Bio sam uzeo u centru Arequipe šest noći po 10 eura, privatna soba. Dne 19.1. u 13 h krećem autobusom u Limu, prije letova za Zagreb 22.1. Četiri cijela dana u Arequipi, sutra cjelodnevna tura za kanjon Colca, zadnja tri dana opet u Limi.

Sutra tura kreće u tri ujutro, vožnje ima u jednom smjeru tri i pol sata. Povratak u Arequipu oko 16 h. Puno vožnje, malo pješačenja. Pogled na kanjon s vidikovca, moguće vidjeti andske kondore u divljini. Ne ulazimo u sam kanjon, ture koje uključuju hiking ili trekking kroz kanjon su dvodnevne i više nego dvostruko skuplje. Jednodnevna tura 60 sola. U cijenu ture nije uključena ulaznica za kanjon 70 sola, ulaznica za termalne izvore 15 sola i ručak. Doručak uključen. Posjet mjestu Chivay.

Arequipa mi se sviđa, grad je u neposrednoj blizini nekoliko vulkana. Puno crkvi izgrađenih od bijeloga vulkanskog kamena, sillar. Pozamašna katedrala uz glavni trg, u njoj orgulje iz Belgije, bijeli kipovi 12 apostola, izrezbaren prikaz vraga podno Isusa. Veoma visoka dva tornja.

Najpoznatija crkva je samostan posvećen sv. Katarini Sijenskoj, Monasterio de Santa Catalina, ulaznica 45 sola. Grad je osnovan 15. kolovoza 1540., na Veliku Gospu, sto godina nakon što je zadnji put erumpirao vulkan Misti. Samostan je podignut 1579., a časne su u njemu živjele izolirane od ostatka svijeta sve do otvaranja za javnost 15. kolovoza 1970., nakon 391 godine potpune izolacije. Izloženo je preko 400 nabožnih umjetničkih djela. U samostanu u kojem možeš provesti cijeli dan živjela je do svoje smrti 1686. Ana de Los Angeles Monteagudo, koju je među preko 10 000 svetaca Katoličke crkve papa Ivan Pavao II. uvrstio 1985. godine. Soba u kojoj je boravila je unutar samostana.

Svaki kolonijalni grad koji sam vidio i u Meksiku i u Peruu obiluje monumentalnim čudesno grandioznim crkvama, odanost Španjolaca papi kroz stoljeća je nadrealna.

Zavidim ti Ateista na avanturama. Realnost je da odrasla zaposlena osoba luksuz koji uzivas ne moze sebi priustiti.


Svaka cast! Rado citam tvoje putešstvije. Pisi malo vise o lokalnim obicajima, kulturi.

Andora, Lihenštajn, Luxemburg, Malta, Gilbratar, Faorski otoci, San Marino, Vatikan, Otok Man, Island.

Na turi je bilo izvrsno, vidio sam i mobitelom snimio dva divlja andska kondora iznad kanjona Colca.

Upravo u Limi, u Zračnoj luci Jorge Chávez, čekam povratak u Europu. Lima-Amsterdam-Zagreb. U Peruu je bilo sve u svemu izvrsno. Taksi od hostela u Mirafloresu 55 sola. Ukupni trošak, ne računajući kartu, oko 1500 eura za 32 dana u Peruu. Manje od 50 eura dnevno.

Stojim neko vrijeme u Zagrebu, a onda ću nekamo unutar Europe. Peru je bio država broj 19, država broj 20 će najvjerojatnije biti Poljska.

U Peruu sam napravio 24 videa mobitelom, a na Novom Zelandu 21. Puno fotografija mobitelom i fotoaparatom. Dosad sam slike napravljene fotoaparatom postavljao na Wikipediju, Wikimedia Commons, ali ne znam koliko to ima smisla kad tu nema nikakve zarade. Ne vidim način kako unovčiti fotografije i videe, na koju ih platformu postavljati za novac?

Doha domaćin SP-a, a Katar uopće ne nastupa na vaterpolskom turniru. Nema reprezentaciju?

