Ja o tim stvarima dosta znam, i pokušat ću biti objektivan.

Prvi i najvažnije- obje kulture nisu ranga priznatosti nebrojnih naroda na drugim poljima, poput mađarske, češke, danske,.... No ipak imaju mjesto pod suncem.

Također, stupanj poznatosti u svijetu nije kriterij- recimo, poznata je (bila) Dubravka Ugrešić, a to je makulatura, a tu spada i Slavenka Drakulić i slični, zbog politike.

Dakle, govorim samo o vrijednim dostignućima, dobrim i autentičnim- uz zadršku za subjektivno stajalište.

U književnosti, Srbi nemaju realno do 19.st. ništa, a onda s Vukom počinje romantizam. Tu su hrvatska i srpska podjednake, i to do možda 1950-1960. Srbi veličaju Momčila Nastasijevića, no on je minoran lik. Kod Hrvata su dva pisca europskog i svjetskog ranga, Krleža i Ujević, a kod Srba Crnjanski i Andrić.

No od 1960ih Hrvati nekako smalaksavaju i pisci se bave tričarijama,burgijama, seksom na eks,....dok Srbi imaju niz vrijednih autora do oko 1990ih - Oskar Davičo, Borislav Pekić, Miodrag Bulatović (čudan uspjeh, pa onda zaboravljen), Milorad Pavić (isto), Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Branimir Šćepanović, Bora Ćosić,... Dobrica Ćosić je važan društveno, no on je dosta staromodan i nije tog kalibra.

Od 1990ih književnost opada kao i u svijetu, pa i oni prevođeni i priznati nisu neki činitelj, ni kod koga.

U filmu Srbi su bolji, i to generalno, dok je Kusturica svjetski priznat režiser, iako po mom sudu drugorazredan i ne vidim po čemu ga priznaju. No produkcija srpskih filmova od 80ih je vrlo dobra, uz mješavinu dijaloga, improvizacije, kinematografije...da i bez formalnih priznanja, tu ima tehnički vrlo dobrih filmova- jedino im je mana što se uglavnom bave podzemljem i balkanskim ološem što dojadi.

U likovnosti i skulpturi su slabiji, dosta je pregledati pozornije sve što je nastalo od 1900. do danas. Imali su jedino Medijalu, dobra je, no nije nešto jako jako ...

Glede TV serija, dokumentarnim ili umjetničko-dokumentarnih su slabiji.

Slabiji su u enciklopedistici i općenito sustavnoj obradbi kulture.

Bolji su i jači u digitalizaciji baštine, te u kontinuitetu diskursa, trajnosti časopisa i izdanja.

U stripu su slabiji, no strip je prestao biti važan.

U klasičnoj muzici u moderno doba, dakle nakon 1950., nitko ne znači ništa, dok su u popularnoj Hrvati bili bolji u šlagerima, u rock glazbi egal ili Srbi malo bolji pred kraj Yu, a odonda je Thompson bio uspješan kao dinarski barbarogenij, no ušutkan je. Turbo-folk je uspješan i utjecajan, no ne znam koja mu je budućnost kod nas, pa i kod Srba, jer to je vezano uz primitivizam.

U nekoj propagandi kulture u svijetu ne znam da bi itko bio, ovi ili oni, nešto jak ili zapažen.

U filmu Srbi dobro eksploatiradu domaće teme i upuštadu se u nove teme, činidu dobre pokuse s temaman,a da pritom ne izgledadu ka' jadno oponašanje američkih filmova.

U Hrvata je za ovu skupu umitnost problem šta ju je uzurpirala skupina leftardskih samodopadnih likova, ima stalnu državnu potporu, a drugi ni primirisat ni novciman ni projektiman ni promičbi. Imalo zahvalnije teme rizervirane su za leftardski podobne samodopadne kretene. Nažalost, dogodidu se i debilizmi s desne strane, samodopadni likovi začuđujućin daron useredu i najboje teme.

Ovdi je problem i do scenarija, jer teško itko objavi književno dilo ako nije iz unutarnjeg kruga Zagreba. Ne računajmo u ovo politički podobne leftarde iz cile države, ni zavičajni patriotizam kad općina objavi kome zbirku pidamau nakladi od 50 komada.

Upućen sam u ostvarenja hrvatske kulture i njenih delatnika. Odgovoriću u osnovnim crtama na glavne navedene tačke, teze. Tema je posve opširna.

Rekao bih, koliko-toliko objektivno, da hrvatska kultura u malo kojem segmentu može dobaciti srpskoj, po kvalitetu, stvaralačkoj širni i dubini.
Imperijalni karakter srednjovekovne države kralja Milutina i cara Dušana Silnog, potonja nesretna sudbina države Nemanjića, njihovih naslednika i na kraju srpskih despota, prouzrokovane seobe na sever i zapad doveli su do toga da srpska kultura ne bude hermetična, skučena na uži geografski prostor, kao što su bošnjačka (melanholično orijentalno-neradnička) i sve više hrvatska (narcisoidno samoprecenjivačka, i kada se trudi da bude objektivna). Na kraju dana,s viđalo se to kome ili ne, kulture možemo kako-tako porediit, države i državotvornu tradiciju - ne možemo.

