U zapadnoj kulturi, burma se nosi na levoj ruci, na domalom prstu......... Srbi nose burmu na desnoj ruci......
Muslimani burmu nose na desnoj ruci

Pusti sad Izrael po strani, koja je suštinska razlika između tvojih i Albanaca po tebi?

Pogubio si se, oće to.

Nisan tvrdio da je srednja europa kao neki zaseban blok koji je nesvrstan ni zapad ni istok jugoslavenski koncept već svojevremena njemačka tlapanja isto uzrokovana kompleksima, čitaj s razumijevanjem.

Ono što je jugoslavija preuzela je taj koncept nesvrstanosti, ni zapad ni istok. Miteleuropa je ipak nešto šta je u jugoslaviji nepoćudno jer ima hasburški i kasnije (u drugoj) buržujski prizvuk. Al sličnost je u ideji nesvrstanosti.

Opet te peru kompleksi, rušenje jugoslavije ko je bio za i protiv. Srbi će reć da im je jugoslaviju srušio zli zapad. Nebitno, bitno je da smo se otrgli i vratili di nam je prirodno misto.

Te ujdurme o anglosaksonskoj zvijeri, zlom zapadu, židovi, tajnim sluzbama, zlom kapitalizmu, drž ne daj to je za birtiju i razlaganje geostrategije uz čašicu nalakćen na šanku obavijen dimom. Tu bi gle čuda istomisljenike baš naša kod naših istočnih komšija u bivšim republikama očito neprežaljene nesvrstane jugoslavije. To je očito ekipa di se osjećaj ugodno, tvoji ljudi. Podsjeća kad se gastarbajteri okupljaju po Njemačkoj pa si međusobno govore kako smo svi naši.

horus, pitaš me nešto na PP a ne mogu ti odgovorit jer mi kaže "korisnik je onemogućio primanje privatnih poruka".

Anyway, odgovor je "Da"

Jedina svrha presude Šestorki (iz perspektive Zapada) je da nikada ne bude hrvatski entitet. Ne zato što su protiv Hrvata već zato što im Hrvati u BiH služe za kontrolu muslimana u BiH.

Nametanje Schmidta i presuda Šestorki nisu u suprotnosti. Ista je to politika. Politika "da Hrvati imaju ministra finansija FBiH".

BH muslimani su dokazali da je to ispravna politika. Nije im vjerovati i treba ih držati pod kontrolom.

Hvala zapadu.

kada je na snazi bila politika dekonstituiranja Hrvata u BiH

Koja je to politika? Koja konkretno odluka?

Petritschevi amandmani naprimjer, ili Inzkova trecina

Kako to Hrvati kontroliraju Muslimane kada ne mogu ni izabrati svoje predstavnike u vlast ili ako ih izaberu ne mogu blokirati sa vitalnim nacionalnim interesom

I nakon petrichevih amandmana i nakon inzkove trećine vlast se nije mogla formirati bez barem neke legitimne hrvatske srtranke.

Sjetimo se da je ministar finansija u vladi "Alijanse za primjene" (2001-2003) bio Nikola Grabovac iz NHI (bivši predjsednik Herceg Bosne Zubak i ostali koji su izašli iz HDZ-a)

a u vladi Platforme (2010-2014) ministar finansija je bio Ante Krajina iz HSP-a.

Dakle, čak i u tim vladama bez HDZ-a pravi predstavnici Hrvata (za koje su glasali većinom Hrvati) su kontrolisali finansije u FBiH.

Prvi put kad je (zbog demografskih tendencija) postojala teoretska mogućnost da se formira vlada FBiH bez pravih predstavnika Hrvata (za koje glasaju većinom Hrvati) Schmidt je umetnuo.

Za njih je glasala izrazita manjina Hrvata i oni su bili politicka klijentela muslimanskih stranaka koje su ih uvele u vlast i radili kontra hrvatskih interesa

Kako to kontroliras nekoga ako nemas prave predstavnike?

Za njih nisu glasali Bošnjaci i to su u svakom smislu pravi Hrvati.

To što su bili ljuti na HDZ ne znaći da nisu bili Hrvati i da im interesi Hrvata nisu bili bitni.

Sigurno njihovi ministri finanija ne bi potpisali nikakvu isplatu koja bi pogodovala islamizmu/šerijatu

bla bla to jest zapad/NATO/Hrvatska su i tada kontrolisali šta se plaća u FBiH.

Istu stvar sada imamo kod Bošnjaka. Trojka (SDP, NIP, NS) imaju podršku maksimalno 40% Bošnjaka ali su vlast u ime Bošnjaka. SDA, DF, SBIH, NES imaju podršku minimalno 60% Bošnjaka ali nisu vlast. Iz SDA trojkaše zovu izdajicama ali oni sigurno nisu izdajice i interesi Bošnjaka su im prioritet.

