BALKANSKI BLOG
https://www.derstandard.de/story/200014 ... zu-erobern

Kako su Srbi pomogli Osmanlijama da osvoje Balkan
Političke elite Srbije i Osmanskog Carstva pripadale su izrazito isprepletenim svjetovima

U gostujućem blogu povjesničar Oliver Jens Schmitt analizira srpsku politiku u 14. i 15. stoljeću.

Bitka na Kosovskom polju na Vidovdan (28. lipnja) 1389. referentna je točka srpske kulture sjećanja. Tada se Osmanlijama suprotstavila srpsko-bosanska vojska pod sultanom Muratom I. Murata I ubio je srpski borac Miloš (K)Obilić, srpski knez Lazar Hrebeljanović je zarobljen i pogubljen. Političke linije fronta bile su jasne, ovdje kršćanska vojska kneza Lazara i bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, koji nije sam učestvovao u bitci, ali je poslao poruku pobjede u Firencu; a tamo i Osmanlije, koji su osvojili velike dijelove istočnog Balkana od 1354. U srpskoj kulturi sjećanja sjećanje na borbu protiv “Turaka” (dakle Muslimana, a manje Turaka u etničkom smislu) održava se do danas. Već su suvremenici bitke u pjesmi opjevali junaštvo kršćanskih boraca, a nedugo nakon bitke Lazara je pravoslavna crkva štovala kao svjedoka vjere.

U realpolitici, pak, nakon 1389. srpske su elite trebale Osmanlijama pružiti odlučujuću pomoć u daljnjem pokoravanju Balkana. I malo se toga pamti do danas. Dovoljan je pogled na izvore i povijesne knjige da se utvrdi da su u svim sudbonosnim trenucima osmanske povijesti od 1389. do pada Srpske despotovine (kneževine) 1459. srpski velikaši intervenirali u korist Osmanlija, a protiv kršćanskih protivnika Osmanlija.

Poraz križara
Godine 1395. pravoslavni knez Vlaške (današnja južna Rumunjska) Mircea Stari kod Rovina suprotstavio se osmanskom sultanu Bajazidu I. Pobjedu Osmanlija uvelike su ostvarili srpski plemići koji su služili kao vazali u osmanskoj vojsci, a ponajviše Marko Kraljević. U srpskom sjećanju on je heroj borbe protiv Osmanlija, u povijesnoj zbilji borio se i pao kao vazal na njihovoj strani.

Godinu dana kasnije, 1396., mađarski kralj Sigismund Luksemburški okupio je veliku vojsku, uključujući plemiće iz pola Europe, koji su htjeli potisnuti Osmanlije s Balkana udarcem u srce osmanske vlasti, u današnje vrijeme. Bugarska. Kod Nikopolja na Dunavu izbila je bitka koju je presudila intervencija srpskih oklopnika pod vodstvom Stefana Lazarevića, sina kneza Lazara, kojemu su Osmanlije sedam godina ranije odrubili glavu. Kršćanski križari su masakrirani, najbogatiji plemići odvedeni su u zarobljeništvo, a mnoge francuske plemićke obitelji uništene su otkupninama plaćenim sultanu. Desetljećima neće biti zapadne intervencije protiv Osmanlija na Balkanu.

Šest godina kasnije, 1402., Osmansko Carstvo je bilo na rubu: mongolski vladar Timur Lenk napao je Anadoliju s moćnom vojskom. U Ankari se susreo s osmanskim sultanom Bajazidom I. Njegova vojska se raspala kada su sultanovi tursko-muslimanski vazali prebjegli na stranu Mongola, a osmanski prinčevi dezertirali. Samo se Stefan Lazarević i njegova teško oklopljena srpska konjica do kraja borili protiv Mongola.

Srpske trupe u osmanskoj vojsci
Otprilike tri desetljeća kasnije, 1430. godine, Osmanlije su zauzele Solun, najvažniji grad na Balkanu nakon Carigrada. Presudno su se uključili srpski vojnici pod Grgurom Brankovićem. A kada je sultan Mehmed II 1453. godine opsjedao Carigrad i konačno ga zauzeo 29. svibnja, srpske su trupe bile u osmanskoj vojsci, a ne na strani pravovjernih Bizantinaca.

