Valjda je licno iskustvo jači argument od piskaranja kojekakvih novinara u pokušaju.

Obzirom da patrijarh Irinej “ne zna” što se to dogodilo tijekom hrvatskog Domovinskoga rata (a Pupovac mu to sigurno nije želio reći!) onda je red da mu to kažemo mi, koji smo ovako ili onako sudjelovali u oslobođenju hrvatske Domovine. Dakle, svih tih razaranja ne bi bilo da Srbija, Crna Gora, zločinačka JNA i domaće izdajice nisu izvršile agresiju na Republiku Hrvatsku, da je nisu željeli pokoriti kao što su to radili Brozovi partizani, poglavito nakon II. svjetskog rata, s hrvatskim narodom u Bleiburgu. A kad su već napali, kukavički, podlo i svim raspoloživim vojnim arsenalom, mi smo se, gospodine Irinej, morali braniti. I obranili smo se od toga četničkog zla. Istina, u tom košmaru, na žalost, stradala je i poneka srpska pravoslavna crkva, ali na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata. Kršćanske crkve stradale su u Vukovaru, Kninu, Voćinu, Dubrovniku, Kijevu, Badanju (župa Drniš) i da ne nabrajamo dalje, jer od svih tih katoličkih crkava ostao je samo – kamen. Koliko su samo crkava uništili pobunjeni Srbi i zločinačka JNA u Karlovačkom dekanatu? Pravoslavnih crkava u ovom je ratu ukupno oštećeno oko tridesetak, što je za osudu, ali mora se znati da su u većini njih pobunjeni Srbi držali skladište municije i ostalog vojnog materijala. Srbi su vukovarski franjevački samostan i samostansku crkvu sv. Filipa i Jakova potpuno razorili, a inventar opljačkali i uništili. U tom gradu-junaka srpski su četnici (zar ne gospodine Pupovac?) uništili čak i nekoliko groblja, samo za to što su na njima počivali – Hrvati.