Imali smo i u RS-u sličnu situaciju kada je SDS bila u vlasti na državnom nivou iako je imala manje glasova Srba nego SNSD. Ovi ih zvali izdajicama bla bla

Suština je da izvješća 3. i 4. korpusa ABiH iz travnja 1993. optužuju HVO za izazivanje sukoba, što nije istina, i za što je na kraju krajeva najbolji pokazatelj Presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne u kojoj su "dokazi" iskonstruirani na temelju dvaju ultimatuma brigade HVO-a iz Čapljine od 16. travnja za sukob koji je počeo dva dana ranije. To je svjesno podmetanje tužitelja koje je prihvatio i dio sudskoga vijeća, što je Šadinlija prihvatio i za sukob u Lašvanskoj dolini  jer drugoga "dokaza" nema. Naravno, i to je primjer kako zlonamjerni konstrukt postaje činjenica iza koje stoji "autoritet" haške pravde i dijela međunarodne zajednice sa svim svojim manje ili više poznatim interesima i ciljevima.

Mašinerija Tužiteljstva Haškoga suda i svi oni koji su mu pomagali, a takvih je u RH bilo mnogo, nije pronašla dokaze da je HVO pripremao ratnu opciju protiv Muslimana. Istraživači Tužiteljstva imali su pristup svem gradivu HVO-a i HV-a u Hrvatskoj, uključujući i uvid u arhivske depoe, što im je odobreno radi dokazivanja suradnje i nastojanja da Hrvatska postane članica Europske unije.

No da Šadinlija namjerno podmeće vidi se iz ovoga slučaja, a još više iz Presude šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. On presudu tretira kao činjenicu koja služi za postizanje konkretnih političkih ciljeva. U slučaju sukoba u siječnju 1993. dokazao sam da ona "ne drži vodu" kao i da je u slučaju travnja 1993. sramotna konstrukcija koja ne zaslužuje samo moralnu osudu jer se nameće u funkciji kolektivne krivnje jednom narodu čiji je krimen samo u tome što se pokušao održati na području gdje živi i gdje su njegovi preci stoljećima živjeli s oblicima organizacije koje je sâm iznjedrio preko svojih (u politološkom smislu, ali i zakonski) legitimnih predstavnika.

Haški sud je politička lakrdija i pravosudna komedija

S istaknutim hrvatskim povjesničarom dr. sc. Davorom Marijanom razgovarao sam – o Međunarodnome sudu za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, i to u povodu formalnog završetka njegova rada – u baru hotela “Panorama” u Zagrebu, točno na onome mjestu gdje je on 2001. ili 2002. sjedio sa Slobodanom Praljkom, kojemu je tada pomagao pribavljati dokaze za obranu.

Davor Marijan od 2001. radi u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu (prije toga radio je u Vojnom arhivu MORH-a). Bavi se mahom vojnom, ali u posljednje vrijeme sve više i političkom poviješću Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Specijalist je za ratove vođene na području Hrvatske i BiH u prvoj polovici 1990.

Do danas je napisao čak 11 knjiga. Ove je godine objavio knjigu “Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države”, a sada priprema monografiju o 1. gardijskoj brigadi HVO-a “Ante Bruno Bušić”, u kojoj se borio.

Proteklih je godina radio i na tužbi RH protiv SRJ (Srbije), bio je zadužen za njezin povijesni dio.

Vrstan je istraživač pisane građe, u protekle 22 godine prošao je sve relevantne dokumente koji se odnose na ratove vođene na području bivše Jugoslavije.

Međunacionalno pomirenje bilo je jedan od proklamiranih ciljeva Haškoga tribunala. Sad, kad je završio sa svojim radom, u javnim se raspravama konstatira da taj cilj nije ispunio te se postavlja pitanje zašto. No, nije li pravo pitanje zašto se uopće očekivalo od suda za ratne zločine – kojemu je svrha ustanoviti i osuditi krivce – da ikoga miri, a kamoli da miri cijele narode? Nije li ta ambicija da sud pomiruje zavađene narode odveć političke naravi?

– Moje je mišljenje da je Haški tribunal ispunio očekivanja svojih tvoraca, međunarodnih centara moći. Taj sam Sud znao nazivati pravosudnom lakrdijom, a sada bih tu formulaciju promijenio. On je politička lakrdija, a pravosudna komedija.

U samom je startu imao politički cilj, a pravosudna mu je funkcija bila samo sredstvo za postizanje tog cilja. Dopustilo mu se da prijeđe daleko preko svog Statuta. Najbolji je primjer za to formulacija “udruženi zločinački pothvat”, koje uopće nema u Statutu. To je konstrukt s kojim možete svakoga optužiti, bez konkretnih dokaza.

