Vlasti Republike Hrvatska formirale su "nekoliko koncentracijskih logora u kojima su držali zatočene Bošnjake" (Omerdić, 1999: 308), koji su u njih prebacivani iz BiH ili su ih Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska uhitili na teritoriju BiH i Hrvatske. Glavni logori bili su smješteni na jadranskim otocima kako bi bili skriveni od međunarodnih organizacija. Zapovjedništvo 4. korpusa Armije BiH priopćilo je početkom listopada 1993. da je oko tisuću zatočenika iz Dretelja "odvedeno u konclogore na jadranske otoke koji su pod izravnom kontrolom Republike Hrvatske…" (309).

Omerdić precizira da su zatočenici iz hercegovačkih koncentracijskih logora smješteni u logor na otoku Obonjanu pokraj Šibenika, gdje su deportirani i civili i izbjeglice iz BiH.

"Svi oni su držani ovdje pod vedrim nebom". Premda su živjeli pod vedrim nebom, "noću su im policajci upadali u sobe i šatore i tjerali ih da pjevaju zločinačke pjesme. Jedan zatočenik pričao je kako su ga prisilili da pase travu" (309). Zapovjedništvo 4. korpusa Armije BiH objavilo je u kolovozu 1993. da je 450 Bošnjaka iz logora u Hercegovini deportirano u koncentracijski logor na otok Korčulu, a 527 Bošnjaka u logor na otok "Oguljen".8

Kako ne bi sve ostalo na otočnoj Hrvatskoj, koncentracijski logori osnovani su u Sisku, Lepoglavi i Istri. U sisački logor deportirani su Bošnjaci koji su "pohvatani po ulicama i kampovima Hrvatske", a "za njih su, naime, namijenili specijalni kafez koji spuštaju u rijeku Savu sa zatočenikom u njemu, a nakon desetak minuta utopljenika izbacuju u rijeku koja ga odnosi ko zna gdje" (310-311). U logorima u Istri bili su, čini se, zatočeni Bošnjaci iz neumskih sela. Omerdić sažimlje svoje izvješće o hrvatskima koncentracijskim logorima: "Hrvatska vojska i HVO su sve Bošnjake izvrgnuli nezapamćenom teroru. Nekoliko desetina Tucakovića, Hajdarevića, Sefa, Bakšića i drugih do kraja će pamtiti džehennemske patnje Gabele, Dretelja, Heliodroma, Korčule i Istre" (311).

Tako je 1993. Hrvatska odlučila aktivirat hotele za turističke svrhe. Te su godine turisti se pojavili, iznenađujuće. I tako Hrvatska odluči primistit Muslimane iz hotela na obali i otocima u šatorska naselja. Pa se uzbunili niki bilosvitski ser**nje iz Nimačke i drugdi šta ih primišćamo ondi. Valjda je Hrvatska ugrozila njihova prava na sobu s pogledon na more. Nitko od otih kritizera iz svita nije reka "dovedite ih kod nas".

Sad govoridu da su to bili koncentracijski logori. Nezahvalnici.

Tribali smo ih odmah sve umisto u hotele na obali i otociman smistit u tvorničke hale propalih poduzeća šta su bila blizu bojišnice, u stambene kontejnere ili odmah sve pod šator. Ali u planinu u zabit, ili blizu rike di su poplave i komarci za poludit. Pa ih tako smistit n.pr. kod Gospića, Siska, Turnja, Slavonskog Broda...

Evo malo i kako su izgledala ta privođenja Muslimana. Nakon dolaska UNPROFOR-a, povukli su nas sa linije u bazu. A situacija u BiH se intenzivirala. Nakon nekog vremena VP HV-a, počela je privoditi Muslimane sa kolodvora ili gdje bi ih već našli. Kako bi ratovali za ABiH. I scene su bile pomalo komične. Dovedu ih nama u dvoranu (6-7) i oni zapomažu i urliču: "Ubij me! Ubij me! Ja tamo ne idem!" I tsl. Mi i VP smo im se smijali, a VP doberman se od svega toga zbunio i skočio na biljarski stol.
Naravno, kako je za te likove koji su bili na korak od Slovenije (Austrije, Njemačke...) to bilo bolno razočarenje, frustracija i sigurno su se zbog toga kasnije osvetili - Hrvatima.