljanin (1793.-?),

75. Franjo P. Rakamarić, Pažanin (1796.-?), 76. Mark Antun Gregorina, Kotoranin (1801.-1815.), 77. Stjepan III. Pavlović-Lučić, Makaranin (1828.-1853.), 78. dr. Vicencije Žubranić, Krčanin (1854.), 79. Marko Kalogjera, Blaćanin (1856.-1866.), 80. Juraj Markić, Korčulanin (1868.-1879.), 81. dr. Kazimir Forlani, Drnišanin (1880.-1888.), 82. Tripun Radoničić, Prčanjanin (1888.-1894.), 83. Josip Marčelić, iz Preka (1892.-1894.), 84. Frane Uccelini, iz Lopuda (1894.-1937.), 85. dr. Pavao Butorac, Peraštanin (1938.-1950.), 86. apost. Administrator Gracija Ivanović, iz Dobrote (1950.-1981.), 87. Marko Perić (1981.-1983.), 88. Ivo Gugić, iz Vela Luke (1983.-1996.), 89. Ilija Janjić, iz Vidovica (1996.-do sada).

Đuro Vidmarović

Ne znam zašto mi gornji link ne radi. Molim moderatore da ga osposobe. Jer ja očito ne mogu. :001_rolleyes :ucelo


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 22 ožu 2011, 23:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
http://www.hakave.org/index.php?option= ... Itemid=148

Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (4/6)

Zaljev hrvatskih svetaca

Mučenici, blaženici i sveci Kotorske biskupije

Katoličanstvo je odredilo civilizacijsku i kulturološku pripadnost Hrvata u Boki kotorskoj zapadnoj hemisferi. Rijetki su hrvatski krajevi u kojima je podignuto toliko rimokatoličkih crkava, župnih kuća, samostana, kapela, piljeva, križeva, izrađeno votivnih darova, naslikano toliko svetih slika, napisano toliko književnih djela s kršćanskom tematikom, kao što je to slučaj s Bokom kotorskom. U nekim mjestima nalazimo više crkava i samostana. I svi su građeni kao vrijedne arhitekturne i umjetničke cjeline. Sakralno naslijeđe Boke kotorske ima neprocjenjivu vrijednost. Kršćanstvo je u temeljima etničke samobitnosti ovdašnjih Hrvata. Zbog toga je prisvajanje ovoga naslijeđa agresivan oblik uništavanja hrvatstva na ovim prostorima.

Mnoge od hrvatskih crkava i kapela, premda su danas zapuštene, ili u ruševinama, još uvijek izazivaju divljenje. Osim toga cijeli je ovaj fjord, kao prirodni fenomen, čudo Božje i kao takav prisiljava čovjeka da razmišlja o Stvoritelju.

Život pomoraca, a takvi su bili Hrvati u Boki, tijesno je vezan uz zazivanje Božje zaštite, uz zahvalnosti Bogu, molitve i pjesme.

Snažan Vjerski život bokeljskih Hrvata odrazio se u velikome broju svetaca, blaženika, mučenika vjere i božjih ugodnika koji su živjeli na obalama zaljeva, a od kojih su mnogi pripadali hrvatskim zajednicama. Stoga u hrvatskoj literaturi susrećemo zahvalan naziv za Boku, «Zaljev hrvatskih svetaca». Zbog političkih razloga, među kojima je potiranje hrvatstva na prvome mjestu, ovakav se nježan naziv zabranjuje ili izbjegava, kako se ne bi, tobože, povrijedilo pravoslavne vjernike, pa se naziv sužava na «Zaljev svetaca», jer se u njemu prešućuje hrvatska narodnosna komponenta.

Radi cjelovite obavijesti, kako ne bi bilo dvojbi glede broja božjih ugodnika u Boki, ali i zbog vjernika iz Hrvatske koji sve učestalije hodočaste u bokokotorska svetišta, poglavito u rodno mjesto sv. Bogdana Leoplda Madića i Gospi od Škrpjela, koja je, možda, najljepše marijansko svetište Crkve u Hrvata, navodimo osnovne podatke o njima. Pri tome se pretežito služimo tekstovima koji se nalaze na Portalu Kotorske biskupije.
Herceg Novi sv. Bogdana Leopolda Mandića

Nakon što prijeđeno granicu u Debelome Brijegu, Herceg Novi je prvo bokokotorsko mjesto koje će nam se ukazati s lijeve strane ceste. Ugledati ćemo između plavetnila bokakotorskoga fjorda i vrleti crnogorskih brda. Uz modru obalu smjestilo se ovo starodrevno mjesto, s obrambenim zidinama, uskim ulicama, lukom, crkvom i tipičnom hrvatskom primorskom arhitekturom. Izvan staroga grada nasumce podignute vikendice i trgovine, a po brdima već se uzdižu višekatnice iz najnovijeg vremena, koje bez milosti i etike uništavaju krajolik. Ovaj lijepi gradić bio je nekada hrvatsko naselje. Osnovao ga je veliki hrvatski bosanski kralj Tvrtko I. Danas u Herceg Novome Hrvata je malen broj. Prevladavaju Srbi, poglavito pripadnici bivše JNA koji su se ovdje skrasili nakon što im je vojska propala, prethodno učinivši krvavu agresiju na Hrvatsku, BiH i Kosovo. Antihrvatstvo se osjeća u zraku. Zbog toga se ne treba čuditi da gradske vlasti nisu dopustile postavljanje spomen-ploče na rodnu kuću sv. Leopolda Bogdana Mandića. O podizanju njegovoga spomenika u rodnome gradu ne smije se ni pitati.