Vladimir, Trst, Dubrovnik, Beč, Montreal, Santorini, Istanbul, Cirih, London, Burgas, Marsej, Čikago, Sidnej, Koper, Varšava, Sentandreja, Brisel, Odesa, Minhen, Rio, Šenzen, Havana, Barselona, Saranda, Nikozija, Palić, Giza, Perast, Lisabon, Ohrid, Krušovice, Amsterdam, Temišvar, Valeta, Štokholm, Viborg, Tokio, Agra, Dubai.

Imaš domaći servis https://fotobaza.ba/. Funkcioniše kao posrednik između kupca i prodavca.

Moje fotografije s Novog Zelanda. Fotografija iz Perua nemam, budući da mi se fotoaparat pokvario u Queenstownu, a slike napravljene mobitelom nisu dovoljno kvalitetne za Wikimedijin Zajednički poslužitelj.

https://commons.wikimedia.org/wiki/Spec ... lshowall=1

Kakva ti je ono mrlja na objektivu?

Jedina mogucnost ti je da ih pokusas prodavati na platformama tipa Alamy, Shutterstock, iStock Photo, Etsy, Stocksy ali to je pitanje koliko netko treba sliku necega bas sto si ti uslikao

Puno ljudi putuje povremeno, do par puta godišnje, a moj životni san je putovati stalno. Dvanaest mjeseci godišnje, 365 ili 366 dana u svakoj godini. Poznajete li nekoga kome je to uspjelo? Koji su mogući načini kako to izvesti?

* Imati puno apartmana, a ne morati biti fizički u mjestu iznajmljivanja. Plaćati agenciju da sve vodi, a ti samo putovati i primati novac na račun.
* Rasprodati nekretnine i aute. Sa sto tisuća eura mogao bi putovati u komadu tri do pet godina, s jednim milijunom pedeset godina što znači do kraja života.
* Dobiti na lutriji.
* Biti pomorac ili stjuard, što su dobro plaćeni poslovi. Putuješ poslovno, a one mjesece kad si slobodan, putuješ turistički.
* Biti travel vlogger, snimati videozapise za YouTube.

Siguran sam da putovanja nikad ne bi bilo previše niti bi mi ikad dosadilo, jer uvijek ima još destinacija. Za cijeli život putovanja non stop opet nema teorije da bi obišao sve znamenitosti.

Uvijek me bunilo zašto ima toliko domoljubnih pjesama o ljubavi, nostalgiji i čežnji za zavičajem, a nema pjesama o čežnji za putovanjima? Krcato je pjesama o zavičaju, rodnom kraju, rodnom selu, rodnom gradu, domu, kući, domovini. Iz toga bi zaključili da svi čeznu stati doma, a stvarnost je potpuno drukčija, ljudi čeznu što je moguće više, dulje i dalje putovati. Zavidi se onome tko putuje svijetom, nitko ne zavidi onome tko stoji doma. Potpuno nejasno.

Nije isto putovati u odnosu na odseliti. Putujes sa namjerom vidjeti nešto novo i vratiti se doma.

Odlučio sam svoje kratke videozapise s putovanja, napravljene mobitelom, postavljati na YouTube. Ograničenje je deset postavljenih dnevno, pa sam prvih deset s Novog Zelanda postavio. Najzanimljiviji je prvi, gdje mi se u Nacionalnom parku Abel Tasman kivi približio kao da je domaća životinja.

https://www.youtube.com/channel/UCbUH4g ... Jrl2ECct3A

Svaka cast, al nesh se ti od ovih snimaka hljeba najesti.

Sandžak, Kosovo, Albanija, Sjeverna Makedonija, Rumunjska, Turska, Rusija, Izrael, Iran.

Pa to nije bas tako

Naravno da nije..

PUUUT PUTUUJEEEEEEEEEEE LAAAATIFAGAAAAAAA SAAAA JARAAANOOOOOOOOOM SUUULEEEJMANOOOOOOOOOOM...

Njemačku sam obavila, Portugal u rujnu. i još ako stignem Beč ove godine,

Proteklih tjedana putujem po Italiji, pišem iz grada Sassarija na otoku Sardiniji.