U Kninu su četnici zajedno sa Ratnim zločincem Ratkom Mladićem dernečili uz brlju se opijajući do besvijesti, jer su pomislili da je rat koji su svojom agresijom na Hrvatsku započeli , gotov za nekoliko dana... Objavljujemo nikad objavljene fotografije koje je slikao hrvatski branitelj Marko Bilač samo dan nakon VRA Oluja… Srpski i jugokomunistički JNA agresori uništavali su redom sve Hrvatske sakralne objekte od kojih im je glavna luđačka poslastica bilo uništavanje katoličkih crkvi, na kojima su vježbali gađanje iz tenkova, topova, minobacača i svih drugih oružja i oruđa koja su mogla nanijeti ogromne štete istima.Pljačkanje i palež bilo im je normalno, jer njihovi bolesni umovi za drugo i ne znaju. U obližnjem Kijevu su Mladićevi JNA tenkovi tukli crkvu Sv.Mihovila do te mjere da od nje nije ostalo ništa do jednog stečka, koji je samo ukazivao na to da je tu nekad bila katolička crkva.Kijevo je inače Hrvatsko mjesto koje je teško nastradalo od partizana i četnika u drugom svjetskom ratu, a u obrambenom Domovinskom ratu se povijest ponovila i cijelo je Kijevo sravnjeno sa zemljom, a sve su kuće zapaljene. Civili su poubijani, a mnogi su morali napustiti svoja ognjišta. U Kninu su četnici zajedno sa Ratnim zločincem Ratkom Mladićem dernečili uz brlju se opijajući do besvijesti, jer su pomislili da je rat koji su svojom agresijom na Hrvatsku započeli , gotov za nekoliko dana. No grdno su se prevarili podcijenivši hrvatski narod i ratnika, koji je od golorukog naroda vrlo brzo uspio postati respektabilna vojna sila koja je ove luđake i njihove vođe, redom srbe iz srbije, natjerala u bijeg koji se pretvorio u opću “bežaniju” jer kukavice ne znaju drugačije. Zaplili su i srušili crkvu Sv. Ante u Kninu-Foto-dan nakon Oluje Ono što se malo lošije vidi su fekalije koje su srpski zločinci bacali po crkvi Sv Ante u Kninu koju su uništili. Lako je tim neljudima i bolesnicima bilo ubijati civile i starce. Lako im je bilo pljačkati iseljena hrvatska sela. Lako im je bilo uništavati katoličke crkve, jer su imali svu ratnu tehniku , dok s druge strane Hrvati nisu imali ništa. Ali sve se to vrlo brzo preokrenulo. Pokazala se sva njihova nesposobnost i kukavičluk, koji je posebice bio izražen na današnji dan 5.kolovoza kad su ti isti bolesnici, pijanice i kukavice bježali kao zečevi pred hrvatskom vojskom u veličanstvenoj VRA “Oluja 95”. Toliko su marili jedni za druge, da su svojim tenkovima gazili i ubijali svoje civile koji su bježali na traktorima i raznim vrstama prijevoza. Iza sebe su ostavili pustoš i pogažene civile, koje su u “bežaniji” doslovce ubijali svojim tenkovima i drugim oklopnim vozilima, jer njima ratni zločini nad civilima, pa makar i svojim, nije nepoznanica. Tu su bili najhrabriji. Tu gdje im se nije mogao pružiti pravi vojnički i muški otpor. Knin je iza njih ostao prljav kao što su prljavo živjeli isti ti “junačine” dok se nije pojavila Hrvatska vojska. Čak su povlačenju koristili zabranjeno oružje, orkane i zvončiće, tukli po civilnim objektima, Zagrebu i okolici ubijajući civilno stanovništvo. Jer oni su takav ološ. Oni nisu ratnici. Oni su kukavice. Oni su jednom riječju završena priča za svagda, jer ih je Hrvatska vojska dotukla i potukla do koljena.Ne samo u Oluji, već zauvijek. Više se nikada nisu i neće oporaviti. Sad im samo preostaje kuknjava i zapomaganje. Preostaju im laži po uzoru na svog idejnog i duhovnog vođu Dobricu Ćosića, koji je i sam znao reći da je laž od srpskog državnog interesa. Oni bi sad da se u Hrvatskoj na koju su izvršili agresiju, vodio nekakav građanski rat. Oni bi sad sve, samo da preokrenu povijest u svoju korist, koristeći i neke zastupnike u hrvatskom saboru, poput Milorada Pupovca i njemu sličnih. Koristeći se plaćeničkim udrugama koje ruju po hrvatskoj , ne bi li tamo nekog uvjerili da je to stvarno tako i bilo. Ali neće ići tići. Na Hrvatsku je izvršena brutalna velikosrpska agresija potpomognuta s jugokomunističkom JNA i njenim zapovjednicima i cijelim državnim vrhom Srbije, SPC i SANU. Stoga se moramo prisjetiti 17. srpnja 2014.godine u Karlovcu, kad je obnovljena jedna pravoslavna crkva koja se nalazila na crti razdvajanja i dobila poneku granatu, tko zna čiju. U Karlovcu, koji je bio na prvoj crti obrane tijekom hrvatskog Domovinskog rata, obnovljena