Za sve kršćane Herceg Novi ima posebno značenje kao rodno mjesto mučenika iz ispovjedaonice, redovnika zauzetog za ekumenizam, hrvatskog rodoljuba, velikoga sveca, Bogdana Leopolda Mandića. Stoga se zaustavljamo kako bi smo posjetili crkvu u kojoj je kršten sveti Bogdan Leopold, te kako bi smo vidjeli ostatke njegove rodne kuće, ali i ulice kojima je kao dječak hodio. U Herceg Novome djeluje kao župnik i dekan, don Benjamin Petrović, ugodan i gostoljubiv svećenik. Za one koji žele duže boraviti u Leopoldovome gradu, župnik je preuredio stari župni stan za primanje gostiju, tako da se u njemu može boraviti uz vrlo povoljnu cijenu. Iz lijepo uređenoga dvorišta punog cvijeća, drveća i daha prošlosti, pogled puca ne grad, more i obale fjorda. Treba ovdje sjesti, zatvoriti oči i vratiti se u povijest. Stoga donosimo župnikove «koordinate» za one koji se odluče na ovakav kontemplativan boravak u Boki kotorskoj.

Sveti Bogdan Leopld Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, od oca Petra i majke contesse Dragice Carević. Roditelji su mu bili podrijetlom iz Zakučca. Obitelj Mandić pripada starome hrvatskome plemstvu, čije rodoslovlje seže u doba narodnih vladara.

Svečev djed zvao se Ivan (1780.-1838.) i bio je vlasnik flotile ribarskih i trgovačkih brodova i član glasovite hrvatske pomorske bratovštine Bokeljska mornarica. Zbog propadanja brodova na jedra koje zamjenjuju parobrodi, Ivan Mandić doživljava slom svoga poduzetništva, ali ostaje i dalje ugledan, što znači i materijalno situiran čovjek. O tome svjedoči obiteljsko povezivanje sa slavnom hrvatskom trgovačkom obitelji Carević iz Perasta. Petar pl. Mandić oženio je 1845. contessu Dragicu Carević, kćer Antuna i grofice Eleonore Bujović iz Perasta. Perast je jedno od najljepših hrvatskih mjesta u Boki kotorskoj. Ispred gradića nalazi se školj na kojemu je sagrađena crkva posvećena B-D. Mariji, «Gospa od Škrpjela», danas najveće hodočasničko marijansko svetište Hrvata u Boki kotorskoj, a sasvim sigurno najljepše među svim marijanskim svetištima Crkve u Hrvata.

Petar pl. Mandić i Dragica contessa Carević imali su dvanaestoro djece. Kako piše don Ante Baković, «bili su istinski pobožni, pa su tako vlastitim primjerom odgajali svoju djecu». Među njima i Bogdana koji se rodio 1866. godine.

Umro je na glasu svetosti u Padovi 30. srpnja 1942. Proglašen je blaženim 2. svibnja 1976. godine, 34 godine nakon smrti što je vrlo brzo. Svetim ga je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. godine. Cijeli je život posvetio za sjedinjenje kršćanskog Zapada i Istoka službom ispovjednika po sakramentu pomirenja u kojem se najpotpunije čovjek sjedinjuje s Bogom. Preteča je moderne ekumenske misli.

Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je najmlađe od dvanaestero djece. Njegovi roditelji bili su vjerni kršćani. Dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga „naš Bogdo". Bio je visok samo 135 cm.

Njegova dobrostojeća obitelj nije uspjela sačuvati blagostanje. Druge će u sličnim prilikama znati tješiti iz vlastitog iskustva. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: "Razumijem vaš žalosni položaj, jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No izgubila je sve svoje imanje i dobra, te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost."

Živeći u Herceg-Novom među pravoslavcima, Bogdan je veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće. Zato je još kao dječak govorio: "Dobro, ja ću se posvetiti spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar". Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i pravoslavci, Bogdan je mislio, da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je rastanak s njime bio veoma težak.

U dobi od 16 godina Bogdan Mandić polazi na nauke u sjemenište u Udinama u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika.

Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i na Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je na koji će način vršiti svoj ekumenski apostolat te uskliknuo: "Odsada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu bit će moj Istok." Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik on će sve svoje molitve, žrtve, napore prinositi na veliku nakanu: "Da svi budu jedno!" Stalno je molio Boga, da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.