Haški je sud trajao predugo, čak 24 godine. Držim da je njegova praksa bila slijepa ulica, a da mu je primarna svrha bila političko smirivanje bivše Jugoslavije. Sad, kad je završio svoj rad, umjesno je upitati se: je li ovim svojim dugim trajanjem sustavno održavao tenzije među nekadašnjim republikama bivše Jugoslavije, i je li čak možda popločavao put i za novi sukob? On jednostavno nije dopustio da rat postane prošlost.

A pored svega ostaloga, bila je to i skupa igračka, u financijskom smislu. U jednome trenutku Sud je imao čak 800 ljudi angažiranih u samome Tužiteljstvu.

A i premalo je ljudi osuđeno, što je, po mome mišljenju, najveći problem.

Koji su, po vašemu mišljenju, najveći propusti Haškoga suda?

– Možemo mu dati dva velika prigovora.

Prvo, tužitelji su različito tretirali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. U startu nisu imali isti kriterij. U Hrvatskoj su zanemarili, odnosno marginalizirali krivnju Beograda, pokušavajući rat svesti na odnos Knin – Zagreb, ili Zagreb – Knin, što je vodilo izjednačavanju krivnje. Da je kojim slučajem potvrđena drugostupanjska presuda u slučaju Gotovina i Markač, odgovornosti bi bile izjednačene. Možda bi čak Hrvatska realno gore prošla.

A drugo, u Bosni i Hercegovini imali su tri različita pristupa. Različito su tretirani srpski, hrvatski i muslimanski zločini. Najoštriji je kriterij bio prema Hrvatima, što potvrđuje i nedavna presuda šestorici.

Kod Srba je kriterij bio blaži. Točno je da je osuđeno najviše Srba, no smatram da je to malo s obzirom na to koliku su količinu zla proizveli. Tko misli drugačije, sugerirao bih mu da ne čita presudu, nego da pregleda dokumente koji su korišteni u tim procesima.

A što se tiče Muslimana koji su sudski tretirani u Tribunalu, mislim da su to bili alibi-procesi. Bolje da ih nije ni bilo, jer presude Muslimanima vrijeđaju logiku i zdrav razum. Mislim na procese protiv Hadžihasanovića, Kubure i Halilovića.

Kako ocjenjujete odnos hrvatske države prema Haškom tribunalu? Čini se da u protekle 24 godine nije uvijek bio isti...

– Do 2000. Hrvatska je imala politiku prema Haškom sudu. Davala je Sudu dokumente na kapaljku, vodilo se računa o nacionalnim interesima. No nakon 2000. nekritički je davano i ono što se nije tražilo kako bi se postigli probici na dnevnopolitičkoj sceni i obračunalo s Tuđmanovom ostavštinom i stekla pozicija koja bi dugoročno osigurala političku moć. Nakon 2000. Hrvatska nema politiku prema Haškom sudu, nego naprosto izvršava što se od nje traži ili očekuje.

A Srbija je, tko god je bio na vlasti, uvijek imala istu politiku koja je uvijek vodila računa o nacionalnim interesima.

Zašto je 2000. došlo do te promjene?

– Zbog konglomerata loših političara na vlasti u Hrvatskoj nakon 2000. – da parafraziram rečenicu jednoga našeg visokog političkog dužnosnika.

Kroz djelovanje Haškog suda utjecajni je dio međunarodne zajednice primijenio na ove prostore formulu koju nikada ne bi sam za sebe prihvatio. A to je – kolonijalni odnos. Ali to nije ni prvi ni zadnji put. Cijelo 20. stoljeće na Zapadu se na nas gleda kao na “divlje” područje. To je još davno pisala Marija Todorova u svojoj knjizi “Imaginarni Balkan”. A nakon nje i mnogi drugi koji su se bavili neokolonijalizmom.

Ipak, mogu li Hrvatska i Hrvati, unatoč svim prigovorima, biti u cjelini zadovoljni radom Haškog suda? Golema većina osuđujućih presuda odnosi se na Srbe, najteže kazne izrečene su, isto tako, upravo Srbima; nijedan Hrvat iz Hrvatske nije osuđen...

– Iz te perspektive možemo biti djelomice zadovoljni. Ali pravo pitanje glasi: zašto Sud nije procesuirao djelovanje saveznog političkog i vojnog vrha Jugoslavije? To je glavni problem, politika optuživanja.

Tko je za to kriv?

– To povlači pitanje kako je Haški tribunal funkcionirao: je li Tužiteljstvo proširivalo optužnice koje je dobivalo od drugih država, ili ih je samo sklapalo? Primjerice, kada su u pitanju optužnice protiv Hrvata u BiH, smatram da je iza njih stajala Agencija za istraživanje i dokumentaciju – bivša muslimanska tajna služba, paraobavještajno tijelo SDA, uz pomoć drugih službi koje su htjele oslabiti hrvatski utjecaj i omogućiti rekonstrukciju političkog prostora.