Krenuo sam 26. travnja autobusom iz Zagreba za Veneciju. Proveo sam dva dana u Veneciji, pet u Rimu, sedam u Napulju, šest u Cagliariju i danas sam stigao u Sassari. Plan je na Sardiniji još razgledati Alghero i Olbiju, pa se trajektom iz Santa Teresa Gallure prebaciti na francuski otok Korziku. Između svih gradova sam se prebacivao vlakom, samo sam iz Napulja u Cagliari išao trajektom koji vozi petnaest sati i košta samo 36 eura.

U Napulju sam se dvoumio bih li išao na Siciliju i Maltu ili na Sardiniju i Korziku. Trajekt do Cagliarija je ispao jeftiniji nego vlak za Reggio Calabriu pa trajekt za Messinu pa prijevoz do Palerma. Ima i iz Cagliarija trajekt za Palermo, ali mi se činilo logičnije pobliže upoznati Sardiniju pa dodati Korziku nego na Sardiniji posjetiti samo glavni grad pa ići na Siciliju. Sardinija me apsolutno oduševila, ne znam zašto neusporedivo veći broj Hrvata bira Siciliju nego Sardiniju. Cagliari spada u red mojih omiljenih gradova u kojima sam bio, uz Pueblu u Meksiku, Limu u Peruu i Dunedin na Novom Zelandu.

Cagliari je idiličan grad. Bogata kulturno-povijesna baština, brojne čudesne crkve, zidine, palače, vidikovci. Pet kilometara pješačenja od povijesne jezgre predobra osam kilometara duga plaža Poetto, pijesak i savršeno čisto more. U blizini plaže prirodni fenomen Molentargius-Saline, gdje obitava 230 vrsta ptica, od kojih su najdojmljiviji plamenci. Duge pješačke i biciklističke staze.

Ostali gradovi koje sam posjetio ovom prilikom u Italiji također su mi se naravno svidjeli, ali svi su zagušeni ogromnim masama i redovima turista. Nisam plaćao ulaznice ni za jednu znamenitost jer mi se nije dalo čekati kilometarske redove za Baziliku svetog Marka u Veneciji, Duždevu palaču, Vatikanske muzeje, Sikstinsku kapelu itd. Vatikan je dvadeset i druga država po redu u kojoj sam bio, isplatilo se čekati par sati red za ući u Baziliku svetog Petra, najnevjerojatniju crkvu na svijetu. Tu sam čekao jer je besplatno, ne plaća se ulaznica i crkva je otvorena do devetnaest sati.

Napulj mi se isto sviđa i ima jako puno znamenitosti, kao i svako mjesto u Italiji, jedino što je prljav i pun krađi sklonih migranata. Na Sardiniji je čišće nego na Apeninskom poluotoku, te je puno manje došljaka iz Senegala, Gambije, Bangladeša itd. Ne znam otkud toliko Afrikanaca i Azijata u Italiji, koja nije bila kolonijalna sila.

Jedino sam u Napulju u centru imao jeftin smještaj, hostel za 12 eura. U Veneciji sam noćio jednu noć u hotelu za sto i drugu za sto i tri i pol eura, što je najskuplji smještaj koji sam ikada igdje platio. U Rimu sam jednu noć noćio u hotelu uz klodvor za pedeset i šest eura, jdnu noć u drugom hotelu za osamdeset i šest eura, a pet noći sam pročamio na otvorenom. Oko četiri ujutro četvrti svibnja, čekajući vlak iz Rima za Napulj koji će krenuti u šest ujutro, umoran i neispavan nakratko sam zadrijemao na ulici u blizini kolodvora Roma Termini s mobitelom u ruci. Netko je iskoristio priliku pa otuđio mobitel, što je prva ikada neugodnost koju sam imao na putovanjima.