Početkom Prvog svjetskom rata nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. trenutci nastali su u životu. On taj zahtjev odbija riječima «Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!» Slijedi izgon iz samostana i potucanje od nemila do nedraga kako bi našao braću koja će ga primiti. No, rat završava, Austro-ugarska se raspada, na Balkanu je stvorena nova jugoslavenska država, a njegova rodna Boka kotorska došla je pod vlast Srbije. Bogdan se vraća u Padovu. Ponovo izgovara domoljubne riječi: Iz Padove ne mogu pobjeći, hoće me ovdje, ali ja sam kao ptica u krletki, moje je srce uvijek tamo preko mora». Tuga za Domovinom nikada nije prestajala. Obrazložio je dovoljno snažno uporabom narodne izreke: "Krv nije voda!"

Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama.

Prije smrti o. Leopold je prorekao, da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica osta pošteđena da bude trajan znak njegova pomiriteljskoga apostolata. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo, u kojoj je vršio svoje ekumensko poslanje.

Kad je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, njegov pogreb bio je već njegova proslava na zemlji, predigra onoga što će se dogoditi kasnije kad bude svečano proglašen blaženim i svetim.

Spomendan mu je 12. svibnja.

Herceg Novi (talijanski: Castelnuovo di Cattaro) smjestio se na izuzetno značajnom i atraktivnom geografskom prostoru između najviše planine dinarskog masiva, Orjena (1.895 m) i ulaza u jedan od najljepših zaljeva svijeta, Boku Kotorsku.

Sam ulaz u Bokokotorski zaljev se nalazi izmedu rtova Oštro i Mirište i širine je cca. 2.900 metara. Maksimalna dubina mora u zaljevu je 61 metar, a prosječna dubina je 27,8 metara.

Od 1997. godine Boka kotorska je i službeno uvrštena u Asocijaciju 28 najljepših zaljeva svijeta.

Grad Herceg Novi osnovao je 1382. godine Tvrtko I, bosanski kralj, koji je htio imati izlaz na more, pristanište za karavane i središte za proizvodnju i spremište soli. Trebao je Bosnu osamostaliti od prevelike ovisnosti o kotorskoj i dubrovačkoj trgovini. Nešto kasnije postao je središte, vlasništvo bosanskih velikaša Kosača. U 15. stoljeću postao je jedan od najljepših i najutvrđenijih gradova njegove zemlje (Kosače). Godine 1473. počela se graditi crkva svetog Stjepana – Dubrovnik ju je počeo graditi kao dar Herceg Vlatku.

Godine 1483. za vrijeme sultana Bajazita II., nakon pada Hercegovine 1482.,Herceg Novi kao posljednja tvrđava koja je bila zauzeta, potpao je pod tursku vlast, pod kojoj će ostati narednih 200 godina. Rezultat islamizacije Novog su i brojne džamije podignute u Gornjem i Donjem gradu. Turci su promijenili izgled grada koji postaje više vojnička baza, nego trgovačko središte. Grad je ujedno bio i gnijezdo turskih gusara. Prvi pokušaj oslobođenja grada koji su pokrenuli Španjolci nije dugo potrajao, te nije ni ostavio značajnih zasluga za razvoj kršćanstva na ovom području. Godine 1687. providur Jeronim Korner poduzeo je osvajanje i oslobađanje Herceg Novog od Turaka. Veliku vojsku koju je predvodio, pored Mlečana i Peraštana, sačinjavali su i pripadnici reda Malteških vitezova koje je poslao vojvoda od Toscane i odred papinske vojske. Nakon više tjedana opsade i borbe, grad bi oslobođen, prema predaji 30. rujna zbio se posljednji juriš. Istog dana je slavljena pobjeda, a svečani Te Deum predvodio je nadbiskup barski, Andrija Zmajević.

Najveća džamija je pročišćena i posvećena kao crkva sv. Jeronima.

Na razvalinama te džamije, podignuta je nekadašnja crkva sv. Jeronima, od koje je danas ostao čitav samo zvonik (kampanel). Temelji nekadašnje džamije mogu se vidjet kao tlocrt između zvonika i sadašnje crkve. Crkva je zbog klizišta morala biti srušena te je 1856. – 1857.g., podignuta nova župna crkva sv. Jeronima. U novu crkvu prenesena je oltarna slika posvećena Gospi od Karmela, na kojoj su prikazani sveti Jeronim, sv. Klara (dotadašnja zaštitnica grada,) sv. Filip Neri i sv. Antun, a u pozadini je prikazan tadašnji Gornji grad. Povrh slike je prikazana borba za vrijeme oslobođenja a iznad je Gospa Karmelska, zaštitnica ulaska u Boku Kotorsku. U donjem desnom uglu slike stoji historijski natpis: « Voljom Božjom, zagovorom Djevice, molitvama Inocenta XI. vrhovnog svećenika, svetu sliku Bogorodice izloži, klanjajući se Jeronim vitez Corner, upravitelj Dalmacije, osvojivši Herceg Novi 1687.g.». Sadašnji izgled svetište je zadobilo u obnovi nakon velikog potresa 15. travnja. 1979.

