Nisam bio, znam samo indirektno iz priča kolega koji su učestvovali, mnogo naših je poginulo.

Jedna zanimljivost, to je bila koordinirana akcija sa Srbima koji su u isto vrijeme napali Gospić u Hrvatskoj, i dopustili Aliji da izvuče jedinice Armije BiH iz Sarajeva za napad na Hercegovinu.

Nisam bio, znam samo indirektno iz priča kolega koji su učestvovali, mnogo naših je poginulo.

Jedna zanimljivost, to je bila koordinirana akcija sa Srbima koji su u isto vrijeme napali Gospić u Hrvatskoj, i dopustili Aliji da izvuče jedinice Armije BiH iz Sarajeva za napad na Hercegovinu.

Mora da smo u kordiniranoj akciji sa bošnjama branili sa Hvo-om Kiseljak i Žepče od harmije.

Kakav HV zaboga

U mnogim krajevima Hercegovine za vreme sukoba HVO-a i Armije RBiH, HV je bio potpora HVO-u.

Slično kao i Kvačica znam da su bile nezgodne borbe, naročito za Neretve 93, no tada sam ja bio u Mostaru

U Mostaru su da se tako izrazim neslavno prošli

Hoćeš da kažeš da nijedna jedinica HV-a nije bila aktivna tada u hercegovini?

Šta ću ja tebi pričat kad sve znaš Boga ti


Prvo kreneš da je bio HV, pa onda kažeš ijedna jedinica. I šta znači jedinica velika je razlika između brigade i voda

Dobrovoljaca je bilo, no vrlo licemjerno sa gledišta MOS-a jer je imao čitavu postrojbu bliskoistočne braće, a pravno gledano bi trebali dodati da je i agresija na RH krenula iz BiH

Sada nazad na temu

Mora da smo u kordiniranoj akciji sa bošnjama branili sa Hvo-om Kiseljak i Žepče od harmije.

Kolovoz i rujan 1993. bili su ključni za daljnji tijek rata. Srpska je vojska u Medačkom džepu planirala napad i okupaciju Gospića (9.9.1993.), a Armija Bosne i Hercegovine u isto je vrijeme planirala operacijom Neretva-93 preko Mostara dolinom Neretve stići do mora 9.9.1993, dakle na isti dan u isti sat!
Hrvatska je vojska zahvaljujući svojim obavještajnim službama (prije svega Središnjici elektroničkog izviđanja) izbjegla taj smrtonosni udarac hrvatskoj državi, ponajprije pokretanjem operacije u medačkom džepu - samo dva sata prije početka planiranog srpskog napada. Bila je to jedna od najslavnijih epizoda u Domovinskom ratu. Zahvaljujući operaciji 'Džep-93' i uspješnoj hrvatskoj obrani Mostara Hrvatska će iz rata izaći kao pobjednik. No stvari su mogle završiti i drugačije.

Dok Hrvatska pruža tada gostoprimstvo za 160 tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine tijekom srpnja 1993., Izetbegovićeva Armija BiH okupirala je Bugojno, a s cijelog teritorija bugojanske općine počinje egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Armija BiH, provodeći politiku muslimanskog vodstva, nastavlja agresiju i 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, potpomognuti muslimanima iz okolnih sela opkoljavaju Doljane, ubijaju devet civila i 33 pripadnika HVO-a, a u logor odvede 185 Hrvata. Nakon toga diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije BiH 16. kolovoza 1993. u selu Kiseljak, istočno od Žepča, ubijaju 43 Hrvata.

Na valu te muslimanske ofenzive 'od Bugojna do Mostara' muslimanski vojni vrh 21. i 22. kolovoza 1993. u Zenici planira operaciju 'Neretva 93'. U toj operaciji ABiH planira zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno za hrvatsku obranu Mostara), 'deblokadu' Mostara, deblokadu Donje i Gornje Drežnice, deblokadu puta Jablanica - Mostar. Za tu operaciju iz okruženog Sarajeva u područje Mostara dolaze pojačanja iz sastava 1. korpusa kako bi se ostvarila dodatna nadmoć nad hrvatskom obranom. Već 6. rujna 1993. počinju žestoki napadi na HVO oko sela Vrda.

