Za opsežne planove ofenzive bila je nužna domobilizacija aktiviranih i mobilizacija ratnih postrojbi. Prema podacima pukovnika Sekulića, od 10. do 20. rujna 1991. mobilizirana je 91 ratna postrojba s prosječnim odzivom od 69%, uključujući i mirnodopski sastav.

U 1. vojnoj oblasti odziv u deset dana bio je 64%, u 3. vojnoj oblasti 70%, u Vojnopomorskoj oblasti 58% i u Ratnom zrakoplovstvu s protuzračnom obranom 6%.

Ukupno se na mobilizacijski poziv odazvalo 67% pozvanih, pa je ratna popuna postrojbi iznosila 73%. Paralelno s mobilizacijom otpuštani su isluženi novaci naraštaja “rujan-90”, što je još jedan od apsurda djelovanja JNA u završnici jugoslavenske krize.

Ipak, uza sve slabosti s mobilizacijom, JNA je pod oružjem, u usporedbi s Hrvatskom, imala respektabilnu silu. No na sastanku čelnika Srbije i Crne Gore i članova Predsjedništva SFRJ iz tih republika (S. Milošević, B. Jović, Momir Bulatović, Branko Kostić, Kadijević i Adžić), održanom 20. rujna, general Adžić je informirao da mobilizacija nije uspjela i da se mora “praviti redukovani plan”.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Operacija u istočnoj Hrvatskoj počela je 20. rujna, iako je planirano da počne dan poslije. Umjesto predviđenog forsiranja Bosuta i prolaza u dubinu Hrvatske, Gardijska je divizija do kraja rujna ratovala s hrvatskim selima u zahvatu prometnice Šid – Vinkovci, koju je uspjela potpuno staviti pod svoj nadzor. Od pridodanih snaga nije angažirana 80. motorizirana brigada, čije se ljudstvo, po svemu sudeći, razbježalo u istočnom Srijemu. Uz to je greškom bombardirana 2. proleterska gardijska mehanizirana brigada na dijelu od Tovarnika do Ilače, što je dovelo do izbacivanja iz stroja na desetak dana. Prva brigada divizije imala je problema s mobilizacijom, pa je divizija od borbenih postrojbi, uz pukove potpore, imala operativne dvije brigade, svoju 3. gardijsku proletersku mehaniziranu iz Požarevca i pridodanu 252. oklopnu iz Kraljeva, te odred “Šabac” iz sastava Teritorijalne obrane Srbije.

Sjeverna skupina, Novosadski korpus, također je imala problema poput Gardijske divizije. General Adžić na spomenutom je sastanku izvijestio da su se vojvođanske brigade razbježale, što se očito odnosilo na Novosadski korpus i TO Vojvodine. Na zatvorenoj sjednici Skupštine Srbije jedan od poslanika žalio se na slabu koordinaciju i međusobnu razmjenu vatre između vojvođanskih brigada TO, što je i dovelo do njihova rasula.

U zapadnoj Slavoniji Banjalučki je korpus prije zapovijedi za operaciju 16.rujna spojio snage s područja Stare Gradiške s pobunjenim Srbima i borbenom skupinom 265. mehanizirane brigade u Dubovcu i Okučanima. Slabije snage korpusa izvele su 21. rujna demonstrativni napad i izbile do padina Papuka i crte Gornji Bogićevci – Zabrdo – Donji Bogićevci.69 Korpusu je 19. rujna pridodana borbena skupina 265. mehanizirane brigade u Okučanima, a 21. rujna i baterija samohodnih višecijevnih lansera raketa 128 mm M-77 Oganj 150. mješovite artiljerijske brigade iz Vranja, koja je stigla nakon 23. rujna.70 Do 23. rujna u sastav korpusa ušle su 169. i 130. motorizirana brigada.71 Korpus je 130. motoriziranu brigadu prihvatio u fazi raspada. Njezin je komandant 29. rujna izvijestio Komandu Banjalučkog korpusa da brigada nije sposobna izvršiti zadatak jer je ostala na Komandi i s dijelom potpore i jednim bataljunom od oko 280 ljudi. Izvještaj je Komanda korpusa proslijedila u Generalštab OS SFRJ s komentarom da su vojnici brigade u “Bos. Krajini dočekani sa cvećem a ispraćeni kao izdajnici” i da su oni koji odlaze razoružani.

