Iz ratnog puta hrvatskog ratnika…. (6.nastavak)



Upeka zvizdan na putu od Metkovića preko Bijače za Ljubuški, samo tako zna upeći o Ilindanu, cvrčci jedva dočekali, negdje skriveni u redu kraj ceste prate nas u prolasku svojom piskavom glazbom. Ne pada mi na pamet zapitati se;- je li nas tom glazbom cvrčci pozdravljaju ili nam se na sav glas rugaju? Kad bi se zapitao sigurno bi bilo ovo drugo, jer kome pada na pamet, po ovoj podnevnoj žegi, voziti se tim putem u autu, kad su sad mnogi drugi negdje u debeloj hladovini, nakon što se u našim rijekama dobro rashladiše, ili su u svojim kućama na vrijeme zamračili koju prostoriju da je izravno ne grije sunce i sada u njoj ispruženi u miru čekaju da ih sat-dva osvoji san.
Vozimo polako cijelim putem usamljeni na cesti, uokolo vreli kamen, nisko raslinje, jedva poskok nađe malo sjenovitog dijela među raslinjem i kamenjem, - a, ne znam što će mu to kad i u hladu kamen prži?
Kad bi samo netko sve ovo mogao kazati trojici graničnih policajaca na punktu u Prudu, ne bi se sva trojica natiskala uz kamp kućicu, popunili onaj korak sjenovitog dijela ispred misleći kako su uhvatili malo hlada, podigli rampu na cesti i uopće ih ne zanima tko prolazi pored njih.
Da su kojim slučajem, u obavljanju svoje dužnosti, samo sat vremena kasnije bili tako nezainteresirani, ja ih u ovoj priči uopće ne bi spomenuo, ipak, malo će kasnije postati sudionici mučnog događanja kojeg se danas nakon 30 godina nekolicina nas nerado sjeti.
Dok sam s bratom u autu prolazio pored policajaca gotovo da nas nisu niti zamijetili, pomalo im zavidimo na njihovoj površnoj domoljubnoj dužnosti. Kako im ne bi zavidjeli kad imaju priliku tako u miru bez stresova provesti cijeli rat, u smjenama na jednom jedinom punktu, i uopće ne moraju znati kako mnogi drugi branitelji strepe za svoj život?
Tim je drugim domoljubima životna sudbina odredila, u tom nemirnom ratnom vremenu, odlazak na bojišta, a s bojišta se mnogi nikada živi ne vraćaju doma, opet, oni koji se ipak vrate, svaki put se vraćaju s ožiljcima na tijelu ili na duši.
Prestajem razmišljati o njima, brat mi trzne misli od njih, pustimo policajce neka uživaju u svojoj dužnosti, a on započe priču o jedinom razlogu zbog kojeg trenutno dolazi u Ljubuški, taj će dan prvi put upoznati skupinu mladih bojovnika po koje dolazi da ih povede u Tigrove.

Zvonko:
Malo je došlo do promijene plana, ne može sve biti onako kako smo dogovarali prije, ne mogu ti dečki stupiti u našu postrojbu dok ne prođu potrebne provjere i kontrole. Sve ono što sam u samom početku morao proći ja i drugi naši pripadnici moraju proći i oni. Oni će ipak proći malo strožu kontrolu i provjeru, prvih nekoliko dana ostaju u bazi, tamo će upoznavati naše dečke, upoznavati će naoružanje s kojim raspolažemo. Naravno, cijelo će vrijeme biti promatrani od strane naše stručne ekipe ali to oni ne trebaju znati. Za nekoliko dana moja satnija odlazi na kraći dopust u Zagreb, ti će dečki poći s njima, planirano je da za to vrijeme obave sve potrebne liječničke preglede i da gore u našoj vojarni potpišu ugovor. Valjda znaju da smo mi profesionalna Hrvatska vojska i što sve taj status predviđa. Nakon svega toga vraćaju se ovamo, opet sa ostalima, tek se na povratku pridružuju meni na položajima, a ja cijelo to vrijeme ostajem u brdima, sa ostalim zapovjednicima u izviđanju i planiranju!
Sve sam to primio na znanje, nisam ništa komentirao, nikada nije volio ispitivanje o ratnim detaljima, mada sam živo želio znati kakvi su im to ratni planovi koji trebaju uslijediti. Možda je bolje unaprijed ništa ne znati, jer je, upravo u to vrijeme, Hrvatska vojska, u strogoj tajnosti, pripremala vojnu operaciju u dubrovačkom zaleđu pod nazivom "Tigar".
Ta će vojna akcija biti uspješna, no, bez obzira na uspjeh akcije, u Zvonki će nastati duboki ožiljci, cijela će Hrvatska slaviti pobjedu, a on će u isto vrijeme biti slomljen u duši zbog pogibije jednih i zarobljavanja drugih suboraca!
Ta će događanja uslijediti tek koji tjedan kasnije, tada o tome nisam ništa naslućivao, samo sam ga još upoznavao s detaljima vezanim za pojedine bojovnike. Rekoh mu da je jedan bojovnik, još iz one vojske, između ostalog, bio osposobljen kao tenkista, drugi je opet dobro rukovao protuoklopnim oružjem.
Ja:
Eto samo da znaš, ako slučajno budete u prilici zarobiti tenk, sad znaš tko ga je sposoban dovesti u bazu, a ako ga ne uspijete zarobit onda znaš tko ga je sposoban uništit!
Nakon toga, naglo okrenemo glavu jedan prema drugome, iz bratova ozbiljnog pogleda iskrile su skrivene ratne želje i nekakvi meni nepoznati ratni planovi!
Zvonkin susret s budućim suborcima u Ljubuškom sličio je susretu složne družine koja nestrpljivo čeka, tamo nekom zajedničkom neprijatelju, što prije dokazati kako su složni i odlučni braniti svoja ognjišta i svoj narod. Promatrajući ih sa strane, nikome ne bi palo na pamet kako su ti veseli mladi ljudi odlučili staviti svoj život na kocku i da se, upravo tada, priključuju najelitnijoj postrojbi Hrvatske vojske. Nismo dugo oklijevali, nakon kratkog upoznavanja, odlučuje se tko sjeda u koje vozilo i, prije no što se krenulo sjedati, Zvonko je, po običaju, prije polaska, imao još nešto kazati.