Problem srpske kulture je nedovoljno sistematskog uređenja, sakupljanja i posebno promovisanja te brendiranja svoje kulturne baštine. Narodni muzej Srbije ima dovoljno artefakata da se uradi nova pet puta veća zgrada, da postane Luvr Balkana, a da opet po fundusima ostane većina predmeta. To je već pitanje državne politike u domenu kulture; jesu li nam preči fudbalski stadioni u Loznici, Leskovcu, Milanovcu i drugim gradovima i varošima ili 2-3 reprezentativna muzeja koja prikazuju priču srpske kulture na jedan evropski način. Mi nismo dovoljno zadovoljni procesom digitalizacije, ima još mnogo toga da se uradi, iako smo među prvima na Balkanu počeli sa projektima.

1) Što se stripa i knjževnosti tiče…

1.1)Potpuno je netačno da je srpski strip slabiji od hrvatskog. Ne vidim osnova za takvu tvrdnju. Razdoblje srpskog stripa u doba Kraljevine Jugoslavije je označeno “zlatnim” sa razlogom. Tu su dosta pomogli “beli” Rusi. Srpski autori stripa, posebno crtači su evropska klasa, oni najbolji među njima. Nekoliko radi u Francuskoj, Holandiji i Nemačkoj. Objavili su svoja ostvarenja za najbolje izdavače stripa u evropskoj kulturi. Dvoje je radilo za Marvel, ako ne grešim. Samo u Leskovcu ima nekoliko vrsnih majstora strip umetnosti. Mogu nadodati imena ako nekome znači, trenutno neću detaljisati. Čak i novija izdanja književnosti u stripu su izvrsna, recimo Njegoševa dela u stripu, zbilja prijatno iznenađenje po ukupnom kvalitetu. Tržište stripa je već drugi problem i tu muku će brojčano male zemlje Balkana teško prevazići.

1.2 Vidim značajno površnosti u analizi srpske književnosti pre 19. veka. Čini mi se da je to već tradicionalno površno kroatocentrističko razmatranje, koje sa jedne strane medalje sebe uzdiže a sa druge strane susjede unižava u pokušaju, što je totalno pase.

Srpska književnost srednjeg veka je za hrvatsku titanska. Iako nema dela kalibra pojedinih engleskih i francuskih autora, odlomci dela Svetog Save, Domentijana, Teodosija Hilandarca, tri Jefimijina zapisa, "Slovo ljubve" despota Stefana Visokog i nekoliko drugih ostvarenja bi komotno mogli u veliku antologiju književnosti evropskih naroda srednjeg veka. Srpska književnost srednjeg veka je direktno uticala na rusku srednjovekovnu književnost i imala međusobne uticaje i preplitanja sa bugarskom. Nije mi poznat takav uticaj hrvatske srednjovekovne književnosti na bilo koga. Da ne zaboravimo, prvi srpski kompozitori rade u 14. stoleću. Ne znam za hrvatske kompozicije iz 14. i 15. veka, da vrede bilo šta.

Mimoilaženja pogleda dve kulture na Boku i Dubrovnik je veoma poznato i neću sipati benzina na tu buktinju. Sa druge strane, hrvatska kultura i posebno književnost je bez naših Dubrovčana - veoma siromašna - dok to sa srpskom nikako nije slučaj. I tu nema “rešenog potanja”, koliko god štancali subjektivne radove koji se zvanično nazivaju naučnim.

Što se tiče perioda od kraja srednjeg do početka 19. veka, ima se u Srba probrati po nešto. Nije da bilo koji južnoslovenski narod u ovom periodu štampa sve sama remek-dela. Može se izdvojiti: nekoliko pesama i govora Gavrila Stefanovića Venclovića, dela Zaharija Orfelina, nekoliko pesmi trgovaca-pesnika iz takozvanih građanskih zbirki, delo-dva Jovana Rajića, sačuvana delca Andrije Zmajevića, komad Kozačinskog, pohvala Vasilija Petrovića, pojedina vredna pisma srpskih episkopa, po nešto od Račanina, memoarska dela Končarevića i Konstantina Mihailovića i dela Dositeja Obradovića koji je međaš razdoblja sa tek po nekim originaknim ostvarenjem.

Srpska književnost je ukupno jača za decu i omladinu, takođe ima bolje komedije, više kvalitetnijih stilista. Poezija je ukupno daleko jača kod Srba. Nisam oduševljen hrvatskom poezijom ni njenim dometima. Ujević je za mene tu zvezda koja sija. Mislim da je esejistika nešto bolja kod Hrvata.

U 19. veku od Hrvata su za mene najbolji Matoš i Šenoa. U Srba ima više uspešnih pisaca iz 19. veka, mada ima i kod dobrih autora ima velikih padova i dostignuća u opusu, recimo Đura Jakšić. Primetio sam da Hrvati slabo vare Njegoša i da ga ne razumeju i otuda mahom potcenjuju, što je greota jer su na Njegošom srpskom ispisane neke od najlepših i najdubljih misli izrečene u istoriji pisane reči ovih nesretnih prostora.

Unazad trideset godina nema previše dela za dičenje na bilo kojoj strani. Meni se dopadaju SF romani dr Zorana Živkovića ali to je sve upitnog dugoročnog značaja, nema ni nekog lokalnog Orhana Pamuka, što bi se moglo očekivati, sve u svemu - tanko.