je, pretežno hrvatskim novcem, crkva Sv. oca Nikolaja. Mediji su tad javili da je ovo zdanje posvetio patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC), a da su ovom događaju bili nazočni baš svi, od izaslanika predsjednika RH, izaslanika srbijanskog Ministarstva pravde, karlovačkog župana, neizostavnog Milorada Pupovca, Čedomira Višnjića, poznatog srpskog kulturnog djelatnika, pa sve do izaslanika kardinala Bozanića i drugih. Tako je primjerice patrijarh Irinej u svojoj propovijedi uz ostalo naglasio da je ovaj obnovljeni hram gotovo do temelja bio srušen u zadnjem ratu zbog zla i mržnje te je dodao da je to veliki dan, jer upućuje na zacjeljenje rana. Želio bi također, čulo se od visokog crkvenog dužnosnika, da se razaranja kao što je bilo rušenje crkve sv. Nikole (ne zna se od čijih granata!)više nikada i nigdje ne dogodi, jer je to tragedija i onima kojima se čini zlo i onima koji ga čine. Patrijarh je rekao i da ne zna (sic!) zbog čega su u Domovinskom ratu stradale pravoslavne crkve, dok je na pitanje o ćirilici u Vukovaru odgovorio “kako treba znati da na tom pismu nije napisano ni jedno zlo”. (Malo smiješno, ali je tako rečeno, op p.) Vjerojatno su na te riječi patrijarha Srpske pravoslavne crkve svi nazočni pljeskali, tim prije jer nigdje nismo čuli da je netko od njih izjavio: Čekajte gospodine Irinej, vratimo se mi malo u vrijeme od prije 23 godine, odnosno u ratne godine srpske agresije na Hrvatsku od 1991.-1995. Srbi koje predstavlja Irinej su u Hrvatskoj rušili sve pred sobom, dok Irinej od jedne srušene srpske crkve, i to one za koju se ne zna od čijih granata, stvorio mit kojem bi se svi Hrvati , po njemu, sad trebali klanjati i tražiti oprost od agresorske Srbije koja je porušila, zapalila, pobila, likvidirala, klala i tko zna što nisu radili njeni zločinci sve što je mirisalo na Hrvatsku. Neka mi oproste svi oni koje ovim kratkim tekstom želim prozvati da obrate pozornost i ne nasjedaju na srpske provokatore i Irinejeve, naoko lijepe i mirišljave riječi koje bi naivan čovjek popio na eks. Nažalost mnogi vodeći hrvatski političari i neki crkveni velikodostojnici, (čast iznimkama!)predstavnici katoličke crkve u Hrvata piju.I to piju na eks. A jesu li upitali tog istog Irineja i njegove, koliko su to srpski agresori porušili hrvatskih sakralnih objekata. Ja znam i to točan broj, koji je nažalost ogroman i zastrašujući, a hrvatska katolička crkva šuti. Zašto ne znam. Ukratko donosim broj porušenih sakralnih objekata u Hrvatskoj za vrijeme trajanja velikosrpske agresije na Hrvatsku. Nadam se da će ovo pročitati i hrvatski katolički velikodostojnici , ali i srpski na čelu sa Irinejom koji obožava četničke pjesme i njegovom svitom, koji se jučer i danas nalaze zajedno sa hrvatskim saborskim zastupnikom Miloradom Pupovcem u Srbiji, na navodnim parastosima koji se održavaju po Srbiji ali i u Biskupiji pored Knina sa obješenom srpskom zastavom od 15 metara. Danas kad hrvatska slavi Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan svih hrvatskih branitelja, onih sa početka priče, koji su vojnički i čisto, po svim međunarodnim ratnim standardima i konvencijama potukli srpskog agresora. Na području Republike Hrvatske u tijeku Domovinskog rata potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, pedeset i jedna ostale crkve, 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom, što, ako se samo to zbroji, iznosi 380 potpuno uništenih sakralnih objekata, ili “ranjenih crkava u Hrvata”. Veliki broj je i teško oštećen tako da je u Hrvatskoj srpski agresor ukupno uništio, što potpuno, što teško, što djelomično, ni manje ni više nego oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata, o čemu postoji kompletna arhiva sa fotografijama i opisima ovih zločina ili srbijanskog kulturocida. Danas kad hrvatska predsjednica, predsjednik hrvatske vlade, sabora, i sva resorna hrvatska ministarstva su na kninskoj tvrđavi i svi govore isto, da je na Hrvatsku Srbija izvršila agresiju i da je Oluja čista vojnička akcija HV koja je potukla srbijanskog agresora i njihovu vjekovnu težnju na hrvatski teritorij. No Irinej, Pupovac, Vučić (kojem je idol bio i ostao četnički vojvoda i ratni zločinac Šešelj) i svi ostali u Srbiji održavaju parastose za navodno ubijene pravoslavce u hrvatskoj.