U vrednovanju rada Haškog suda mi uglavnom gledamo samo završene procese, ali treba gledati i ono što je Tužiteljstvo pokretalo, ali nije procesuiralo. Usporedimo slučajeve Medački džep i Vukovar. Za Medački džep podignuta je optužnica protiv načelnika Glavnog stožera HV-a (generala Bobetka), zapovjednika Operativne zone Gospić (generala Ademija) i zapovjednika 9. gardijske brigade (Norca). Znači, optužene su sve zapovjedne razine.

A u slučaju Vukovar nisu procesuirani SSNO (general Kadijević), Komanda 1. vojne oblasti, Novosadski korpus i Gardijska divizija – njih uopće nema u optužnici – nego je procesuirana samo Gardijska brigada kao jedan od sudionika napada na Vukovar. U slučaju Vukovar, dakle, biran je samo jedan segment ratnog zločina, i to bolnica, dok je napad na grad kao takav potpuno ignoriran. Postavlja se pitanje: je li to pravda ili amnestiranje JNA?

I u BiH je početna uloga JNA u ratu potpuno amnestirana. Veći je prostor u BiH, međutim, zauzet dok je komandant JNA u BiH, odnosno komandant 2. vojne oblasti, bio Milutin Kukanjac, nego kasnije, dok je komandant srpske vojske bio Ratko Mladić.

Postavlja se pitanje: tko štiti JNA, i zašto je štiti? Bio je procesuiran samo napad na Dubrovnik. Tu se toliko vidjelo da je to bio rat za hrvatski teritorij, to u Haagu nisu mogli zaobići. Žalosno je da je gađanje zidina imalo veći utjecaj na djelovanje Tužiteljstva nego ubijanje živih ljudi.

Tzv. krnje Predsjedništvo i general Kadijević su, po meni, glavni krivci u raspadu Jugoslavije. Kadijević je zloporabio vojsku koju smo svi plaćali za jedan sebični cilj: Veliku Srbiju. A protiv njega ništa nije podignuto. A šef sigurnosti JNA Aleksandar Vasiljević kao jedan od ključnih operativaca u provedbi velikosrpskog projekta je čak pretvoren u suradnika Suda.

Kad je riječ o presudi hercegbosanskoj šestorci, ovih se dana ponovno u javnim polemikama vade transkripti iz Predsjednikova ureda od 27. prosinca 1991. Toga se dana predsjednik Tuđman sastao s istaknutim predstavnicima bosanskohercegovačkog HDZ-a i izložio im svoje viđenje mogućeg rješenja zamršene situacije u BiH, gdje rat u to vrijeme samo što nije buknuo. Neki ili čak mnogi taj transkript drže ključnim ili dovoljnim dokazom da je “Tuđman dijelio Bosnu”, kao i Milošević...

– Politika Franje Tuđmana prema BiH ne može se svesti na jedan dokument. Njegovo se mišljenje o krizi u BiH mijenjalo tijekom mjeseci i godina. Franjo Tuđman formiran je u hrvatskom romantičarskom miljeu u kojem se smatralo da je BiH dio hrvatskog teritorija, koji je najvećim dijelom od njega otrgnut, i da su Muslimani dio hrvatskog naroda. On u tome nije bio usamljen.

Kad je izbila kriza, Tuđman je smatrao da BiH ne može opstati ako je Srbija dovede u pitanje. U tom je slučaju tražio rješenje za Hrvate u BiH. Jedno od tih rješenja pokazuje i taj transkript. Za njega se često kaže da je tajni, što i jest bio, ali samo tri dana kasnije Tuđman to i javno kaže, u intervjuu novinarima na televiziji. On je vrlo jasno govorio, ništa nije skrivao, pa je rekao i da je “sadašnji hrvatski perec neprirodan”.

Ovdje Franjo Tuđman izražava svoju dvojbu u opstanak BiH, što je u tom trenutku bilo potpuno legitimno. Naše je, međutim, da utvrdimo što je on radio, a ne što je govorio.

Kasniji slijed zbivanja pokazuje da se Tuđman zalagao za pretvaranje BiH u konstitutivne jedinice, što je, naposljetku, bila i intencija međunarodne zajednice. Oni koji tvrde da je transkript od 27. prosinca 1991. ključ Tuđmanove politike ne razumiju tu politiku, ili je ne žele razumjeti. Kompleksne povijesne teme ne mogu se objasniti na jednome dokumentu.

Tuđmanu, zapravo, najviše mogu zamjeriti Hrvati iz BiH jer se on najprije predstavljao kao predsjednik svih Hrvata, dakle i njihov predsjednik, a na kraju je, kad je dogorjelo do prstiju, bio “samo” predsjednik RH. Njegova je politika prema Hrvatima u BiH 1991. i 1992. najvećim dijelom vodila smanjenju ekstremizma među Hrvatima u toj državi.