Prema direktivi 1. vojne oblasti od 19. rujna, 169. motorizirana brigada poslana je u Hrvatsku Kostajnicu, u sastav 5. vojne oblasti. Brigada je u Kostajnicu stigla 21. rujna i potom se istog dana premjestila u Zalužane kod Banje Luke, gdje je ostala do 28. rujna, kada je ponovno poslana u sastav 5. vojne oblasti.73 U sastav korpusa nije stigla ni 544. motorizirana brigada, koja je pridodana 5. vojnoj oblasti, odnosno Prvoj operativnoj grupi (OG-1) na Banovini.74 Jedino ojačanje koje je Banjalučki korpus “dobio” bilo je iz 10. partizanske divizije, koja se bez jedne brigade vratila u sastav korpusa jer se ljudstvo nije željelo boriti na Kordunu u sastavu 5. vojne oblasti.

Peta je vojna oblast do kraja rujna značajno izmijenila fizionomiju i borbeni položaj.

Snage na Banovini uspjele su 21. rujna osvojiti Petrinju, što je bio najveći uspjeh oblasti u ratu. No u danima koji su slijedili predala se glavnina 32. korpusa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kao i dio snaga u zagrebačkoj regiji. Oblast je ojačana 544. motoriziranom brigadom iz Šapca, prvotno predviđenom za Banjalučki korpus. Nakon nekoliko dana dvoumljenja od Banjalučkog je korpusa dobila 169. motoriziranu brigadu iz Loznice. Na Banovinu je nakon mobilizacije iz Banje Luke poslana i 389. raketna artiljerijska brigada naoružana raketama zemlja-zemlja.
Ojačavanje 10. partizanskom divizijom Banjalučkog korpusa nije uspjelo. Komanda divizije s prištabnim postrojbama i 11. partizanskom brigadom vratila se u sastav korpusa, a 6. partizanska brigada je ostala.

Sve snage JNA i pobunjenih Srba na Kordunu i Banovini združene su pod komandom OG-1. Komanda Grupe formirana je 23. rujna od ljudstva iz Centra visokih vojnih škola JNA i 25. rujna dovedena na teren. Odluka za napad napisana je 28. rujna “u skladu s direktivom i najnovijim razvojem situacije”. Okružene snage trebale su braniti vojarne i ostale objekte, a slobodne su snage u 6 sati 29. rujna trebale biti spremne za “aktivna dejstva”, s tim da će se “početak borbenih dejstava … posebno narediti”

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Desetak dana trebalo je JNA i TO Srbije da se nakon propasti strategijske ofenzive 20.–21. rujna prestroje i pripreme za nove napade. Koristila im je Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 713 od 25. rujna 1991., kojom je uvedena zabrana prodaje oružja Jugoslaviji.

U razdoblju od 20. rujna do kraja mjeseca napravljene su značajne promjene u sustavu zapovijedanja. U Beogradu je formirana Komanda Prve operativne grupe i poslana u Hrvatsku da zapovijeda snagama JNA i pobunjenim Srbima na Banovini i Kordunu.

