Stari Grad je sastavna općina gradske zajednice općina Sarajeva i historijsko središte tog grada. Zahvata istočnu polovicu historijskog dijela Sarajeva, uključujući Alifakovac, Baščaršiju, Bendbašu, Bistrik i Vratnik. Graniči sa općinom Ilijaš na sjeveru, Istočnim Starim Gradom na istoku, Istočnim Novim Sarajevom na jugu, te sa općinama Centar i Novo Sarajevo na zapadu. Općina pokriva površinu od 55 km² i teritorijalno, općina Stari Grad je najveća općina na području grada Sarajeva i zauzima oko 37% teritorije grada.[3]

Sarajevo / Bistrik – samostan sv. Ante
Samostan Sv. Ante u Sarajevu osnovan je koncem 19. stoljeća. Međutim, franjevci su u Sarajevu nazočni znatno dulje. Župa se spominje već u 16. stoljeću. Prilikom progona između 1521. i 1524. god. ubijeno je nekoliko franjevaca. Župa je prvotno bila u nadležnosti visočkog samostana, a kada je on koncem 17. stoljeća napušten, brigu su preuzeli kreševski franjevci.

Sredinom 17. stoljeća katolička zajednica u Sarajevu, koju mahom tvore dubrovački kolonisti, ima na raspolaganju crkvu Bezgrešnog začeća. Nastanjeni su u latinskoj četvrti. Prilikom prodora Eugena Savojskog do Sarajeva 1697. godine, crkva je izgorjela, a većina katolika napustila grad. Preostao ih je tek malen broj. Tijekom 18. stoljeća njihov se broj povećao tako da ih 1777. godine ima 624. Međutim, god. 1813. njih je samo 557, a 1877. god 768.

U župnoj kući, smještenoj u latinskoj četvrti, nalazila se i mala kapelica Rođenja Bl. Dj. Marije. Kuća je nestala u požaru god. 1852. Temelji nove crkve, posvećene Sv. Anti Padovanskom, postavljeni su 1853. godine. Za njezinu gradnju darovao je 1.000 forinti Antun Vranyczany-Dobrinović. Godine 1854. crkva je pokrivena, a 1856. dovršena. Te se godine prvi put zvonilo dvjema željeznim pločama na zvoniku, što je izazvalo uznemirenost među muslimanskim pučanstvom pa su morale biti skinute. Godine 1864. za crkvu je carica Eugenija (supruga Napoleona III) darovala više crkvenih predmeta: kalež, paramente, križeve, baldahin, kadionice, svijećnjake, te Gospin oltar s reprodukcijom Murillove slike Uznesenja. Godine 1869. izmijenjen je krov na crkvi, a godinu dana kasnije A. Vranyczany-Dobrinović darovao je pozlaćeni križ. Crkva je izgorjela u velikom požaru, što je zahvatio Sarajevo 1879. godine. Nova se trebala graditi na ranije kupljenom zemljištu, ali su ga vlasti oduzele i izgradile oficirski kasino (danas Dom Armije). Godine 1881-82. izgrađena je skromna crkva od drveta i nepečene cigle na mjestu današnje crkve na Bistriku. Franjevci su je 1882. predali nadbiskupu i ona je ostala u njegovu posjedu sve do izgradnje katedrale 1889. godine. Tada je vraćena franjevcima.

Franjevci su u Sarajevu vodili školu, koja je po programu i kvaliteti bila iznad tadašnjih pučkih škola, odnosno na rangu male realke. Temelji za zgradu te škole postavljeni su godine 1865. nastojanjem fra Grge Martića. On je sam dugo vremena vodio brigu o toj školi. Od godine 1871. i sestre milosrdnice vode pučku školu u Sarajevu.

Godine 1882. franjevci su se povukli iz Sarajeva, jer su župu morali predati nadbiskupu. Na inzistiranje zemaljske vlade starješinstvo franjevačke provincije Bosne Srebrene je god. 1886. preselilo u Sarajevo i nekoliko je godina stanovalo u iznajmljenim prostorijama. U međuvremenu su vršene pripreme za podizanje samostana. Godine 1893. započeta je gradnja samostana po projektu Carla Paneka u Hendinoj ulici. Radove je vodio graditelj Ivan Holz. Za izgradnju samostana franjevci su podigli zajam od 20.000 forinti. Kao jamstvo za vraćanje zajma Provincija je založila zemljišni posjed svih samostana u vrijednosti od 39.752 forinte. Od nadležnih vlasti dobiveno je dopuštenje da se po Monarhiji sakupljaju milodari, budući da je prema proračunu samostan trebao stajati 52.000 forinti. Gradnja je samostana, osim gornjega kata koji je kasnije nadograđen, dovršena do rujna 1894. godine, kada su franjevci konačno u njega uselili. U samostanu je od 1909. god., s kraćim prekidom (1942-47), sve do 1968. bila smještena i bogoslovija. Samostanska zgrada je temeljito renovirana 1983-85. godine. U klaustru je izgrađena nova dvorana 1984. god. po projektu Zage Dobrović iznad koje su tijekom ratnih godina izgrađene još dvije dvorane. Nakon obnove u samostanu je do početka rata (1992.) bio smješten novicijat i redakcija lista Svjetlo riječi.