Crkva sv. Leopolda podignuta je nakon dolaska fratara kapucina u Herceg novi godine 1688., kao samostanska crkva, a i ona je izgrađena na temeljima srušene džamije. Kroz povijest je mijenjala titularne svece, tako je najprije bila posvećena Uznesenju BI. Djevice Marije, zatim sv. Franji, obnovljena je 1965g., a od 1976. godine nosi naslov Sv. Leopolda.

Crkva i samostan Svetog Antuna sagrađeni su 1710. godine.

Gospa Karmelska – sagrađena je 1783. godine – dao ju je sagraditi mletački vojskovođa A. Alberti, a oltarsku sliku gospe Karmelske napravio je G. Miani 1847. godine.

Crkva Svetog Roka u Meljinama napravljena je 1729. kao vojna kapela.

Crkva Svetog Petra nalazi se uz ostatke negdašnjeg benediktinskog samostana iz X. stoljeća.

Crkva Svete Ane na Savini sagrađena je 1538.-1539. godine, obnavljana je u više navrata, posljednji put 1980. godine. (Don Benjamin Petrović)

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2003. godine, Općina Herceg Novi imala je 33.034 stanovnika, u 27 naseljenih mjesta.
Nacionalni sastav:

Srbi - 17.470 (52,88%)

Crnogorci - 9.447 (28,59%)

Hrvati - 798 (2,41%)

nacionalno neopredijeljeni - 2.746 (8,31%)

ostali - 2.573 (7,81%)
Vjerski sastav:

pravoslavci - 27.785 (84,11%)

katolici - 1.440 (4,35%)

ostali - 851 (2,57%)

neopredijeljeni - 1.557 (4,71%)

ne vjeruju - 770 (2,33%)

nepoznato - 631 (1,93%)


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 22 ožu 2011, 23:48 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
http://www.hrsvijet.net/index.php?optio ... &Itemid=26

Monsinjor Ilija Janjić, biskup kotorski, pozvao Hrvate da slobodno iskažu svoj identitet (audio)

Monsinjor Ilija Janjić, prigodom koncerta održanog 20. ožujka u katedrali Svetog Tripuna, pozvao je pripadnike hrvatske nacionalne manjine, ali i pripadnike drugih nacija, da slobodno iskažu svoj identitet, naglasivši kako je za hrvatski puk u Crnoj Gori predstojeći popis stanovništva iznimno bitan.

"Koja je to duhovna akcija, duhovna molitva? Moliti se da budemo ono što jesmo, a da poštujemo drugoga. Moliti se da se ne stidimo zapisati se ono što se pisao moj djed i moj pradjed... Gosti su nas pozdravili sa "Dragi Bokelji". Ako bi napisali da sam ja Bokelj, taj listić ide na stranu.

Nisam ništa. Interno, mi se ponosimo tim regionalnim izrazom Bokelji, ali kad se tiče nacioalnosti, onda smo mi Hrvati", istaknuo je biskup kotorski mons. Ilija Janjić.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 24 ožu 2011, 15:02 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Drago mi je što tema ima ovako mnogo odgovora, bokeljski Hrvati stvarno to zaslužuju.
Razmišljajući što da bude moj sljedeći doprinos, rekla sam si da bi trebalo malo pisati o zaslužnim Bokeljima.
Pa evo o prvom. On sam bio je moliški Hrvat, čiji je otac potjecao iz Boke i pobjegao u Italiju pred Turcima, kao uostalom i svi moliški Hrvati.
Povijest ga pamti kao prvog papu koji je imao slavenske korijene i kao onog koji je preobrazio Rim. Bio je, zaista, pravi reformator svoga doba.
Više o tome u linkovima, reći ću samo da je završio radove na Katedrali sv. Petra, a kad dođete u Vatikan imate cijelu jednu odaju, odnosno prolaz, pun fresaka s jedne i s druge strane, njemu posvećenu.

http://en.wikipedia.org/wiki/Pope_Sixtus_V
http://en.wikisource.org/wiki/Catholic_ ... edia_(1913)/Pope_Sixtus_V

Papa Siksto nije zaboravio odakle je i kojem narodu mu pripada otac, a da je tome tako svjedoči i jedna institucija koju je dao sagraditi posebno za njih, a koja postoji i dan-danas.
Riječ je o Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu (Tada se zvao Ilirski). Trebao je služiti kao prihvatilište za hrvatske hodočasnike, a posebno kao pomoć izbjeglicama pred Turcima.
Prema kronikama, Papa je bio prisutan i na njegovu posvećenju, odnosno posvećenju Crkve. Kada su drugi slavenski narodi htjeli da i njih obuhvati, on je to odbio propisavši točno koje biskupije idu pod ingerenciju Zavoda. Tako, među ostalim, i znamo kojem je narodu pripadao. On je najstarija hrvatska institucija u Vatikanu i jedina koju naizmjence vode sve hrvatske biskupije zajedno.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Papinski_h ... g_Jeronima
http://www.sveti-jeronim.org/