Jedna od karakteristika ratova koji su se na Balkanu vodili u posljednjoj deceniji prošloga stoljeća, bilo je i masovno uništavanje vjerskih objekata. Dvije godine nakon odlaska komunista s političke scene, svima su puna usta bila vjerovanja, božjih poruka i religijskih postulata.
Pa ipak su se, nevidjenom žestinom, okomili na uništavanje bogomolja diljem zemlje. Uništavane su božje kuće „onih drugih“, zaboravljajući da je bog samo jedan.

Iako nema podataka od takozvanih nezavisnih izvora, ipak se s punom odgovornošću može tvrditi da je u Bosni i Hercegovini (BiH) porušeno najviše. Svega u cjelini, pa tako i vjerskih objekata. Islamska zajednica tvrdi da je uništeno 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 15 tekija, 90 turbeta, te 1.425 vakufskih objekata. Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 269 crkava je potpuno uništeno. Srušene su 63 kapele, te osam samostana i grobalja Pravoslavnih crkava srušeno je ukupno pet na području Dabrobosanske eparhije.

Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane, i to bez ratnih dešavanja. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno historijski spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem. Maja Bjelajac o tome kako stoje stvari sa obnavljanjem:

Novac, ali i slab povratak u ratom opustošena mjesta Bosne i Hercegovine osnovni su razlozi za zastoj u obnovi porušenih i devastiranih vjerskih objekata. To potvrđuju predstavnici svih vjerskih konfesija BiH, podsjećajući da tamo gdje nema ljudi, ne može biti ni bogomolja. I neumoljiva statistika kaže da je tokom proteklog rata, uništeno ili oštećeno više od 3.200 vjerskih objekata. Ekrem Tucaković iz Službe za odnose s javnošću Islamske zajednice u BiH. On kaže da je do sada obnovljeno oko dvije trećine džamija:

Tamo gdje nema povratka i gdje se ljudi nisu vratili, tu u principu sporije teče i onnova porušenih džamija.
„Najveći broj neobnovljenih džamija se nalazi na području Republike Srpske. Obnova porušenih džamija je naročito bila intenzivna u onim područjima u kojima je zabilježen značajniji povratak prognanih ljudi. Tamo gdje nema povratka i gdje se ljudi nisu vratili, tu u principu sporije teče i onnova porušenih džamija.“

Džamije se obnavljaju uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika, podrškom lokalnih zajednica, uz pomoć rijaseta i donacijama, kažu u Islamskoj zajednici BiH i potvrđuju da posao obnove vjerskih objekata dodatno otežava ekonomska kriza. Za katoličku crkvu u BiH najveći problem je u ljudima, jer tamo gdje ih ima – crkve će biti obnovljene ili izgrađene – kaže generalni sekretar Biskupske konferencije u BiH Ivo Tomašević:

„To se posebno odnosi na teritorij entiteta Republike Srpske, gdje se vratio vrlo mali broj – negdje oko tri posto od preko 200.000 prognanih. U tim razorenim župama smo uspjeli obnoviti uglavnom župne crkve, dakle one središnje. Određene poteškoće su nam stvarale lokalne vlasti, koje su tražile da ponovo pratimo pristojbe, kao da se grade neke nove crkve. Umjesto da nam te iste vlasti pomognu, budući da te crkve nisu rušene ratom nego svjesno – minirane su mimo ratih djelovanja, dakle tamo gdje je bila poptuna kontrola vlasti, uz sudjelovanje te iste vlasti.“

Islamska zajednica tvrdi da je uništeno 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 15 tekija, 90 turbeta, te 1.425 vakufskih objekata. Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 269 crkava je potpuno uništeno. Srušene su 63 kapele, te osam samostana i grobalja Pravoslavnih crkava srušeno je ukupno pet na području Dabrobosanske eparhije.

Tomašević kaže da je veliki broj crkava obnovljen zahvaljujući pomoći crkvenih institucija iz Njemačke, Italije i Austrije, kao i Američke biskupske konferencije. Pojašnjava da je za crkvu posebno bolna činjenica da se broj katolika smanjuje u dijelu Federacije BiH, gdje Hrvati nisu većina, a posebno u Sarajevu.

Povratak i teška ekonomska situacija problemi su i Srpske pravoslavne crkve u BiH, kada je riječ o obnovi njenih objekata. Podaci kažu da je tokom rata srušeno 125 crkava, 66 parohijskih domova i drugih crkvenih objekata, dok su oštećene 172 crkve. Najviše objekata srušeno je u Zvorničkotuzlanskoj eparhiji, kaže statistika. Objekti SPC u Mitropoliji Dabrobosanskoj takođe su pretrpili oštećenja, a jedan broj je potpuno uništen – kaže đakon Mitar Tanasić:

„Skoro svi uništeni hramovi nalaze se na području Federacije BiH, odakle su pravoslavni Srbi protjerani, izbjegli, ne vraćaju se u ta područja, a samim tim – pošto je crkva narod – kada nema naroda, i crkva stagnira.“

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci podsjeća da je većina jevrejskih objekata stradala tokom 2. svjetkog rata. Ostali, kaže Finci, nisu bili meta napada za vrijeme proteklog rata u BiH, ali je dosta njih oštećeno kao kolateralna šteta:

„Ono što je još uvijek u toku, to je opravka starog jevrejskog groblja u Sarajevu. Naime, taj jedan od nultih spomenika kulture, koji se nalazi u BiH, sigurno zaslužuje da bude obnovljen u onakvom sjaju u kakvom je bio par stotina godina i koji predstavlja na neki načini zaštitni znak našeg grada. Kako je groblje bilo na prvoj liniji fronta, ono je teško oštećeno. U fazi smo opravke groblja onoliko koliko nam mogućnosti i sredstva dozvoljavaju.“

Novac se danas teško skuplja, tako da će za obnovu objekata trebati još dosta vremena, kaže predsjednik Jevrejske zajednice u BiH. On ipak dodaje da politička volja za obnovu postoji:

„Međutim, nažalost, nisu postojala sredstva. Pogotovo što ni naša intencija nije bila da nam prioritet bude opravak, recimo, groblja, a da istovremeno ljudi koji žive danas u BiH nemaji ni adekvatan smještaj, ni protora za rad, niti prostora za učenje. To su prioriteti, a groblje – koliko god da je ono važno, koliko god da je to nulti spomenik kulture – ipak može da pričeka.“