Zvonko:
Svaka čast dečki, tako se odlučuje braniti Hrvatsku, odlučiš sam i odmah kreneš, i to je to! Ja sam isto tako kao vi, još prošle godine donio čvrstu odluku, i to u jutro rano kad svi idu na posao, umjesto da sjednem u autobus koji me svakodnevno vozio u Ljubljani do zgrade i ureda, ja to jutro sjednem na vlak i pravac u Zagreb i Prvu brigadu! Samo još nešto dečki, Hrvatsku nije lako braniti, upamtite da je naša Hrvatska svima privlačna kao što je mnogima privlačna zgodna i lijepa djevojka, mnogima zapinje za oči, neke bi njezine dijelove željeli imati samo za sebe! U ostalom, ako imate lijepu djevojku morate i u tom slučaju stalno biti oprezni, nikad ne zaboravite da lijepa djevojka nije samo vaša!
Na ovo zadnje izgovoreno svi prasnušmo u smijeh, a on nastavi i dovrši misao:
Ali ipak, naša je Hrvatska sasvim nešto drugo, ona je jedna, jedina i naša, od Boga je povjerena našem narodu i nemamo ni jednu drugu, zato je moramo braniti i čuvati ko zjenicu oka svoga!
Svima se svidjelo njegovo domoljubno razmišljanje, iz dna duše punim ustima izgovoreno, tim riječima još više potiče mlade bojovnike što prije krenuti u rat za slobodu i jedinu Hrvatsku!
Valjda je naša kolona vozila privukla pažnju hrvatskim policajcima na onom graničnom punktu u Prudu, malo pokazaše veću aktivnost, nekoliko prvih vozila nisu zaustavljali, samo su nas u prolazu promatrali. Ne znam što se naježih kad vidjeh da zaustaviše zadnje auto u kojem se nalazio Zvonko, valjda sam naslutio neku nevolju koja bi se iz toga mogla izroditi?
Zaustavimo se dolje malo niže u Vidu, prije mosta, s desne strane, kako bi ih sačekali. Učini mi se kako već dugo čekamo tu nekakvu graničnu selektivnu proceduru koja je u ovim okolnostima bila potpuno nepotrebna. Napokon se pojavi bijeli Golf, prepade me blijedo lice rođaka Slavka, on naglo zaustavi auto, skupa izlazi sa Zvonkom i stalno ga nešto moli i preklinje.
Zvonko uopće ne obraća pažnju na njegove riječi, već onako nakostrušen, ko' mačak, i ljut ko' poskok, brzo se zaputi prema muškarcu starijih godina, taj je netom zaključao prodavnicu preko puta i već sjeda za volan svog auta. Zvonko se tom gospodinu obrati ovim riječima:
Molim vas, možete li me časkom odvesti tu gore do punkta, ostali mi dokumenti kod njih!
Uljudni gospodin odmah pokaza svoju uslužnost, otvori mu vrata zatim okrene auto i u trenu odoše, a Slavko se, s obje ruke, uhvati za glavu i nama u panici reče:
Sad će ih svu trojicu ubiti ili će oni ubiti njega!
Slavko nam kratko ispriča što se gore zbilo, te kako je Zvonko prilikom kontrole odlučio samo iz ruke pokazati iskaznicu Tigrova graničnom policajcu, još mu je kazao kako je to dovoljno što se vidi na prednjoj strani, te da on ne želi da bilo tko okreće pozadinu iste i da čita kojoj bojni pripada, jer je na prednjoj strani njegova slika i ono što ga trenutno treba zanimati. To je policajca razljutilo, trzne mu iskaznicu i reče da on neće njemu postavljati nikakve uvjete što će kontrolirati. Sve bi to nekako dobro završilo da je policajac kulturno vratio iskaznicu i da je nije u ljutnji bacio pod noge Zvonki.
Po Slavkovim riječima on je odmah krenuo da ne izbije veći sukob, ali se Zvonko izderao na njega i naređivao mu cijelim putem da odmah stane vrati se, jer, kako reče, tog policajca mora samo upucati pa će tek nakon toga nastaviti dalje. Bez obzira što se Zvonko derao i govoreći kako nitko nije dostojan bacati iskaznicu Tigrova, a tko to napravi ne zaslužuj više biti na životu, Slavko je ipak uporno vozio sve brže do nas. Eto, to je razlog što se vratio natrag, kako bi izravnao račune i osvetio se našem Hrvatskom policajcu za poniženje koje se ticalo njega i svih Tigrova, a nas ostavi u šoku i neizvjesnosti, čekati i osluškivati kada će se začuti pucnji gore na punktu, nedaleko od nas!
Nama se njihov povratak pretvorio u vječnost, još se tu oko nas okupilo ljudi, sve se ubrzo saznalo, nisu se čuli pucnjevi. Napokon se oni pojaviše, pomislih kako ga je možda, usput, onaj gospodin uvjerio da se vrate.
Taj vozač odmah stade objašnjavati okupljenima kako on uopće nije znao koji je problem nastao na punktu i da je samo želio hrvatskom časniku učiniti malu uslugu. Ispričao je okupljenima da je Zvonko po izlasku iz auta pitao policajca šta on radi tu i gdje mu se nalazi ta granica koju kontrolira? Kad je ovaj pokazao prstom na cestu, Zvonko je izvadio istu onu iskaznicu i stavio je na asfalt, izderao se, uperivši pušku u njega, naredio mu da klekne, te da podigne iskaznicu i poljubi je, zatim da se ispriča i kulturno mu je opet vrati. Policajac je isti tren onako izbezumljen od njegove vike i galame izvršio naredbu, zatim se stao pravdati i okrivljivati Zvonku za njegovo nasilno ponašanje. Zvonku to još više uzruja, isti tren gurne policajcu svoju "falovku" u njegove ruke, napravi dva koraka unazad, stavi ruke na leđa, isturi prsa prema njemu i rekne mu ako misli da je on u pravu i ako ima muške hrabrosti, neka ga odmah upuca i da, evo, ima svjedoka i nitko ga ne smije okriviti za njegovu smrt. Ali kako se ovaj još više smeo, držeći pušku u naramku nije uopće reagirao, Zvonko mu trzne falovku koju mu je netom dao, repetira je ponovo, jedan metak iskoči drugi ubaci u cijev i opet ga natjera da klekne na koljena i ponovi isto, jer mu opet postavi iskaznicu na isto mjesto na cestu. Taj vozač još reče nama i okupljenima kako je rekao policajcu, kad mu je po drugi put pružao iskaznicu, neka upamti do kraja života da mu je Zvonko Vujević poklonio život, inače bi ga, za ovo što je danas napravio, svaki drugi Tigar sigurno ubio.
