Baš se vidi antikršćansko držanje Zapada. Masoni. Radije imaju muslimansku transverzalu kroz kršćanske zemje nego da su formirali ondi tri kršćanske države u strateškon četverokutu od Sridozemja (Cilicija) - Crno more (Pont) - Kavkaz - Gornja Mezopotamija.
Armenija, Asirija, Pontska Grčka.

Pridratna razdioba Asiraca i Kaldejaca u osmanskoj državi. Zemjovid je na mirovnoj konferenciji 1919. podnila velesilaman asirsko-kaldejsko izaslanstvo. Prikazani su vilajeti i sandžaci. Kolure označajedu više od 50%, 30% - 40%, 20% - 30%, 10% - 20%, 5% - 10%.


Ovo su zahtivali za neovisnu asirsko-kaldejsku državu 1919.


Ove zapadnoeuropske velesile su stvarno tribali obisit za jaja.

Paint verzija stare njemačke karte, s tim da su Bunjevci ubrojani u Srbe.

Vinovo - Dalmatinska Zagora
5. prosinca 2012. ·
Zagora je vrlo čest toponim u hrvatskom jeziku, a najčešće se definira kao prostor koji ne graniči direktno s morem, ali ga klimatski elementi, zatim djelomično vegetacija i kultura tla, neposredna blizina morskih luka kojima neprestano gravitira stanovništvo, povezuju s primorjem.

Dalmatinsku zagoru čini područje iza priobalnih grebena: Vilaja (730 m), Opor (650 m), Kozjak (780 m), Mosor (1330 m), Omiška Dinara (864 m), Biokovo (1762 m), Rilić (1155 m). Sjevernu mu granicu čini Dinara, zapadnu rijeka Krka, a istočnu istočni rub Imotskoga polja, Rastoka i Vrgorskoga jezera. Pojedini autori istočnu granicu pomiču sve do Neretve. Tako obuhvaćena Dalmatinska zagora ima nekoliko manjih cjelina. To su Drniška, Kninska, Vrlička, Sinjska, Imotska, Vrgorska, Poljička ili Omiška zagora, te Zagora u najužem smislu.

Drniška, Kninska, Vrlička, Sinjska, Imotska i Vrgorska zagora dobile su nazive po vodećim istoimenim naseljima s raznolikim središnjim funkcijama. Ta se područja često nazivaju i krajinama, što je bilo mnogostruko opravdano, jer su zaista dijelom XVIII. i XIX. stoljeća to bila krajiška područja između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva koji su dugo gospodarili tim i susjednim predjelima.

Posebnu cjelinu Dalmatinske zagore čini Zagora u užem smislu, koja se uglavnom podudara s prostorom između Trtra, Vilaje, Opora i Kozjaka na jugu te Moseća na sjeveru. Istočne i zapadne granice Zagore u užem smislu nisu toliko orografski istaknute i uglavnom se podudaraju s političkim granicama pojedinih općina. Za taj se prostor u ranijim razdobljima koristilo i ime Zagorje, ali se u novijem periodu uglavnom koristi naziv Zagora. To ime za razliku od imena Dalmatinska zagora ima dugu tradiciju. Zagora je krajem 11. stoljeća bila posebna starohrvatska župa, a obuhvaćala je prostor od Moseća do Kozjaka i Trtra te od Konjevrata i Žitnića na sjeverozapadu do Dugobaba i Radošića na jugoistoku. Stanovnici tako ograničenog prostora, posebno u ranijim razdobljima s manje efikasnim sredstvima javnog priopćavanja, svoj kraj ne bi nazvali Dalmatinskom zagorom nego samo Zagorom, a za sebe bi rekli da su Zagorani ili Zagoranci. I većina mlađih vjerojatno bi se nazvali Zagoranima, ali bi zbog snažnijeg utjecaja suvremenih medija pri imenovanju prostora koristili i varijantu Dalmatinska zagora. S jednakom sigurnošću može se tvrditi da bi žitelji Drniša, Imotskog, Knina, Sinja, Vrgorca ili Vrlike za svoje gradove rekli da se nalaze u Dalmatinskoj zagori, ali bi u isticanju zavičajne pripadnosti ovisno o mjestu rođenja ili življenja s ponosom naglašavali svoju drnišku ili petropoljsku, imotsku, kninsku, poljičku, sinjsku, vrgorsku ili vrličku pripadnost.

Ogorska i zagorska sela uglavnom su pripadala općinama Muć, Lećevica i Unešić, čija su sjedišta bila u istoimenim naseljima. Spomenuta općinska središta, za razliku od ostalih središnjih naselja u Dalmatinskoj zagori, nisu se bitno razlikovala od ostalih naselja po izgledu niti su uspjela razviti značajnije proizvodne, zdravstvene, školske, sudske i sl. središnje funkcije. Ona su u takvim okolnostima, kao i sela koja su im pripadala, u pojedinim razdobljima i funkcijama bila usmjerena prema primorskim središtima Splitu, Trogiru ili Šibeniku. U skladu s time govorilo se o Splitskoj, Trogirskoj ili Šibenskoj zagori.

Ipak, posebno treba naglasiti ulogu Splita koji je kroz dugo razdoblje bio sjedište ili središte okruga, pokrajine, kotara ili općine, kojem su prema tadašnjoj upravno političkoj podjeli pripadale manje zagorske općine i njihova sela. Zakonom o teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske iz 1962. godine splitskoj je općini pripojeno četrdesetak zagorskih naselja koja su prije toga uglavnom pripadala općinama Muć i Lećevica. Zbog tog pripajanja, kao i sve naglašenijeg razvoja Splita i njegovih središnjih funkcija koje su vrlo intenzivno prožimale i zagorska sela sve se češće počeo koristiti i pojam Splitska zagora, pa time i formalno pravno izdvajanje Splitske zagore kao zasebne cjeline.

(prof.dr.sc. Mate Matas - kladnjice.com)