Za obnovu ograničavajući faktor novac

U ratu oštećeni ili porušeni sakralni objekti se obnavljaju i popravljaju, a glavni je limitirajući faktor – novac. Katolička je crkva zadovoljna stanjem i dinamikom obnove, Pravoslavna crkva manje. Katolička crkva je jedan od najvećih graditelja, odnosno investitora u gradnju u Hrvatskoj, a kada se pogledaju neke procjene investiranih iznosa – boli glava! To je kratak opis stanja u Hrvatskoj, o čemu detalje ima Enis Zebić:

U ratnim sukobima u prvoj polovici devedesetih godina, stradalo je 1.313 objekata Katoličke crkve, od toga je 351 objekt u potpunosti uništen.

U ratnim sukobima u prvoj polovici devedesetih godina, stradalo je 1.313 objekata Katoličke crkve, od toga je 351 objekt u potpunosti uništen, kaže za naš radio glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić. Nakon „Bljeska“, „Oluje“ i mirne reintegracije Podunavlja, krenulo se u obnovu, koja je do danas u najvećoj mjeri završena:


Crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru bila je teško oštećena u ratu, njeni vanjski zidovi su obnovljeni 2001. godine, a obnova interijera crkve je u tijeku.
„Postoji još nekoliko objekata koje treba sanirati. Spomenut ću, na primjer, vukovarsku crkvu Svetih Filipa i Jakova, koja je bila teško oštećena u ratu. Vanjski zidovi i sve ostalo je bilo obnovljeno još 2000. i 2001. godine. Evo, upravo ovih dana je u tijeku sanacija i obnova unutrašnjosti interijera te crkve.“

Popravak i obnova vjerskih objekata, oštećenih i porušenih u ratu, financirana je iz državnog proračuna, kao i obnova svega drugog na ratom pogođenim dijelovima Hrvatske:

„Naravno da je bilo i mnoštvo donacija iz inozemstva, ali isto tako su i sami vijernici dobrim dijelom sudjelovali u obnovi crkava. Kad govorimo o župnim stanovima, oni su se obnavljali po principu obnove obiteljskih kuća, dakle po principu četveročlane obitelji – nositelj obitelji je u ono vrijeme imao, ako se ne varam, 35 kvadrata, a svaki idući član obitelji po 10 kvadrata. Dakle, tako su bili obnavljani i župni stanovi. Naravno, tu smo nastojali, uz različite donacije, ponajčešće iz inozemstva, ako se radilo o nekim većim župama u kojima je bilo potrebno mnogo više prostorija za djelovanje i svećenika i drugih pastoralnih radnika, proširiti te stanove.“

Jedan od ugovora potpisanih u drugoj polovici devedesetih godina između Katoličke crkve i Republike Hrvatske pokriva i gospodarska pitanja, odnosno davanja crkvi iz proračuna zbog njenog rada za opće dobro, podsjeća naš sugovornik:

„Tamo se spominje da se jedna trećina koristi i za izgradnju novih crkvenih objekata i pastoralnih središta. Taj dio je bio iskorišten i za obnovu pojedinih objekata.“

Arhijerejski namesnik zagrebački Milenko Popović kaže za naš radio kako državni proračun sudjeluje u troškovima obnove sakralnih objekata Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj sa šest do sedam milijuna kuna godišnje:

„Jeste da to ide poprilično sporo i sa malim sredstvima. Pedeset posto daje država, pedeset posto mi. Na taj način obnavljamo i poprilično smo obnovili. Iako, oni objekti koji su potpuno uništeni, nažalost nisu obnovljeni. Minirana crkva u Stupovači je sada u obnovi, ali pošto je velika, a sredstva za obnovu mala, to ide sporo. Crkve koje su bile manje oštećene, već su u potpunosti obnovljene. Država je dala za obnovu u prosjeku šest-sedam milijuna kuna otkad je potpisan ugovor sa državom 2003. godine. Ali, na primjer, samo za obnovu karlovačke crkve je otišlo šest-sedam milijuna kuna. Tako da su, faktički, sva sredstva koja su davana za čitavu Hrvatsku otišla na jedan ili dva objekta.“

Najmanje je obnovljeno u Slavonskoj eparhiji – od Novske prema Osijeku, kaže gospodin Popović:

