https://rgi.dgu.hr/rgigis/

Upiši u tražilicu Kosovo, u Hrvatskoj ima 14 geografskih objekata s nazivom Kosovo.

I Obilića ima više po kajkavskoj Hrvatskoj nego Srbiji.

Obilić, Kobilić – Turopoljac?

Osim raznih teorija o njegovom srpskom porijeklu iako prezime Obilić u Srbiji ne postoji ni do danas, pojavljuju se teorije da je Kobilić bio albanski junak iz sela Kopilić pored Ohrida, ili čak Madžar ugarskim vitezom imena Miklos Kobilitz. Raznih teorija ne nedostaje.

Povijesno gledano, prvo se spominje ime Milog Kobila u radu Konstantina Mihovilovića iz 1497, zatim 30 godina nakon toga u radu Benedikta Kuripešića Miloš Kobilić, dok se varijanta Obilić spominje tek 1765. godine u “Julinčevoj istoriji” pa je tako varijanta prezimena Kobilić starija od Obilić više od 200 godina.

Ako je Busbecq napomenuo da se radi o Hrvatu, postavlja se pitanje ima li možda Kobilić kakve veze s Hrvatima?

Osim što i dan danas u imeniku ima 12 Kobilića, postoji i selo Kobilić koje se nalazi blizu Velke Gorice pored Zagreba, a povijesno je dio turopoljske plemente općine koja postoji još od 1279. godine. Hrvatski ban Ivan Paližna koji je sudjelovao u Kosovskom boju bio je vitez Ivanovac , a najstariji gospodar turopoljskog naselja Čiča, udaljenog od Kobilića svega nekoliko kilometara bili su upravo ivanovci koji se spominju već 1211. u opisu reda cistercitskog samostana u Topuskom (“Pescenica selo brace hospitala”), što svjedoći da su Ivanovci već tada imali zemlje u Turopolju.

Osim što postoji selo Kobilić, iz Google knjiga se mogu doznati još neke informacije. U knjizi iz 1683. godine “Le blason de la noblesse, ou Les preuves de noblesse de toutes les nations” spominju se plemićka prezimena iz cijele Europe, a u dijelu koji se odnosi i na Hrvatsku, spominje se i plemićko prezime Kobilić.

Mogućnost da je Kobilić Turopoljac objavio je već 1938 godine Stjepan Delić koji je proučavao povijest Slavena, Hrvata i Turopolja. Brošurom “Kobilići, južni Kobilićani, Turopoljci” pokušao je dokazati da su preci Turopoljaca u 14. stoljeću došli na Kosovo kao kontraktualci cara Dušana i da je Miloš Obilić zapravo Kobilić, Turopoljac. Također Mirjana Cupek je 1993. godine objavila članak u Turopoljskom glasniku pod nazivom: Turopoljac ubio Murata?!

http://roman-malaric.from.hr/2016/03/19 ... uropoljac/

Aleksije, dosta toga što si napisao je netočno ili navijački neobjektivno. Staroslavenski jezik je staroslavenski, tj. nije isključivo staropravoslavni - on je korišten i od katoličkih naroda, tj. on prethodi crkvenom raskolu.

Kad smo kod crkve, beogradski hram Svetog Save je građevina koja je mlada, izgrađena relativno nedavno i na način koji je, po mom osobnom estetskom uvjerenju neprihvatljiv. Izvanjski izgled lažne srednjovjekovne bizantske arhitekture nabačen na armiranobetonski kostur tipičan za XX. stoljeće. Čudno za jedan narod koji se navodno diči crkvama, da mu je jedna od bitnijih crkava izgrađena prije par godina. Mislim da je Beograd uz Bukurešt jedina takva metropola u Europi. U svim drugim europskim glavnim gradovima najveća crkva je obično puno starija. Vezano uz samu građevinu, po meni je poraz i čin nevjerojatno samoponižavajućeg vazalstva Putinovo slaganje komadića mozaika!

Nisam siguran da danas uopće postoji "kultura koju usmjerava pravaška ideologija"...ali čak i kad bi takva kultura postojala, teško bi se nju moglo okarakterizirati provincijalnom. Zar nije i najpovršnijim poznavateljima hrvatske političke povijesti poznato da su se upravo među pravašima isticali muslimani Hrvati, pa i poneki pravoslavni Hrvat? Takvi koncepti, ne samo kod nas, nego na cijelom južnoslavenskom prostoru očito nisu zaživjeli, ali kako u svjetlu tvojih riječi objasniti stihove Savfet-bega Bašagića koji pjeva da "hrvatskog jezika šum Može da goji, Može da spoji Istok i zapad, pjesmu i um"?

Pravaš je bio Matoš koji je našu tadašnju kulturu uključio u suvremena svjetska zbivanja, pravaš je bio i Kovačić i mnogi drugi originalni pojedinci...

Govoriš o drugom narodu istog imena...Jesi li čuo za Bijele Hrvate, vidio brodske manifeste iseljenika u SAD s područja današnje Poljske i Ukrajine? Ne bih želio dublje o Crvenim Hrvatima kojima smo učinili penetraciju na prostor vaše navodne Sparte...

Tvrdiš da je pravoslavna sakralna glazba nekakav standard kvalitete nedostižan zapadnoj glazbi? Čovječe, urazumi se...To zaista nije potrebno detaljnije komentirati.

Inače je kod Srba prisutna pojava da ono što kod sebe hvale, kod drugoga napadaju ili smatraju slabošću. Policentričnost? Ima li boljeg primjera od Hrvata? Ni nama samima nije sasvim jasno kako nam je pošlo za rukom oblikovati identitet koji uključuje bliskoistočni, postturski identitet Mostarca s mediteranskim Rovinježom ili hoch-centraleuropskim Purgerom, ali eto nas, Hrvati smo, nekakva konfederacija unutar sebe i nikada nismo dvojili oko toga trebamo li se međusobno ograđivati pokrajinama s vetom ili bez veta. Ukupno, tvoj osvrt je neobjektivan i antihrvatski, dakle srpski.

Hrvatski crkvenoslavenski jezik najstariji je hrvatski književni jezik u višestoljetnoj povijesti hrvatske pismenosti.

Razvio se od starijega jezika, koji je pak prvi slavenski književni jezik – njime su pisani najstariji spomenici slavenske pismenosti. Taj se jezik naziva staroslavenski ili, po njegovoj glavnoj funkciji, starocrkvenoslavenski, a nastao je u isto vrijeme kada i glagoljsko pismo), u 9. stoljeću, u vrijeme uspostave slavenskoga bogoslužja u kneževini Velikoj Moravskoj (danas većim dijelom u južnoj Češkoj).

Inačice crkvenoslavenskoga jezika nastale su prodorom značajki pojedinih slavenskih jezika na različitim područjima uporabe starocrkvenoslavenskoga jezika tijekom stoljeća. Najjasnije se to očituje u glasovnim razlikama, npr. staroslavenski rǫka (s tzv. nosnim samoglasnikom o) glasit će u hrvatskom crkvenoslavenskom ruka. Na hrvatskom je području na crkvenoslavenski temelj u najvećoj mjeri utjecalo čakavsko narječje.

U širem smislu, svi pjevani dijelovi gl. kat. obreda, a u užem ciklička skladba s tekstom misnog ordinarija te stavcima Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus/Benedictus i Agnus Dei. U tisućljetnom razvoju prošla je niz faza – od srednjovj. jednoglasja (gregorijanski koral), preko razvojnih etapa vokalne polifonije, pa uvođenja instrum. pratnje do (uz udaljavanje od liturgijske namjene) skladbi koncertantnih značajki, namijenjenih solistima, zboru i orkestru. Na strukturne značajke glazbe u pojedinim fazama upućuju posebni nazivi – jednoglasne su označene kao koralne m., one iz prvog razdoblja višeglasja kao organalske (prema organumu, vrsti višeglasja od IX. do XII. st.), slijedile su višeglasne koralne m. (pojedini je stavak skladan na napjev istoimenoga koralnog predloška), pa cantus-firmus ili tenorske m. (svi su stavci imali isti cantus firmus povjeravan tenoru), slijedile su chanson-missae (cantus-firmus je uziman iz svjetovnih popijevki), pa missae parodiae (sastavljene od dijelova moteta, chansona, madrigala), instrumentalnom polifonom obradbom koralnih m. nastale su orguljske m. (Missa per organo), a primjenom orkestra koncertantne m. Tehnika skladanja i namjena pojedine mise iskazivane s još niz pobližih oznaka. Iz enormnog broja skladanih misa najpoznatije su Misa pape Marcela Palestrine, pa Hohe Messe h-mol J. S. Bacha, Krunidbena m. W. A. Mozarta, Missa solemnis Brucknera, Glagolska mše Janáčeka, Missa solemnis “pro pace” A. Caselle. Posebna vrsta m. je ona za preminule (rekvijem).

Do Re Mi Fa Sol La Ti Do – the familiar major scale comes from what we call the solfege system of sight-reading. We can trace the linage of this practice all the way back to the writings of a Benedictine monk of the early 11th century, Guido de Arezzo.

Zašto Rim?

Od pradavnih vremena Rimska je Crkva slavila svetkovinu velikih Apostola Petra i Pavla kao jednu svetkovinu na isti dan 29.06. Kroz svoju žrtvu i mučeništvo, postali su braća; zajedno su osnovali novi kršćanski Rim. Kao takvi oni se slave u himni Druge Večernje koja datira još od Paulinusa Akvilejskog ([c. 750-]806): "O Roma felix - sretni Rime, blagoslovljen slavnom krvlju dvojice prinčeva Apostola, obojen crveno njihovom krvlju, ti sjajiš sjajnije od svih divota svijeta, ne svojom zaslugom, već zaslugom svetaca koje si ubio, crtajući krv mačem."


Petar i Pavao susreli su se u Jeruzalemu barem dva puta; putevi obadvojice su se konačno ukrstili u Rimu. Zašto? Je li to moglo biti nešto više od pukog slučaja? Sadrži li to trajnu poruku? Pavao je došao u Rim kao zatvorenik, ali istovremeno kao rimski građanin koji je, upravo kao takav, nakon svog uhićenja u Jeruzalemu apelirao na Cara pred čiji sud je bio izveden. U svakom slučaju, Pavao je došao u Rim po svojoj slobodnoj volji.

Odlazak u Rim bio je dio univerzalnosti njegove misije kao glasnika svim ljudima. Put koji je vodio u Rim, a kojim je već išao u svojim mislima sa svojom Poslanicom, bio je integralni dio njegove dužnosti da prenese Evanđelje svim ljudima - da osnuje katoličku ili univerzalnu Crkvu. Za njega, put u Rim bio je izraz katoličanstva njegove misije. Rim je trebao pokazati vjeru vidljivom cijelome svijetu, trebao je biti mjesto susreta jedne vjere.

Kroz svoje mučeništvo oni - Petar i Pavao - sada pripadaju Rimu: kroz svoje mučeništvo, Petar je također postao građanin Rima zauvijek.

Zvanicni jezik Karlovacke mitropolije, pored crkvenoslovesnkog, bio je i slavenosrpski (slavjanoserbski).



The first printed work in Slavonic-Serbian appeared in 1768, written by Zaharije Orfelin. Before that, a German–Slavonic-Serbian dictionary was composed in the 1730s. The blended language became dominant in secular Serbian literature and publications during the 1780s and 1790s.
https://en.wikipedia.org/wiki/Slavonic-Serbian


https://en.wikipedia.org/wiki/Zaharije_Orfelin

Ocemo li i dela na slavenosrspkom izbrisati iz srpske knjizevnosti, kako bi ista bila manja i sa kracom tradicijom. Mislim da bi to bilo najbolje za hrvatsku dominaciju na tom polju.

BOŽIĆNI INTERVJU Princ Filip Karađorđević govori za danas o podelama, izborima, Kosovu i Metohiji, političkim elitama od 1945. do danas...



Nedavno je obeleženo 135. godina od rođenja kralja Aleksandra Prvog Ujedinitelja, a 2024. navršiće se devet decenija od njegovog ubistva u Marseju. Da li je to dovoljno vremena da se objektivno sagleda istorijska uloga kralja Aleksandra ili da li istorija prema njemu nepravedna?

– Kralj Aleksandar Prvi Ujedinitelj je bio državnik daleko ispred svog vremena. Na žalost, to su neprijatelji videli mnogo pre drugih. Bio je meta udruženih fašista, nacista i komunista pa je pao kao jedna od njihovih prvih žrtava, svakako najveća.

Kako Vi danas, sa distance veće od jednog veka, gledate na jugoslovensku ideju Vašeg pradede i istorijska iskustva koja je donela pre svega Srbiji?

– Ideja Jugoslavije i oslobođenja južnih Slovena od svih okupatora započela je 1835, a izraz „Jugosloven“ potiče od Matije Bana, dubrovačkog Srbina-katolika i vaspitača kćeri mog navrdede kneza Aleksandra. Ban je bio član Kraljevske akademije i Srpskog učenog društva, a po njemu se danas zove Banovo Brdo. Garašaninovo „Načertanije“, kao mnoge druge ideje i dela u tom pravcu, nastale su mnogo pre moga pradede i one su bile stvar državne ideologije. Projekat Jugoslavije je bio projekat ujedinjenja i boljitka Srbije. A Srbija je tokom svoje istorije imala puno problema. Svestan sam da je to direktna posledica velikog istorijskog tereta koji Srbija vekovima nosi na svojim ramenima. Nosioci te ideje su bili Srbi, jer su se prvi oslobodili, ali je ona pripadala svima. Da ne govorim o odlukama vlade Kraljevine Srbije, Niškoj i Krfskoj deklaraciji… Takođe ne smemo zaboraviti da je prvi kralj Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca bio Kralj Petar Prvi, a ne Kralj Aleksandar. Srpski narod je istinski voleo i poštovao Viteškog Kralja Aleksandra, zato je njegovo ime moralo da bude ozloglašeno nakon njegovog ubistva.

Ocemo li i dela na slavenosrspkom izbrisati iz srpske knjizevnosti, kako bi ista bila manja i sa kracom tradicijom. Mislim da bi to bilo najbolje za hrvatsku dominaciju na tom polju.

Je, Dubrovčani su poznati Srbi katolici.
Uz bok Srba kajkavaca, čakavaca i šćakavaca
A još kad se ikavci pribroje...

Ekvator je linija koja dEli Malu Srbiju na dva jednaka djela.

A još otčevi od tih velikih dubrovačkih Srba katolika nisu dali ni prenoćiti Srbinu u Dubrovniku. Kako su došli, tako su i prošli...

Zamisli koliko je velikosrpska propaganda bila jaka tih dana kada se u starom hrvatskom gradu katolik imenom Matija Ban, od oca Ivana Mateja i majke Katarine - izjašnjavao ni više ni manje nego Srbinom. Pomrčina uma.

Srpska kultura tezi originalnosti (nabrojao sam neke originalne karakteristike), hrvatska kultura tezi da bude ista kao zapadna ili da bude refleksija zapadne kulture na lokalnom podneblju.

To se odrazava i na politicku kulturu: srpska je independisticka i slobodarska. Hrvatskoj tako nesto nije primarno.

Srbi teze nezavisnosti kako od Vizantije tako i od Osmanlija, kako od Nemaca tako i od Rusa.
Hrvati teze integraciji sa zapadnim politickim konstrukcijama, nepojmljivo im je da im katolik moze biti okupator i porobljivac.

Hrvati insistiraju na razlikovanju zapadne od istocnoevropske kulture vise nego sami zapadnjaci, isticuci pri tome supriornost zapadne, a preko isticanja svoje pripadnosti istoj, pokazuju veliko samozadovoljstvo i ponos.

Srpska kultura tezi originalnosti (nabrojao sam neke originalne karakteristike), hrvatska kultura tezi da bude ista kao zapadna ili da bude refleksija zapadne kulture na lokalnom podneblju.

To se odrazava i na politicku kulturu: srpska je independisticka i slobodarska. Hrvatskoj tako nesto nije primarno.

Srbi teze nezavisnosti kako od Vizantije tako i od Osmanlija, kako od Nemaca tako i od Rusa.
Hrvati teze integraciji sa zapadnim politickim konstrukcijama, nepojmljivo im je da im katolik moze biti okupator i porobljivac.

Hrvati insistiraju na razlikovanju zapadne od istocnoevropske kulture vise nego sami zapadnjaci, isticuci pri tome supriornost zapadne, a preko isticanja svoje pripadnosti istoj, pokazuju veliko samozadovoljstvo i ponos.