Suma sumarum, da Hrvatima nije Krleže bilo bi to prilično bedno; on me podseća na velike italijanske pisce koji zaklanjaju druge i zbog kojih se čini da im je književnost vrednija nego što zapravo jeste.

2) Srpsko slikarstvo je daleko ispred hrvatskog. Sve drugo je vic. Možemo podetaljno, samo izvolite. Takođe valja spomenuti da smo Bosni dali prvo moderno evropsko slikarstvo, inače ne bi imali puno materijala za učenje đaka i studenata istorije nacionalne umetnosti. Valjda se zato i ne spominje detaljnije u ovoj analizi. Nema hrvatskog Lubarde, Save Šumanovića, Nadežde Petrović i Paje Jovanovića. Najbolji je Vlaho Bukovac, koji je bio Italijan, ljubitelj srpskih dinastija i nazivao je srpski svojim maternjim jezikom u autiobgrafskim delcima. Postoji li hrvatski ekvivalent Galerije Matice Srpske i Spomen-zbirke Pavla Beljanskog? U Zagrebu sam posetio Muzej za Obrt, Mimarino čudo, 2-3 galerije i još 2-3 neumetnička muzeja, od kojih mi se Arheološki najviše dopao. U Muzeju grada Splita su u stalnoj postavci dela 4-5 srpskih likovnih klasika.

3) Srpsko izdavaštvo je jako koliko i izdavaštvo svih drugih popularno nazvanih bivših jugoslovenskih republika zajedno. Srbi su pioniri štampanja knjiga u Južnih Slovena. U Hrvata je bolja enciklopedistika, mada ne bi bilo tolike razlike da država Srbija daje novac za projekte u ovom domenu kulture, umesto što pumpa milione u fudbalske klubove i održava kolo korupcije veoma živim. Skoro sam čitao enciklopediju baleta u nas i nekoliko specijalizovanih, mahom pozorišnih, utisci su odlični.

4) Odakle ti ideja da su u Hrvata bolje TV serije? Ne bih dao prednost bilo kojoj strani, ni jedna me ne oduševljava. Istini za volju, produkciono i scenaristički možda najzaokruženija i “najzapadna” serija koju sam gledao je “Besa”, koju su radili Srbi sa Britancima i internaciolnom ekipom. Što tiče dokumentarnog programa, pogledao sam svega nekoliko hrvatskih, iako je to sve bilo odlično upakovano i sređeno, daleko je bilo od dokumentarnog, previše POV jezika da bi bilo kvalitet. U Srba ima nekoliko odličnih dokumentarnih serija, uglavnom starijih, ima odlične TV produkcije i kvalitenih emisija, tu je RTS potcenjen. Nekada se na RTV Beograd puštalo i radilo svašta, bilo je svačega dobrog, čak i finih TV drama, treba to sve izvuči iz arhiva i srediti.

5) Srpski film je daleko ispred hrvatskog, da stanemo sa snimanjem sada pa sve do 2030. godine, mislim da bi stanje ostalo nepromenjeno. Hrvati uopšte nisu autentični u filmskom stvaralaštvu, ne vidim puno originalnosti, više neki hipsteraj, nesnađenost i tematsko dodvoravanje evropskim fondovima i partnerima. Teza da je Kusturica drugorazredni režiser je prosto tragikomična i ne zavređuje ozbiljniji osvrt. Srpskog filmu jedino fali dobar festival, odnosno reforma FEST-a i dodatna promocija Kustendorfa, Martovskog i Paličkog FF.

6) Ne bih analizirao muzičke domete dva naroda. Znam da je u Srba bilo barem 10 izvrsnih kompozitora klasike i da je od početka muzičkog obrazovanja bilo izuzetnih izvođača klasike na nekoliko instrumenata, najviše žičanih. Srpske narodne melodije obradili su i koristili velikani svetske klasične muzike. Dalje, Srbi su prvi počeli pisati o džezu u Južnih Slovena. Danas tu ima 2-3 evropske džez figure, kao što je Duško Gojković. Narodna muzika je bogata kod svih Slovena. Ovo što sada narod sluša je mahom za plakanje ali čujem da pevaljke iz Srbije i Srpske dominiraju jugosferom sa skorašnjim prodorom nekoliko Bošnjaka i tradicionalnim prisustvom Seve. U Jugoslaviji su Srbi imali i Idole i Smak, kao 2 od top 5 jugobendova, plus niz srednje dobrih, plus Marjanovića, Stojkovića, Ansaml Renesans i druge fine umetnike, koje danas sluša svaki deseti penzioner.

7) U skulpturi su možda Hrvati bolji, što je i logično uzevši u obzir različite tradicije i geografije. Istini za volju, većina najboljih hrvatskih kipara-vajara je radila i u Srbiji, kao Jugosloveni, tako da njihovih dela ne manjka. Srbi su kasnije počeli raditi skulpture, što je delimično produkt kašnjenja za tokovima a delimično uticaja shvatanja SPC.

8) Nacionalni narativi i mitovi u Srba (nemanjićki, kosovski, kult Svetog Save, kult Svetog Vasilija Ostroškog, kult Petrovića i posebno Njegoša, kult mučenika za Saveznike i pobednicima prve bitke u PSR, stradalništvo u DSR, “pobunjenički mit” o Galima Evrope koji ratuju sa kolektivnim Zapadom, itd.) su misaona imenica za hrvatske mitove i narative, bazirane na nekakvog “trpljenju i borbi za neovisnost”, (i tako 900 godina) priču “o braniteljima Hrišćanstva” (što imaju i Srbi) i konačno klasične nacionalne interpretacije doživljaja raspada Jugoslavije, koji su najklimaviji.

9) Što se arhitekture tiče, srpska je daleko bogatija i raznovrsnija, mada su Hrvati nekada imali odlične urbaniste, planere i arhitekte za savremeni arhitektonski izraz, dobre majstore za kamen i tradicionalnu gradnju, ne znam je li i dalje tako. Dodatno, drugi eksjugosi nisu izgradili autentičan arhitektosnki stil, što su Srbi imali, maada na kratko, kroz savremeni Srpsko-vizantijski stil (Serbo-Byzantine Revival).

10) Što se fotografije i dizajna tiče, manje sam upućen, valjda ima po nešto da se izvuče. Fali nam muzej za ove oblasti kulture.

11) Hrvati i hrvatska kultura nemaju ni 10% uticaja u rimokatoličkom svetu kakvog Srbi imaju u pravoslavlju, sa osmovekovnom crkvom, koja je sa razlogom omražena kod raznih suseda (a praktični napori im se odbijaju od stene) - jer je sila na nivou uticaja, značaja, opsega gazdovanja.

Kada se sve uzme u obzir, imali bismo šta spakovati za jedan srpski “Voyager Golden Recordr”, mada se lista svodi na najviše 20 umetničkih imena i tu staje.

Toliko od mene, hvala na pažnji, kome se ne da čitati - i ne mora.

Kod Srba se niguje komedijski izraz, kod Hrvata su depresivci uzurpirali cilo sva umitnička poja (osobito od osamostaljenja) pa zato tu nima puno kvalitetnih komedija. Zato se je kod Hrvata amaterska filmska kultura i trash filmovi ka' izraz pobune protiv tega. Nije se slučajno Bore Lee iznjidria u Hrvata. Recimo, kad jedan Antun Vrdoljak, koji je nikad davno zna snimit dobar film, i danas snima filmove, ali totalne promašaje, šta reć. Jednom je za TV reka, ne mogu se točno sitit ričih, ono, poruka je ispala da čemu snimat njih, ka' to nije niki umitnički izričaj... Šta bismo tribali? Teška unutarnja depresivna priviranja likova? Tko to želi gledat? Ipak, nade ima, ima jako dobrih komediografa.

Dojma san da je kod Srba izraženija koncentriranost u Beogradu i Noven Sadu. Računajući i bh. Srbe i Srbogorce. U Hrvatskoj su Srbi izvrsni stvarateji samo ako su dilovali unutar hrvatske kulture (na bivšin pobunjenin područjiman kulturna produkcija je lokalni guslar poznat samo lokalno), i doista tu Srbi jesu kvalitetni. Ukratko, Srbima se i u kulturi dogodia sindrom Crvene zvezde, Partizana i Vojvodine i u kulturi. Oni su veliki, snažni, kvalitetni, svitski priznati, ostali klubi postojidu ali među Srbima ih znadu samo u svomen zavičaju.
Kod Hrvata je raspršenije; sindrom HNL, HKL i HVL: sridišća kulture su Zagreb, Split, Rika, Osik, Varaždin, Pula, Šibenik, Dubrovnik i na ludi način iskačedu Vinkovci
Hrvate su zahvaćali zapadni umitnički pravci punon snagon, kroz sridnji i rani novi vik, dok su Srbe zaobilazili.

1.1) Strip je valjda kod obaju tu nindir. Nisan pratia srpsko stvaratejstvo.

1.2) Ovo se zove reć i ostat živ. Splitski, hvarski, zadarski književni krug, a još nisan doša do Dubrovnika (95% Hrvata..., da su htili bit Srbiman, mogli su to materijalizirat od 1918., 1945., 1991., imali su sav vojno-policijski-tajnoslužbeni-žandarmerijski aparat, glasne pojedince, a ono ništa). Što se tiče jezika književnosti iz dubrovačkeg kraja, lako je vidit koje su riči rabili i di je taj jezik živi jezik. S naglaskon na ikavizme.
Hrvatima je ranije doša tiskarski stroj, jednostavno, Zapad je bliži. Hrvate su zahvatili svi zapadni umitnički pravci u sridnjen viku, od čega su Srbi bili izolirani.
U novijen viku i posli. U 19. stoliću kod Hrvata je razvijenija urbana pozornica nego kod Srba, u 20. stoliću se proizvodnja izjednačava. Sve da'je šta greš, osobito posli 2sr, stvar je ukusa.

Što se tiče književnosti za dicu i mladež, ne čini mi se da je nika razlika. Zanimjivost je da je danas glavna, poznata i dosta produktivna srbijanska spisateljica za dicu i mladež, Jasminka Petrović, napola Hrvatica.

2) Srpsko slikarstvo. Do noveg vika Hrvati su tu jači. Crkveno postoji kod obaju, samo računaj da su pravoslavni imali zastoj zbog ikonoborstva. Poton se kod Srba (u noven viku) razvija slikarstvo izvan crkvenih krugova. Ne pratin skroz srpsku likovnu pozornicu, ali ima jedan noviji kojeg san vidia (zaboravia san ime), slika u raznin stiloviman, genijala je. Čovik zaslužije svoju galeriju.

Što se tiče nacionalnih motiva, taj je žanr bia vrlo razvijen u Hrvata, vrlo. Oton Iveković je nezaobilazno ime, Kikerec, Medović, Čikoš-Sesija, Horvat-Međimurec (naslika i dolazak Hrvata na Kosovo pomoć Srbiman u bitci), Mücke.... Naivno slikarstvo vrlo je razvijeno, Generalić, Lacković i mnogi drugi. Po kršćanskin motiviman danas je poznat Josip Botteri Dini, koji slika koloristički. Od najsuvrimenijih, koji su i majstori stripa, to su Dubravko Mataković i Vinko Barić. Vlaho Bukovac je kvarat Talijan, baba i mati Hrvatice.
https://www.migk.hr/obitelj-bukovac

Ovo je o povisnen slikarstvu u Hrvatskoj.
https://www.hismus.hr/media/documents/izdavastvo/ID-2-1969_Historijsko_slikarstvo_u_Hrvatskoj.pdf

3) Srpsko izdavaštvo je jako. Srbi će se potrudit objavit kvalitetno svitsko znanstveno publicističko dilo, aktualno, od poznatih imena, makar bilo i manje razvikana grana; jedino što su to tiskali po svaku cinu, pa je često bilo na krajnje lošen papiru. Ali su imali. Kod Hrvata su bili cipidlake, i patili su od tega da mora bit na savršenon papiru AAA+++ kakvoće. Sad, tu je bilo i političke blokade (što ne umanjuje srpsku sposobnost i okretnost i znat pripoznat pravu stvar), pa su najnovije stvari domaći nacionalmazohisti u Hrvata opstruirali i zaustavljali da ne bi Hrvati pritekli Srbe, da ne bi ugrozili prvijenstvo Srba u čemu, jer je kod takvih bila politika da Srbi moradu bit isprid u svemu.
Kod tiskanja knjiga općenito, Hrvati su isprid. Ipak je tiskarstvo došlo sa Zapada i došlo je pri do Hrvata. Bivanje u razvijenijin državaman ka Austro-Ugarskoj, Mletačkoj Republici, Dubrovačkoj Republici donilo je dostupnost tiskarstva.
Enciklopedistika, ne znan.

4) Kod Hrvata su bile razvijene serije. Ne govorin da su srpske serije bile loše, naprotiv. Dalo bi se pratit koliko je bilo serija na temu partizanšćine, a koliko na ostale teme. Od osamostaljenja iskačedu Odmori se, zaslužio si i Stipe u gostima te Nestali. Bitange i princeze su često bile plitke i tupave, a imale su sjajnih epizoda (rat sa Slovenijon ). Ima još nikih ali aj'.

5) Srpski film je izvrstan, i tu su dali pravin judiman uzde u ruke. Kod Hrvata je bia do neovisnosti još kako-tako, neloš, a onda sunovrat. Uz pokoje sjajno dilo koje povrimeno iskoči. Nažalost, bila su velika očekivanja, a nami ka' da se sva energija stvaranja usmirila u telepatsko slanje energije na daljinu, ekipi na bojišću.
U prošlosti je u Hrvata jako bia razvijen film za dicu, među jačima u europskoj kinematografiji.
U Hrvata je bia jedan problem kod nacionalno samomrzećih političara u SRH koji su utjecali na kulturu. Čim bi Hrvati napravili uzlet i imali poklopit druge, da ne bi bili slučajno bolji od bratskog naroda, odjednon "puf" po glavi sami sebe i neobjašnjivi zastoj. A postojidu kvalitetni pisci čija dila se moglo prinit u scenarije, mnoga ni do danas nisu ekranizirana.
Tu je bia i jedan upadjivi element, da su po bratstvojedinstvenon kjuču morali u seriju ugurat Srbina koji ondi po naravi stvari nikako ne pripada. Jer inače ništa od novaca za seriju, ne će bit dozvole, dobit će odbijenicu. Kod serija je to bilo isto razvijeno. U Srbiji je to bila ritka pojava; ipak, Hrvat bi se digod pojavia.
Danas kod Hrvata ritko prave osobe dobijedu prigodu. Ako nije "regionski" politički podoban ili se ne svima samodopadnin debiliman koji držidu filmsku proizvodnju u RH, teško dobiješ prigodu. U današnjoj hrvatskoj filmskoj proizvodnji više čuješ srpski nego izvorna hrvatska naričja. A film je vrlo skupa umitnost za pokrenit ju sam, išće puno judih.