A, o čemu sam drugo, taj dan, dugo mogao razmišljati, već o ružnoj spoznaji koja govori kako živimo u teškom vremenu u kojem svi, iz dana u dan, sve lakše gubimo živce i da u takvim i sličnim nepotrebnim verbalnim sukobima sve češće Hrvat udara na Hrvata?!
Nakon tog teškog i napetog dana, desetak sljedećih dana nisam ništa čuo o bratu i skupini Ljubušaka koji su ubrzano obavili sve potrebne liječničke preglede i već se uključili u ratne aktivnosti s ostalim Tigrovima.
Tih su dana do nas dopirale vijesti o uspješnim aktivnostima HV-a u dubrovačkom zaleđu, radosna vijest se, odmah, kao i svaki put, pretvarala u masovno slavlje među našim ljudima, slavilo se po običaju u svim mjestima do kasno u noć.
Sigurno bi se i ja priključio tom slavlju da me upravo tada nije dotakla gorka spoznaja skrivene istine koja prati svaki uspjeh naše vojske? Mnogi to slavlje doživljavaju kao da Hrvatska dobiva svaku ratnu pobjedu u nekakvom sretnom lutrijskom ždrijebu, nikom ne pada na pamet pogledati pozadinu te pobjede koja je krvavim slovima zapisana na drugoj strani istine, i, nitko u tom slavlju ne razmišlja o našim trenutnim žrtvama.
I danas se pitam; zar ne bi bilo pravednije i humanije prema Hrvatskim žrtvama, da smo barem taj prvi dan Hrvatske ratne pobjede obilježili danom žalosti, dok se barem ne zgruša i osuši krv na vrelom kamenu, krv naših poginulih ratnika, pa tek iza toga drugi dan neka ljudi slave koliko im se prohtije?
U tom slavljeničkom okruženju svaki sam tren očekivao Zvonkino pojavljivanje, ako je nakon akcije ostao živ, mora da je živ, inače bi nam isti dan javili!
Bio sam u pravu, u popodnevnim satima, dok je sunce još dobro pržilo pred našom kućom, zaustavlja se vojni terenac, prvi izlazi Zvonko, skroz negdje odsutan i ozbiljan, jedva me primjećuje, odmah se zaputio do obližnje rječice i sjeo u hladovinu. S njim su još dvojica časnika koje dobro poznajem, po izgledu njihovih lica, meni ništa ne sluti na dobro. Dok se rukujemo, njih dvojica mučno vrte glavom, zabrinuto gledaju put Zvonke koji je već onako obuven ugazio u vodu do koljena i malo rashlađuje lice. Ova mi dvojica, na brzinu, s nogu, ukratko ispripovijedaše mučnu istinu koja ih sve pogodi, a Zvonki pretvori život u noćnu moru od koje se nikako ne može oporaviti.
Ta su mučna događanja započela nakon povratka njegove satnije s kraćeg dopusta, koja se odmah uključila u planiranu akciju "Tigar", sve je to zabilježeno ovim riječima u njegovom ratnom putu:
... Dana 10. 07. 1992 Zvonko Vujević u brdima na Južnom dijelu Popova Polja dočekuje svoju 1. satniju, koja se vratila s odmora i donijela mu pisanu zapovijed kojom mu se zapovjeda da oslobodi selo Srnjak - presječe cestovnu i bivšu pružnu komunikaciju između Huma u Popovu Polju i željezničke stanice Zaplanik u Dubrovačkom zaleđu, te da daje podršku postrojbi 3. pješačke bojne.
Ovu bi priču teško mogao vjerodostojno opisati da mi u svemu nije pomogao "Ljubuški Tigrić", to je onaj tenkista na početku priče, vjerno je u svakoj akciji pratio Zvonku. On je danas član Udruge naših "Zaboravljenih branitelja", pa se imamo priliku često družiti, pomaže mi popuniti praznine iz bratova ratnog puta, kojeg je često bio sudionik. Nešto mi se učinilo nelogično opisano iz tog vremena pa sam ga upitao: "Kako to da ste vi na povratku ponijeli Zvonki pisanu zapovijed u kojoj se traži oslobađanje sela Srnjak, zar on o tome ništa nije znao prije vas?"
Tigrić se malo nasmija i ovako reče:
"Zvonko je sve znao, on je dugo sa ostalim časnicima radio na pripremi te akcije. To što smo mi njemu nosili sve napismeno na papiru, bilo je namijenjeno prije svega nama da se pripremimo, i da unaprijed znamo što nas čeka gore u brdima. Svi smo sve znali i, ako se netko taj dan nije osjećao spreman za akciju, mogao je odustati i ostati u bazi, nitko mu ne bi zamjerio! Ja ne znam kakvo je bilo pravilo ili običaj u drugim našim postrojbama, samo znam da je Zvonko, prije svake akcije, pred svima nama još jednom glasno čitao rukom pisanu i potpisanu zapovijed našeg zapovjednika brigade i taj je papir stavljao u đžep i nosio ga sa sobom u akciju.
"Tigrić" se još dobro sjeća tog dana, tog ranog jutra subote 11.7.1992., između ostalog, i ta su događanja detaljno opisana u ratnom putu:
Iz ratnog puta:
"U subotu 11. 07. 1992 g. Zvonko Vujević sa 1. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne oko dva sata u jutro odlazi na izvršenje zadanog mu, prije toga ostavivši 2. vod u pripravnosti, a 3. vod u pričuvi. Prije zore Zvonko uspijeva neopažen provući cijeli vod kroz neprijateljske položaje na južnim padinama brda Čula te nastavlja sa približavanjem neprijatelju s leđa, odnosno sa sjeverne strane, to isto čini "Šljivo" sa svojim vodom 3. pješačke bojne sa jugo-zapadne strane. Oko podne 11. 07. 1992 g. istovremeno Zvonko i Zlomislić Ivan "Šljivo" sa svojim grupama upadajo u selo Srnjak, vode žestoku pješačku borbu sa trebinjskim četnicima na razdaljini 30 - 50 metara, tako da su se doslovno dobacivali bombama. Nakon 3 sata bitke Zvonko Vujević od zapovjednika 1. satnije Josipa Jurišića traži da mu se dostavi streljivo, jer se četnici iz prava Huma pojačavaju...."
Tigrić se sjeća svih detalja iz te akcije i svjedoči:
"Prije našeg ulaska u samo selo Srnjak, Zvonko je naš vod razdijelio u manje skupine, mene je rasporedio u svoju skupinu, da budem stalno njemu blizu, potom smo, iz nekoliko pravaca, iznenada napali to jako četničko uporište, baš u vrijeme kad im je bio ručak! Naša je skupina prva ušla u sukob, ubrzo smo na sebe vezali dva mitraljeska gnijezda, dugo nam vremena nisu dali okom trepnuti. Polegli smo, ubi te kamen više od metka, kad ga geler otkine, onaj ti sitni kamen odmah kožu proprži. Zvonko je na Motorolu javljao drugima da samo nastave kako je planirano i da nam još ne trebaju prilazit u pomoć. Nije sve teklo glatko, krenula su ranjavanja naših, trebalo je njih izvlačiti, slabili smo u ljudstvu, streljivo nam je već bilo kraju!"
Iz ratnog puta:
"...Dostavom streljiva rukovodi zapovjednik 3. voda 1. satnije 6. pješačke bojne Puretić Zoran, koji se nakon dostave uključuje u borbu, te nakon sat vremena od uključenja biva teško ranjen.
Teško su ranjeni Bubanić i Tandarić Zlatko, Tandarić je još prije ranjavanja iščašio nogu u koljenu koje naglo zatiče, nestali su Ruklić Stjepan i Merlin Drago. Oslabivši se u ljudstvu, koje je 7 km po bespuću do sela Vladnice izvlačilo ranjenike, Zvonko Vujević - skupa sa "Šljivinim" vodom - biva opkoljen."
Tigrić:
"Kad su nas četnici opkolili, Zvonko je tražio da po nama tuče naše topništvo, kad je to zatražio mislio sam da je skrenuo s pameti!"
Zapis iz ratnog puta:
"... Pokušaj tenkova 1. G.B. sa stanice Zaplanik da naprave rupu u okruženju biva zaustavljen neprijateljskim maljutkama. Tada na zaprepaštenje cijelog Južnog vojišta Zvonko Vujević traži da ga tuče vlastito topništvo!"
Tigrić:
"Kad su naše mine i granate zasule i nas i njih, oni nisu imali drugog izbora već da se povlače, tako da je selo ostalo u našim rukama. Ja sam dobro čuo kad se, nedaleko od, nas upalio jedan njihov kamion, kasnije sam razmišljao da su mogli samo s tim kamionom odvesti put Trebinja dvojicu naših, koje su nakon ranjavanja zarobili."
Iz ratnog puta:
"Usprkos olujnoj kiši, koja je počela u nedjelju 12. 07. 1992 g. , iza ponoći Zvonko Vujević zajedno s Tihom Kraljevićem pretražuje uokolo sela Skrnjak nestale prijatelje. U ranim jutarnjim satima 12. 07. 1992 g. bojnik Mičanović saopćava mu da četnici uporno traže razgovor sa "Orlom 10" (Orao 10 Zvonkino ratno ime) pa - ako odluči javit se - neka ide na 7. kanal.
Sluteći, da su mu prijatelji i suborci zarobljeni Zvonko Vujević se javlja neprijateljskom oficiru pod šifrom "Strahinja.
Na žalost, točno je slutio, četnici su zarobili dvojicu teško ranjenih Tigrova, uzeli njihove motorole i šifrarnik iz kojeg su pročitali da je njihov zapovjednik pod ratnim imenom "Orao 10".
Od tada Strahinja postaje Zvonkina noćna mora, stalno mu prebacuje da je sebe izvukao i dopustio da mu oni zarobe dvojicu vojnika, provocira ga, sve do onog dana kad su Zvonku dvojica časnika dovela kući i meni se povjerili o svim zbivanjima u proteklih nekoliko dana. Šokiralo me kad su mi rekli da je Zvonko s tim Strahinjom dogovarao svoju predaju za zamjenu dvojice ranjenih suboraca, on je Strahinju uvjerio da mu više vrijedi imati zarobljena hrvatskog časnika nego dvojicu teško ranjenih vojnika.
Iz ratnog puta:
"... Sljedećih nekoliko dana "Strahinja" preko motorole na Zvonka Vujevića vrši stalni psihički pritisak - zove ga u podne i ponoći tako da Zvonko sa njim ugovara svoju razmjenu za Ruklića i Merlina na istom mjestu gdje su bili teško ranjeni i zarobljeni. Zvonkina namjera u zadnjem je trenutku spriječena iz zapovjedništva 1. G.B."
Nije to sve, kad su dvojica časnika dovezli Zvonku kući, još su mi kazali kako ih je on zamolio da ga nekoliko dana ostave kod mene kako bi se od svega odmorio. Uspjeli su mi, na brzinu, otkriti neke Zvonkine zamisli, iz kojih je cijelo vrijeme samovoljno kovao ratne planove bez znanja drugih zapovjednika, kako kazaše:
"Ti bi ratni planovi mogli svima nama samo naštetiti!"
Kad je propala Zvonkina zamisao o predaji i razmjeni on je, cijelo vrijeme u tajnosti, okupljao pripadnike Tigrova, planirao je napasti Trebinje s ciljem oslobađanja ranjenin i zarobljenih Tigrove!
Nakon te stresne istine, odlučujem se potruditi kako bi bratu, za tih nekoliko dana, osigurao kakav takav ugođaj koji će ga dobro odmoriti, a nakon toga će barem imati priliku, odmorniji u miru, donositi svoje životne odluke........(nastavlja se)

…..Dvojica su časnika, nakon kraćeg zadržavanja sa mnom, na cesti ispred kuće dovikivali Zvonki, koji se još rashlađivao u Vrioštici, da će doći po njega za nekoliko dana. Kazah im kako se uzalud dovikuju s njim, on ih ne može čuti zbog rijeke koja na tom dijelu ispod mosta dosta buči, već im rekoh da ću mu ja kasnije prenijeti tu poruku. Zvonko im na odlasku samo mahne i nastavi nešto tražiti na brzaku, u pjeni ispod mosta, nije mu dugo trebalo ubrzo je pronašao onaj kamen u vodi koji smo samo on i ja dobro poznavali. Taj je kamen pokrivao rupu među većim kamenjem u vodi gdje se, za nas dvojicu, stalno hladila dobra domaća loza u zelenoj staklenoj boci. On napipa kamen, podiže ga, izvuče staklenku, skide pluteni čep, podiže bocu u visinu očiju, pogleda me i nazdravi riječima;
"za Tigrove i Hrvatsku!",
te otpi od grljka dobrih četiri prsta. Zatim bocu opet vrati na isto mjesto i kamenom poklopi, čudno mi bi što mene ne ponudi, potom izađe iz vode i, zamišljen, požuri prema kući, a ja za njim. Kako uđe na vrata odmah zgrabi za telefon i stade okretati dugi niz brojeva. Dok je čekao da tamo netko podigne slušalicu, pogleda me iscrpljenim očima i reče:
"Zovem Ljubljanu, treba mi hitno jedna kolegica s posla, Srpkinja je iz Trebinja…"
Na drugoj strani veza se uspostavi, javi se ženski glas, Zvonko prekine priču sa mnom i nastavi govoriti toj ženskoj osobi, bez ikakva pozdrava i uvoda:
Zvonko:
"Zorice, slušaj vamo! Hitno nazovi svog brata majora u Titove Užice i reci mu da ne smije dlaka s glave faliti dvojici mojih vojnika koji su neki dan ranjeni i zarobljeni, sad se nalaze u bolnici u Trebinju! Čuješ li ti mene Zorice šta ti ja govorim?!"
U pozadini se nerazgovjetno čuje ženski isprepadan glas, odmah je Zvonku prepoznala ... izražava zabrinutost za njega, i žaljenje ... obeća da će sve prenijeti bratu.
Zvonko:
"Uzmi olovku i zapiši, ... Ruklić Stjepan i Merlin Drago, ... reci bratu ako se prema njima ne bude humano postupalo,.... Zorice ja ću!... ja već okupljam svoje momke i samovoljno ću ti napasti i spaliti Trebinje! Ako se živ vratim iz Trebinja, mene će streljati moji zapovjednici, ali me ni to neće spriječiti ako se prema njima bude loše postupalo!"
S druge strane žice, uplakan ženski glas Zvonku stalno nešto moli i preklinje, čuje se jecanje i plač i Zvonki teku suze ali to njegov čvrsti vojnički glas ne odaje osobi s druge strane, jer sve glasnije viče tamo na tu ženu koja jedva dolazi do riječi. Nisu njega nimalo pogađale suze bivše kolegice s posla, već se opet sjetio zarobljenih suboraca pa su mu zato suze potekle.
Kada se uvjeri da je Zorica točno zapisala imena, bez imalo topline u riječima, završi razgovor i samo poklopi slušalicu.
Nakon svega što sam slušao i dobro razumio, požurim prije brata do onog mjesta u rijeci, napipam našu bocu, izvadim je, i snažno potegnem nekoliko dobrih gutljaja. Sve ono što mi se tvrdo i teško nakupilo tih trenutaka u grudima, ta čudesna rakija isti tren omekša i olakša, maknu mi sve trenutne probleme i crne misli ispred očiju, te ih skloni meni negdje skroz iza leđa. Rasterećen od svega, misli mi u trenu postadoše bistrije. Misli me vratiše u prošla vremena prije rata, u ono davno vrijeme, kad smo na tom istom mjestu, pored rijeke, okruženi rodbinom i prijateljima, sjedili uz logorsku vatru, pekli kukuruze i vezali udice, i na tom istom mjestu, dugo u noć pecali ugore i druge ribe. U meni se javi želja ponoviti taj isti ugođaj, kad smo već tu i imamo vremena na pretek.
Dakako, već je na istom mjestu, uskoro odmah nakon zalaska sunca gorjela logorska vatra, bez obzira na dnevnu vrućinu, na tom se dijelu, pored hladne rijeke, ne bi moglo u noći boraviti bez logorske vatre, a trebalo je nam obojici povremeno malo noge sušiti uslede češćeg gazanja po vodi i traženja našeg kamena na boci.
Tu su još, oko nas, Zvonkini brojni prijatelji i naša rodbina, on opet kao nekad davno veže udice i priča davne ribarske zgode, povremeno obilazimo onaj kamen, u pjeni ispod mosta, podižemo ga, a pritom staklenka sama iskače iz vode jer je u njoj već dosta zraka.
Taj bi cijeli dan i noćn ugođaj bio još veći da smo znali kako će uskoro Zvonkina agonija oko zarobljenih suboraca i prijatelja sretno završiti, biti će za nepuni mjesec dana razmjenjeni za neke druge srpske zarobljenike, to su ujedno i prvi Tigrovi koji su živi razmijenjeni u Domovinskom ratu.
Ja se i danas pitam je li veliku ulogu oko uspješne i brze razmjene odigrala Zvonkina bivša kolegica i njezin brat ili su bile u pitanju neke druge sretne okolnosti? Dobro znam kako je ta ista Zorica i nakon toga, opet zadržala pozitivno mišljenje o Zvonki, jer sam je upoznao nakon petnaestak godina u Ljubljanskoj bolnici. Tada je saznala da je Zvonko teško bolestan i da neće još dugo živjeti, izišla je s posla i došla mu u posjetu sa ciljem da se od njega oprosti. Taj sam dan prvi put upoznao Zoricu, nikad nije saznala da sam nazočio i svjedočio njihovom mučnom razgovoru od prije petnaestak godina.
Nakon izlaska iz bolesničke sobe, u kojoj je brat proveo još nekoliko zadnjih dana života, tu su ženu preplavile emocije. Neko je vrijeme vani na hodniku ostala sa mnom u razgovoru, dala mi je do znanje kako će Zvonko u njenom sjećanju ostati kao vrlo plemenita i draga osoba, i kako reče, nikad sebi ne bi oprostila da ga nije došla još jednom vidjeti i nakon toliko vremena malo s njim porazgovarati!
Nakon onih nekoliko dana, njegova oporavka od ratnih stresova, one davne 92. krajem 7. mjeseca, provedenih u krugu rodbine i prijatelja, Zvonko će biti ispunjen novom energijom i željom za Hrvatskom slobodom. Po njega dolaze njegovi Tigrovi i skupa opet odlaze na Dubrovačko ratište u nove ratne izazove!...


Zaboravljeni branitelj br.690

Iz ratnog puta hrvatskog ratnika…(7.nastavak)


Strahovali smo za dan u kojem bi nam mogli javiti da se Zvonko nakon neke vojne akcije nije vratio u bazu! Svojim je ratobornim duhom već odavno cijelu našu obitelj i prijatelje držao u strahu, strahovali smo za njegov život.
Ali neka, neka taj sudbonosni dan sačeka još neko vrijeme, samo da ga još jednom vidim i da mu skrešem u lice sve što mislim o njemu i njegovom ponašanju proteklih dana! Tih sam dana na brata bio ljut ko' osa, svaki dan sve ljući, imati će me što čuti kad se sretnemo, dosta mi je više njegovih junačenja po ratištima i oko njih! U početku mu nisam previše zamjerio, često se izlagao opasnostima, mislio sam, domoljubi takvog ratničkog srca kao on teško mogu živi dočekati kraj rata i Hrvatsku slobodu, zato na njegove manje "domoljubne" ispade nisam ozbiljno gledao.
Na stranu to što ga Domovinski rat toliko iscrpio, živci mu postali osjetljivi, smetalo me što je otišao tako predaleko i što mu je karakter dopustio stvarati nerede po lokalima. Tih me dana sustigla vijest iz prve ruke, i to iz nekoliko izvora, navodno, Zvonko je nedavno iz pištolja pucao u nekoj birtiji, svi su gosti u strahu četveronoške ispuzali van.
Napokon, dogodi se da ga dočekam, sastajem se s njim, ne sjećam se točno iz kojeg je smjera stigao i na kojem sam ga mjestu čekao, iz auta nisam izlazio. Netko ga doveza, samo sam čekao da sjedne i neka zalupi vratima. Ne znam uopće što mi je rekao dok je sjedao, znam da mu nisam ništa odgovorio, samo sam ga oštrim pogledom prostrigao i odmah raspalio po gasu u pravcu naše kuće. Nije micao pogleda s mene niti je što progovarao, zbunjeno me promatrao, ta mi je reakcija bila poznata još iz djetinjstva, samo što smo ovaj put zamijenili uloge. Davno nekad, znao me istim načinom šutke dugo prostrizat i odmjerat očima, a ja bi se kao mlađi brat isti tren prisjetio svih svojih dječjih budalaština i uporno bi nastojao shvatiti što sam mu to skrivio, nakon čega bi obavezno uslijedila njegova žestoka kritika.
Taj se put Zvonko uzalud naprezao shvatiti što sam ljut na njega, duboko je zamišljen, očito ga moje ponašanje počelo zamarati, pa, prvi progovori i reče:
"Daj uspori i stani negdje usput, svratimo na piće."
U meni isti tren vulkan proradi, svaka mi riječ iz usta stade iskriti koda' je iz erupcije u lavi nastala!
Ja:
"Može!... Samo reci koju si birtiju odredio demolirati ili da je skupa demoliramo, još provjeri je li ti pištolj napunjen?!
Zvonko:
"A tako dakle, to je u pitanju, što odmah ne kažeš, ko' ti prije donese i tu vijest?!"
Ja:
" Nema meni šta tko donositi, sve se brzo saznalo i raširilo među ljudima, još bi trebalo da naša mater sazna, e, tek bi onda vidjeli koliko je sretna što si posao i obitelj napustio i došao ratovat u Hrvatsku?! To kako se ti u zadnje vrijeme ponašaš i što radiš, tako se još samo ponaša nekolicina Ljubušaka koje svi zaobilaze!"

Zvonko:
"Ma, ko si ti da meni držiš pridiku o moralu i lijepom ponašanju, ma, šta ti sebi umišljaš, misliš da se ja tebi moram pravdati za svoja djela?!"
Ja:
"Ne trebaš se ti ništa pravdati, samo znam da bi bilo pametnije da si ostao u Ljubljani, imao si pristojan posao, moga si nas odozgo braniti moralnom podrškom, to bi ti svi znali cijeniti!"
Cijelo smo vrijeme jedan drugog nadvikivali, Zvonko je već desnom rukom napipao kvaku na vratima, stao se derati da stanem, hoće izići iz auta, kaže da će nastaviti pješice!
Zvonko:
"Stani mi da izađem!..Odmah mi stani!.. Čuješ li šta ti govorim?!"
Ja:
"Neću ti stajati!"
Zvonko:
"Stani kad ti kažem!"
Ja:
"Neću ti stajati, ... što ti moram stajti, .... kad si već toliki junak samo otvori vrata i iskoči!"
Te se moje zadnje riječi pretvoriše u okidač i škljocanje prazne puške, kao da nas netko isti tren obojicu poli vodom i rashladi naše emocije. Zvonko iznenada prasnu u smijeh i nakon dugog smijeha prokomentira moju ponudu za iskakanje iz auta.
Zvonko:
"Nisam se odavno ovako nasmijao, zar da iskačem iz auta ko' Tarzan, a o onom incidentu u onoj birtiji, ti da si bio na mom mjestu i ti bi pucao."
Sad mi tek ništa nebi jasno, i dalje sam ozbiljan, nepopustljiv, ipak želim čuti i njegovu verziju priče. Nakon poduže šutnje Zvonko započe tužnu ratnu priču iz proteklih dana:
"Teško je bilo kome objašnjavati sve one trenutke u kojima se ljudske sudbine oko nas stanu naglo gomilati, jedna se na drugu stane nadovezivati, steknem dojam kako se upravo tada sve nevidljive sile oko nas urote da nam te događaje tako poslože s ciljem kako bi nam zadavale što veću bol, prije sam mislio da se takvo što događa samo u filmovima!"
Nastupi tišina u autu, Zvonko se nasloni, malo zabaci glavu nazad, zatvori oči i mislima negdje odluta, a kad se opet vrati nastavi:
"Ništa mi u ovom ratu ne pada tako teško kao trenutak u kojem je naše zapovjedništvo primorano donositi odluku o prekidu neke akcije i povlačenju na početne položaje, a pritom smo još u brdima primorani ostaviti u neprijateljskim rukama poginulog suborca! Nedavno nam brdo Zelenikovac uzelo još jedan mladi život, pogiba nam Dodić (Drage) Josip zvani Janjevac, dolazi zapovijed za trenutno povlačenje a njegovo tijelo ostaje u četničkim rukama.U povratku do baze mladi mi Josip nikako ne izlazi iz glave, stalno mi u ušima odzvanjaju riječi njegova oca Drage, jedne mi prilike na rastanku reče; "Zvonko čuvaj mi sina!" Da bi tragedija bila još veća, dole u bazi u Zatonu čeka me pismo od tog istog Dodića Drage. On se trenutno nalazo u Makarskoj, u bolnici na oporavku od teškog ranjavanja u Nuštru, u pismu me moli da mu pustim sina Josipa, 1. i 2. 8., u subotu i nedjelju da mu dođe u posjetu. To nas pismo sviju još više pogodilo! Od zapovjedništva dobijemo odobrenje, okupimo se, napunimo kamion, opet idemo pokušat osvojiti Zelenikovac kako bi izvukli pokojnog Josipa. Cijeli nam se put zakomplicira, tuku nas svim i svačim, u toj jurnjavi s kamionom skrećemo s pravog puta, malo je falilo da svi zaglavimo među četnicima. Napokon, dokopamo se Zelenikovca ali uzalud, cijelo brdo zahvatio požar. Opet se moramo vratiti u bazu, vraćamo se iscrpljeni, mrčavi i prljavi, slični povratnicima iz pakla.
Pri povratku s ratnih položaja nikom se neda svraćati bilo gdje, već bi prvo došli u bazu da se okupamo, presvučemo i odmorimo. Ali, taj dan nisam više imao dovoljno snage suočiti se s onim što nas čeka u bazi, znali smo da nas u bazi čeka otac pokojnog Josipa, čeka nas da mu donesemo pred oči mrtvoga sina, a mi se već po drugi put vraćamo bez njega. Ja sam predložio da stanemo u prvoj birtiji, pa, rekoh, ako ne bude loze valjda će mi natočit malo nekakva drugog "otrova", - samo mi se dvojica pridružila, ostali ostadoše na kamionu! Za moju nevolju nije moglo gore ispasti, u birtiji sve veselo, trešti muzika od koje mi se vazda dizala kosa na glavi. Odlučim sve to prihvatit kao normalno, sebi sam objašnjavao, što mora netko znati da smo slomljeni do bola, na brzinu ćemo nešto popiti i odmah odlazimo. Priđe za naš stol jedna uljudna konobarica, poručimo piće i pritom je tiho zamolim ako može neka samo malo smanji tu glazbu. Još joj rekoh da smo svi u velikoj žalosti zbog pogibije suborca i da nam je ostao gore u brdima u neprijateljskim rukama. Malo nas zbuni njezino ponašanje, učini mi se da je moje riječi nimalo ne dirnuše, još se na to široko nasmija kao da nije dobro čula. Sva trojica zbunjeno pratimo pogledom tu konobaricu, prođe iz šanka, podiže ruku, dodirnu na polici nekakvo pojačalo i umjesto da smanji glazbu, ona odvrnu i pojača što je moglo glasnije! Krozame isti tren prođoše trnci, koljena mi se sama ispraviše, pištolj mi zgodno u šaku sjede, samo sam prvim metkom ciljao malo iznad da joj prste ne odbijem. Nisam prestao pucati u to pojačalo dok nisam istresao svih petnaest komada, sve se naglo utišalo, oko nas nigdje žive duše, a šta da radimo sami u lokalu, i mi ustanemo i odemo.
Drugi dan su naši iz brigade išli provjerit taj slučaj, pa se gazda lokala stao ispričavati u ime konobarice. Ona nas navodno zamijenila sa nekim dečkima koji su tih dana tu negdje blizu kopali nekakve kanale, bili su isto u maskirnim odorama, često su navraćali na piće pa je mislila da je u pitanju samo njihova neslana šala i da nas navodno nije imala namjeru na takav način povrijediti."
Ja:
"Je li to isto gazda lokala tebi potvrdio i, jeste li uopće nakon toga tu navraćali?"
Zvonko:
"Niti smo svraćali, niti mi pada na pamet time se više zamarati, dosta nam je stresova po ratištima, one koje je rat zaobišao, a tu su među nama, bilo bi im pametnije da neko vrijeme barem razmišljaju što sve trpe oni koji ratuju za Hrvatsku, svi smo živce pogubili, pitanje je hoće li itko od naše skupine dočekati kraj rata!"
Nakon toga, više nikada nisam raspravljao s bratom o tom slučaju, već evo danas nakon dugo godina, pažljivo čitajući njegov ratni put, nailazim na detalje iz toga vremena i nastojim posložiti cijelu kronologiju njegove ratne prošlosti.
Iz ratnog puta:
"U subutu 01.08.1992. g. malo iza ponoći Zvonko Vujević dobiva zapovijed da sa 2. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne zauzme brdo po karti "Osa A-4" i tako omogući Tihi Kraljeviću, da sa 1. vodom zauzme po karti "Osa A-5" brdo zvano Zelenikovac. Zvonko sa 2. vodom 1. satnije 6. pješačke bojne zauzima brdo oko podneva, u to isto vrijeme javljaju "Gavranovi", 4. pješačka bojna, da su zauzeli brdo desno od Zelenikovca. Tiho Kraljević sa svojim vodom zauzima Zelenikovac i istovremeno javja da ga sa leđa tuče snajper i da ima dvojicu teže ranjenih - od snajpera. Tada Zvonko Vujević od zapovjednika bojne koji koordinira akcijom dobiva zapovijed da ide na Zelenikovac u pomoć 1. vodu. Zvonko zapovjedniku Komljenu javlja da i njega neprestano gađa snajper sa brda na kojem bi trebali biti "Gavranovi". Shvativši da nešto nije uredu i da je 1. vod opkoljen, Zvonko vodi 2. vod niz drugu stranu brda - koso desno pretrčavaju 200 m široku vrtaču, razvija vod u strijelce i penje se pod vatrom uz Zelenikovac. U po brda spaja se s Tihom Kraljevićem, izvlače ranjenog "Liska" ( koji se oporavio od ranjavanja 11. 07. 1992 g.). Nažalost na vrhu brda u četničkim rukama ostaje poginuli Josip (Drage) Dodić zvani Janjevac…
Zapovjednik bojne Ivica Komljen procjenjuje težinu i složenost operacije toga dana, odlučuje, šalje 1. satniju u Zaton na odmor. U Zatonu Zvonku Vujevića čeka pismo od Dodić Drage, u kojem ga moli da mu pusti sina Josipa 01.08./02.08.1992 g. , to jest subotu i nedjelju, da ga posjeti u bolnici u Makarskoj, gdje je na oporavku od teškog ranjavanja u Nuštru. Pa nije ni čudo što Zvonko Vujević donosi odluku, da se sa 1. vodom 03. 08. 1992 g. vrati u brda i pokuša osvojiti Zelenikovac, kako bi izvukli mrtvo tijelo Dodić Josipa. Poručnik Srećko Kralj javio se za vozač kamiona, a Zvonko Vujević i zapovjednik 1. voda Tihomir Kraljević razradili su plan akcije. U ranim jutarnjim satima, kad su trebali skrenuti s puta do 1 km udaljenih Šuša, neprijatelj je počeo gađati kamion granatama - tako da je Srećko Kralj pritisnuo po gasu i ujurio u 5 km udaljeno četničko selo Gorogaše. Selo je bilo prazno a zapovjedništvo je smatralo, obzirom na važnost položaja, da je tu najveća koncentracija neprijatelja i prepreka za povezivanje Bijelog puta od Zavale do Osojnika iznad Mokošice.
Brdo Zelenikovac je bilo zahvaćeno velikim požarom, pa Zvonko Vujević 1. vod vraća u Zaton a on odlazi u Lozicu i izvješćuje zapovjedništvo južnog Vojišta da su Gorogaše prazne, tako da ih odmah nakon dojave zaposjeda 1. pješačka bojna 1. G.B."
Meni je Zvonko taj dan još u autu prije kuće pružio list papira, prepoznam uredan njegov rukopis i samo bacim oči na naslov, u naslovu je pisalo:
"Posljednji pozdrav prijatelju i suborcu Mati Banoviću! "
Protrnem i upitam kad je Mate stradao?!
Zvonko:
"Nije samo stradao Mate, stradalo je proteklih dana još dosta naših momaka!"

Reče mi da sačuvam to pismo i da ima još nekoliko primjeraka, pa, eto, jedan primjerak povjerava i meni.
Nije imao volje u autu pričati o tim detaljima, kaza kako se u proteklih dva mjeseca toliko toga događalo i da sam ne zna kakva sudbina u narednim danima čeka i njega i njegove momke.
Zvonko:
"Kakva me god sudbina zadesi u narednim danima, to pismo sačuvaj, za svaki slučaj neka jedan primjerak bude i kod tebe! "
Nisam imao snage dalje nastaviti vožnju, stanem negdje kraj puta i započnem u sebi čitati pismo koje je namijenio stradalom prijatelju:
"Dragi prijatelju Mate, natporučniče Prve bojne Prve brigade - Tigrovi!
"Kume"!.. Tako su te oslovljavali naši Dalmatinci.
Ili, "Pajdašu", kako su ti voljeli reći naši Zagorci!
Mi Hercegovci zvali smo te "Rođo"!
Zagrepčani su voljeli pričati da si isti njihov purger -tko ne bi volio imati Matu u svojoj ulici, u svome susjedstvu, u svojoj bojni?!
Petnaestoga rujna 92. samo si ti i tebi slični mogli poći u onu akciju, tebi i Tomislavu Bogiću (Jari) posljednju - jer ste svojim životima omogućili Đuki, Rađi, a i meni da se izvučemo i sudjelujemo u još mnogo sličnih akcija. ..
Sanjam te prijatelju!


Pamtim svaku sitnicu onog 15. rujna u osvit zore! Ovo što navodim nije odavanje vojne tajne, nego dio hrvatske ratne povijesti koju si ti neustrašivo stvarao. Togs dana zadaća nam je bila ući duboko u neprijateljske položaje i otkriti odakle njihovi topovi razaraju naše bisere, Dubrovnik i okolicu.
Kad smo krenuli, nekoga si vratio i izvijestio me da je bio trinaesti. Tada smo se tom baksuznom broju i tvojoj odluci tako lipo smijali, jer si nas na najspontaniji način oslobodio svakog opterećenja.
Krenuli smo!!...
Pred nama zadaća, a u duši Hrvatska!!
Uvijek ispred glavnine, ti, Jaro i ja, a tek kad je bilo sigurno ostali nam se pridružuju. Tako smo u jednom trenutku prošli ispod one suhe grane na kojoj se sunčao poskok. Nisi ga dao dirati rekavši: Otac mi je uvik govorio: Sine, ne diraj u zmije ako te ne diraju." Još si rekao: To su lipotice našeg kamenjara. Dobro si to prijatelju rekao, onda kad nas je još trista metara dijelilo od pakla. Nakon pola sata ulazimo u pakao - ti, Jaro i ja. Đuka, Rađa i ostali 300 metara iza nas, Bože kontrasta, 12 svetaca u paklu…"
Htjedoh okrenuti list i nastavit čitati ali me brat uhvati za ruku i drhtavim glasom reče:
Ostavi sad to, biti će vremena, krenimo našoj kući!