stvar je u tome što je ta simfonija nevaljala, jer dok je crkva sveta i apsotolska i kroz nju govori Duh Sveti, Car to NIJE.

Čak i da prihvatim oda je Rimski car to bio, njega više nema ni na istoku ni na Zapadu. Čak ni njegovim pretedenata na naslijeđe ruske i habsburške dinastije, više nema.

Ali i dok je bilo, ta simfonija je nevaljala, jer cars nije svet i nema apostolsko naslijeđe, ima ga samo Crkva. Car ni u kojim uvjetima ne može biti čuvar Crkvene doktrine i pravovjernosti ili voditi kadrovsku politiku unutar Crkve.

U SRC je papa metao krunu na glavu Cara, kao zaštitnika vjere i Crkve u zakonskom i političkom smislu, ali je painstvo uspješno odbilo nastojanja carstva da na bilo koji način kroje kadrovsku politiku Crkve ili ne daj bože doktrinarnu.
Dapače, takvi sukobi su vođeni i s francuskom krunom kao "prvom kćeri Crkve", i čitavo avignonsko sužanjstvo je bilo oko toga što je papa odbijao da mu kralj kroji crkvene stvari.

Papinstvo nije poremetilo simfoniju, nego joj se uspješno oduprlo. Srećom.

Sada čini mi se, ne uspjeva u istome.

Divizija priberi se i otvori oči.

Crkva je bila DRŽAVNA religija(carska i kraljevska) , i zato je npr.francuski kralj pobio Katare jer on je glavni na svojoj zemlji i on osigurava pravoverje u njoj.
Nemanja je sjebo "triklete babune" , u Bosni su papski legati došli da kažu Kulinu da čuva veru i i istrebi jeres.
Dok jedino papa se postavio iznad zakona(iznad svih careva i kraljeva) , a on je takođe grešno biće od krvi i mesa kojeg eto više niko nije mogao zakonski kazniti ako krene činiti zlo.

Ti si ogorčenni papolog jer zaista misliš da je bezgrešan jer braniš bilo kome da ga kazni ako čini zlodela.

Latinska Crkva je za razliku od istocnih uvjek tezila nadici drzavu to je neosporno. Nije stvar je li Crkva bila drzavna religija neke drzave vec koliko je drzava imala utjecaj na religiju. Tu je KC uvjek tezila imati primat nad vjerom za razliku od PCkava. Primjer su ti Francuska, Njemacka, Engleska Henrik VIII itd....

Papa Pravoslavnih Crkava je bio car dok je postojao koliko god to mi pokusali nijekati. KC nasuprot toga nije

Druga stvar koliko god se KC trenutno nalazila u krizi, to ni najmanje ne daje neku prednost PC jer su one odavno u krizi drugacijeg tipa i ne pise im se dobro kao ni ovima

Evo uzmimo današnjicu za primer.

Ako se npr.stvori određena klika biskupa i svećenika i prosto vašeg kardinala Bozanića izbace iz njegovog ureda u zabrani mu ulazak u katedralu jer oni prosto misle da je on jeretik , šta će Bozanić i njegove pristalice učiniti? , pa zvaće Plenkovića da sprovede zakon i odstrani pobunjenike.
Kad to Plenković učini i samim time potvrdi Bozanića kao kardinala , da li onda Plenković postaje papa(kardinal) jer eto on utiče na unutrašnje stvari crkve? , pa naravno da ne.

I u sekularnom društvu svi imaju zakonsku zaštitu , a kamoli da crkva nema gde je ona državnna(carska) religija.

Kao sto sam napisao nije stvar drzavne vjere ni zastite Crkve od strane drzave. Vec je problem kad ti drzava turoruje u vjeri i o vjeri.
Zasto su katolici u Osmanskom Carstvu bili veca prijetnja od pravoslavaca? Zato sto je pravoslavcima jednostavno sultan odredio patrijarhai odredio koga je htio, katolicima to nije mogao
I tako je bilo i prije sultana i prije onoga prije i tako je i danas (vidimo na mnogim primjerima), a protiv cega se KC borila

Pa to je bila okupacija niko se tu ništa ne pita , i da su Turci osvojili Rim svakako bi oni namestili papu za vas.
Uostaalom svi katolici pod turskom vlašću su poštovali zakon sultana , primer je "čuvena" adhanama iz Fojnice , a mogli su reći mi ne priznajemo sultana već samo papu , ali nisu.

Pa samo sam ti dao primjer jedan od milijun. Kod pravoslavnih uvjek nekao vrijedi jedno te isto pravilo. Drzava je ta koja se mjesa u vjeru, a to nije dobro

Ali dobro sto puta smo raspravljali o tome. Ovo nije ta tema

Ne meša se država u veru , jer da se meša ona bi bila više puta promenjena , ali nije.
Poenta je da papa i klika menja doktrinu vere radeći šta im volja jer nema ko da im kaže , dosta.