Operativna grupa u istočnoj Hercegovini preimenovana je u Drugu operativnu grupu i najkasnije 26. rujna stavljena pod izravno zapovjedništvo Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, odnosno Štab Vrhovne komande. U istom je razdoblju i Banjalučki korpus izdvojen iz sastava 1. vojne oblasti i stavljen pod zapovjedništvo Štaba Vrhovne komande.86 Točka na i stavljena je 30. rujna u Beogradu na sastanku članova Štaba Vrhovne komande sa zapovjednicima strategijskih i operativnih sastava koji su sredinom rujna krenuli u stvaranje nove države srpskog naroda. Adžić ih je upoznao sa stanjem u JNA i korekcijama ratnog plana. Odluka je glasila: “Preći u ofanzivno-defanzivna dejstva, sa ciljem: ostvariti blokadu delova Hrvatske, naneti odlučan poraz ustaškim snagama u Dalmaciji i istočnoj Hrvatskoj, a zatim vatrenim udarima po vitalnim objektima Hrvatske prisiliti vrhovništvo da omogući izvlačenje naših snaga na liniji koja je omeđena ugroženim narodima.”

Reducirani plan počeo se provoditi od 30. rujna do 4. listopada. Prva je na udaru bila istočna Hrvatska. Snage JNA, TO Srbije i pobunjenih Srba potpuno su prestrojene, a zadatak u odnosu na Direktivu komandanta 1. vojne oblasti od 19. rujna 1991. potpuno promijenjen. Umjesto na prodor u dubinu, težište djelovanja stavljeno je na širenje već okupiranog područja. Glavna meta postao je Vukovar, koji je JNA morala osvojiti da bi postigla kakvu-takvu kompaktnost osvojenog područja.

...

Dok je JNA s pomagačima izvodila reduciranu napadnu operaciju, srbijansko je vrhovništvo zaključilo da rat treba privesti kraju. Na sjednici dijela članova Predsjedništva SFRJ i S. Miloševića 5. listopada 1991. Kadijević je tražio opću mobilizaciju, premda je nekoliko dana prije tvrdio da je “za konačan uspeh” dostatno još šest brigada s 30 000 ljudi. Milošević i Jović su odbili prijedlog, a Jović je tražio da se razradi koncept mirovne inicijative kombiniran s koncepcijom sile “radi odvraćanja od rata i prelaska na političko rešenje”.

Dan poslije Milošević i Jović odlučili su da ne idu “na ratnu opciju u meri koja nije potrebna i da ginemo za ono što možemo da postignemo pregovorima”. Prihvatili su zahtjev ministara Europske zajednice o prekidu vatre “sa ciljem da kasarne u Hrvatskoj oslobodimo i deblokiramo bez žrtava, a da vojsku orjentišemo na odbranu već oslobođene teritorije. Bez obzira što vojska misli”. Popodne istoga dana Predsjedništvo SFRJ je “donelo takvu odluku i ovlastilo vojsku da pregovara o njenoj realizaciji”. Predsjedništvo je najavilo prekid vatre od strane JNA, ali je tražilo jamstvo Europske zajednice da će to napraviti i Hrvatska. Zahtijevalo je i da se do ponoći 8. listopada deblokiraju garnizoni JNA i omogući izvlačenje ljudstva i opreme, prijeteći da će u suprotnom JNA “nastaviti započetu operaciju oslobađanja garnizona u Republici Hrvatskoj”.

Bio je to uvod u duge pregovore oko izvlačenja JNA iz Hrvatske. Kontinuirano izvlačenje počelo je nakon što je JNA osvojila Vukovar.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

JNA je poduzimala mjere da oružjem razriješi stanje u Hrvatskoj. Do ljeta 1991. namjeravala je relativno slabijim snagama srušiti hrvatsko rukovodstvo. U tom je razdoblju djelovala po modificiranim načelima uporabe snaga u izvanrednim prilikama.

Od ljeta 1991., zbog brzog narastanja hrvatske oružane sile, bila je sve izglednija opcija ratnog plana, a to je značilo uporabu osjetno jačih snaga nego do tada. Postupna mobilizacija i demobilizacija počela je u svibnju 1991., a potom je ponovljena krajem lipnja i sredinom rujna. Ta igra toplo-hladno negativno je djelovala na mobilizaciju u Srbiji.