Nažalost, smirivanjem ili prigušivanjem hrvatskog ekstremizma stvarao se prostor za jačanje muslimanskog ekstremizma. Zašto prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju u jesen 1992.? Zato što su Muslimani tada već koliko-toliko naoružani pa kreću u rat. A kad je taj rat izbio, Tuđman, odnosno službeni Zagreb, minimalno su tri puta zaustavljali HVO kad je odgovarao na muslimanske napade i bio u boljem ili povoljnom operativnom položaju, što je imalo za posljedicu da je HVO tijekom 1993. doživio nekoliko velikih poraza u središnjoj Bosni. Tada se opredijelio za pružanje vojne pomoći uglavnom s dragovoljcima, umjesto da je riskirao da s jakim snagama i u vrlo kratkom vremenu spoji središnju Bosnu s dolinom Vrbasa i praktički dobije rat.

Nedvojbeno je, ipak, da su i Hrvati činili zločine u BiH.

– To je istina. Uzmimo presudu šestorici. Svi oni konkretni slučajevi zločina koje su napravili Hrvati – ubojstva, protjerivanja, logori, rušenja itd. – nažalost su činjenica. I oni nisu uopće sporni i njih nitko ne spori, čak ni optuženi i obrana. To su sramotne stvari, za koje počinitelji trebaju odgovarati, bez obzira na to što su bile odraz kaosa koji je u BiH zavladao u ljeto i u drugoj polovici 1993. No ti se zločini nisu dogodili u miru, nego u uvjetima borbe za opstanak u ratu koji je izazvalo muslimansko vrhovništvo.

Pitanje glasi: jesu li ti zločini posljedica pokušaja stvaranja Velike Hrvatske, kako to tvrdi Haški sud, ili reakcija na rat koji je nametnula muslimanska vojska? U pitanju je ipak ovo drugo.

Usto, zločini HVO-a bili su redovito uz crtu i na crti bojišta. A Muslimani su zločine uglavnom radili u dubini teritorija. A da i ne govorimo o čestom ubijanju ratnih zarobljenika, što je bila gotovo praksa 3. korpusa Armije BiH.

Koliko neugodan podtekst presude šestorici, u kojoj se spominje nejasan pravni pojam “udruženi zločinački pothvat”, može štetiti današnjoj i budućoj Hrvatskoj? Hoće li nam se opet dogoditi da se u idućih pedeset godina generalno govori naopako o Hrvatima – u ovom slučaju kao ratnim “negativcima”, agresorima na BiH, a ne kao o njezinim braniteljima?

– Već je dovoljno pravnika naglasilo da pojam “udruženi zločinački pothvat” ne postoji u Statutu Haškog suda. To je lagodan način da osudite nekoga bez dokaza. I to se, nažalost, dogodilo.

Bojim se da je ta presuda jaka osuda Herceg-Bosne, a posredno i Hrvatske, jer se u njoj spominju tri tada najutjecajnija hrvatska dužnosnika – Tuđman, Šušak i Bobetko.

Kad je Hrvatska 2016. zadnji put bila odbijena da bude prijatelj Haškog suda, rečeno je da predmet osude mogu biti samo optuženi. No, to je obećanje Sud prekršio, što nije čudno jer mu dosljednost nije jača strana.

Haška presuda kontekstualno je neodrživa. U kontekstu se Hrvatska optužuje za stvaranje Velike Hrvatske i dijeljenje BiH. Ne volim predviđati, ali mi se čini da se radi o pokušaju ponovnog nametanja kolektivne krivnje, pa ćemo nakon “ustaštva” dobiti novi biljeg koji bi nas po nečijem planu trebao ušutkati i oslabiti. Na to nikako ne bismo smjeli pristati.

Činjenica je da je u travnju 1992. BiH opstala zahvaljujući Hrvatskoj i Hrvatima. Nigdje, međutim, u bošnjačkoj publicistici ne možete naći prikaz travnja 1992. Oni ignoriraju što su tada radili Hrvati. To ih ne zanima. A bit je u tome da je Hrvatska stvorila osnove za opstanak BiH, i ona danas postoji, koliko god bila problematična i neuređena. Je li to dobro ili loše za hrvatske interese, pokazat će vrijeme.

Muslimani su iz rada Haškoga tribunala izašli uglavnom neokrznuti. Je li i ta amnestija Muslimana svojevrsna politička poruka narodima na ovim prostorima?

– Ta poruka otprilike kaže da je BiH muslimanska, odnosno bošnjačka država – iako to nikada nije bila ni po Ustavu ni stvarno. Ona je država tri potpuno definirane nacije. Ovakav način na koji je Haški sud presudio jest prezir prema nemuslimanskim žrtvama.