6) Glazba je zanimjiva pojava. Kod Hrvata je razvijenija klasika. Za suvrimenu glazbu to bi tribalo kopat di je kad i tko se je počea bavit čimen, pisajuć o i skladajuć i svirajuć. Kod suvrimene pop i rock-glazbe (narodnjaci su srpski izričaj, ali različit od onih u BiH), more se reć da je srpska glazbena pozornica izvrsna. Moglo bi se govorit koliko je koji pravac i val traja dulje kod koga, koliko se je kod koga razvia i primia.
Ima jedna zanimjivost, da su dosta zastupjeni Srbi u hrvatskom rocku i popu. Za ositjive buntovne teme dica jugooficira su smila, bili su slobodniji, Hrvati su morali činit kuco. Za bit pošćen, kvalitetni su oti Srbi glazbenici.
Posebna bi tema bila suvrimena glazba u Hrvata i Srba u BiH.

7) Kiparstvo. U Hrvata razvijenije. Kod Srba je manja razvijenost poslidica ikonoborstva i kipoborstva kod pravoslavnih.

8) Nacionalni mitovi i narativi kod Srba su poznata stvar. S tom razlikon što će Srbi svoje mitove dobro širit, razglasit da i zadnje dite zna, i pojedini lokalni junaci postajedu svenacionalni. Kod Hrvata ta pojava postoji, samo što kod Hrvata lokalne junake opivadu samo u njihoven kraju, par brda iza već ne znadu za njih jer znadu za svoje.
U doba Jugoslavija, osobito u drugoj, kod Hrvata je junačenje i veličanje hrvatske vojne povisti smrdilo na nacionalizam i independizam, pa su se Hrvati držali one "glavu doli, ruke na leđa". Tu su nacionalni mitovi ostali na razini književne kritike i lokalnih guslara. Postojeći hrvatski nacionalni narativi bili su razvodnjeni, pa su od čisto hrvatskog atributa prikazani ka svejugoslavenski. Priča o braniteljima kršćanstva je pojačana papinin priznanjen "predziđa kršćanstva" koje su od pape dobili još samo Mađari i Poljaci. Kod Hrvata je snažno da je svaki kraj ima svoje junake.
Znan da je kod Srba snažno uvirenje da Hrvati tanki s nacionalnin mitoviman, i o nikakvoj vojničkoj povisti. To nas je dosta spasilo u Domovinskon ratu.
Razlika kod Hrvata i Srba je ta što Hrvati imadu izrazito snažno razvijeno kroničarstvo, preciznije zapise, zna se točno tko, kad i di je bia, kamo je iša i kud je proša, kako je dilova, pa nima mista mitoviman. Kod Srba je došlo do rekla-kazala, usmena pridaja, gluhi telefon, i onda od suradnika Turaka kraljević Marko postane lik koji zamahon toljage ubije dvista Turaka.
Kod hrvatske umitnosti veličanje hrvatskih nacionalnih junaka je i u staroj Austro-Ugarskoj bilo problematično, a kamoli u socijalističkoj Jugoslaviji. Izvođenje Nikole Šubića-Zrinskog bilo je opasna stvar i po mnoge: izbornike repertoara, postavitelje, izvođače i gledatelje, kazališne kritičare. Osobito nakon 1971., a ni 1950-ih nije bilo baš pametno.

Ipak, snažna osobitost hrvatskog nacionalnog narativa je u osobnin imeniman nastala po prizimenima dvojice hrvatskih junaka. Česta su imena Zrinko i Zrinka, u manjoj miri Fran(ko) i Franka. Ima i ime Frane, ali ako si da ime Fran(ko), asocira na Frankopana. Na stranu imena od nacionalnih kra'ja i kneza, koja su nazočna i kod Srba.

9) Glede arhitekture, virujen da Srbi znadu, no ne stoji da isprid Hrvata. U sridnjen i noven viku Hrvati su imali odraz svih umitničkih pravaca sa Zapada kod sebe, uz svoje male inačice koje stručno oko pripoznaje. Kod Srba tega ni bilo (nikakve romanike, gotike, renesanse...). U sridnjen viku Srbi imadu svoju srpsko-bizantski stil; osmanskin osvajanjima Srbima dolazi osmanska arhitektura. U novijen viku zapadni pravci ne dolazidu kod Srba (koji barok, rokoko) jer su još pod Turcima, tek ništo krajen 19. stolića, kad se vežedu na Austro-Ugarsku i njen kapital, a osobito kroz Jugoslavije dolazi zapadni utjecaj i širenje zapadnih stilova. Socrealistička arhitektura kod obaju je zanimljiva tema, držin da je Hrvatska tu pod utjecajen Zapada, Srbi imadu i sovjetske utjecaje.

10) Fotografiju i dizajn si stavia skupa. Kod fotografije nisan stručnjak, ali virujen da je razvijeno podjednako. Za dizajn još manje se razumin, ali čini mi se podjednako. U industrijskom dizajnu Hrvati su malo isprid kakvoćon.

11) Pa je, rimokatolički svit je puno veći, ipak je to najbrojnija vira na svitu. Stolićima. Puno više naroda i jezika.
Srbima je jedina prava konkurencija u pravoslavnen svitu su Rusi i Grci. A ni Grci. Grci u starin vrimenima, danas ... tko zna za grčku kinematografiju, strip, suvrimeno slikarstvo?
Hrvati imadu prijaku konkurenciju u katoličken svitu, dovojno je spomenit prveg susida Italiju i ne triba iskat da'je, a kamoli nimačku, francusku, španjolsku umitnost, latinoamerički glazbeni izričaj...

Ma jebeš kulturu , Srbi su uvek imali duži i deblji qrac.

E moj Hrobi , tako mator a tako blesav.

Bacio sam sam zakašnenjem- nisam vidio- upis postopisca Stevana Uzelca. To je toliko jadno i neuko da se tu praktički nema što reći. Autor toga nema ni orijentacije, ni pojma o pojmu, ne zna upravo ništa ni o srpskoj, a o hrvatskoj kulturi na nizu polja praktički ništa.

Da pišem neke goleme stvari- to bi bilo samo smiješno i nepotrebno.

Dosta je reći da nema pojma o hrvatskom latinizmu i Maruliću, o kiparstvu kojeg kod Srba nema do 20. st., a kod Hrvata od 13. st. postoji cijeli niz od majstora Radovana do velemajstora u 19. i 20. st., a o književnosti da ne govorimo- hrvatska je umjetnička književnost najbogatija renesansna i barokna književnost na nekom slavenskom jeziku, jača od poljske toga perioda koja joj je jedini konkurent među slavofonima.

O stripu da se ne priča, dosta je spomenuti Maurovića i Radilovića.

Doista, ne ulaziti u nešto o čem nemaš pojma.

Iako mi ovo nije jača strana- ne može se ni usporediti. Kod Srba ima jedino poezije ringe ringe raja i Ćopic. Dakle- Z. Jova Jovanović, Ćopić, Duško Radvić, Mika Antić i još tko

https://pefja.kg.ac.rs/preuzimanje/Mate ... a_decu.pdf

S druge strane I. Brlić Mažuranić, Vladimir Nazor, Ratko Zvrko, Mato Lovrak, Gustav Krklec, Joža Horvat, Milivoj Matošec, Grigor Vitez, Ivan Kušan,

http://os-imerz-zg.skole.hr/upload/os-i ... logija.pdf

...i onda se Srbi potrudiše za dokazat da nisu boji.
Tema o kulturi, a on nepozvan uleti s ovakvon porukon.
Kod Srba je poznato da su mitomani, da volidu omalovažavat druge, sebe patološki uzdizat i cilo vrime živit u svojin lažiman. Pa ih zbilja okrutno spusti na zemju, jer je uvik suprotna od svega u što dogmatski virujedu.

U komediji su srbi bolji.

Pa i bosanci i hercegovci općenito bez obzira na vjeru i naciju.

Hrvati iz Hrvatske su pretežito, s možda iznimkom dalmatinaca, jako slabo humoristični ljudi, bar po standardima regije.

Vjerujem da su u odnosu na, recimo, slovence, jako zabavni.

Općenito što se ide zapadno prema germanističkom utjecaju kao da ljudi gube smisao za humor.

Onda ga ima dalje u Engleskoj.

S francuzima nisam nešto upoznat.

Eto i muzika je u BiH bolja.

Sva druga kulturološka mjerila su na strani Hrvatske.

to mu u suvremenom kontekstu jamči sjajnu budućnost, nažalost.

društva se općenito maksimalno vulgaliziraju, primitivizirajum zagluplju u i banaliziraju.

u tom kontekstu, turbo folk ima sjajnu perspektivu, a tu se sa Srbinom ne može nitko natjecati.

ko može biti primitivan i vulgalaran poput Srbina?

no, pravi uzrok toga je elitiziacija kulture srednjeg i višeg sloja, koja više ni kod nas ni Zapadu ne proizvodi sadržaj za mase i sama se debilizira na drugačiji način. Srpska vulgarnost je samo ispunila prazninu.

ovo je epohalno nepoznavanje hrvatske kulture i knjićevnosti izvan Dubrovnika. toliko epohalno da nije dostojno komentara.

a istovremeno, ne znam što tu nije slučaj kod vas, vaše presizanje za Dubornikom je upravo posljedica nedostatka ičega izvan tog konteksta.

i nema tu ništa što nije riješeno, mi jednsotavno ne posižemo za ničime kod vas pravoslavaca, jer naprosto ničeg nema što bi nam išta vrijedilo.




ovo je smiješna usporedba, to je kao da kažeš da je Nottingham tek 14. u premijer ligi engleske, dok je Zrinjski prvi u premiejr ligi BIH.

pravoslavlje je staistička greška globalno.

U zadnje vrijeme sam čuo od ljudi iz Srbije da je HRT kvalitetniji od RTS-a. Ne bih znao, jer ne gledam toliko ni našu, a kamoli njihovu javnu televiziju.

Još najbolje da nije. HRT je uvijek bio kvalitetniji od RTS-a. Od devedesetih. Nije to neko naročito postignuće. Mediji u Srbiji su ludi.

Kao što je već uočio i Sokolić, da ne citiram, bizarna je srpska neobjektivnost, odnosno potpuno zaobilaženje hrvatske renesansne književnosti. Odnosno, u jednu ruku je i razumljiva jer oni to, prema vlastitom priznanju, nisu uopće ni imali. Zato je, kada nisi imao Zoranića ili Marulića možda i logično da na mjestu višegradskog masovnog zločina trebaš graditi Kusturičine Andrićgradove kao top kulturne falsifikate u istoj kategoriji sa skopskima.

Hrvatska renesansna književnost naravno nije na razini talijanske koju zapravo oponaša, ali jasno je da je zbog blizine izvoru nešto najbolje što su po tom pitanju imali ne samo južnoslavenski, već ukupno slavenski narodi. Što se tiče dosega, treba za ilustraciju spomenuti samo činjenicu da je Marulićeve knjige u svojoj osobnoj knjižnici imao engleski kralj Henrik VIII.

Na višoj razini produkcije, HRT ima uradke kao Republika, Hrvatski kraljevi, Uskoci, ... o kojima RTS može samo sanjati. Slično je i dokumentarnima kao Kako je obranjena Hrvatska, Rat prije rata, Predsjednik, Oluja,....

Evo primjera srpskog jala i fantazija:

https://www.politika.rs/sr/clanak/36440 ... e-istorije

Hrvatsko ulepšavanje istorije

​Trebalo bi da vidite glamuroznu, produkcijski veoma skupu i tehnološki superiornu TV seriju „Hrvatski kraljevi”

No TV u Srbiji, dio i u NS, imaju češće i trajnije kulturne emisije tipa Oko (magazin), pa je bila zgodna serija Agape, o religiji u književnosti, vrlo kvalitetno.

I treba gledati kad, jer emisije o jeziku s Ladanom su neponovljive, no on je pokojnik.

Srpska javnost, pa i ona kao obrazovana, o hrvatskoj povijesnoj kulturi nema pojma.

Točno je da pamfletistički pokušavaju nešto osporavati, no npr. o kiparstvu i slikarstvu nemaju veze, a o pisanoj kulturi isto, a o latinizmu koji ttaje 10. stoljeća- to je za njih terra incognita.

Što je Katičić rekao za Marovićev hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik s preko 200.000 hrvatskih natuknica- to je mogao samo narod koji ima latinsku kulturu preko milenij.

A glede domaćeg jezika- Vuk pa Vuk, oni od toga dalje ne mogu. Njihovih glavnih opsežnijih djela o njihovu jeziku ima nekih 5-7, a naših velikih o našem preko 20. Neusporedivo.

Samo i lele i kuku.

Evo- srpska TV daje hrvatske emisije iz Yu, dok je HRT u prezentaciji svoga materijala na YT- pospana

Ako govorimo o kulturi u širem smislu, dakle ne samo o umjetničkom stvaralaštvu, mislim da postoji nešto po čemu je srpska kultura najbolja u Europi - integracija Roma.

Iako Romi svugdje prave probleme, čini mi se najmanje u Srbiji, odnosno tamo ih se najveći broj ponaša relativno normalno. Čini mi se da je i ova megapopularna Prijovićka Romkinja.

U čemu je stvar? To je zaista pohvalno, ali ne mogu shvatiti uzroke. Je li riječ o pozitivnoj ostavštini turskoga vakta?

Ne vidim da su Romi veći problem u Makedoniji i drugdje

Bolje umeju da prde ispod pazuha..

Bolje zavijaju na turski melos!

Za mnoge Hrvate - dovoljno!

Bolje umeju da veruju u nacionalne laži, primjer priča o pokatoličavanju, tipična kompenzacija gdje je istina u suprotnosti sa verovanjem...

Ovi sadašnji Hrvati od oko 20 godina- stoka u nemalom dijelu.
U doba i raspada Yu nitko od nas, pa ni netko bez škole, nije slušao to tursko zavijanje. Nisu ni Srbi kod nas koji su imali više od pučke škole.

U glavi- šupljina.

To je tema i kojoj bi se moga napisat solidni doktorat.
Prodor srbijanskog, bh.srpskog i muslobošnjačkog narodnjačkog zvuka u Hrvatsku i to urbanu Hrvatsku.
Zanimjivo je i ovo: bh.Hrvati nisu iznjidrili nijednog narodnjačkeg pivača ni pivačicu! Nikad!

Premda su imali ekipe koja je slušala otu glazbu.

Druga tema je kako se je dogodila supstitucija u Hrvatskoj, t.j da od rockerske, pop, šlager,-šansonijerske, cro-dancerske pa i techno pozornice toliki se okrenedu na narodnjake. I to turbo-folk.

Duško Kuliš?

..otvorio ma temu AP (vidis inicijali koji garantiraju uspjeh)jer meni je takva rasprodaja fenomen i sad otvara i za druge slicne note..

Cajke su počele preuzimati primat sredinom dvijetisućitih, otprilike kad se srozala hrvatska popularna glazba, dakle to su generacije otprilike 1990+ godište.
Zanimljivo da su to ujedno i prve generacije koje nisu služile vojni rok.
Dobar dio baš tih generacija je pobjegao vani oko 2015.-2018., te su generacije nedavno počele rađati i kod njih imamo demografsku katastrofu.
Izgleda da cajkaši ipak nisu neka konzervativna populacija kako se često može čuti na bespućima internetske zbiljnosti.
Mislim da nije pretjerivanje upravo te generacije nazvati najgorim generacijama Hrvata u zadnjih sto godina.
Ja često kažem za te 90+ da nisu generacija nego degeneracija.