U trećoj mobilizaciji snaga 1. vojne oblasti u rujnu 1991. popuna postrojbi bila je u prosjeku 70–75%.

Na mobilizacijski poziv nije se odazvalo oko 50% pozvanih koji su imali ratni raspored, pa je zamjena tražena u Teritorijalnoj obrani i općinskim pričuvama. Tako je velik dio postrojbi bio popunjen vojnicima neodgovarajućih vojnih specijalnosti. Taj je problem bio izravna posljedica prethodnih dviju mobilizacija (u svibnju i lipnju), koje su imale veći odziv, ali je nedjelovanje, odnosno nepostojanje konkretnog zadatka, utjecalo na to da se dio pričuvnika nije htio ponovno odazvati.

Druga velika slabost bila je nedoraslost oficirskog kadra JNA, posebice u ratnim postrojbama, koje su u miru bile minimalno popunjene. Ipak je po ovome najveća slabost bila u samom vrhu JNA, koji je slabo predviđao stanje i procjenjivao situaciju. Oni su doslovce odustali od operacije čim se mobilizacija nije kretala onako kako se očekivalo. No čak je i takva JNA bila neusporedivo jača od Hrvatske vojske koja se stvarala. Propast mobilizacije i slabosti u zapovijedanju u startu su otklonile namjeru vojnog vrha da u Hrvatskoj ide do kraja i rušenja hrvatskog rukovodstva. Praktično prije no što je operacija počela, general Adžić priznao je 20. rujna da je propala i da treba raditi modificirani plan. Do izrade plana proteklo je deset dana, a to je vrijeme u kojem je po prvotnom planu JNA trebala dobiti rat.

Tijekom tog razdoblja hrvatske su snage završile zarobljavanje Varaždinskog korpusa i drugih postrojbi JNA i odnos snaga više nije bio ni izbliza povoljan kao prije 20. rujna. Za deset dana JNA se pripremila za novi, reducirani plan, koji ni kao takav nije realiziran prema očekivanjima, pa je srbijansko vrhovništvo 6. listopada odlučilo da se rat privede kraju.

Ono je bilo zadovoljno onime što je imalo, a u učinkovitost JNA očito nije vjerovalo. S iznimkom Vukovara i Dubrovnika, borbe su nastavljene na razini taktike, za pojedina sela i uzvisine. Do primirja koje je potpisano 2. siječnja 1992. u Sarajevu JNA nije imala nijedan operativni uspjeh. Najviše vremena potrošila je na osvajanje Vukovara, no to nije bio uspjeh operativne razine. Od borbi za Vukovar poslije su službena srpska i neslužbena hrvatska strana napravile ključnu točku 1991. godine.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Da ironija bude veća, upravo su se u ovom periodu Kadijević i Adžić okrenuli ka podršci još izrazitijoj srpskoj nacionalnoj vojnoj organizaciji i strategiji od onih koje je podržavalo samo srpsko rukovodstvo. Jer, dok su Milošević i Jović vodili računa da se pred domaćom i međunarodnom javnošću moraju bar predstaviti kao neko ko se bori za odbranu Jugoslavije, Kadijević i Adžić su stvari posmatrali iz čisto vojničke perspektive.

Naime, mobilizacija Srba nije bila zadovoljavajuća, jer sastav i ratni ciljevi JNA nisu bili jasno pro-srpski. Jović zapisuje 24. septembra: “Veljko, potom, zaključuje: Vojska će izgubiti rat protiv Hrvatske ako se ne osigura motivacija i uspeh mobilizacije. To se ne može s polulegalitetom Jugoslavije; Srbija i Crna Gora treba da proglase vojsku svojom i da preuzmu komandu, financiranje, rat i sve drugo”. Međutim, srpski lideri su odgovorili da, “ne možemo prihvatiti zahtev da se vojska liši jugoslovenskog naziva. Time bi Srbija i Crna Gora potpuno izgubile sve prednosti, i političke i vojne, u postojećem sukobu i sporenju. Kako oni to misle da srpsko-crnogorska vojska vodi rat s Hrvatskom i da je porazi?!”

...

Ovo ukazuje na stepen uzajamnog nepoverenja rukovodstava Srbije i JNA sve vreme rata u Hrvatskoj. To se takođe videlo i povodom mobilizacije. Kadijević sam priznaje da je mobilizacija bila najslabija tačka vojnih napora JNA: “Neuspjeh mobilizacije i dezerterstvo zahtjevali su modifikovanje zadataka i ideje manevra zavrsne operacije JNA u Hrvatskoj”.

Izgleda da je za ovaj neuspeh odgovornim smatrao srpsko rukovodstvo, s obzirom da Jović 28. septembra beleži: “Pita, zašto Slobodan Milošević nikada nije javno istupio u korist vojske i mobilizacije” Kadijević je takođe, pitao srpskog lidera: “Zasto smo u Sloveniji izgubili ? Nisu Srbi hteli da idu u Sloveniju”.

Za razliku od rukovodstva JNA, srpsko rukovodstvo nije težilo ka potpunom vojnom porazu Hrvatske, već samo da cementira granice teritorija koje dobije dogovorno i pregovorima uz posredstvo međunarodne zajednice – stoga i nije pokazivalo razumevanje za želju JNA za eskalacijom rata

...

Ova kontrola je “formalno” uspostavljena 3. oktobra 1991, kad su tri srpska i jedan crnogorski član Predsedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) uzela na sebe pravo da deluju kao Predsedništvo SFRJ i komanduju JNA – donela odluku koju je prihvatio Generalštab JNA.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Opsežni planovi zapovjedništva 5. vojne oblasti pali su u vodu, u prvom redu zbog predaje 32. korpusa i blokadom glavnine snaga 10. i 13. korpusa, kao i slabim odzivom pričuvnika, kako u Srbiji, tako i u Bosanskoj krajini.

Od prodora 1. operativne grupe kroz Turopolje prema Zagrebu radi izvlačenja okruženih snaga 10. korpusa, nije bilo ništa. Grupa je uspjela izbiti na rijeku Kupe i do predgrađa Karlovca, što i nije bio velik uspjeh s obzirom na povoljan nacionalni sastav stanovništva na tom području. Pokušaji prodora prema Sisku, Mošćenici, Komarevu i Sunji nisu uspjeli, pa se u studenom crta razgraničenja ustalila.

Na centralnom i jugoistočnom dijelu 5. vojne oblasti borbi je bilo do pred kraj godine. S obzirom na to da je zapovjedništvo 13. korpusa iz Rijeke s glavninom postrojbi u Istri i Gorskom kotaru, odsječeno i okruženo od ostatka Korpusa, borbena djelovanja preuzeo je za južni dio Like 9. korpus, a za ostatak Like i dio Korduna ustrojena je 3. operativna grupa pod izravnim zapovjedništvom 5. vojne oblasti. Na tim je smjerovima JNA uz potporu lokalnih srpskih postrojbi do sredine studenoga, zauzimanjem Slunja i protjerivanjem Hrvata iz njega, zaokružila kompaktnu etničku sliku s većinskim srpskim stanovniπtvom.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Na sjevernodalmatinskom području borbena djelovanja vodio je 9. korpus uz pomoć lokalnih srpskih snaga. Zahvaljujući povoljnom smještaju glavnine snaga, Korpus je na vrijeme izvršio operativni razvoj. Bio je jedan od rijetkih operativnih sastava koji nije imao većih problema s ljudima jer je na vrijeme popunjen ljudstvom, dijelom sa svoga područja, dijelom iz Crne Gore, dok je najveća popuna, nekoliko tisuća pričuvnika bila iz Srbije, uglavnom iz Šumadije.

Uz to je pojačan s oklopnim i motoriziranim postrojbama iz 1. i 3. vojne oblasti. Do početka rujna korpus je “čišćenjem” sela Kijevo i Kruševo postigao povoljne uvjete za prenošenje agresije na jadranske gradove. Od početka listopada 9. korpus je agresivnim napadima, uz usklađeno djelovanje 8. vojnopomorskog sektora, 1. korpusa Ratnog zrakoplovstva, paravojnih i dobrovoljačkih postrojbi, bezobzirno “očistio” zaleđe Šibenika i Zadra.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Ratna mornarica OS SFRJ dala je svoj prilog 17. rujna 1991. uvođenjem pomorske blokade jadranskih luka i vatrenom potporom djelovanju postrojbi vojnopomorskih sektora i kopnene vojske s težištem u području gradova Dubrovnika, Splita, Zadra, Šibenika i Ploča.

Uz mornaricu, na jugu Hrvatske djelovale su i dvije operativne skupine federalne vojske. Zadaću djelovanja na smjeru Mostar-Split dobio je 37. užički korpus iz Srbije. Od 20. rujna dijelovi Korpusa počeli su zauzimati područje istočne i srednje Hercegovine. No, zbog slabog odziva pričuvnika njegova zadaća se pretvorila na osiguravanje aerodroma u Mostaru i zastrašivanje nesrpskog pučanstva na tom području. Istočno od 37. korpusa djelovale su snage 2. podgoričkog korpusa i 9. vojnopomorskog sektora Boka.

Njihovo djelovanje prema Dubrovniku koordinirala je Operativna grupa za južnu Hercegovinu i Dalmaciju, odnosno 2. operativna grupa. Napadna djelovanja na Dubrovnik počela su 1. listopada. Da je riječ o bezobzirnoj velikosrpskoj agresiji protiv svega hrvatskoga govori slučaj hrvatskoga sela Ravnog u istočnoj Hercegovini, koje je spaljeno, a stanovništvo protjerano.

Do 5. listopada “očišćena” je Prevlaka, a zatim je uslijedio pritisak i na Dubrovnik, koji je okružen i potpuno odsječen od Hrvatske. Po priznanju zapovjednika 2. operativne grupe generala Cokića, Republika Crna Gora dala mu je miliciju “za obezbeđivanje oslobođene teritorije”, koja je uz pričuvnike za federalnu vojsku dodatno pomagala.

Njegov nasljednik general pukovnik Pavle Strugar krajem listopada otvoreno je ponudio stanovništvu Dubrovnika iseljenje iz grada. Nakon πto takve ponude nisu urodile plodom, okruženi grad je napadnut topničkom vatrom čiji je vrhunac bio početkom prosinca 1991.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Velika operacija koju je zamislio generalštab JNA nije postigla predviđeni uspjeh. Kopnene snage JNA su u studenome zaustavljene, a potezi kao što je bio pokušaj zračnog atentata na Predsjednika Republike Hrvatske 7. listopada 1991. nisu donijeli očekivani uspjeh. Nakon djelomičnog realiziranja zadaća JNA, stvorena je svojevrsna pat pozicija koja je dugoročno išla protiv velikosrpskih interesa. Njezine napadne snage našle su se na domak zacrtanih ciljeva, ali bez snage da nastave s njihovom daljnjom realizacijom. Drugi, manji dio snaga koji je trebao sudjelovati prvoj skupini bio je malobrojan i okružen u hrvatskim gradovima.

Nakon predaje 32. korpusa realna je bila mogućnost da se Hrvatska vojska domogne i njihova oružja i krene u stratešku protuofenzivu. Hrvatskoj je strani problem bio što je dio potrebnih snaga morala angažirati na blokadi vojarni. Uspješna napadna djelovanja koja su u studenome i prosincu 1991. na pojedinim dijelovima ratišta izvele hrvatske snage, dala su do znanja da bi nastavak borbenih djelovanja mogao biti samo na srpsku štetu. JNA se slijedom tih događaja morala zadovoljiti ograničenim uspjehom, nadajući se da će mirovne snage Ujedinjenih naroda koje su dolazile na ratna područja osigurati njezine teritorijalne stečevine.

Kompromis je, uz pritisak međunarodne zajednice, riješen sporazumom od 22. listopada 1991. o premještanju preostalih snaga 5. vojne oblasti JNA s područja Hrvatske i ostavljanje hrvatskoj strani oduzetog oružja Teritorijalne obrane.

Proces premještanja završen je do 30. prosinca 1991. Nakon potpisivanja sporazuma o bezuvjetnom prekidu vatre u Sarajevu 2. siječnja 1992. između predstavnika Republike Hrvatske i Jugoslavenske narodne armije, osjetno su smanjena borbena djelovanja.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

JNA: 1. siječnja 1990., kopnena vojska je imala ovaj sastav:

– pet divizija KoV od čega 3 “B” i 2 “R” klasifikacije;
– 23 partizanske divizije “R” klasifikacije;

– 72 partizanske brigade “R” klasifikacije;
– 20 pješačkih brigada od èega 2 “A”, 10 “B” i 8 “R” klasifikacije;
– 17 pješačkih pukova od èega 5 “B” i 12 “R” klasifikacije;
– 7 brdskih brigada od čega 3 “B” i 4 “R” klasifikacije;
– 1 planinsku brigadu B” klasifikacije;
– 32 motorizirane brigade od čega 4 “A”, 21 “B” i 7 “R” klasifikacije;
– jedan motorizirani puk “R” klasifikacije;
– 2 brigade mornaričkog pješaštva “B” klasifikacije;
– jedan puk mornaričkog pješaštva “R” klasifikacije;
– Gardijsku motoriziranu brigadu “A” klasifikacije;
– 6 dopunskih pukova “R” klasifikacije;
– 14 nastavnih centara od čega 1 “A” i 13 “R” klasifikacije;
– 6 oklopnih brigada “B” klasifikacije;
– 11 mehaniziranih brigada od čega 7 “A”, 3 “B” i jedna “R” klasifikacije;
– 1 artiljerijsko-raketnu brigadu “B” klasifikacije;
– 6 mješovitih artiljerijskih brigada “B” klasifikacije;
– 20 mješovitih artiljerijskih pukova od čega 17 “B” i 3 “R” klasifikacije;
– 5 mješovitih protuoklopnih artiljerijskih brigada “B” klasifikacije;
– 21 mješoviti protuoklopni artiljerijski puk od čega 12 “B” i 9 “R” klasifikacije;
– 25 inženjerijskih pukova od čega 13 “B” i 12 “R” klasifikacije;
– 4 puka ABKO “A” klasifikacije;
– 6 srednjih samohodnih raketnih pukova PZO “A” klasifikacije;
– 19 lakih artiljerijskih pukova PZO od èega je 9 imalo “A”, 7 “B” i 3 “R”
klasifikaciju;
– 8 pukova veze “A” klasifikacije;
– 19 bataljuna vojne policije od čega 8 “A”, 8 “B” i 3 “R” klasifikacije;
– 8 diverzantskih odreda, od čega je 5 “A”, 2 “B” i 1 “R” klasifikacije;
– 33 granična odsjeka “A” klasifikacije;
– 2 granična bataljuna “A” klasifikacije;
– 15 dopunskih bataljuna “R” klasifikacije;
– dopunski planinski bataljun “R” klasifikacije;
– 10 topovski protuoklopnih artiljerijskih divizijuna “R” klasifikacije;
– 4 samohodna protuoklopna artiljerijska divizijuna “R” klasifikacije;
– 11 pontonirskih bataljuna od èega 2 “A”, 4 “B” i 5 “R” klasifikacije;
– 24 bataljuna veze od čega 14 “A”, 8 “B” i 2 “R” klasifikacije;
– 4 bataljuna elektronskog izviđanja “A” klasifikacije;
– bataljun za protuelektronsko djelovanje “A” klasifikacije;
– 2 centra za elektronsko izviđanje i osmatranje “A” klasifikacije;
– laki artiljerijski divizijun PZO “R” klasifikacije.

Ukupno je Kopneni dio JNA imao 28 divizija, 307 brigada i pukova (uključujući i
Riječnu ratnu flotilu “A” klasifikacije) i 135 samostalnih bataljuna-divizijuna.
____
Postrojbe “A” klasifikacije bile su popunjene od 60 do 100% po ratnom ustroju, postrojbe
“B” od 15 do 60% i postrojbe “R” do 15%. U postrojbama “A” klasifikacije bili su vojnici na
redovnom služenju vojnog roka. Po jugoslavenskoj doktrini takve su postrojbe bile spremne za
brzu uporabu i bez provedene mobilizacije.

Zbirno je to iznosilo 470 postrojbi od čega 71 “A”, 137 “B” i 219 “R” klasifikacije.

...

Privolom političkih struktura Armija je krenula u novi preustroj oružanih snaga pod nazivom “Jedinstvo”. Značajan dio priprema predviđen je, u planovima razvoja JNA, za period od 1985. do 1990. godine. Već tada je najavljena mogućnost ustrojavanja vojišta i korpusa pretežitog brigadnog sastava u svrhu “racionalizacije organizacije oružanih snaga i usavršavanja sistema rukovođenja i komandovanja”.

Planirano je smanjenje mirnodopske i ratne armije uz njeno istovremeno jačanje i modernizaciju. Ratnu armiju trebalo je smanjiti za oko 100.000 ljudi, a mirnodopsku za oko 30.000 ljudi i to zbog prelaska na dvanaesto mjesečni vojni rok. Do 1990. godine, brojno stanje ratne JNA trebalo je svesti na oko milijun ljudi ukidanjem pričuvnih postrojbi sa 58.000 ljudi i smanjenjem broja ljudi u nastavnim centrima za 40.000. Mirnodopska JNA trebala je brojati 299.057 osoba, od čega 186.000 vojnika, 48.266 djelatnih vojnih osoba, 8.552 kadeta, 50.639 građanskih osoba na službi u JNA i oko 5.600 vojnika po ugovoru. U odnosu na postojeće stanje, to je bilo povećanje profesionalnog kadra za 4.000 ljudi i odnosilo se na vojnike po ugovoru na određeno vrijeme.

(Davor Marijan, "Jedinstvo" - posljedni ustroj JNA)

Od cilog koncepta JNA jedino se TO pokazala ucinkovitom šta je koristilo republikama koje su se branile. Kao napadačka sila JNA se pokazala kao tigar od papira, totalno promašen koncept i ustroj. I još jedan dokaz kako je vojni rok bio loše osmišljen i 2 god se uglavnom nisu potrošile u nesto korisno. Zanimljivo kako se hrvatski JNA kadar koji je priša nama pokaza profesionalniji od srpskog di je baš bilo dosta blamaža od dočasnickog do najvisih kadrova. Jesu naši kadrovi napredovali bas zbog kvalitete dok su se srpski previse protezirali pa je tu došlo svega i svačega?

TO je bila vojska za sebe, zato su nas i razoružali, znali su da bi se više no supješno branili samo s tim teritorijalcima.

Negativna selekcija oficirskog kadra u JNA, posebno srbocrnogorskog, je jedna od presudnih stvari u proteklom ratu.

Srbi su imali jako malo kvalitetnih oficira. Jako malo.

Ovoj temi pripadaju svi videi onog serijala Rat prije rata.

Ima na Youtube.

Nisam npr zna da su Tuđman i Šušak trpali JNA sa Hrvatima planski kako bi je oslabili