Tragikomična su mi ova srpska izmišljanja o obrani a ne pobuni, o tome da su pri počela ubijanja Srba u mistima ka Vukovar i slično.
Pa Vukovar je bia grad di su Hrvati do kraja si zatomili hrvatstvo i do kraja zamaglili si pamet jugoslavenstvom.
https://slobodnadalmacija.hr/sd-plus/stil/spijunka-pavao-pavlicic-kako-sam-od-jugoslavena-postao-hrvat-135160Citat:
Jer, odrastao sam u Vukovaru, gdje je bilo pitanje pristojnosti da se svi pretvaramo kao da ne znamo tko je koje narodnosti i gdje smo se u školi – u rijetkim prilikama kad se za to pitalo – masovno izjašnjavali kao Jugoslaveni. Ja sam kao Jugoslaven i došao u Zagreb na studij, jer činilo mi se da svuda vrijedi ono što vrijedi u mome rodnom gradu: da nije dobro govoriti o narodnosti – ni svojoj ni tuđoj – jer to može izazvati samo nevolje.
...
Činilo mi se: ako se svatko od nas odrekne svoje posebnosti, svima će nam biti bolje. Zato se nisam mogao načuditi onim mojim kolegama na studiju koji su otvoreno izjavljivali da imaju problema s ćirilicom, ili da je čak i ne žele čitati: to je meni izgledalo ne samo kao glupost, nego i kao grijeh.
...
Nikad nisam ni s kim otvoreno razgovarao o tim pitanjima, ali s vremenom sam shvatio da to i nije potrebno, jer se i bez razgovora sve razumije. Ili bar da razumiju drugi, a ne razumijem ja: odjednom su me neki Srbi na fakultetu počeli smatrati za svoga, pa su mi čestitali pravoslavni Božić i Novu godinu. Tako sam uvidio da stvari nisu onako jednostavne kao što su se meni činile iz moje vukovarske, idealističke i pubertetske perspektive, i počeo sam o njima ozbiljnije razmišljati, pa i uviđati da u koječemu imam krivo.
Ali, bilo je dovoljno da za neki praznik odem u Vukovar, da se nađem sa starim društvom, da vidim svojega oca gdje čita “Večernje novosti” i sluša Radio Beograd (to je činio sve do 1991., pa su ga svejedno oni kojima se htio umiliti protjerali iz njegove kuće), i sve se opet vraćalo na početak: tonuo sam u mlaku vodu zavičajne zbunjenosti. Još i kad sam nosio u časopise svoje prve priče, morali su urednici iz njih trijebiti najupadljivije srbizme.
Dakako, s vremenom sam shvatio da je u drugim krajevima drugačije nego u mome Vukovaru, postao sam svjestan da nacionalno pitanje nije onako jednostavno kako se meni pričinjavalo. Vidio sam, uostalom, one strašne gastarbajterske vlakove što se oko Božića vraćaju iz Njemačke, vidio sam patnju tih ljudi i shvatio da su oni pretežno Hrvati, i da kod kuće nisu mogli naći posla, najčešće zato što je cijeli njihov kraj proglašen ustaškim.
Shvatio sam da su milicajci, kojih smo se tada jako bojali – jer bili su kadri uvući čovjeka u haustor i odbiti mu bubrege na pravdi Boga – također nešto drugo, a ne Hrvati. Počeo sam zapažati prezimena raznih direktora i rukovodilaca i pitati se o nacionalnom omjeru među njima. Slušao sam na svim onim studentskim sjedjeljkama o tome kako Hrvatska ima turizam i najjaču industriju, a od toga nema nikakve koristi.
Sve sam to znao i vidio i s vremenom sam počeo misliti svojom glavom, ali svejedno mi je svaki spomen Hrvatske kao nečega zasebnog i nečega vrijednog budio palucanje u dnu trbuha i izazivao onu mješavinu straha i užitka kao kad čovjek prvi put pije ili puši: zanima te da kušaš, ali si svjestan i mogućih posljedica.
A sve je govorilo da će posljedice ovdje biti mnogo veće nego užitak koji ih je izazvao: na svaki spomen nacionalne ravnopravnosti smjesta su se potezale teške riječi, kao nacionalizam, kontrarevolucija, tekovine NOB-a, bratstvo i jedinstvo, a tu je onda svaka diskusija prestajala. Zato je meni cijela ta hrvatska stvar izgledala kao nekakav sizifovski posao, koji možda ima plemenite ciljeve, ali je unaprijed osuđen na propast...