Da su položaji oko Vrda u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bila bi gotovo nemoguća. Vojnici Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) uspješno su zaustavili ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, no nisu uspjeli spasiti mještane sela Grabovica u kojem je Armija BiH 9. rujna 1993. ubila 32 Hrvata, niti stanovnike sela Uzdol (Općina Prozor-Rama) 14. rujna 1993. kada je Armija BiH ubila 41 Hrvata (29 civila i 12 vojnika HVO). Mnogi Hrvati u Hrvatskoj nisu ni danas svjesni koliku je cijenu hrvatski narod u Bosni i Hercegovini platio za svoju i našu slobodu, osiguravajući Hrvatskoj te 1993. životno važan vojni predah.

Srbi u tajnom dokumentu: Muslimani u BiH skiadaju nam s leđa najopasnijeg neprijatelja – Hrvate. Treba im pomoći da ostvare tu stratešklu zamisao!

Nakon sastanka Vrhovnog savjeta obrane, početkom kolovoza 1993. 'ministar inostranih poslova Republike Srpske Krajine' Slobodan Jarčević 10.8.1993. iz Beograda šalje tajni dokument klasificiran najvećim stupnjem tajnosti (DRŽAVNA TAJNA) 'vladama' u Kninu i Banjoj Luci u kojem se obrazlaže stav VSO Jugoslavije o 'izboru trenutnih ratnih ciljeva u RSK i RS'. Ovako srpska vodstva vide situaciju na ratištu samo trideset dana prije početka hrvatske oslobodilačke operacije 'Džep-93' (zbog važnosti objavljujemo taj cijeli dokument preveden na hrvatski):

'Rat traje već treću godinu. Mnogo toga danas je jasnije nego 1991. i 1992. Svijet se navikava na državnost Srba zapadno od Drine. Savezništvo Muslimana i Hrvata više nije moguće obnoviti. Muslimani nemaju koridor sa svijetom. Očigledno je da im je cilj izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Uzgred, žele zauzeti Mostar i zavladati dolinom Neretve. Ako im to uspije, zadat će Hrvatskoj smrtni udarac. To bi, ujedno, skinulo Srbima s leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Peruči. U znak solidarnosti, RS mogla bi oživjeti bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi tada lako slomili posljednju crtu obrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji Vakuf – Konjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski Hercegovački korpus mogao osloboditi srpske dijelove Hercegovine doći do granica avnojske Hrvatske...'

Beogradski plan: Muslimanima 50 km obale, Srbima Duborvnik, izgon „došljaka" iz ustaških krajeva – Imotskog, Livna, Duvna...
Jarčević u dokumentu nastavlja: 'Izlaskom Muslimana na Jadran, svi Hrvati, južno od Neretve, potražili bi spas u bježanju prema Crnoj Gori ili bi zatražili zaštitu srpske vojske. Tada bi srpska vojska zaustavila muslimansko širenje obalom i ostavila im do 50 km obale. Politički bi se odmah moglo pristupiti dopuštanju Dubrovčanima da proglase nezavisnost, uz djelomični otkaz gostoprimstva došljacima iz ustaških krajeva – Imotskoga, Livna, Duvna, itd.

Osvajanje obale od strane Muslimana Europu će dignuti na noge jer će se ona tome suprotstaviti. Protiv sebe imat će, naravno, bogati arapski kapital i SAD. Bila bi to izvanredna situacija za Srbe. Tada bismo pokrenuli svoje povijesno pravo na Jadran, pozivom na srednjovjekovne srpske države u Dalmaciji.'

Krajem lipnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg obećavaju Izetbegoviću da će 'voditi njegovu bitku i proširiti muslimansko područje od Save do mora' (David Owen, Balkanska odiseja, str. 235.). Beograd je bio odlučan 'pomoći' muslimanima u njihovim nastojanjima da unište i vežu snage Hrvatske vojske i HVO-a. Vojska bosanskih Srba pokreće operacije niskog intenziteta na bojištima oko Grahova, Glamoča i Kupresa, a tzv.'Srpska Vojska Krajine' operacije oko Maslenice, Gospića, Drniša i Sinja.