Slučajevi Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa, i Amira Kubure, komandanta 7. muslimanske brigade, usporedivi su sa slučajevima Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza. Tvrdim: da je kriterij koji je primijenjen na muslimanske oficire primijenjen i na Blaškića i Čerkeza, oni bi dobili samo nekoliko mjeseci zatvora. A dobili su jedan 9, a drugi 6 godina.

Stav Haškog suda jest da su zločini počinjeni nad Hrvatima od Armije BiH i drugih muslimanskih postrojbi nevažni ekscesi, a ne rezultat sustavne politike. Međutim, stvarnost je bila sasvim drugačija: ti su zločini odraz jednog dubljeg, dalekosežnijeg projekta, čiji je cilj bila unitarna država, dugoročno s islamskim “štihom”.

Nema nikakve dvojbe da su Muslimani Hrvatima napravili daleko više zla nego Hrvati Muslimanima.

Je li za Hrvate u BiH bilo ikakve alternative Herceg-Bosni?

– Mislim da nije. Ona je nastala u okolnostima nefunkcioniranja središnjih tijela vlasti u BiH.

Herceg-Bosna je nastala nakon napada JNA na pojedina hrvatska sela u BiH. Riječ je o Uništu kod Bosanskog Grahova i kompleksu Ravnu, u zaleđu Dubrovnika. I nastala je kad je Alija Izetbegović jasno rekao da to nije njihov rat.

Znači, bila je objektivna potreba da nastane, ali nije bila zamišljena kao država, nego kao obrambena zajednica labavo povezanih općina, ugroženih od velikosrpskog državnog projekta.

Naposljetku, ona je već u travnju 1992. opravdala svoje postojanje. Da nije bilo Herceg-Bosne, danas ne bi bilo ni BiH. U travnju 1992. JNA je praktički stavila pod nadzor gotovo kompletnu istočnu Bosnu, velik dio bez ispaljenog metka. I da nije bilo Herceg-Bosne, Srbi bi riješili svoj projekt već do kraja toga mjeseca. Možda je upravo to najveći krimen Hrvata i Herceg-Bosne.

U jugozapadnoj Bosni, nakon poraza na Kupresu, Hrvati su zaustavili JNA na crti Šuica – Livno. Na prijevoju Stolovi u Hercegovini hrvatska je vojska spriječila izlazak JNA u dolinu Neretve. A kod sela Kolibe Gornje kod Bosanskog Broda spriječen je izlazak JNA na Savu. To su tri točke na kojima je opstala BiH. I sve se to dogodilo u razdoblju od 10. do 23. travnja 1992.

Koliko će presude Haškog suda, pa i ova posljednja, izrečena šestorici Hrvata, biti odlučne za pisanje povijesti ratnih 90-ih?

– Imam dojam da je Haški sud doista imao ambiciju pisati povijest. Svi, međutim, govore o presudama, no uz objavljenu presudu uvijek se objavi i hrpa dokumenata. Odgovoran znanstvenik, odgovoran povjesničar, za razliku od neozbiljnih, nekompetentnih, ispolitiziranih sudaca čitat će dokumente, a tek onda presudu.

U slučajevima Mladić i Karadžić, primjerice, objavljeno je više od 17 tisuća dokumenata, a u slučaju šestorice iz Herceg-Bosne preko 7 tisuća. Objava dokumenata jedini je plus Haškog suda – bez obzira na to je li ih Sud uvažio ili ne.

Da je predsjednik Tuđman poživio, bi li i on završio pred Haškim sudom kao vođa “udruženog zločinačkog pothvata”?

– U Sarajevu se uoči njegove smrti 1999. spekuliralo da je protiv njega već priprem­ljena optužnica od Haškog suda. Budući da je sud bio političko sredstvo, nije neočekivano da bi pribjegli i takvim sredstvima.

Suđenja za ratne zločine, kako se poručuje iz Haaga, treba nastaviti i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u BiH, i na Kosovu. Što nakon presude hercegbosanskoj šestorci mogu u BiH očekivati bivši vojnici i časnici HVO-a i politički dužnosnici Herceg-Bosne iz ratnog doba?

– Na određen način, to se radi već duže vremena. Sudovi u Sarajevu koji se bave zločinima što su ih počinili Muslimani ima­ju vrlo blag kriterij. Ako se ide, ide se na izvršitelja, dok se u slučaju Hrvata traži odgovornost po zapovjednoj razini. Ova presuda šestorci na neki je način potvrda upravo takva pristupa.

To će dovesti u pitanje opstanak BiH, a Hrvati će se homogenizirati na jednom dijelu teritorija gdje predstavljaju većinu i nužno radikalizirati. Broj onih koji doživljavaju BiH kao svoju državu bit će sve manji. Vrlo brzo, ako to već i sada nije slučaj, gledat će na BiH kao nekada na Jugoslaviju i okrenut će se protiv nje.