Kako se te činjenice mogu objasniti? Nakon 1389. preživjeli srpski plemići postali su vazali Osmanlija, ponajprije zavađene dinastije Lazarevići i Brankovići. Brzo su se integrirali u osmanski politički svijet. Centralnu ulogu imali su dinastički brakovi. Tako se Olivera Lazarević udala za sultana Bajazida I, a Mara Branković postala je supruga sultana Murata II (1422. do 1451.). S tim gospođama dolazilo je više Srba na osmanski dvor. Otomanske kronike opisuju Oliveru kao femme fatale koja je, posebice, uvela konzumaciju alkohola na osmanskom dvoru i tako poljuljala dobre stare običaje sultana. Nakon smrti supruga, Mara Branković se povukla u udovičku rezidenciju u južnoj Makedoniji i godinama prela konce osmanske tajne diplomacije prema zapadu, osobito prema Veneciji.

Na osmanskom dvoru pojavila se prava srpska elita, a srpski se ondje široko govorio sve do duboko u 16. stoljeće. Bliska povezanost s Osmanlijama imala je nekoliko razloga: Namjera je bila kompenzirati golemi osmanski pritisak na Srbiju; ali također je bila namjera da se srpskoj eliti da malo prostora u odnosu na njihove katoličke susjede, prije svega Mađarsku. Tada (kao i sada) Srbija je vodila politiku klackalice između Zapada i Istoka, a to znači između Mađarske i Venecije s jedne strane i Otomanskog Carstva s druge strane. Ako su Osmanlije postale nadmoćne, srpske su elite ojačale svoje veze s Ugarskom, ali pretjerani mađarski uspjesi protiv Osmanlija prouzročili su srpske elite da ponovno okrenu pogled prema istoku.

Mijenjanje lojalnosti
Ni katolička Ugarska ni islamsko Osmansko Carstvo srpskim se velikašima nisu činili poželjnima. Podređenost Osmanlijama nikako nije jamčila stabilnost: lojalni vazal Stefan Lazarević pred kraj života prešao je u ugarski tabor, a bio je i vazal ugarske krune, usput s bogatim posjedom u Ugarskoj. Njegova lojalnost nije spriječila sultana da osvoji velike dijelove Srbije nakon Stefanove smrti. Ni Stefanov nasljednik Georg Branković (1427. do 1456.) nije bio imun na osmanske napade, unatoč Marinoj udaji za sultana Murata II. Godine 1439. čak je morao bježati od Osmanlija, koji su zauzeli Srbiju i morali su ponovno popustiti tek nakon mađarske intervencije 1443/44.

Ali despot Georg je radije vratio svoju kneževinu iz ruku sultana i sabotirao daljnje napredovanje Mađarske na Balkanu - iako je sultan upravo dao oslijepiti svoja dva brata Grgura i Stefana. Kada je 1456. godine despot Juraj umro, na srpskom dvoru u Smederevu (istočno od Beograda) formirale su se dvije frakcije, jedna koja je predlagala otpor protiv Osmanlija, druga koja je 1459. otvorila put sultanu u Srbiju - na njihovom čelu bio je veliki vojvoda Michael Angelovic. Njegov brat bio je nitko drugi do Mahmud paša Angelović, sultanov veliki vezir. Nakon konačnog osvajanja Srbije, jedan broj plemića i gospode povukao se na dvor Mare Branković, gdje su nastavili njegovati srpsko-pravoslavnu kulturu u okvirima Osmanskog carstva.

U samoj Srbiji, s druge strane, vlast su preuzele nove osmanske elite. Dakle, srpskoj eliti nije bilo od koristi što je iz Novog Brda pred vrata Bizanta poslala 1453 rudara i vojnika. Novo brdo (na istočnom Kosovu) je u srednjem vijeku bilo najveći rudnik srebra na Balkanu, balkanski Klondike s njemačkim rudarima, dubrovačkim trgovcima i katoličkim svećenicima iz Albanije. Godine 1455. sam je sultan osvojio ovaj srebrom bogati grad. A četiri godine kasnije ugasila se srpska državnost.