P.S. Kada sam bila u Rimu, to je bilo jedino mjesto u kojem sam se osjećala kao doma.
Još jedna zanimljivost, kada se potpisujete u knjigu hodočasnika, na prednjoj strani je faksimil potpisa kneza Trpimira koji je dao prigodom hodočašća, više ni ne znam gdje, ali mislim da je to prvi zabilježeni poptpis jednog hrvatskog kneza ikada.

P.P.S Baš je prigodno što je prvi papa Hrvat baš iz Zaljeva hrvatskih svetaca, zar ne? :zubati :zubati

Naravno, u idiotskom hrvatskom obrazovnom sustavu nećete čuti baš puno o tome. :smajl007 :smajl007 za one koji ga vode.
Za kraj, Crkva je nedavno izdala raskošnu monografiju na hrvatskom baš o papi Sikstu koje se nisam još uspjela dočepati. :D



Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 27 ožu 2011, 15:49 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 01 lip 2009, 18:27
Postovi: 5938
Lokacija: Generalni konzulat HR HB za Slavoniju i Baranju
snowflake je napisao/la:
Za kraj, Crkva je nedavno izdala raskošnu monografiju na hrvatskom baš o papi Sikstu koje se nisam još uspjela dočepati. :D

Ja sam se nedavno dokopao ove koja je izdana od HAZU:

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac427 ... ijenio_Rim

:palacgore2


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 27 ožu 2011, 17:29 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 31 svi 2009, 17:37
Postovi: 369
Pozdravljam temu i lijepo je znati da i taj dio Hrvatskog naroda nije zaboravljen


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 27 ožu 2011, 17:41 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Pessimus dux je napisao/la:
snowflake je napisao/la:
Za kraj, Crkva je nedavno izdala raskošnu monografiju na hrvatskom baš o papi Sikstu koje se nisam još uspjela dočepati. :D

Ja sam se nedavno dokopao ove koja je izdana od HAZU:

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac427 ... ijenio_Rim

:palacgore2


:D :D :D Trebala sam znati da ćeš ti to imati. Da, na to sam mislila :zivili
Reci, kako si došao do toga, u knjižnici ili?


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 27 ožu 2011, 18:07 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 01 lip 2009, 18:27
Postovi: 5938
Lokacija: Generalni konzulat HR HB za Slavoniju i Baranju
snowflake je napisao/la:
:D :D :D Trebala sam znati da ćeš ti to imati. Da, na to sam mislila :zivili
Reci, kako si došao do toga, u knjižnici ili?

Nisam više siguran jel otac dobio na poklon ili kupio od jednog poznanika iz HAZU... :zivili


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 28 ožu 2011, 18:26 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 02 sij 2011, 12:38
Postovi: 2751
Pessimus dux je napisao/la:
snowflake je napisao/la:
:D :D :D Trebala sam znati da ćeš ti to imati. Da, na to sam mislila :zivili
Reci, kako si došao do toga, u knjižnici ili?

Nisam više siguran jel otac dobio na poklon ili kupio od jednog poznanika iz HAZU... :zivili


Zahvaljujem na odgovoru :zubati


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Hrvati u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj
PostPostano: 01 tra 2011, 22:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 18 kol 2009, 17:38
Postovi: 1101
Izvor: http://www.hakave.org/index.php?option= ... Itemid=148

Hrvati u Crnoj Gori i Boki kotorskoj (5/6)
Zaljev hrvatskih svetaca

Kotorski blaženici

Osim svetoga Tripuna i blažene Ozane Kotorke, o kojima će biti riječ u idućem nastavku, u Kotorskoj se biskupiji slavi nekoliko blaženika-franjevaca o čijim se životima i posljednjim počivalištima malo znade. Navodimo ih prema kronotaksi Biskupije.

Blaženi Martin iz Kotora, franjevački mučenik
Živio je u XIII. stoljeću. Papa Nikola IV. poslao ga je s fra Ciprijanom iz Bara u Srbiju radi suzbijanja patarenstva (Bogumili). Iz Srbije je fra Marin pošao u Tatarsku (Krimea, poluotok Krim na kojem je postojala moćna tatarska država), gdje je podnio mučeničku smrt godine 1288.

Liturgijski se slavi 7. prosinca.

Blaženi Marin (mlađi) iz Kotora, franjevački mučenik
Živio je u XV. stoljeću. Papa Sixto IV. poslao ga je 1472. godine kao svog poslanika k perzijskom šahu Ussun-Assanu zbog nekih crkvenih pitanja, te ujedno da ga pridobije za borbu protiv Turaka koji su već bili osvojili Carigrad. Godine 1472. Turci su ga ubili.