Haški sud iza sebe ostavlja veliki arhiv, koji će budućim istraživačima biti važno vrelo podataka i dokumenata. Što će se dogoditi s njim? Zabrinjava prijedlog iz Srbije da se arhiv preseli u Beograd, a čuje se i ideja da se smjesti u Sarajevu, što jednako zabrinjava...

– To je danas pitanje svih pitanja. Mislim da to arhivsko nasljeđe Suda treba razmatrati iz dva kuta.

Prvo, postoji dio arhiva koji se odnosi na sudske predmete i to su izvori za proučavanje rata.

Drugo, postoji pismohrana koja je nastala radom Suda i koja nije nimalo beznačajna. Ona će poslužiti povjesničarima da odgovore na pitanje zašto je Haški sud bio takav kakav je bio, odnosno zašto je bio promašaj.

Mene kao povjesničara zanima prije svega ova prva skupina dokumenata. Znači, dokazi i izvori za ratove.

Mi danas ne znamo točno koliko ima te građe i u kakvu je stanju. Neki govore da sadrži oko 10 milijuna dokumenata, dok drugi spominju cifru od oko 400 tisuća – što je, po meni, realnije.

I sad se postavlja pitanje što s tim. Srbija i Sarajevo jako lobiraju da ta građa završi u Beogradu odnosno u Sarajevu. Smatram da se hrvatska država mora suprotstaviti svim diplomatskim sredstvima da se to ne dogodi, kako bi se izbjegle moguće manipulacije.

I Hrvatska, koliko znam, nešto pokušava, vezano za te dokumente. To je posao Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva kulture.

Ne bi li taj arhiv trebao biti na “neutralnom” mjestu, na primjer upravo u Haagu?

– Mislim da to ne bi bilo najsretnije rješenje. To bi za istraživače s ovih prostora bilo preskupo. Odlazak u Haag vrlo je skup i nadilazi naše financijske mogućnosti.

Smatram da je najbolje rješenje da se ta građa skenira i dostavi svim stranama, primjerice na CD-ima. Dakle, sve svima! To je jedini način da se moguće manipulacije svedu na minimalnu mjeru. Zapravo, najbolje je da to bude na mrežnim stranicama. To je idealno rješenje – pretraživanje baza preko interneta. Trebaju samo serveri koji će to držati i može se krenuti na posao.

Dakle, pravo je rješenje: kompletno završiti digitalizaciju dokumenata i dati ih svima. Ili nikome – ili svima sve isto. Ali ja se tu previše ne nadam. Haag i racionalan odnos – to ne ide jedno uz drugo. I to je najveći problem u ovoj priči koja, na svu sreću, završava...

– Tako se – podsjeća Nazor – i u prvostupanjskoj presudi Haaškog suda u predmetu „Prlić i ostali“ navodi da „već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj“.

No taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tada Hrvati i Bošnjaci/ Muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od prosrpske JNA i srpskih postrojbi, da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, u kojem su bila i četvorica Bošnjaka/ Muslimana, donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija „Čagalj“, odnosno „Lipanjske zore“).

Premda nisam vidio naredbu o slanju 305. brdske brigade u osnivanju, i dalje tvrdim da je s njom počeo rat Hrvata i Muslimana, a sve do tada bili su u pitanju sukobi dviju izmiješanih vojski na istom teritoriju. To je suština koja je dovela do sukoba, a ne zapovijed Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. No, kao što sam već rekao, u bošnjačkim interpretacijama (bilo od političara tipa Alije Izetbegovića ili historičara Šadinlije) moguće je da povod izazove uzrok. Kad mi već u ovom segmentu docira o pristupu pravoga i ozbiljnoga profesionalnog povjesničara, zainteresiranom čitatelju skrećem pozornost na to da pročita njegovu interpretaciju siječanjskoga sukoba u Uskoplju - Gornjem Vakufu. U skladu s ustaljenim bošnjačkim pogledom (i ne samo njihovim), interpretira ga kao sukob koji je počeo zbog zapovijedi HVO-a od 15. siječnja 1993., što je otrcana propagandna podvala, ili jednostavno rečeno laž. Zahvaljujući dobrim dijelom internetu primijenio sam svoj "revolucionarni" pristup i temelju analize hrvatskih i muslimanskih dokumenata dokazao da je sukob počeo navečer 11. siječnja 1993., znači četiri dana prije no što to tvrde pristaše "tradicionalnoga" pristupa. Nema tu ničega "revolucionarnog", uobičajen metodološki pristup analize izvora, svih dostupnih bez ikakva selektivnoga probiranja. Samo sam tako dokazao da je sukob počeo prije 15. siječnja 1993. Moj je pristup "revolucionaran" jedino iz perspektive onih koji svoj rad prilagođavaju željama vladajuće politike u sredini u kojoj žive i rade. U pitanju je samo još jedno podmetanje koje je lako osporiti.