Izvještaji suvremenika
Kako su suvremenici ocjenjivali srpsko vazalstvo prema Osmanlijama? Srpska pravoslavna elita bila je bolno svjesna da njihova pomoć trupama izaziva pustoš među pravoslavnim vjernicima u Vlaškoj i Bizantu. „Oni su protiv svoje volje ratovali s Turcima, ali nije bilo drugog puta“, zapisao je biograf despota Lazarevića Konstantin Filozof. Marku Kraljeviću, koji se 1395. godine borio protiv pravoslavnih Vlaha, stavio je u usta ove riječi: "Molim Boga da pomogne kršćanima, i želim biti prvi mrtvi u ovom boju". Konstantin Filozof je tako izrazio službeni stav srpskog dvora - vlastela nije imala alternativu, osmanski je pritisak bio prevelik, ali su barem sačuvali kršćansku savjest.

Isti autor pripovijeda i kako je 1402. godine u borbi za prijestolje Srbije Stefan Lazarević susreo svog srpskog suparnika Georga Brankovića na Crnom polju, koji je sa sobom imao osmanske pomoćne trupe. Prestrašeno bi povikali "Evo Lazareva sina" i onda bi pobjegli - pa bi sin - Stefan Lazarević - osvetio oca Lazara trinaest godina nakon 28. lipnja 1389. godine, doduše ne u borbi protiv Osmanlija, nego već protiv srpsko-osmanske vojske u unutarsrpskom dinastičkom ratu. Realpolitika je bila i ta da je Lazareva udovica – a Stefanova majka – Milica morala putovati na osmanski dvor. Zamolila je sultana za pomoć jer su se njena dva sina, Stefan i Vuk, svađali oko nasljedstva. Unutarsrpski dinastički sukobi bili su važna kapija za osmanske osvajače. Nasuprot tome, srpska vlastela više puta je intervenirala u unutarosmanske dinastičke borbe.

Protuzapadno raspoloženje i vjerska bliskost
Svjetovi srpske i osmanske elite bili su tijesno isprepleteni, a unatoč sukobljenosti, akteri su se poznavali; često su bili povezani jedni s drugima preko vjerskih granica. A posebno je Stefan Lazarević ponekad bio svojevrsni sultan-tvorac u velikom osmanskom sporu oko prijestolja (1403. do 1413.). U vremenima osmanske slabosti, srpske elite nisu pokazivale nikakav interes da uz pomoć katoličkog Zapada odlučno poraze Osmanlije. Umjesto toga, pokušali su proširiti vlastiti manevarski prostor u osmansko-balkanskom sukobu; Osmanlije, koji su kulturno bili mnogo balkanskiji nego što se obično pretpostavlja, bili su mentalno mnogo bliži većini srpskih plemića nego katoličkim silama Ugarskoj i Veneciji. Konfesionalni antagonizam između katolika i pravoslavaca bio je znatno veći od vjerskog antagonizma između pravoslavaca i muslimana; Posljednju dvojicu ujedinilo je protuzapadno raspoloženje, a Osmanlije su stoljećima iskorištavali antizapadnu ogorčenost mnogih pravoslavnih Srba protiv svijeta Rimske crkve kako bi osigurali svoju moć na Balkanu.

Ali drugačije je bilo u slučaju pravoslavaca na Balkanu. Georgios Sphrantzes, savjetnik posljednjeg bizantskog cara Konstantina XI. i očevidac pada Bizanta, formulirao je najoštriju optužbu protiv pravoslavnih Srba u svom progonstvu na Krfu: "Srbija je mogla tajno slati novac i ljude iz raznih krajeva. Ali je li itko vidio novac? Zapravo, poslali su novac i mnogo ljudi , naime emir (misli se na Mehmeda II.) koji se spremao da opsjedne grad (Carigrad). A Turci se obradovaše i rekoše: Vidi, i Srbi su protiv tebe!". Ovaj se Bizantinac s gorčinom sjećao srpske uloge u padu carskoga grada, u kojemu je njegov gospodar Konstantin XI. borba pala. Srpske elite nisu prakticirale pravoslavnu solidarnost.

Memoari jednog janjičara
Memoari Konstantina Mihailovića pokazuju da su mnogi Srbi bili svjesni svog doprinosa osmanskom uspjehu. Zarobljen je prilikom osvajanja rodnog Novog Brda 1455. godine i postao je janjičar, odnosno vojnik elitnog osmanskog pješaštva. Uspio je pobjeći na zapad, gdje je napisao svoje memoare. Konstantin kaže da su srpski pomoćnici bili prevareni jer ih je sultan naveo da vjeruju da su raspoređeni u Anadoliji. Prekasno su shvatili da je to protiv ortodoksnog Bizanta. Konstantin je to zapisao desetljećima nakon kraja Bizanta. On navodi, "ali on (Bizant) bi bio osvojen i bez naše pomoći". Kao izgovore navodi neznanje, osmansku prisilu i na kraju beznačajnost srpskih četa. Bizantinci su to vidjeli drugačije i srpsko ponašanje nazvali punim imenom: bila je to izdaja pravoslavne stvari, a Osmanlije su čak iskoristili podršku srpskih trupa za svoju propagandu da demoraliziraju pravoslavne Bizantince.

Srpski velikaši i ratnici tako su pomogli Osmanskom Carstvu da se u odlučujućim trenucima probije protiv pravoslavnih i katoličkih država. Srbi i Osmanlije, barem njihove političke elite, nisu pripadali odvojenim, već isprepletenim svjetovima. No i mnogi srpski velikaši imali su uporište u ugarskom taboru kao vazali i veleposjednici, a srpski su se velikaši uplitali i u unutrašnju politiku u Ugarskoj, te se neki Branković skoro uzdigao na ugarsko prijestolje. Srpska elita lavirala je između Zapada i Istoka, tražeći prednosti i dobitke u oba tabora. Na kraju su se prevarili - oslabili su Ugarsku, a ipak su imali premalo utjecaja na sultanovu dvoru da bi ikad određivali osmansku politiku. A kada su Osmanlije konačno napali, desetljeća pomoći vojnicima pokazala su se bezvrijednom.

Srbija je bila razbijena između Zapada i Istoka, njezina stara elita živjela je kao umirovljenici u Marinom plemićkom sjedištu ili je prelazila u mađarski tabor i odatle se borila, naposljetku neuspješno, za povrat svoje domovine u kojoj se već odavno ustalila nova osmanska elita. . Pokušaj postojanja između velikih sila i njihovo međusobno suprotstavljanje nije uspio. Čak ni bogati prihodi od rudnika srebra nisu pomogli ovoj politici klackalice u vrijeme kada je Srbija bila mnogo prosperitetnija nego što je danas. (Oliver Jens Schmitt, 30. siječnja 2023.)

Sto mislite o ovome? Izgleda da su Srbi zbilja bili Turska pratnja kad su dosli u Bosnu

Ma jok, gdje bi oni to?
Ajduci naši!
Ako ih je šta krasilo kroz historiju, to je dvoličnost i prevrtljivost.

da su Osmalije potučeni kod Nikopolja, bitka kod Angore bi možda bial i njihov kraj i nikad ane bi prodrli na Balkan.

Njima su nakon Angore ostal isamo posjedi na Balkanu, izgubili su Malui Aziju. Da su poraženi kod Nikopolja, ne bi im ostalo ništa, bili bi izbačeni skroz.

To su vasi preci. Neki Srbi su se suvise zaneli pa presli u okupatorsku veru.

Dušan je isto pomogao Turcima, kad su izbili sukobi između samih Grka, on je udario s leđa i zauzeo neka grčka područja.

Vaseljenski patrijarh ga je izopćio i nazvao carem prokletnikom.

Sta bi bilo kad bi bilo.
Srpsko ucesce u bitci kod Nikopolja objasnjava izjava vizantijskog admirala iz 1453. da bi radije u Konstantinopolju video turski turban nego latinsku mitru. Mi smo vekovima izmedju cekica i nakovnja. Ne zna se ko je gori. Okupator ili "oslobodilac".

I vidio je prije nego mu glava završila na zidinama.
Carigrad je i pao jer su budale opasnijima smatrali Latine nego Turke, neviđeni strateški pogrešna procjena.

Ovo za Nikopolj se slažem, da su tu Srbi preletili na stranu kršćana povijest Balkana a time i same Srbije bi bila drugačija.

Da , i Latini(Venecijanci) zbog uvređenosti jer su ih Vizantinci smatrali opasnima izlili topove i prodali ih Turcima sa kojima su ovi probili gradske zidine i osvojili grad.
Ali nema veze bitno je da su Srbi izdali hrišćanstvo i Balkan.

Šta se desilo sa onim Srbima koji su bili za saradnju sa Turcima?..čeka,ček..malo da razmislim? , pa ništa posebno , malkice su primili islam i njihovi potomci danas žive u BiH,Sandžaku i Turskoj.

Što se tiče Nikopolja moraš znati da su Mađari razvalili pustošenjem srpsku despotovinu posle kosovske bitke a da ne govorim da niko od katoličkih sila nije hteo pomoći u bilo kojoj bitci koje su pravoslavni vladari vodili.

...i svi oni srBstvo kukavno izdase. I ovo Grka dole, Makedonci ionako, Bugara (vecnih izdajnika i zabijaca noza u ledja) tu i tamo. :(

Propast Vizantije je išao u korist Latinima u Rimu. Pa čak im je i bilo drago tako da ništa nisu preduzeli da pomognu hrišćanku braću.

Zamisli imas masinu za vremeplov. Vratis se u Srednji vijek, objasnis Dusanu kako da spasi "srpsko carstvo", a on te na jeziku koji mozda tu i tamo razumijes, priuputa: a sto su to Srbija i srpstvo, sto je to srpsko carstvo?

Tako da je i ova prica iz popisane derpeliberalne novine Der Standard totalno bezze i samo jedan dokaz za to da trenutno zbog Rusije i Kosova "naguravaju protiv Srbije". Na stranu sad srpska mitologija i kurcenje.

Srednji vek je u najmanju ruku čudan , pa npr. despot Đurađ Branković kao turski vazal i pod stalnom pretnjom od njih on potroši 30.000 zlatnih dukata da otkupi mošti Sv.Luke koje su posle završile u Jajcu.
To bi bilo kao kad bi Plenković potrošio više od pola hrvatskog proračuna da otkupi one zarobljene hrvatske junake u Zambiji.

Nas i Osmanlija 100 milijuna, a bez njiHa pola kamiJuna.

Mi smo si FRENDOVI STARI...

Opet ćemo jahati na Wienu, Solun, Sofiju, Bugras, Varnu, Temišvar, Rovine, Bukurešt....

Tvrtko je bio katolik i poslao je što sve na Kosovo?

Očito ne čitaš napisano , napisao KATOLIČKIH SILA a ne lokalni srpski katolički kralj.
Zaboravlja se da je zapadne sile boleo milokliz za Slovene pa makar oni bili i katolici jer su ih prosto smatrali manje vrednima.

Dobro da nije reka Hrvat, vođa stožerne stranke.

To je sve posve zamršeno i zakukiljeno, tko i što su bili nekoć ti vladari, ne samo u Bosni već i okolo nje.

Kotromanići nisu Srbi.
Porijeklom su slavonci kajkavci, eventualno nijemci.
Mama mu je Šubićka.
Trebao ga je nasljediti bratić, ban Dalmacije, Hrvatske i čitave Slavonije, Herman Celjski.
I on je bio Srbin?

To kaj je vladao Srbima u Podrinju (koji nisu bili katolici) i što je bilo nešto pravoslavaca u Travunji) ga ne čini Srbinom.
Lik je vladao i s većinom Dalmacije, Završjem, zapadnom Hercegovinom...
Područjima koji su od doseljeni posvjedočeni kao hrvatske župe.
Vjerojatno je ubijen kada se proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije.

To je kao da napišeš da je Dušan Nemanjić zapravo Dushan Nimmanyi, albanski car, jer je vladao nad Albancima.

A (hrvatska) država kojom je vladao je bila lokalna sila.

A što je, Turak?

Jedna baba mu je bila (katolički) Nemanjić i tu dolazi sva njegova veza sa Srbima.

Ti Ceha si pravi amater i opet ne čitaš napisano.
Napisao sam da je bio srpski katolički kralj a ne da je etnički Srbin.
Dakle on je mogao biti etnički Hrvat-pedofil iz Zambije ali je bio pravi srpski kralj sa srpskom krunom na glavi.

Kakve to ima veze, to je trgovina i biznis, kao što danas prodajete oružje Ukrajini to ne znači da bi masovno jurišali na Krim i ginuli u redovima ukrajinske vojske
Na Nikopolju su Mlečani skupa s Hrvatima ginuli na strani kršćana, za razliku od Srba.

Na Nikopolju nisu bili samo Mađari, nego kršćanska koalicija, da je tada srpsko plemstvo skupilo muda i izdalo Turke povijest Balkana bi bila drugačija ali i samih Srba koji ne bi bili roblje.
Tek su kasnije skupili hrabrosti nakon poraza turske i srpske vojske kod Ankare, samo je tada bilo kasno i za samu Srbiju i Balkan da se iščupa iz turskih ruku.

Zato ste od sramote kasnije i razvili mit od bitki na Kosovu da bi sprali ovu ljagu na Nikopolju gdje ste zapečetili povijest Balkana.
Ali kako povijest sudi izdajicama sve plemićke obitelji su kasnije nestale kao i kompletno srpsko plemstvo.

Da ne ispadne da samo serem po Srbima, niti naše plemstvo nije bilo bolje, Hrvoje Vukčić Hrvatinić je sam dovukao Turke u BiH i tako zapečetio njezinu sudbinu za narednih pola milenija.
Baš ono klasične balkanske osobine koje se vide i danas, radi osobnog trenutnog kratkoročnog interesa upropastih budućnost svojoj djeci i cijeloj zajednici.
Use, zase i podase, moto balkanskog plemstva.

Tada su na sreću srednju Europu spasili Mongoli iako je za sam Balkan bilo kasno.
Već ranije bi Turci prodrli u Hrvatsku, Bosnu i Austriju da ih nisu nagazili Mongoli na istoku.

I sto je najludje, oni su se tako gotovo hiljadu godina izdrkavali na razvalinama rimske drzave.

Eh Joe Nisu Venecijanci izlili topove, top koji je presudio padu Carigrada je konstruirao Mađar Urban. Venecijanci su kao plaćenička vojska opsluživali topove. U obrani Carigrada su sudjelovali i Đenovljani i Mlećani, ako nisu reci što je tamo radio Gustiniani.

I Tvrtko i Ivan Paližna. Zanimljivo kako se sudjelovanje Ivana i njegovih križara u Kosovskoj bitci uredno "zaboravlja".

I kada vam onda covjek kaze da je bezze to sto projektujete vase u 19. vijeku sklepane nacionalne identitete na Srednji vijek, vi se odmah naljutite i pocnete prditi o "hrvaCtvu iz stoljeca sedmog", ili kojeg vec.

Ono čudo da Tvrko koji je bio i kralj Srba i koji je kralj postao tako što je okrunio srpskom krunom sudjelovao s vojskom u kosovskoj bitki protiv neprijatelja koji je napadao njegovo kraljevstvo.
Kao da je sudjelovao eto iz čistog inata a ne činjenice da su prije toga Turci upadali u njegovo kraljevstvo i da se samo godinu prije toga dogodila bitka kod Bileće gdje je bosansko i humsko plemstvo porazilo turskog agresora kod Bileće.