Blaženi Grgur iz Kotora, franjevac
Živio je i djelovao u Kotoru u XIII. i na početku XIV. stoljeća. Papa Klement V. ga je poslao u Srbiju da ondje radi na sjedinjenju sa Rimskom Crkvom. Umro je na glasu svetosti 15. prosinca 1308. godine.

Liturgijski se slavi 13. prosinca.

Blaženi Adam iz Kotora, franjevac
Preminuo je na glasu svetosti u Kotoru, tijelo mu je pokopano na otoku Gospe od Milosti. Bio je propovjednik i subrat u misionarstvu bl. Antunu, dračkom nadbiskupu.

Liturgijski se slavi 31. srpnja.

Blaženi Rafael iz Barlette, Servita
Rodio se u Kotoru i stupio je kao brat laik u servitski samostan u Barletti. Vršio je službu prosjaka. Nije nikad spavao u sobi već u crkvi pred tabernakulom. Isticao se karitativnom djelatnošću. Umro je klečeći pred oltarom na glasu svetosti 1566. godine.

Blaženi Angelico (Ivan Krstitelj Martinelli)
Rodio se 13. studenog 1832. godine u Castel Baroneze (Verona), a umro na glasu svetosti u Kotoru, 23. travnja 1879. Zemni su mu ostatci poslije tri godine izvađeni iz groba 18. studenog 1882. godine i smješteni u samostansku crkvu Svetog Duha. Kada su crkva i samostan bili predani kotorskom sjemeništu 05. studenog 1891. godine tijelo mu je bilo preneseno u samostansku crkvu sv. Nikole na Prčanju, gdje se i danas nalazi. Isticao se samaritanskim radom, osobito kada je u Kotoru i Boki 1867. godine harala kolera. Krijepio je umiruće od kojih su svi bježali. Pripadao je reformiranim franjevcima mletačke provincije.

Blaženi Gracija iz Mula

Blaženi Gracija nije bio iz Kotora, već iz susjednoga ribarskoga sela Mula. Otuda mu i ime. Gracija iz Mula vrlo je poštovani svetac među Hrvatima u Boki kotorskoj. Kako se njegovo rodno mjesto Muo nalazi nadomak Kotora, preporučamo našim hodočasnicima posjet ovdašnjoj crkvi u kojoj se čuvaju svečeve moći. Životopis blaženoga Gracije napisao je svećenik Kotorske biskupije, don Pavao Medač. Prenosimo ga s internetskoga portala Biskupije.

Blaženi Gracija iz Mula bio je redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. studenoga 1438. - Venecija, 9. studenoga 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti - davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava - milost je ljubav, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca".

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijevo srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. se Gracija istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora u Veneciji. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijevim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira". Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijevom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracija.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svijetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracija raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracija pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula Gracijevo tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.

Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracija mogu se razvrstati u nekoliko skupina, više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijevo posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.

Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju" blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama". Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.

Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije". Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni" i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika" okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracija kotorskog 8. studenoga.

Sveti Felix (Srećko) mučenik je iz prvih vjekova kršćanstva. Prčanjski pomorci su ga donijeli 1738. godine iz talijanskoga grada Torcello (Venecija). Kada su stanovnici toga grada pred Atilinim hordama pobjegli na pješčane sprudove, gdje se danas nalazi Venecija, među ostalim donijeli su i ovu svetinju. Moći potiču iz rimskog Altina (sjeverna Italija).

Liturgijski se slavi 01. kolovoza.

U prčnjanjskoj samostanskoj crkvi sv. Nikole čuvaju se moći blaženoga fra Angelica (Ivana Krstitelja Martinellija), kamo su preneseni 1891. godine.

Službenica Božja Ana Marija Marović
Preporučamo posjet prelijepome mjestu Dobroti. Iz ovoga mjesta potječe blaženica Božja, Ana Marija Marović.