U samostanu se nalazi pinakoteka s više od stotinu djela poglavito suvremene likovne umjetnosti. Zastupljena su djela brojnih slikara i kipara različite generacijske pripadnosti i umjetničkih pravaca. U ranije radove spada Krist Celestina Medovića, te nekoliko djela Gabrijela Jurkića, među kojima se napose ističe slika Ratna žetva. Od drugih slikara sa svojim su djelima zastupljeni: Meštrović, Šimunović, Kljaković, Šohaj, Gliha, Murtić, Lovrenčić, Lah, Reiser, Seder, Poljan, Likar, Čurić, Pivac, Despić, Grgić, Kregar i dr. Ova bogata zbirka ne odlikuje se samo raznovrsnošću autora i tema, nego i visokom umjetničkom vrijednošću, što je po sebi čini zanimljivom i atraktivnom.

U samostanu je smješten i središnji arhiv redodržave Bosne Srebrene. Najstarija građa potječe iz 17. i 18. stoljeća, premda iz tog vremena nije obilna. Tomu je razlog što je starija građa (od 14. st.) koncentrirana u arhivima triju starih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, jer su tamo u tom razdoblju bila središta franjevačkog djelovanja. Među najvažnije arhivske dokumente spadaju tzv. pro­tokoli (zapisnici) od sredine 18. do tridesetih godina 20. stoljeća.

Crkva iz god. 1882. bila je trošna i ruševna, pa je morala 1905. biti privremeno zatvorena. U međuvremenu već su počele pripreme za gradnju daleko veće i reprezentativnije, što je potrajalo petnaestak godina. God. 1903. osnovano je i društvo za gradnju, članovi kojeg su ulagali novac u fond za navedenu svrhu. Crkva je najzad izgrađena god. 1912-13. u neogotičkom slogu, a po projektu Josipa Vancaša. Pod konac 1913. u nju su postavljena četiri oltara izgrađena u tirolskoj radionici Ferdinanda Stuflessera. U istoj radionici izvedena je i propovjedaonica. Slikar Ferdinand Bender oslikao je svetište crkve, a glavni oltar, dar cara Franje Josipa I, izvela je bečka tvrtka Jung & Russ. Vitraile, na kojima su prikazani likovi sveca, izradila je bečka tvrtka Rudolf Leudg, a kip Sv. Ante, nabavljen 1898. godine, umjetnička radionica Mayer u Münchenu.

Godine 1926. za crkvu su, uz postojeće Gospino zvono (1.920 kg), nabavljena još četiri: Sv. Ante (4.015 kg), Sv. Franje (1.125 kg), Sv. Josipa (810 kg) i Sv. Terezije od malog Isusa (486 kg).

Franjevci su godine 1962. započeli umjetničku obnovu crkve Sv. Ante. Išlo se prije svega za tim da se u nju unesu vrijedni umjetnički sadržaji. Obnova je potrajala više od dva desetljeća. Do početka sedamdesetih godina u crkvu je uneseno nekoliko djela istaknutih hrvatskih umjetnika. Sedamnaest vitraila izvedeno je po nacrtima Ive Dulčića na temu Povijesti Kristova života i Stvaranja (1969-70). Oni čine umjetničku okosnicu crkve. Dulčić je izradio i fresku Sv. Ivan Zlatousti. Nešto ranije u crkvu je postavljena Madona s djetetom (bijeli kamen), djelo kipara Frane Kršinića. Cjelokupnim uređenjem crkve u završnoj fazi ravnao je kipar Zdenko Grgić. Njemu je povjerena i izvedba nekoliko tema. Najmonumentalnije mu je djelo Put križa (reljefi u drvetu), izvedeno u nekoliko kompozicija i smješteno u pokrajnje kapele (1980-83). Ovaj Put križa nadomjestio je Grgićeve postaje (reljef u bakru, 1968. god.), koje se sada nalaze u crkvi u Visokom. On je autor još nekoliko djela: Propovijed na Gori (bronca), Sv. Anto (mramor), Pjesma brata Sunca i Poslanje Sv. Ante (mozaik). Još je nekoliko umjetnika dalo svoj doprinos umje­tničkoj ljepoti ove crkve: ?uro Seder: Posljednja večera (zidna slika u prezbiteriju), Valerije Michieli: Govor na Gori (bronca), Janeš-Lovrenčić: Marija Goretti (inkrustacija u drvetu), Zlatko Keser: Glas vapijućeg u pustinji (freska) i Šime Vulas: Križ (drvo).

