I ta masa skandira:- TITO, TITO, TITO...!

Sarajevo je uvijek živjelo u nekim svojim paralelnim svjetovima.

"Družeee Titooo mi tiii se...."
Zadnji pokušaj muslimana da završe u Jugoslaviji.

Riječ koketiranje nisam nijednom uporabio u knjizi, ali sam naveo dokumente
koji pokazuju da je do 26. travnja, kad su ga u Skopju Adžić i Kostić
grubo suočili sa stvarnošću, Izetbegović izbjegavao otvorenu konfrontaciju
s JNA, a potom okrenuo ploču kad je napokon shvatio da od transformacije
JNA koju je vrh SDA očekivao nema ništa. Na tom je sastanku Izetbegović
Adžića i Kostića obavijestio da je samo on brana koja sprječava da ne dođe
do saveza Muslimana s Hrvatima. Izrazio je bojazan da će se, ako se JNA ne
transformira u zajedničku vojsku BiH, bez obzira na njega stvoriti „nehotično
muslimansko-hrvatski savez”. Takav savez za njega je bio „pomalo” neprirod-
na koalicija s Hrvatskom.39 Nakon toga Izetbegović se nevoljko okreće Zagrebu
i 21. srpnja 1992. potpisuje čuveni Sporazum o prijateljstvu i suradnji, koji se
proglašava aktom savezništva, a koji uopće ne spominje u svojim sjećanjima,
što pokazuje koliko mu je bio bitan, a što očito ide u njegovu sferu shvaćanja
strategije i taktike. Da stvar za muslimansku stranu bude još gora, u Sarajevo
je 7. listopada u zgradu u kojoj je do 4. travnja stolovalo Predsjedništvo SR BiH
stigao zapovjednik HVO-a brigadir Milivoj Petković sa skupinom suradnika, a
načelnik muslimanskoga Štaba Vrhovne komande Sefer Halilović nije se želio
sresti s njim uz komentar da ne želi razgovarati s ustašama.40

Politika povijesti ili politika laži – povodom
jednoga prikaza u Preporodovu Journalu
DAVOR MARIJAN
https://hrcak.srce.hr/246367

Kad se već izrugivao pojmu legitimiteta na način na kojem bi mu i zagriženi
komunisti čestitali, Izetbegović, inače pravnik po struci, na isti se način
igrao i sa sferom legalnoga. Ništa u toj sferi nije usporedivo s odlukom o mobilizaciji
Teritorijalne obrane (TO) 4. travnja 1992. godine. U trenutku kad
Predsjedništvo SR BiH donosi odluku o mobilizaciji dijela snaga Teritorijalne
obrane, BiH je još formalno u SFRJ i to je potpuno nelegalan čin, koji JNA
koristi za optužbe da Izetbegović izaziva rat. Paradoks je da bi vješt pravnik
vjerojatno na tome dokazao da su pravno gledano Muslimani počeli rat protiv
JNA, a ne obrnuto, što je naravno činjenični nonsens. To je bio povod Srbima
za potpuno napuštanje tijela vlasti, komandantu Republičkoga štaba TO da
protestira zbog toga čina, kao i za preuzimanje zgrade štaba od muslimanske
(para)vojske, a JNA da posve „legalno” dobije opravdanje za mobilizaciju svoje
pričuve. To je doista sfera „crnog humora”, no Izetbegović do kraja travnja
1992. nije dovodio u pitanje legitimitet JNA iako samo političkim slijepcima
nije bilo jasno da je ona srpska vojska. Čak i kad je BiH deklarativno priznata,
Izetbegović i dalje dogovara aranžmane s JNA sve dok ga 26. travnja u Skopju
Blagoje Adžić i Branko Kostić nisu grubo prizemljili. No, iracionalno je jaka
značajka A. Izetbegovića. Čak i u izjavi koju je dao nakon debakla u Skopju
Izetbegović izražava nadu da će se JNA možda „pretvoriti u bosansku armiju,
odnosno u oružane snage BiH”.7 Poanta je da je bošnjačka Teritorijalna
obrana, tj. Armija BiH jednako (ne)legalna koliko i ostali sudionici u ratu.
Naravno, priznati to u Sarajevu značilo bi samoubojstvo u socijalnom smislu,
no ipak bih od nekoga tko se predstavlja povjesničarem očekivao minimum
intelektualnoga poštenja, posebice kad proziva druge zbog navodno sličnih
postupaka.


Politika povijesti ili politika laži – povodom
jednoga prikaza u Preporodovu Journalu
DAVOR MARIJAN
https://hrcak.srce.hr/246367