Ana Marija Marović rodila se u Veneciji 7. veljače 1815. godine, ali i otac i majka potječu iz Boke Kotorske, dakle iz istog kraja, gdje je živjela i umrla prva naša redovnica, koja je postigla čast oltara, bl. Ozana. Za razliku od bl. Ozane ona potječe iz čuvene i imućne hrvatske dobrotske obitelji. Bila je obdarena ljepotom i profinjenim umjetničkim darom, koji se vrlo rano počeo primjećivati. Život je otvarao vrata uživanja pred njom. Ali kad je ona primila prvu pričest, koja se prije reforme sv. Pija X. primala dosta kasno, ona je svu sebe posvetila Isusu i odlučila postati redovnicom. Zanimljivo je da je ta sveta pričest nekim čudnim slučajem pala na dan 15-og ožujka, kad se cijela Boka okuplja pred oltarom škrpjelske Majke Božje, pa je možda molitva pred oltarom Bogorodice - posrednice svih milosti, isprosila ovakvu jednu pričest. To nitko onda nije znao ni slutio. Njeni roditelji, koji su doduše bili pobožni i htjeli da im dijete bude vjerski odgojeno, nisu ni u misli dopuštali takvu mogućnost, da njihovo dijete bude darovano Bogu u redovničkom životu... Ana Marija nije im ništa govorila o svojoj odluci. Bilo je još prerano. Njen se život odvijao tada u bogatoj roditeljskoj kući pod vodstvom kućnog učitelja, čuvenog venecijanskog svećenika Daniela Canala. Izvana je to bio život jednog bezbrižnog djeteta, a u nutrini svojoj taj je život prolazio u tihim razgovorima s Isusom. U tim razgovorima sazrijevao je njen pjesnički talent, tu je imao izvor ganutljiv događaj s kanarincima, koji je kanarinčevu pjesmu posvetio Isusovu srcu. Kanarinčevu pjesma zabavljala je Anu Mariju, kao i toliku drugu djecu po bogataškim kućama. Ali zašto da prekrasna ptica pjeva samo za razonodu bogatih? Zašto ona ne bi potakla srca na ljubav prema onima koji pate? Ana Marija odluči sve svoje slobodno vrijeme posvetiti uzgoju kanarinaca. Prodavala je mlade kanarince, koje je sama uzgajala, a rodbina i prijatelji kuće Marović rado su kupovali te kanarince, zamišljajući to možda kao neki nestašluk mlade i nadarene pjesnikinje. A ona je, a da to nitko nije znao, pohađala zakutke Venecije, tražila bijednu izgladnjelu djecu i dijelila im poklon kanarinčeve pjesme. Kasnije će ti zakutci velikog grada progutati i njen život u divnoj žrtvi samoprijegora, kojoj je otvorila put kanarinčeva pjesma njene mladosti.

Došao je dan, kada je trebalo roditeljima otkriti svoju namjeru da će otići u samostan. Taj je dan došao, kad su počeli prosci, odlični mladići iz najboljih venecijanskih kuća, da u roditelja Ane Marije traže ruku njihove kćeri. Krijući saopćila je majci svoju odluku. Kad je to doznao otac, stric i još neka rodbina, nastala je bura. Nikako! Ni u kojem slučaju. Da umiri roditelje, djevojka je morala odustati od svoje namjere. Strašno joj je bilo teško. Nije znala, zašto Bog neće da ona ide u samostan. Međutim, Bog je imao s njom daleke i velike planove. Ona je morala neko vrijeme da provede u svijetu, kako bi dala vrlo osobit primjer suradnje svjetovnih osoba sa svećenstvom, da u takvom radu sazrije za veliku zadaću , koju će kasnije ostvariti u samostanu. Pokorila se Božjoj volji. Zadovoljila je roditelje. Ostala je u svijetu. Samo je od roditelja zatražila, da je puste živjeti životom potpune čistoće. Sad je razvila svjetovnjački apostolat u životu venecijanske crkve. Ona je bila desna ruka patrijarha Monicoa. Ona predvodi i potiče vjerski život, slika i piše pjesme, a sav utržak ide u dobre svrhe. Kanarinčeva pjesma počinje da prelazi u platna i stihove, poprima sve dublje i ljepše oblike, dok konačno s njenim zadnjim izdisajem ne utone u Isusovo srce i postaje pjesmom raja.

Međutim, prilike su se u njenoj roditeljskoj kući promijenile. Imetak je propadao, otac je umro. Majka, koje je brižnim materinskim okom pratila svoju kćer, vidjela je, koliko to dijete trpi radi svog svetog zvanja, koje ne može ostvariti. Ne, to nije bio prolazni hir razmaženog djeteta, a ni roditelji nemaju pravo u duši djece ometati istinski Božji glas. Majka je to razumjela. Tako je konačno došao dan, da je Ana Marija postala redovnicom, postala čak utemeljiteljicom nove družbe sestara, koju je utemeljila skupa sa svojim duhovnikom, kućnim učiteljem, svećenikom Danielom Canalom. Sestre Zadovoljštine Srca Isusova i Srca Marijina, tako se zvala ta nova družba Crkve. Apostolat, jedan od najtežih koje se može zamisliti. Spašavanje djevojaka, koje su propale ili su na putu propadanja. Sad se moglo vidjeti ovu svetu redovnicu, kako skupa sa svojim sestrama ide u zakutke velikog grada, kuda je nekad išla noseći kanarinčevu pjesmu u jazbine bijede. Sad je išla tražiti moralnu bijedu djevojke odane bludu. Kao sa svojim sestrama, kao sa svojom dragom djecom, vraćala se ova fino odgojena djevojka, pjesnikinja, umjetnica, u svoj samostan, da im pokaže što je ljubav Isusova srca, koja je ne živjela, nego gorjela u njenim grudima. Djevojke s ulice, odane bludu i piću, trebalo je uvoditi u kršćanski život i plodan rad. Čudesna pojava ljubavi! Tko bi izbrojio sva djela izvršna u tom pravcu. Životopisci naročito ističu jedno, i po tome se vidi, kolika je to bila njena duša. Jedna od tih jadnih djevojaka, dovedena u samostan, bila je neobično zla. Uživala je da radi sve protivno, nego što su je redovnice učile. Uživala je da psuje, krajnje poganim riječima opisuje bludne čine. Sablazan za sve i sasvim uzaludan rad sestara Ane Marije! Sestre su se požalile svojoj svetoj predstojnici i htjele je uvjeriti kako tu bijednicu treba otpustiti, jer ona, ne samo da se ne popravlja, nego kvari i druge. Ne, rekla je sveta predstojnica. Ne, nego ovako: Vi nju dajte k meni u sobu. Ona će od sad biti samo sa mnom, a vi se bavite ostalima. Tako se i učinilo. Što se događalo u toj sobi, to je vidio samo Bog. Samo On je vidio što je Ana Marija podnijela od te bludnice. Ali konačno je uspjela da i nju obrati! Jaka je kao smrt ljubav tvoja - rekao je Duh Sveti u Starom Zavjetu, a po Ani Mariji od Presveta Srca Isusova govori: Jaka je kao život ljubav tvoja...