Samostanska crkva nije župna, ali je pastoralno vrlo aktivna budući da je tu svetište Sv. Ante. Svetište posjećuju i vjernici nekatoličkih vjeroispovijesti. Za štovatelje Sv. Ante svakog se utorka drži večernja misa s propovijedi. Crkva ima orgulje (24 registra), koje je izradila tvrtka Rieger 1925. godine, a obnovljene su 1990.

U skladu sa orijentalnim konceptom shvatanja života i odnosa među ljudima u feudalnoj Turskoj, glavni sultanov predstavnik u novoosnovanoj provinciji bila je ličnost kojoj je trebalo osigurati smještaj u zgradi, koja bi po svojim dimenzijama, arhitekturi, opremi i namještaju stavila u sjenu sve ostale stambene i upravne zgrade. Prva zgrada bosanskih namjesnika – Saraj, po kome je grad i dobio ime sagrađena je prije 1462.godine. U toku turske vladavine u Sarajevu su izgrađena ukupno tri takva Saraja koja su izgorjela.

Posljednji, četvrti, Saraj sagradio je Topal Šerif Osman paša (1861 – 1869), koji je u narodu poznat pod imenom « Konak «. Zgrada u sarajevskom naselju Bistrik dovršena je u novembru 1869. godine i u svoje vrijeme bila je jedna od najljepših i najviših objekata, jer je jedina u gradu imala tri sprata. Gradili su je Splićani Franje Linardov i Franjo Moise. Za vrijeme austro – ugarske vladavine na objektu i njegovoj neposrednoj okolini izvršeni su 1906. godine izvjesni građevinski radovi i urađen je dvorišni prostor i postavljene po dvije, u kamenu uklesane figure lavova.

U jednoj od odaja «Konaka» bio je posmrtni odar autro-ugarskog nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije, neposredno nakon atentata izvršenog 28. juna 1914. godine. Taj događaj uzima se i kao neposredni povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Rezidencija «Konak» bila je reprezentativni objekat i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kao i u periodu komunizma. Najugledniji visoki gosti boravili su u njegovim odajama.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine, «Konak» je pretrpio djelimična oštećenja, koja su vidljiva na dijelu njegove fasade i na vitražu na centralnom stepeništu.

Prvi trojni sastanak šefova država Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije održan je u «Konaku» 15. jula 2002. godine.

Rezidencija «Konak» sada je reprezentativni objekat države Bosne i Hercegovine, i služi za potrebe Predsjedništva Bosne i Hercegovine, državne prijeme i boravak visokih inostranih delegacija, tokom njihovih posjeta Bosni i Hercegovini.

Konak na Bistriku
Rezidencijalno zdanje u sarajevskom naselju Bistrik, u općini Stari grad, poznato i pod nazivom Konak (od tur. konaka - dom, dvor, prenoćište...) [1], je reprezentativna trokatna građevina podignuta 1869. godine za potrebe osmanske uprave u Sarajevu. Preciznije, zgrada je podignuta kao sjedište tadašnjeg turskog namjesnika Topal Osman-paše. Izuzetan status, uz djelomičnu promjenu namjene, Konak je zadržao i nakon odlaska osmanske administracije, tj. u razdoblju austrougarske vlasti, a i poslije, u potonjim režimima, tako je da sve do modernih vremena sjedište visokih političkih dužnosnika, mjesto održavanja važnih skupova ili rezidencija u kojoj odsjedaju političari - gosti grada. U objekt se ulazi kroz atraktivno uređen vrt, a do ulaznih vrata vode stube ukrašene s dva kamena lava. Enterijer karakterizira funkcionalan raspored prostorija, opremljenih vrhunski izrađenim namještajem i ukrašenih umjetninama izuzetne umjetničke vrijednosti.

Pogled od Sebilja prema Bakijskoj džamiji (mesdžidu Duradžik hadži-Ahmeda).

Zeleni tramvaj s bijelim krovom je tzv. Vašingtonac (PCC Streetcar, nabavljen rabljen iz Washington DC-ija 1958.)

Najveća nesreća je što se spermić tvog ćaća „ probio“ do jajne ćelije i oplodio je. Da nije, mi tebe umno poremećenog ne bi morali čitati. I tvoja bolesna prizeljkivanja. Ti si ocigledan dokaz da je bolje, da si završio kao mrlja na pločicama ili u sadrzaju WC školjke. Jbg.

Da te tata ozdrkao, kao sto rekoh, postedio bi covjecanstvo umno poremecenog bolesnika. Ti si za sadržaja prepune WC solje g— bio kao šlag na tortu. I onda voda i plivanje kroz kanalizacioni odvod. Na pločici bi ostala trajna mrlja od tvoje pogane sadrzine. Samo kanalizacija!