Katolicka vjera se ne mjenja niti ce se promjeniti i upravo je to glavna razlika izmedju pravoslavnih crkava i KC koje su u biti u puno vecem rasulu jer nemaju ni hijerarhiju ni vlast.
Vec smo pricali o tome, Crkva je ziva i mora biti ziva, mora i danas kao i prije 1500 godina biti sposobna dati odgovore.
PC nemaju tu sposobnost jer kao sto vidimo nisu sposobne odgovoriti ni na jednostavna pitanja tipa kalendara pa tako svak svoju politiku vodi i idu toliko daleko da nemaju ni kalendarskog ni liturgijskog zajednistva. Stovise nisu sposobne odgovoriti ni na odgovore u parikularnim Crkvama, a kamoli u nekom opcenitom pravoslavnom svijetu

Pravoslavne Crkve su trenutno na globalnoj razini nevazne i nemaju tjecaj na svijet kao sto ga ima KC i zbog toga su postedjene masonskih napada i planova. Kad dodju na red propast ce puno prije nego KC i pri tome im nece pomoci zakukuljenost u 700tu godinu, stovise iz prijasnjih navednih razloga odnemoci ce im

potpuno pogrešno, papa i klika danas mijenjaju doktrinu jer im se to IZ VANA nameće. Postoj isustavni pritisak već desetljećima, infiltracija, manipulacije itd.. kojimas e Crkvu nastoji pdorediti i natjerati na promjene.

Država sasvim sigurno nije ta koja će reći dosta Crkvi ako Crkva zabrazdi. Crkva je zadnja linija obrane doktrine, ne držđava. Od države priejti opasnsot.

Vjerojavati da je država branik doktrine je ne samo heretično nego i djetinjasto!

Razlog zašto pravoslavne Crkve njihove države ne tjeraju na promjenu doktrine je što su svedene na irelevanntost. i nikog nije briga što će dva popa koji pričaju sami sa sobom naučavati. K tome postoji liturgijski kaos, kaos oko kalendara, kaos oko iurisdikcije, i k tome Crkva usprkso formalnoj doktrini podržava drugačiju praksu.

Ni Katoličku Crkvu se ne bi tjeralo da mijenja doktrinu da je irelevantna i nema nikaakv utjecaj.

ne bi!!

nije Rim jednom pao pod pogane, pa nitko nije Crkvi nametnuo svoga papu. Crkva je bila uspješna jer se znala samostalno nositi s time!

Barem, kak stvari stoje dosad.

ne bi!!

nije Rim jednom pao pod pogane, pa nitko nije Crkvi nametnuo svoga papu. Crkva je bila uspješna jer se znala samostalno nositi s time!

Barem, kak stvari stoje dosad.

Brkaš babe i žabe.

Crkva nije bila državna, nego je katoličanstvo bilo državna religija.

Država nije imala iuridikciju nad Crkvom. Uostalom, kako bi se papa "stavio iznad zakona" kako ti veliš, da je crkva bila državna? Crkva je bila AUTONOMNA od države, u crkvenim pitanjima!

Naravno da je papa grešnik, nije to sporno i ja sam zadnji koj ito brani, ja ti samo kažem da su papa i Crkva zadnji branik doktrine, i kad ih podrediš državi upravo onda postoji opasnost da se doktrina ugrozi (kao sada u KC, jer je upšravo SAD KC podređena svjetonim vlastima) ili kao kod vas da se Crkvu obesmisli i svede na šuplju frazu.

sačuvaj Bože da bi Plenković odlučivao o tome ko će biti kardinal!

o tome odlučuje papa i crkveni sudovi. U gore navedenj situaciji bi Plenković samo odlučivao o tome kome će dodijeltii crkvenu imovinu, katedralu, biskupski dvor itd...

Ali time ništa ne bi potvrdio. Crkva bi odlučila ko je kardinal, taman da joj država sve otme i taman da Plenković sve da ovimpotencijalnim herticima i šizmaticima, oni time ne bi preuzeli Crkvu! Nije Crkva jednom izbačena iz svoje imovine! Pa čitavo avignonsko sužanjstvo je bilo oko toga, jer su francuski kraljevi htjeli određivati ko će biti šta u Crkvi. I na kraju je Crkva odlučila vratiti se u Rim, protivno volji kraljeva, koji su postavljali svoje "pape", ali ih je Crkva izignorirala jednostavno.

Kao što vidiš iz povijesti KC ne sam od anije vrludala, nego se žestoko opirala svjetovnim vlastima, i dok je bilo tako ,dotle je bila i pravi čuvar apostolske vjere. Danas, kad je svjetovne vlasti sve više kontroliraju (što je započelo još Napoleonovim ulaksom u Rim) ona se sve teže opire prevlasti Zloga.

Papa Franjo namjerava uvelike ograničiti ili u potpunosti zabraniti služenje Latinske mise.
https://remnantnewspaper.com/web/index. ... s-custodes

Vec je ogranicio, a kako ga nitko ne jebe izgleda da ce novom uredbom skoro pa potpuno "zabraniti".

Medjutim cisto radi edukacije. Papa nema ovlasti zabraniti tradicionalnu misu. Ima ovlasti recimo zabraniti "novoizmisljene" mise ali ne i misu svih vjekova.
To je naukom potvrdio Benedikt XVI

Danas je Pepelnica početak Velikog posta ili žežnja

Poslanica (Jl 2, 12-19): „Ovo govori Gospodin: „Obratite se k Meni svim svojim srcem u postu, plaču i tuzi. Razderite svoja srca, a ne svoje haljine i obratite se Bogu, svojem Gospodinu, jer je On dobrostiv, milosrdan, ustrpljiv, bogat milosrđem i oprašta zloće.
Tko zna, neće li se obratiti i oprostiti, pa će za Sobom ostaviti blagoslov za žrtvu i prinos Bogu, vašem Gospodinu. Trubljom sa Siona oglasite, odredite post, skupite narod, posvetite skup, saberite starce, pozovite djecu i dojenčad. Neka zaručnik iziđe iz svoje sobe i zaručnica iz svoje odaje. Svećenici i Gospodnje sluge neka između žrtvenika i trijema plaču i zazivaju: „Oprosti, Gospodine, oprosti svojemu narodu i ne dopusti da se tvojemu nasljedstvu izruguju i da nad njim vladaju nevjernici! Zašto da bezbošci govore: „Pa gdje je njihov Bog”? Gospodin je revnovao za svoju zemlju i oprostio svojem narodu. I Gospodin je rekao svojem narodu: „Evo, poslat ću vam žita i vina i ulja. Bit ćete siti, a vas samih neću predati nevjernicima da vas sramote”, to tvrdi svemogući Gospodin.”

Sv. Evanđelje (Mt 2, 16-21): „U ono vrijeme, reče Isus svojim učenicima: „Kad postite, nemojte biti žalosni kao licemjeri koji nagrđuju svoje obraze, da se pokažu pred ljudima kako poste. Zaista vam kažem, da su oni već primili svoju plaću. A kad ti postiš, namaži svoju glavu i operi svoje lice da te ljudi ne vide kako postiš, nego Otac tvoj koji je nevidljiv. I nagradit će te tvoj Otac koji vidi i sakrivene stvari. Ne skupljajte blaga na zemlji gdje izgriza moljac i rđa, i gdje potkopavaju lopovi. Nego, sabirajte blago na Nebu, gdje ne izgriza ni rđa ni moljac i gdje lopovi ne potkopavaju ni kradu. Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”

Čista srijeda – Pepelnica

„U najstarije kršćansko doba, započinjala je korizma s prvom nedjeljom. Budući da je tako post imao samo 36 dana, a kršćani su htjeli da poste po primjeru Kristovu čitavih 40 dana, dodana su korizmi i četiri posljednja dana iz tjedna po Pedesetnici. Tako je Pepelnica postala prvim danom korizme. Posipanje pepelom obavljalo se u starokršćansko doba samo na glavama javnih pokornika, a kada je javna pokora u Crkvi napuštena, nastao je običaj, da se pepeo stavlja na glavu svima vjernicima.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 48)

Blagoslov pepela

„Pepeo je slika zemaljske prolaznosti i raspadljivosti. Oduvijek se u Crkvi upotrebljavao kao znak pokore. On nas imade podsjećati na ništavnost našega života, da se srce naše otrgne od svega što je zemaljsko. Blagosljivljajući na Pepelnicu pepeo Crkva moli, da bi taj vidljivi čin proizveo u dušama vjernika također i duhovne plodove pokore i odricanja.
Stavljajući vjernicima pepeo na glavu govori svećenik riječi Božje izrečene Adamu nakon grijeha u raju zemaljskomu: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti”.
Obred završava molitvom: „Podaj nam, Gospodine, da službu kršćanskih vojnika svetim postovima započnemo, te se uzdržljivošću utvrdimo u boju protiv duhovnih zloba”. Eto, u toj molitvi je izražen sav smisao korizme. Korizma je vrijeme borbe protiv samoga sebe, protiv svojih zlih sklonosti. Svi moramo u toj borbi biti vojnici. Snagu će nam davati tjelesni post kao odlično sredstvo odricanja. Ta tjelesna uzdržljivost ima biti sredstvom da lakše svladamo u sebi svoje duhovne zloće, strasti i grešne sklonosti.” (Isto, str. 49)

„Sv. Crkva, da odvrati od nas strašne kazne kojima Bog grijeh kazni već na ovom svijetu, a osobito poslije smrti, potiče nas na pokoru tim, što nas sipa pepelom po glavi. Pokorom zadovoljavamo za počinjene grijehe. Pokora nas čuva, da se ne povratimo u grijeh.
Tako u Starom Zavjetu spominje Sv. Pismo, kako si Ninivljani posuše glavu pepelom i obukoše se u kostrijet i postiše 40 dana strogo na propovijedanje Jone proroka.” (Matija Kulunčić: Život i nauka Isusa Krista: II. svezak – Uskrsno doba, str. 76)
„Zato nam je i Sv. Crkva posula glavu pepelom, da na uspomenu posta i pokore našega Spasitelja i mi postimo i pokoru činimo u ovoj sv. korizmi. Jer Krist Gospodin kaže: „Ako ne činite pokore, svi ćete poginuti.” (Lk 13,5) (Isto, str. 77)

„Svima se smiluješ Gospodine, i ne mrziš ni jedan svoj stvor. Ne gledaš na grijehe ljudi, ako čine pokoru, i praštaš im, jer si ti Gospodin Bog naš.” (Ulazna pjesma, Rimski Misal; Ps 56,2)

„Misni obrazac je strogo pokornički. Sastoji se iz odlomaka Svetog Pisma, u kojima je govor o potrebi pokore. Svi smo grešnici i zavrijedili smo tešku kaznu sa strane pravednoga Boga, no taj isti pravedni Bog je također i naš milostivi Otac, koji je spreman da nam u svaku doba oprosti, kad se obratimo k Njemu i kad Ga zamolimo za oproštenje. Veliki su grijesi naši, ali je još veće milosrđe Božje. Vrijeme korizme je vrijeme najprikladnije da se obratimo Gospodinu čitavim srcem svojim, posteći i plačući i tugujući. Ali taj post ne smije biti samo izvanjski.” (Dragutin Kukalj: Dani spasenja, str. 49)

„Kad postite, nemojte biti žalosni kao licemjeri...”

„Ne smijemo biti jednaki farizejima, koje kori Isus u Evanđelju ovoga dana. Oni su se oblačili u poderana odijela, nijesu se prali, posipavali su glave pepelom, samo da ih ljudi vide kako su oni pobožni i kako poste. Krist toga neće! Onaj, koji posti, neka toga ne pokazuje u javnosti, da ga ljudi vide, nego u tajnosti, gdje ga vidi Otac nebeski.” (Isto, str. 49)

„Ne skupljajte blaga na zemlji...”

„Ima dosta ljudi, koji ne vjeruju u život vječni na Nebesima. Oni vele, da su Nebo izumili bogataši i popovi, da mogu lakše pljačkati lakovjerne ljude. Jer ljudi će puno strpljivije podnositi njihovo pljačkanje, ako se nadaju vječnom blaženstvu, koje ih čeka iza smrti u nekakvom Nebu! Dakle, prema njihovu mišljenju, Nebo je izum bogataša i ništa drugo!
A sada pogledajmo, što veli zdrav ljudski razum o tome. Ima li zaista Nebo, ili je to samo izmišljotina bogataša i popova? Mjesto odgovora na to pitanje evo jedne zgode iz života čuvene gospođe Garnier, koja je sredinom prošlog stoljeća osnovala u francuskom gradu Lionu „Družbu sestara za njegovanje neizlječivih bolesnika”.

Jednoga su dana donijeli u njezinu bolnicu neku ženu, koja je dulje vremena teško bolovala. I za nekoliko dana spomene gospođa Garnier pred tom bolesnicom Boga... „Kakav Bog”!, odgovori joj ta žena ljutito. „Da ima Boga, ne bi On dopustio, da se ja toliko patim”!
Na to je gospođa Garnier ušutila i dalje s materinskom ljubavlju i velikom ustrpljivošću dvorila nju i ostale bolesnike. Prošlo je otada nekoliko mjeseci. I jednog dana njih su dvije opet razgovarale o svojim poteškoćama. U razgovoru pade riječ i o Nebu. Na to se bolesnica malo zamisli i prošapta više za sebe:

„Nebo...Nebo...! Nebo mora biti! Jer kad ga ne bi bilo, ostala bi ova sestra nenagrađena za sve žrtve, što ih iz ljubavi prema meni i drugim bolesnicima podnosi, i to bez ikakve nagrade ovdje na zemlji. A to ne može nikako proći bez nagrade. Ove žrtve moraju negdje biti nagrađene”!
Evo, ova je žena instiktivno osjetila, da iza ovoga zemaljskog života mora biti jedno mjesto, gdje će pravednici za svoje žrtve i druga dobra djela primiti nagradu, koju nijesu primili ovdje na zemlji. A to je Nebo!

Međutim, ova je žena stvorila taj zaključak gledajući ljubav i požrtvovnost samo jedne osobe, to jest gospođe Garnier. A mi znademo iz povijesti svetaca i pravednika Božjih, a gledamo to i na svoje oči, kako mnoge plemenite duše – ima ih na milijune po kugli zemaljskoj – ostavljaju sve što imaju, dapače odriču se i obiteljskog života, samo da mogu nesmetano služiti svom bližnjemu, među ostalim i njegovati bolesnike! A sve to bez ikakve nagrade ovdje na zemlji. Stoga je ona bolesnica posve logično zaključila, da mora biti Nebo, gdje će te osobe biti nagrađene vječnim blaženstvom u zagrljaju Oca nebeskog. A to nas uči i sam Sin Božji, koji veli u Sv. Evanđelju: „Zaista kažem vam! Nema nikoga, koji radi mene ostavi braću ili sestre, ili majku ili oca, a da ne bi u budućem svijetu primio život vječni”!

Eto dakle, što veli zdrav ljudski razum o tom izumu bogataša. Zato su svi narodi, Asirci i Babilonci, Egipćani, Grci i Rimljani, Germani i Slaveni, Kinezi i Japanci, Bušmani i Hotetoti vjerovali u život iza smrti, gdje će pravednici biti nagrađeni, a grešnici kažnjeni. I tada će se udovoljiti pravdi, koje nema na zemlji.
Naravno, ljudski razum, sam po sebi, ne može si stvoriti pravu sliku o životu iza groba. Zato nam je dragi Bog poslao svoga Sina Isusa Krista, da nas o tome pouči. I evo, što On dovikuje svima, koji se iz ljubavi prema Njemu žrtvuju i trpe ovdje na zemlji: „Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na Nebesima”!
A Sv. Pavao Apostol kliče u Ime Njegovo: „Oko nije vidjelo, uho nije čulo, ljudsko srce nije osjetilo, šta je Bog pripravio onima, koji Ga ljube!” (Mons. Ivan Vlašić: Svagdanje zgode i nezgode, str. 26-27)

„Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim...”

Današnje Sv. Evanđelje, ponovno nas vraća na prvu zapovijed ljubavi – ljubiti Gospodina svim srcem svojim.
Upućuje nas, medicinskim rječnikom – da izvršimo na svome srcu operativni zahvat uz pomoć najboljeg kardijalnog kirurga – operaciju, naučiti i ljubiti Boga svim srcem svojim iznad svega; ne samo kroz vrijeme korizme, nego do konca našega života.

„Naše je srce maleno, po prilici kao šaka odraslog čovjeka. Ali ako to srce počnemo mjeriti, otkrit ćemo da se u njemu krije nekakav beskrajni ponor, kojega ne može nitko i ništa ispuniti. I slobodno skinite zvijezde s neba pa bacite u taj bezdan, nećete mu ni dna pokriti, a kamoli ga ispuniti! Da se o tom uvjerimo, ne treba daleko ići, dosta je malo se okrenuti oko sebe i čitati novine. Mi ćemo ovdje iznijeti samo jedan slučaj.
Bilo je to godine 1926. u talijanskom gradu Komo. Jednog jutra nađoše u hotelskoj sobi obješena čovjeka, koji je bio veoma elegantno odjeven. Kad su ga počeli pretraživati, otkriše legitimaciju, iz koje se vidjelo, da je to jedan od najbogatijih ljudi u onom kraju. Na koncu nađoše jedno pisamce, u kojem on piše: „Ubijam se, jer ne mogu podnijeti osamljenosti i dosade života”.

Ovo nam pisamce daje odgovor na jedno veliko pitanje. Naime, mnogi ljudi misle, da se u bogatstvu nalazi sreća ljudskog srca. I zaista, u novcu se kriju skoro sva dobra ovog svijeta. Jer za novac možeš kupiti najskupocjenija odijela, raskošne vile, najslađa jela i sva ostala uživanja, što ih ova zemlja može pružiti čovjeku.
Zato gledamo na svoje oči, kako mnogi ljudi bjesomučno jure za novcem. I u toj pomamnoj jurnjavi ne paze ni na što, nego varaju, kradu, otimaju, dapače ubijaju, samo da zgrnu što više zemaljskoga blaga.
Ali ono pisamce otkriva nam, da je sve to velika varka i obmana. Jer kad bi u novcu bila sreća ljudskog srca, onda bi onaj bogataš iz Koma bio itekako sretan čovjek. A eto, on sam priznaje, da je vrlo nesretan i više ne može izdržati.

Zato nas Duh ovako opominje po svome proroku: „Ako vam se umnoži imetak, neka vam srce ne prione uz to blago”! A naš božanski Spasitelj veli u Sv. Evanđelju: „Zaista, kažem vam, teško je bogatašu ući u Kraljevstvo nebesko”!
A sada okrenimo stranicu i potražimo sreću ljudskog srca na drugom mjestu.
Mnogi ljudi misle, da se sreća nalazi u spolnim uživanjima i tjelesnoj ljubavi, koja se tako blještavim stilom opisuje u mnogim romanima i veliča po našim kinematografijama. A tome se ne treba puno čuditi, jer ta je ljubav često puta vrlo zamamna i opojna. Zato mnogi ljudi pomamno piju iz čarobne čaše tjelesnih uživanja, misleći da će u toj čaši naći svoju sreću.

Ali i to je velika varka i obmana” Jer svagdanje iskustvo uči nas, da se na dnu te opojne čaše redovito kriju gorke suze kajanja i razočaranja, a često puta neizlječive bolesti, revolver, konopac, lizol. Zato moli se Bogu – veli Sv. Pismo – „da te čuva od preljubnice, jer njezini putovi vode k mrtvima”. A na drugom mjestu veli: „Nemojte se varati! Ni bludnici, ni preljubnici neće ući u Kraljevstvo Božje. Njihova je sudbina u jezeru, koje gori ognjem”!
I tako prođite sva uživanja i radosti, što ih ovaj svijet može pružiti čovjeku, pa ćete se uvjeriti, da se u ljudskom srcu zaista krije nekakav beskrajni ponor. I možete u taj ponor baciti sve blago i sve naslade ovoga svijeta, ljudsko srce uza sve to ostat će prazno, nemirno i nesretno.

A odakle to dolazi? „Dolazi odatle” – odgovara Sv. Augustin – „jer Bog nas je stvorio za Sebe, a ne za ovu zemlju. Stoga je naše srce nemirno, dok ne otpočine u Njemu”. Zato nam dovikuje naš božanski Spasitelj: „Tko je žedan” – sreće! - „neka dođe k Meni i pije. Tko pije od vode, koju ću mu ja dati, neće nikada ožednjeti”.
Pa kako bi bilo da i mi prislonimo svoja usta na ovo božansko Vrelo! Jer možda su kojemu od nas već ispucale usne od silne žeđi za srećom, koju je badava tražio na vrelima zemaljskih radosti.” (Isto, str. 13-14)

„Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”

„U Evanđelju Sv. Mateja čitamo ove zagonetne riječi: „Kraljevstvo je nebesko kao trgovac, koji traži skupocjene bisere”. Svaki kršćanin, kad pročita ovaj redak iz Sv. Evanđelja, zapitat će se: „A koji je to trgovac, što hoda po ovoj zemlji i skuplja te dragocjenosti”? Na ovo pitanje odgovaraju sveci Božji u jedan glas, da je to sam Sin Božji, koji je ostavio svoje božansko prijestolje i došao na ovu zemlju, da potraži to svoje izgubljeno blago.
A kakvi su to biseri tako skupocjeni, da ih je sam Bog došao potražiti? Na ovo će nam pitanje najbolje odgovoriti jedna zgoda iz života Sv. Ante Padovanskog, koji je na krštenju dobio ime Ferdinand.

Bilo je to jedne zime, kad je Ante imao desetak godina. Jednog su dana otišli svi njegovi na posao, a on je sam ostao u kući. Najednom pokuca netko na vrata. Anto otvori i ugleda pred vratima dječaka, koji je bio vrlo siromašno odjeven, a u ruci je držao prosjačku torbu, Dakle prosi! Anto mu odmah reče:

- „Oprosti mali, ja ti ne mogu ništa dati, jer nemam nikoga kod kuće osim mene”.

- „Pa ipak, možeš mi nešto dati”, odgovori dječak, „jer ja ne tražim novaca”.

- „Nego što tražiš”?

- „Tražim ljudska srca”.

- „Ljudska srca”, začudi se Anto.

- „Jest, ljudska srca”, potvrdi dječak na vratima i otvori svoju torbu. Anto zaviri i ugleda u torbi mnogo ljudskih srdaca, malih i velikih. Sva su ta srca živo kucala i blistala se kao najljepši rubini na suncu.

- „A tko si ti”?, upita Anto.

- „Ti mene dobro poznaješ, jer ti mama svaki dan govori o meni. Ja sam Isus i došao sam Ferdinande, da mi i ti daruješ svoje srce...” I nestade malog Prosjaka.

Ferdinand se je, kako znademo, odazvao Isusovoj želji, te Mu u najnježnijoj dobi darovao svoje srce. Kasnije, još kao mladić stupi u Franjevački Red, gdje mu dadoše ime Anto. I tu postade jedan od najvećih svetaca Kristove Crkve.
Ovoj zgodi iz života Sv. Ante doslovno odgovaraju riječi Sv. Pisma: „Evo, stojim na vratima i kucam”! Pa ako Ga upitamo: „Zašto kucaš Isuse, što tražiš od mene”? On će nam odgovoriti onim riječima Sv. Pisma: Daruj mi sine svoje srce”! Eto, dakle, zašto je Sin Božji sišao s Neba na ovu zemlju. Došao je da potraži naša srca, jer to su Njegovi najdragocjeniji biseri.

A sada ćemo postaviti jedno pitanje. Koliko taj Trgovac plaća za ljudsko srce? Evo, što na to pitanje odgovara Isus u Sv. Evanđelju: „Svaki koji radi Mene ostavi kuću, ili oca i majku ili njive, primit će stostruko” – ovdje na zemlji – „i baštiniti život vječni”!
Dakle, potpunu i vječnu plaću za ljudsko srce daje On gore na Nebesima. Ali i ovdje na zemlji plaća On stostruko! To mi svaki dan gledamo na svoje oči. Uzmimo na primjer naše redovnike i redovnice. Oni su se iz ljubavi prema Isusu odrekli svega, pa i svoje obiteljske kuće. Ali za to su dobili na stotine kuća ovdje na zemlji! Jer svaki samostan njihova Reda, bilo u Beču – Parizu – Madridu – New Yorku... njihova je kuća! I tu su im otvorena sva vrata i po danu i po noći.

Stoga, budimo i mi pametni trgovci, kad prodajemo svoju „robu” tome božanskom Trgovcu. Pa pošto On toliko plaća, nemojmo dugo čekati, nego odmah danas darujmo Spasitelju svoje srce. I nastojmo, da to srce ostane uvijek u Torbi Isusovoj, jer jedino tu će naći svoj mir ovdje na zemlji i vječno blaženstvo gore na Nebesima.” (Isto, str. 86-87)

„Gdje je tvoje blago ondje je i tvoje srce.”

„Podaj, Gospodine, svojim vjernicima da časne svetkovine posta, započnu prikladnom pobožnošću i da ih s postojanom odanošću dovrše.” (Zborna molitva, Rimski Misal)

Iz istocne bastine

U ovaj prelijepi dan posta udijeli mi oblake suza, Kriste, da oplačem i isperem blato požude za nasladama i pojavim se pred tobom u čistoći, kada ti, o Gospode, siđeš s neba suditi sve ljude, kao jedini Sudac Pravedni! (Pon I. 3. sjedalan, gl. 2.)

Radosno započnimo presveto vrijeme posta. Zablistajmo svjetlim zrakama svetih zapovijedi Krista, Boga našega: sjajem ljubavi i blještavilom molitve, snagom prave hrabrosti i čistoćom svetosti! Odjeveni tako haljinom svjetla, pohitimo prema svetom Uskrsnuću trećega dana koje svijet obasjava slavom vječnoga života! (pon 5., 2. sjedalan, gl. 3.)

Ovo je najljepše vrijeme godine! Osvanuo je preslavni dan posta i odricanja. Pohitimo se, braćo, očistiti kako bismo se pojavili čisti pred Stvorcem svojim te imali udjela u njegovoj ljepoti, po molitvama one koja ga je rodila, jedine čiste Bogomajke!

Premda sam zemaljsko stvorenje usuđujem se nazvati Ocem, tebe Stvoritelja. Imam udjela u tvom obličju premda sam iznevjerio svoje sinovstvo živeći grešno i zaboravno rasipajući bogatstvo tvojih darova. I da me ne odbaciš, poslao si svoga Jedinorođenoga Sina da poradi mene na križu tijelom smrt okusi. Ne odbaci me sada već me pomiluj i k sebi privedi, Čovjekoljupče.

„Postimo zato da bismo mogli čitavoga sebe predati duhovnom životu i da se distanciramo od svjetovnih stvari. Onaj dakle tko doista ne može bez hrane iz opravdanih razloga, neka udvostruči milostinju, molitvu i s većom revnošću sudjeluje u svetim službama... neka se izmiri sa svim svojim neprijateljima i neka se kloni svakoga zla“.

Zašto u Vatikanu žele iskorijeniti tradicionalnu misu baš iz župne crkve?

Papa Franjo objavio je reskript vezan uz motu proprio “Traditionis custodes”, u kojem pojašnjava da biskupi moraju dobiti odobrenje Svete Stolice prije nego što daju dopuštenje da se župne crkve koriste za euharistijska slavlja s pretkoncilskim obredom i prije nego što dopuste svećenicima, zaređenima nakon 16. srpnja. 2021. godine, koristiti Rimski misal iz 1962.

Kako prenosi Vatican News, Sveti Otac je time nedvosmisleno ponovio dvije točke iz motuproprija Traditionis custodes kojima su redefinirane norme vezane za uporabu Rimskog misala iz 1962. godine.

Zašto su se iz Vatikana namjerili baš na župne crkve i njihove pripadajuće zajednice, te novoređene svećenike u želji da ograniče slavljenje svete mise po starom obredu?

Odgovor je jednostavan. Jer po župama u predgrađima broj redovitih misa koje se slave po tradicionalnom obredu najviše organski raste, obuhvačajući sve veći broj svećenika i vjernika, baš kako je i papa Benedikt zamislio kada je objavio Summorum Pontificum.

Ovaj fenomen se možda ne vidi u Hrvatskoj, iz razloga u koje ne želim sada ulaziti, ali kako sam trenutno u posjetu Australiji, precizno u Melbourne, mogu svjedočiti koliki je porast broja redovitih tradicionalnih misa zabilježen u posljednjih deset godina, otkada sam zadnji put posjetio ovaj grad.

Naime, u jednoj nadbiskupiji koja je po broju nominalnih katolika slična Zagrebačkoj, tradicionalne mise se moglo naći na petnaestak mjesta, odnosno župa (u međuvremenu je biskup uklonio mise u pet župa, kako bi barem djelomično pristao na zahtjeve proizlažle iz motu proprio Traditionis custodes).

Evidentno je kako su mladi svećenici brzo preuzimali župe i dosad su bez prepreke uključivali u dnevni raspored barem jednu misu po starom obredu. Mogu svjedočiti da su ove mise dobro primljene kod župljana jer su te mise prilično popunjena – i to u crkvama u predgrađima gdje nikad nisam mogao ni zamisliti da bi TLM bio tako lijepo prihvaćen među tkz. običnim pukom. Zanimljivo je svjedočiti širokom spektru vjernika koji pohađaju tradicionalnu misu po ovim župama, a možda najupečatljivi je broj doseljenika koji ova misa privlači. Broj vjernika iz Azije, odnosno od Indije i Sri Lanke do Filipina sa jedne strane sve do migranata iz Afrike.

A nakon predivne latinske mise (slika) uz Mozartov Requiem za pokojnog papu Benedikta XVI., prišao nam je jedan mladi par i upitao čija je ovo crkva. Radilo se o koptskim kršćanima, koji su privučeni glazbom ušli i toliko bili oduševljeni obredom i vjerom prisutnih da su poželjeli ponovo doći. I oni su našli nadahnuće u misi koju nam Vatikan sada želi oduzeti.

Već imaju spremljene zakone da svaki protest ispred klinike za abortus na javno prostoru će se kažnjavati.
UK je već to uvela.

Crno se piše tradicionalnim katolicima na zapadu kao mnogim drugim.

Drugi dio dokumentarnog serijala “Sveta Misa svih vremena” dostupan na hrvatskom jeziku

https://tradicionalnamisa.com/drugi-dio ... om-jeziku/

https://www.youtube.com/watch?v=8y1cABh ... assTRILOGY

Ne znam jel u pisanoj ljudskoj povijesti zabilježena ovakva globalna dehumanizacija kao što je današnja, odnosi se na djecu.
Uvijek se dehumaniziralo neki narod, pleme , političku misao i slično koja ja ugrožavala nečiji teritorij, način života itd. Npr nama blisko u SFRJ- unutranj i vanjski neprijatelji bla bla bla.
Danas se dehumanizira djecu, bez obzira kojem narodu, religiji, spolu bi pripadali svojim rođenjem.
I što je najgore označuje ih se uništavateljem našeg planeta, znači globalni neprijatelj. Jedini krimen im je što će rođenjem udisati zrak. I sve pod plaštem znanosti. To mi je jezivo.
Pobačaja ej bilo i bit će to je činjenica. Teško je to zaustaviti, uvijek je bilo i bit će obitelji koje zbog financijskih, zdravstvenih razloga ne mogu ili misle da ne mogu imati još jedno dijete, ili cura koje dečki ostave u trudnoći i slično.
No ne znam jel se ikada vodila ovakva kampanja za pobačaje. Skoro svaki transparent, novinski članak itd. vrišti to je ženino pravo. Kao žena s tim se ne slažem. Takvim stavom ženama daju prava ali isto tako sva odgovornost pada isključivo na žene i muškarci prolaze lišo.
Najbolja ilustracija toga je nedavni slučaj Mirele ne mogu se sjetiti kako se preziva. Ženu su razvlačili po medijima, organizirali prosvjede podrške istoj. A muž se nigdje nije pojavio, nigdje ga nisu spomenuli, ne znamo ni njegovo ime.
Žena je cijelo vrijeme javnosti bila izložena sama.
Kakvu poruku šalju mladim curama i dečkima?
Radite što želite, pa ako se nešto neželjeno i desi liječnici će to riješiti. No nigdje niti jednog članka o tome hoće li nekome poslije proraditi savjest, hoće li osjećati krivnju, kako će se s tim nositi.
Pobačaj su sveli doslovno na vađenje zuba.
I još sudskim putem zabranjuju upozorenja da to nije banalan čin.

Ako im roditelji nisu oblikovali karakter, odgojili ih kako Bog zapovijeda, nadrljali su...

nihilizam je logični slijed postrtranscedentalnog društva.

neki za današnji svijet kažu da je postreligijski, ja se ne slažem. Samtram da je transcedentalna religija, okrenuta onostranom, zamijenjena sekularnom, ideološkom religijom. ili više njih.

no, sekularne religije nemaju zapravo nikakvu svrhu za ponuditi na dubljoj, filozofskoj razini, pa ni metafizičkoj.

i stoga je logično da će u svijetu kojem je onostrano nepoznato i strano, tuđe i nebitno, nihilizam prevladati. Imaš samo ovaj mali, kratki, besmisleni i beznačajni život, i jedino logično u takvom svjetonazoru je da ga podrediš hedonizmu do maksimuma. sve je drugo zapravo gubljenje vremena. pa i djeca.

briga za "planet" je posebna vrsta ispraznosti zapravo, lažna emocionalnost koja treba zamijeniti stvarni religijski žar, onima kojima nihilistička stvarnost stvara preduboke duhovne i emocionalne praznine, pa ih moraju nečime ispuniti.

Poznato je da je Franjo osvetoljubiv

Nadbiskup Georg Gänswein (66) ne zna što će raditi u budućnosti: "Novi zadatak koji me čeka još mi nije poznat", rekao je Gänswein u utorak navečer u Münchenu (Kna.de).

Franjo ga je primio u subotu i rekao da "nije donio nikakvu odluku" o njegovoj osobi. Još mu treba "neko vrijeme".