Ali Ana Marija nije učila od božanskog srca samo ljubav nego i poniznost. Učite se od mene, jer sam krotak i ponizan srcem - rekao je božanski Otkupitelj. Ne može biti ljubav do Isusova srca bez poniznosti. Isto takav heroizam tražilo je Isusovo srce od starješinice družbe Njegova srca i u poniznosti kao u ljubavi. Čas za takav heroizam došao je, kad je u Veneciji osvanuo milanski svećenik Carlo Salerio, koji je bio u Milanu osnovao sličnu družbu. Njemu se činilo, da interes Crkve zahtjeva da se te dvije družbe sjedine. Interes Crkve! Isključiva riječ za Božju službenicu Anu Mariju Marović... Skinula je svoj omiljeni habit, zaključala negdje svoje temeljito napisane konstitucije. Daniel Canal bi je odsutan. Kad se vratio u Veneciju i vidio što je njegova duhovna kći učinila, stari svećenik klonuo je potišten. Težak je uspon svetaca. Taj uspon svi ljudi dobre volje slijede i moraju da ga slijede, ali ima jedna točka u tom usponu, gdje on počinje da biva samo ljubav, gdje se nazire svijetlo oltara Kristove Crkve, predodređeno samo odabranima.

Umrla je Ana Marija Marović u Veneciji 3. listopada 1887. godine. Dijecezanski proces za ispitivanje njena života poveo se u venecijanskoj patrijaršijskoj kuriji još prije zadnjeg Svjetskog rata, i u tom procesu je sudjelovala i Kotorska biskupija. Tada je taj proces prenesen u Rim, u Kongregaciju za kanonizaciju svetih. Kongregacija je prošle godine proglasila Dekret o herojskim krepostima službenice Božje Ane Marija Marović. Sada u tom procesu ne sudjeluje samo Kotorska biskupija, nego vjernici svih naših biskupija, jer je ta Božja službenica velika slava naše čitave domovine. Dao Bog da ova zvijezda Isusova srca što prije zasja na našim oltarima.

Često se u nas čuje žalba, kako sporo napreduje stvar poblaženja i posvećenja Božjih ugodnika i ugodnica, koje je dala Crkava u našem narodu. A zaboravljamo, da smo mi sami tome krivi. Bog traži našu suradnju. Ni otkupljenje svijeta nije došlo bez čovjekove suradnje. Krist - čovjek neumorno je surađivao s Božjim Sinom, koji je bio s njim sjedinjen u istoj Osobi, surađivao je potpuno, s čitavom svojom voljom i ne štedeći svoje ljudske napore, da se postigne djelo otkupljenja. Tu je pouka. Više treba surađivati s Bogom na pitanju beatifikacije i kanonizacije Božjih ugodnika i ugodnica našeg naroda. Pozvani smo moliti i prikazivati dobra djela i žrtve u tu svrhu, a prije svega pozvani smo ih upoznati. I ne smije biti jala, tog poroka koji razara dobro. Da upoznamo Božju službenicu Anu Mariju Marović, o kojoj se vodi proces u Kongregaciji za kanonizaciju svetih, pa da i doprinesemo svoj udio za tu beatifikaciju, to je svrha ovih nekoliko redaka.

Vjernici iz Hrvatske trebali bi svojim zagovorima pomoći u ostvarenju beatifikacije ove zaslužne bokeljske Hrvatice. Zbog toga je potrebno upoznavati ih s njezinim životom.


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 92 post(ov)a ]  Stranica 1, 2, 3, 4  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 4 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO