Hitlerova paranoja prema Slobodnom zidarstvu prvi put se pojavila u njegovoj knjizi "Mein Kampf" ("Moja borba"), koju je počeo pisati u zatvoru 1924. godine, dok je služio petogodišnju kaznu zbog pobune nakon neuspjelog "Pivačkog udara" u Münchenu u studenom 1923. godine. U knjizi je jasno izrazio svoju neprijateljsku stav prema međunarodnom židovstvu i naveo Slobodno zidarstvo kao jedan od njegovih instrumenata. U knjizi krivi njemački poraz u Prvom svjetskom ratu na marksističku zavjeru zbog Generalnog štrajka iz 1917./1918. zaključuje da je to bila židovsko/slobodnozidarsko/boljševička zavjera kako bi se spriječilo Njemačku da stekne svoj pravi položaj u svjetskim zbivanjima. Evo kako je Hitler promatrao Slobodno zidarstvo, u vlastitim riječima iz knjige Mein Kampf, Poglavlje 11, Rasa i Narod:

"Propaganda koju su slobodni zidari provodili među takozvanom inteligencijom, gdje su njihovo pacifističko učenje paraliziralo instinkt za nacionalno samoodržanje, sada se proširila na široke mase radnika i buržoazije putem medija, koji su gotovo svugdje bili u židovskim rukama."

"Židov je shvatio da će mu za postizanje položaja javnog despota trebati 'mirovnjak'. I smatrao je da može naći mirovnjaka ako privuče dovoljno velike dijelove buržoazije. Ali slobodni zidari nisu uspjeli privući proizvođače rukavica i tkalce u krhke mreže svog sustava. Stoga je postalo nužno pronaći grublje, ali učinkovitije sredstvo. To je bila štampana riječ."

"Kako bi ojačao svoj (židovski) politički položaj, usmjerio je svoje napore na uklanjanje prepreke rasne i građanske diskriminacije koja mu je dosad otežavala napredak na svakom koraku. S karakterističnom upornošću zauzeo se za religijsku toleranciju u te svrhe; u organizaciji slobodnih zidara, koja je potpuno pala u njegove ruke, pronašao je veličanstveno oružje koje mu je pomoglo postići svoje ciljeve. Vlasti, kao i viši slojevi političke i poslovne buržoazije, postali su plijen njegovih planova kroz manipulaciju mrežom slobodnog zidarstva, iako sami nisu ni sumnjali što se događa."

General Erich Ludendorff, (koji je usput rečeno, bio jedan od Hitlerovih suoptuženika 1923. godine), bio je njemački vojni vođa odgovoran za uspjehe njemačke podmorničke ratovanje tijekom Prvog svjetskog rata i vodeća figura u nacističkoj stranci. Nakon 1918. godine izgleda da je veći dio svog vremena proveo pokušavajući dokazati da je njemački poraz u Prvom svjetskom ratu i sljedeća revolucija bili posljedica Slobodnog zidarstva. Objavio je knjigu "Uništenje slobodnog zidarstva putem otkrivanja njegovih tajni" 1924. godine osuđujući i navodno izlažući njegove tajne. U njegovim vlastitim riječima: "Slobodno zidarstvo dovodi svoje članove u svjesnu podložnost Židovima...... trenira ih da postanu prodani Židovi.... Njemačko slobodno zidarstvo je grana organiziranog međunarodnog slobodnog zidarstva, čije je središte u New Yorku.... ondje se nalazi sjedište židovske svjetske moći...." i "Varati je ljude boriti se protiv Židova dok dopuštate njegove pomoćne trupe, slobodno zidarstvo, da djeluju."

Jedna od prvih službenih akcija koje je Hermann Göring poduzeo u svojstvu premijera Pruske, kada su nacisti došli na vlast 1934. godine, bila je uredba o raspuštanju velikih loža slobodnih zidara, koja je uključivala izjavu da "u nacističkoj Njemačkoj nema mjesta za slobodno zidarstvo".

Godine 1935. godine, uskoro nakon Hitlerovog brutalnog uspona na vlast u Njemačkoj, postalo je očito da je samo Slobodno zidarstvo u stvarnoj opasnosti, budući da je zabranio sve masonske organizacije koje nisu bile pod izravnom kontrolom Trećeg Reicha i raspuštao deset njemačkih velikih loža. Proglasio je da su sve masonske lože sudjelovale u subverzivnim djelima protiv države, oduzeo sve vlasništvo loži.



Procjenjuje se da je tijekom postojanja nacističke Njemačke ubijeno između 80.000 i 200.000 slobodnih zidara.

Najpoznatiji film o masonima je francuski film nakon okupacije od strane njemačke iz 1943.





Direktor i producent bili su dio Nacionalnih socijalista tijekom Drugog svjetskog rata i pokušali su razotkriti subverzivno tajno društvo onakvim kakvo zaista jest. Taj film i njihov hrabar potez doveli su do njihove smrti, ali barem njihova baština živi, iako film ima samo blizu 100.000 pregleda na YouTubeu. Mamy je sam bio dio Reda slobodnih zidara (časni brat Lože Renan Velikog Orijenta Francuske). Bio je dio Reda od 1931. do 1939. godine. Također je bio dio međuratne lijeve struje u Francuskoj i povremeno je pisao pod pseudonimom Paul Riche za lijeve novine u zemlji. Tijekom svog vremena u Redu, Mamy je puno naučio o Slobodnim zidarima i koristio je tu informaciju kako bi stvorio istinitu i autentičnu priču u filmu.

U filmu možete čak vidjeti kako neki slobodni zidari priznaju da su dio Reda Iluminata i da vole i obožavaju Lucifera. Za Mamya i Muzarda, "Okultne sile" bile su posljednji film koji su režirali i producirali.

Film također istražuje vezu između slobodnog zidarstva i Iluminata. Ono što mnogi ljudi ne razumiju jest da nisu svi Slobodni zidari Iluminati. Obje su različite organizacije i iako imaju isti cilj na umu, "svjetsku dominaciju", i obje su religiozne, postoje razlike.
Slobodni zidari nikada nisu dio Iluminata. Nižerangirani Slobodni zidari obično ništa ne znaju o praksama i ritualima koji se odvijaju usred noći u hramovima Iluminata. Međutim, visokorangirani Slobodni zidar uvijek je i visokorangirani Iluminat.