Najkrace moguce za one kojima se ne citaju citati i prethodne strane teme:

Haaski sud lazno tvrdi da je sukob izmedju Hrvata i Muslimana poceo 15. 1. 1993. zbog naredbe Jadranka Prlica da se Armija BiH pretpocini HVO-u u hrvatskim provincijama po Vance-Owenovom mirovnom planu, iako je sukob ustvari poceo cetiri dana ranije.

Haaski sud takodjer lazno tvrdi da je HVO u travnju 1993. opet pokusao nasilno pretpociniti snage ABiH, "dokaz" su im dokumenti jedne brigade HVO-a iako se ti dokumenti ne pozivaju na nadredjenu razinu zapovijedanja, a trebali bi se pozivati da se radi o pokusaju pretpocinjavanja po Vance-Owenovom planu. U arhivskim fondovima HVO-a ne postoji niti jedna zapovijed koja bi sugerirala da je HVO pokusao nasilno pretpociniti snage ABiH u travnju, a dokumenti jedne brigade koje Haaski sud lazno navodi kao dokaz se ustvari odnose na mjere koje je ta brigada poduzela nakon sto je ABiH napala HVO u Konjicu.

Na taj nacin je hercegbosanska sestorka osudjena u Haagu.

Rat Hrvata i Muslimana eskalirao je u travnju 1993. a prethodio mu je sukob u dolini Vrbasa, tj. području općine Uskoplje – Gornji Vakuf koji je izazvala muslimanska strana kada je u prosincu 1992. počela dovoditi snage iz središnje Bosne i usmjeravati ih prema prijevoju Makljen. To je bio povod za sukob, a ne širenje Herceg-Bosne kako se tvrdi u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. U mojoj knjizi su dani argumenti za to i zainteresiranim čitateljima predlažem da ih usporede s kontekstualnim „činjenicama“ koje je za ovaj slučaj utvrdio Sud. Cijela optužba se zapravo temelji na zapovijedi predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. koja je napisana tri dana nakon što je počeo sukob u dolini Vrbasa. A na osnovi te zapovijedi je iskonstruiran i povod za sukob u travnju 1993. na temelju sjednice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 3. travnja na kojoj je navodno donesena politička odluku o provedbi odredbi Vance-Owenova plana. Dokaz na kojem je Tužiteljstvo gradilo, a suci prihvatili takvu tvrdnju jest vijest novinske agencije Reuters objavljena u jednim srpskim novinama 5. travnja 1993. „Ultimatum“ je zapravo bio prijedlog izjave, tj. vojnog sporazuma koju je HVO planirao poslati Aliji Izetbegoviću na potpis. Sud je to prihvatio kao činjenicu premda se na njihovo traženje Izetbegović 22. srpnja 1997. očitovao da nije potpisao izjavu i da je nema u „dokumentaciji kojom” raspolaže. Izmišljeni „ultimatum“ naveden je kao hrvatski krimen u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. U analizi Tužiteljstva Haškog suda izrađenoj za slučaj Prlić i ostali ultimatum se ne spominje izrijekom, nego se posredno uvodi u interpretaciji Zapisnika sa sjednice HVO-a od 3. travnja, uz napomenu da točke 3. do 6. sliče „ultimatumu kojeg je Jadranko Prlić izdao 15. siječnja 1993. godine”. I to je „sudski utvrđena činjenica“ koju bih ja kao profesionalni povjesničar trebao poštivati?

Još je grotesknija „sudski utvrđena činjenica“ iz presude Šestorici da je HVO kriv za travanjske sukobe u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na temelju dviju zapovijedi u kojima je brigada HVO-a iz Čapljine zahtijevala da se postrojba Armije BiH izmjesti iz njezine zone odgovornosti s područja općine Stolac. Te zapovijedi su potom postale „sudski utvrđena činjenica“ o ultimatumu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i općim mjerama koje je Glavni stožer HVO-a poduzeo na temelju njega. Ni jedna od tih navodnih mjera nije priložena što nije čudno, jer ih nema. No to nije bila zaprjeka da točkom 471 Presude (1. tom) suci sugeriraju da je HVO kriv za sukobe koji su oko „15. aprila 1993. izbili … između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica” premda su prihvatili dokaz iz siječnja 1994. u kojem je Komanda 6. korpusa Armije BiH priznala da je 14. travnja „preventivno” napala HVO. Znači, ako Sud presudi da je kruška jabuka, slučaj je završen i tu nema više rasprave, to je jabuka. „Istina“ na razini vica o Muji koji vodi svinju na povodcu i mrmlja sebi u bradu: „Rokć’o ti ne rok’ćo, ti si za mene ovca“.

Davor Marijan