Pukovnik Jovo Kordić odlučio: Ustaške snage oko Gospića bit će napadnute 9.9. 1993. u 8 h
Glavni Štab 'Srpske Vojske Krajine' ohrabren muslimanskom ofenzivom odlučio je poduzeti veću operaciju u području Gospića s ciljem daljnjeg komadanja Hrvatske. Plan je podrazumijevao više manjih operacija u kojima bi se južno od Gospića okupirala sela Rizvanuša i Brušane te ovladalo prijevojem Baške Oštarije koje se nalaze na Velebitu između Gospića i Karlobaga.

Tako bi srpska vojska presjekla Hrvatsku kod Karlobaga, najzapadnijeg grada na imaginarnoj granici velike Srbije. Taj zadatak tzv. Glavni štab 'SVK' povjerio je 'komandantu' 9. mtbr (motorizirane brigade) pukovniku Jovi Kordiću stacioniranom u Gračacu. Nakon obilaska terena on je napravio plan napada i nasilnog izviđanja u tri pravca prema hrvatskim snagama koji je trebao početi 9.9. 1993. u 8 sati.

Po tvojoj priči iz Hrvatske su dolazili samo kao dobrovoljci u uniformama HVO-a. A koliko znam, nekoliko bojni Vinkovačke brigade je bilo u Mostaru tada. I neke jedinice vojne policije.

Što se tiče koordinacije sa bošnjama:

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/1583 ... -ratu.html



što se tiče Kiseljaka, tu su Srbi valjda prije svega osjećali da trebaju vratiti dug što su Hrvati i HVO spasili Srbe Visokog 92., a i još im je plaćeno cisternama nafte, ne znam što su Hrvati dobili za spašavanje Srba 92., možda čestitku? Također je i Kiseljak dao ruke, najviše u intelu koliko sam čuo, za vrijeme operacije Tekbir.

Što se tiče Žepča, tu je i Srbima prije svega bilo u interesu da imaju vezu sa Ozrenom preko HVO teritorija, kao i da Tešanj bude odsječen i tako u nemogućnosti napadati Teslić. Isto je i ta pomoć naplaćena sa naftom koja je ulazila na Bosanski Brod. A isto, koliko znam, Žepčaci su se dobro odužili Srbima 95. kada su na tim područjima Muslimani izvodili akcije prema Tesliću i Ozrenu, a navodno su Žepčaci čak odbili, ili barem izrazili nezadovoljstvo, izvršavati ofenzivne napade na srpske položaje 95 u operacijama Maslenica i Južni potez, (ovo ne mogu tvrditi, samo prenosim što su drugi pisali/pričali)

Koliko sam ja čuo bile su teške borbe na Bokševici pa ako je neko svjedok toga mogao bi da napiše nešto više.

Ima neka harmijaška fb stranica, šehida na sve strane.

https://www.facebook.com/people/Bok%C5% ... 649411488/

Famozna nafta, ispašće mi točili samo Franjovu naftu,

Kordinacija nas i bošnja nije moguće ni u klikerima, morate smanjiti malo fantazmagorije.

9.9.1993 srpski su tenkovi u Kiseljaku i Žepču i to je koridisano,

ali mnogo više je našlo spas Hrvata iz Vareša koji su pucali po Srbima, ali opet nahranili smo sve i zbrinuli do prelaska na hrvatsku teritotoriju.

Slično kao i Kvačica znam da su bile nezgodne borbe, naročito za Neretve 93, no tada sam ja bio u Mostaru

U Mostaru su da se tako izrazim neslavno prošli

U Varešu su od 92 pa sve do rata sa harnijom i poslije Vašingtona pucali zajedno s njom po našim položajima, ali ajde to nije sad grijeh sam po sebi. Najgore što su švercovali sve i svašta sa bošnjama i što su bili totalno nesvijesni šta im ovi spremaju. Kasnije su naučili na teži način, što se plaćanja nema spora da je plaćeno, ali mi obični vojnici nismo vidjeli tu lovu niti je naš odnos prema hrvatskim civilima bio vođen time. Koju korist imao jedan mladić Dejo da traži u cik zore mlijeko i pelene za bebe po obližnjim kućama, mogao fino da produži svojim putem kad ga zamoliše neke hrvatske žene. Dakle novac na najvećim nivoima jedno, odnos običnog vojnika prema običnom civilu nešto sasvim drugo.