Crkva u Novoj Gradiški, koja je bila srušena u 2. svjetskom ratu, obnovljena je pred sami rat, negdje 1985. godine, također je sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je napravljen parking prostor.
„U Slavonskom Brodu je, na primjer, crkva koja je potpuno sravnjena sa zemljom. O njenoj obnovi se ni ne razmišlja. Crkva u Novoj Gradiški, koja je bila srušena u 2. svjetskom ratu, obnovljena je pred sami rat, negdje 1985. godine, također je sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je napravljen parking prostor. Dok je, na primjer, vinkovačka crkva bila također potpuno srušena i na njenom mjestu je bio parking, ali evo sad je država u najvećem dijelu obnavlja; vukovarska crkva također.“

Novac za obnovu sakralnih objekata je usko grlo – donacije iz matične države idu u prvom redu povratnicima, a sami vjernici povratnici nisu u mogućnosti pomoći svojoj crkvi:

„Dponacija ima, ali vrlo malo. Jer, naši vjernici su najčešće sirotinja i mi njih više pomažemo nego što oni pomažu nas. To su najčešće povratnici starci sa malim penzijicama, koje su jedva dovoljne za preživljavanje.“

Dodajmo ovdje da je Katolička crkva po općem sudu jedan od najvećih investitora u izgradnju novih objekata u Hrvatskoj, vjerojatno odmah nakon države. Ni u samoj crkvi ne odbijaju takve kvalifikacije, kaže za naš radio dobar poznavatelj problematike, novinar „Večernjeg lista“ Darko Pavičić:

„Crkva to sama priznaje, ponajviše iz razloga što prije nije mogla graditi ckrve, pa se sada tamo gdje nije bilo crkava odnosno žiša osnivaju nove župe, velike župe se dijele na nekoliko manjih župa i u njima se grade crkve.“

Priča se da izgradnja kvadratnog metra crkve košta između 900 i 1000 eura, dok investitori u stanove kažu da njih košta osjetno manje. Cement, pijesak i cigla koštaju isto kao i kod izgradnje svjetovnih objekata, ali cijenu diže inventar koji ide u opremu unutrašnjosti crkve, kaže nam kolega Pavičić:

„To su klupe, razni predmeti, dijelovi za oltare, za bogoslužni prostor i tako dalje. Crkve su prilično velike građevine, rijetko ćete naći crkvu ispod tisuću kvadrata i ako izgradnja jednog kvadrata košta između 900 i 1000 eura, to su prilične investicije u koje Crkva ulazi ako započne sa izgradnjom ili obnovom nekog svog objekta.“

Kako opisujete aktualne prilike i probleme života biskupije te njezinih svećenika i vjernika?
Nesređene dugotrajne društveno-političko-socijalne prilike u cijeloj našoj zemlji, kao plod međusobnih egoističkih „prepucavanja“ aktualnih „velikih sila“, ostavljaju dodatno dramatično-negativne posljedice na naše domaće ljude, na njihov odnos i prema sebi i prema životu uopće i prema narodima, odnosno prema članovima iste Crkve, istog naroda i zemlje. U takvoj „zbrkanoj“ atmosferi nerijetki gube orijentaciju; ne razmišljaju vlastitom glavom, olako se povode za tuđim mišljenjima koja ne moraju uvijek biti zlobna, ali niti dovoljno konstruktivna i dalekovidna. Često sam prisiljen, gledajući naše ljude, pomisliti kako im je „slomljena kičma“ njihova bića, njihove budućnosti, te naprosto ne mogu ni normalno „hodati“, a kamo li nositi terete životnih izazova i odgovornosti. Potrebiti su i raznih „korzeta“ i „proteza“ i „štaka“. Najčešće svega toga nemaju jer su ih mnogi od službenih predstavnika našeg civilnog društva – ako ne prezreli – onda najčešće zaboravili da postoje i da trebaju njihovu neizostavnu pomoć.
U takvoj konstelaciji je pomoć tim ljudima – ne samo duhovna – od strane naših svećenika, najčešće i jedina pomoć. Sve ratne i poratne godine svećenici, redovnici i redovnice doista su ispisali najljepšim rukopisom osobito dragocjene stranice novije povijesti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, osobito u našoj zemlji i u ovom njezinom dijelu. Ne mogu dovoljno Bogu zahvaliti za velike i brojne darove Njegova Svetog Duha koje je udijelio i uvijek iznova dijeli mojim dragocjenim suradnicima – svećenicima i redovnicama.
Kako biskupija diše 20 godina nakon rata u smislu povratka i suživota?
Poratni održivi povratak svim prognanima i izbjeglicama bio je na papiru međunarodnih ugovora, predviđen i za naše prognane i izbjegle katolike. Želja za povratkom je bila prisutna kod ogromnog broja prognanika – to mi je jako dobro poznato. I sāmo vodstvo Crkve, na čelu s papama Ivanom Pavlom II.,Benediktom XVI. i Franjom te njihovim prvim suradnicima, uporno je i dosljedno tražilo od kompetentnih političara i drugih međunarodnih humanitarnih organizacija da omoguće održivi povratak i prognanim katolicima iz Banjolučke biskupije.
Rezultat svih tih nastojanja je, nažalost, manje nego skroman. Dogodio se nešto brojniji povratak prognanika samo u jednoj od raseljenih župa (od strane bosanskih Srba) koja je Daytonskim sporazumom pripala FBiH. To je župa Jajce. U druge župe FBiH nažalost prognanici se uglavnom nisu vratili jer za njih nije bilo pomoći ni političke ni materijalne. A u sve župe na području RS-a – to su 2/3 biskupije – vratilo se zanemarivo malo prognanika, po našim procjenama tek nekoliko stotina obitelji, i to uglavnom starije populacije! Uporno im se, sve poratne godine na različite, duboko nehumane načine sprječavao, odnosno onemogućavao održivi povratak. Mnogima, osobito na području banjolučke općine, se i sudskim putem osporavalo pravo na njihovu zakonitu očevinu, a nitko od hrvatskih političkih predstavnika nije im htio pomoći! Bezbroj najdramatičnijih primjera bih mogao nabrojiti! Sve poratne godine sam javno upozoravao na činjenje novih zločina nad žrtvama rata. Nažalost, uzalud! Sada, tj. krajem 2014., u našoj crkvenoj evidenciji mi imamo manje katolika u župama na teritoriju RS-a, nego krajem rata, tj. 1995.!
Zar to nije ne samo nenormalno, nego i duboko nemoralno i apsurdno, ne samo za one koji vode brigu o budućnosti Katoličke Crkve, o budućnosti mira i suživota na ovim prostorima?!
Kao svojevrsna ilustracija za neravnopravnost Hrvata (katolika) zaposlenih u tijelima lokalne samouprave RS-a, službeno izvješće nadležnog ministarstva donosi da u 36 općina nema niti jednog zaposlenog Hrvata; u daljnje 23 općine je zaposleno 59 (dužnosnika, službenika, tehničkih i pomoćnih radnika i odbornika). U sljedećim gradovima (općinama) zaposleno je: Banja Luka 1 jedan dužnosnik i 11 drugih uposlenih; Kotor Varoš nijedan dužnosnik, ukupno 1; Derventa 1 dužnosnik, Doboj 1 dužnosnik plus tri ostala, Modriča 1 dužnosnik plus još jedan, Prnjavor nijedan dužnosnik, ostalo 4 te Šamac 1 dužnosnik plus 4 ostala!
Glede suživota naših vjernika s drugim ljudima, pripadnicima drugih naroda i vjeroispovijesti, moj je dojam da tu, hvala Bogu, ne samo da nema nekih posebnih problema, nego je međusobna atmosfera uistinu ljudska, pozitivna, konstruktivna. Treba računati i s iznimkama. Poslovica kaže da ni najbolji čovjek ne može živjeti u miru sa svojim susjedom ako onaj to neće!
Poslijeratni povratak ljudi je neznatan. Je li povratak završen proces, a izumiranje neminovna pojava?
Prošlo je i previše vremena od kako su naši brojni vjernici protjerani iz svojih domova i župa, a da posljedice ne bi bile, ne samo vidljive, nego i iznimno dramatične.
A upravo s čimbenikom vremena su promotori „etničkog čišćenja“ specijalno računali! To vam je slično kao kad netko doživi moždani udar. Što više vremena prođe dok pacijent ne bude priključen na aparat, to će šanse za budući njegov normalni život biti manje.
Znam mnoge prognanike koji su se silno željeli vratiti u svoj rodni kraj, ali zbog nepremostivih barijera koje su im nagrađeni zločinci stavljali na put ostvarenja njihove želje, nisu se mogli ni vratiti, a kamo li ostati da žive u svojim župama.
Umrli su od čemera i čežnje za svojom očevinom i svojim korijenima.
Za takve, ali i za nerijetke članove njihove obitelji povratak je, nažalost, završen. Ali nije za mnoge druge koji, unatoč svim barijerama, uporno nastoje doći na svoja ognjišta, nakon što su najprije proteklih godina – uz velike žrtve i odricanja – negdje drugdje, u tuđini morali osigurati za sebe i svoje obitelji golu egzistenciju. Svi oni koji nisu bili primorani prodati svoju imovinu, svoju očevinu – barem ne cijelu – imaju uglavnom nakanu ponovno se vratiti u rodni svoj kraj i u kraj svojih predaka.
Zato se ni u kojem slučaju ne smije cijelom jednom narodu, konkretno ovdašnjem hrvatskom, podvaljivati da je „imbecilan“ – nenormalan, jer s takvim shvaćanjem bi se odrekao svoga identiteta, svojih korijena, svoje povijesti, kulture i dr.
Osobno sam svjedok kako članovi drugih naroda u Europi ni nakon 70 i više godina od progonstva njihovih roditelja i predaka u II. svjetskom ratu i poraću ne odustaju od propitkivanja za njihove korijenje, za njihova prisilno napuštena naselja i župe. Zašto bi naš, hrvatski narod bio tu iznimka? Ali, njemu doista trebaju pomoći daleko učinkovitije – nego do sada – njihovi politički i drugi vođe.

Stradanje u Domovinskom ratu
Uredi
Tijekom srpske opsade Vukovara od kolovoza do studenog 1991. crkva i samostan teško su razoreni u svakodnevnim bjesomučnim bombardiranjima koje su provodile srpske postrojbe i JNA. Nakon pada grada franjevci su dijelili sudbinu preživjelih vukovarskih Hrvata i katolika te su mnogi odvedeni u sabirne logore u Srbiji gdje su mučeni i zlostavljani, a crkva i samostan prepušteni su oskvrnuću, uništenju i pljački.[3]

Neposredno nakon pada Vukovara četnici su barbarski provalili u kriptu crkve gdje su, u potrazi za zlatom i drugim dragocjenostima, isprevrtali sarkofage s posmrtnim ostacima pokojnika koje su razbacali i tako uništili kriptu. U lubanju jednog od pokojnika stavili su cigaretu i potom to postavili na glavni oltar zajedno s natpisom „Pripali mi ovo, ovako će sve ustaše da završe“.[4] Zidovi crkve išarani su raznim uvredljivim ćiriličnim natpisima.

Fra Marko Kurolt je 12. prosinca 1991. došao u posve uništeni vukovarski franjevački samostan, kako bi iz razorenog i devastiranog Vukovara spasio vrijedno kulturno blago koje su braća franjevci, spremili u podrume i hodnike samostana, te u kriptu crkve želeći ga zaštititi od uništenja. Zahvaljujući njegovoj požrtvovnosti i mudrosti sačuvane su gotovo sve knjige i ostalo kulturno samostansko blago, kao i umjetnička zbirka Antuna Bauera.[5] Iskoristio je svoja poznanstva kako bi došao do generala JNA, koji su mu omogućili da dođe u razoreni Vukovar i spasi kulturno blago koje se nalazilo skriveno u kripti franjevačkog samostana. Spašeno blago je prevezao u Šid, a onda u Novi Sad i Beograd, a kasnije su te umjetnine vraćene u Vukovar.[6]

No, srpskom okupatoru ni to nije bilo dovoljno iskazane mržnje prema crkvi, a time i prema Hrvatima i katolicima, pa je godine 1995. spaljeno tijelo sv. Bone, zaštitnika grada Vukovara.[3][7] Kada je postalo jasno da će postupkom mirne reintegracije Vukovar biti vraćen matici Hrvatskoj, Srbi su duž crkve iskopali 22 rupe predviđene da se u njih stavi eksploziv kako bi se crkva u potpunosti sravnila sa zemljom, što je spriječeno intervencijom upravitelja UN-ove prijelazne uprave, Jacques Paul Kleina.[8]

Župna crkva sv. Mihovila arkanđela u Kijevu pored Knina razarana je u nekoliko navrata tijekom od okupacije Kijeva krajem kolovoza i u rujnu 1991., zvonik joj je miniran u travnju 1992., a do temelja je srušena miniranjem u siječnju 1993. godine. Dan ranije, 3. rujna 1992. godine lokalni Srbi iz Ravnih kotara srušili su katoličku crkvu u središtu Benkovca, koja nije dio Šibenske biskupije i na tom mjestu podigli tržnicu. Tijekom rujna 1991. zločinci su srušili ili devastirali brojne crkve u okolici Šibenika, osobito nakon okupacije Drniša. Tijekom granatiranja crkve u Svetog Mihovila u Oklaju, u rujnu mjesecu ubijeno je dijete Marija Pokrovac (12), koja je prisustvovala sprovodu koji je bio meta napada zločinaca.