Sada rabim laptop i isto uživam putujući, jedino što bez mobitela ne mogu fotografirati ni snimati niti mogu znati koliko je sati. U Napulju sam u policijskoj postaji prijavio krađu, ali nema koristi jer je gotovo nemoguće pronaći nepoznatog počinitelja. Srećom, ni u jednu aplikaciju koja je bila instalirana na mobitelu nije provaljeno, pa ni u bankarstvo što je najvažnije. Poslao sam mail banci i oni su ugasili bankarstvo na ukradenom uređaju, na laptopu sam koristeći isti Googleov račun koji je bio i na mobitelu mobitel uklonio s popisa uređaja na kojima sam prijavljen. Na ovaj prastari laptop ne mogu instalirati bankarstvo, pa stanje računa provjeravam na bankomatima Euronet. Ništa strašno s nije dogodilo, život ide dalje, svo zlo s mobitelom.

U Napulju sam zadnju noć proveo u apartmanu koji dođe četrdeset eura. Pet noći sam proveo na otvorenom, oko Garibaldijevog trga, i nije baš sigurno. Jedan transseksualac mi je nudio ugostiti me u svojoj kući da se poseksamo, stvarno je izgledao kao prava žena, ali sam radije ostao na ulici. Prevladavaju pljački skloni Afrikanci i Azijati, dok sam drijemao načas sam se probudio i vidio neke kako mi istražuju torbicu oko vrata, kad su vidjeli da sam se probudio otišli su. Srećom, u torbici nije bilo ništa vrijedno krađe. Nikome ne treba moja putovnica, osobna , adapter ili punjač od ukradenog mobitela.

U Cagliariju sam dvije noći noćio u samom centru u apartmanu za prihvatljivih šezdeset i dva eura po noći. a ostale noći sam čamio na otvorenom. U Cagliariju je provesti noć na otvorenom neusporedivo ugodnije nego u Veneciji, Rimu ili Napulju, nisam vidio nikakve sumnjive likove. Nema migranata koliko ih ima na Apeninskom poluotoku. Sada imam u Sassariju tri noći s uključenim doručkom, pedeset i pet eura noć.

Gazirana pića Chinnoto neri, Oran soda i Lemon soda, za koja nisam ni znao da postoje, jako su mi se svidjela. Probao sam puno vrsta pizza po restoranima, pizza dođe od sedam do deset eura. Kebabi i tome slično dođe šest-sedam eura. Najjeftinije je u supermarketu kupiti gotovu salatu u posudici za četiri eura, svežanj banana za tri eura ili čips za tri eura.

Osim neugodnih iskustava, imao sam i ugodnih. Kad su me vidjeli kako čamim, mnogi su me pitali kako sam, dvaput sam dobio besplatan sendvič, jednom veliku bocu vode itd. Devedeset i devet posto mojih iskustava na putovanjima su ugodna iskustva, neugodna su rijetke iznimke.

Odlična ruta, jesi li posjetio neka mjesta u unutrašnjosti Sardinije? Ne mogu se sjetiti kako se zove ono selo gdje su veliki nuraghi.

Zašto Sassari, a ne Alghero u tom dijelu Sardinije?

Kojom rutom ideš preko Korzike? U Bonifacio dolaziš trajektom, meni je to spektakularan gradić.
Između Ajaccia i Bastie ima i željeznica, nisam ju koristio, ali iz auta pruga izgleda spektakularno. Stani u Corte, gradić je u planinama, ali pored glavne ceste i pruge, izgubi bar pola dana tamo.

Zanimljivo je povezat nick i pravu osobu.

Ja se svaki dan probudim i pitam sam sebe što mi se danas radi. Uvijek mi se nešto radi, nekad se to poklapa s onim što doista trebam radit ali puno puta ne. Moje je mišljenje da čovjek treba radit ono sto doista želi. To mu nije teško i prolazi sve izazove puno lakše.

Ako si ti našao putovanja kao ono što te vuče kroz život, to je to.

Ja osobno volim otići i otputovati ali još više se volim i vratit. Spavanje u vlastitom krevetu smatram izuzetno važnom stvari. Kao i kenjanhe u vlastitom wc-u i objedovanje u mojoj kuhinji pripremljene hrane. I mislim da sve navedeno ljudi jako potcjenjuju.

Ali nismo svi isti. Zato, go for it.

Moj životni cilj je posjetiti barem 150 država. Trenutačno sam na dvadeset i dvije, a kad prijeđem na Korziku Francuska će biti dvadeset i treća. Poredane kronološkim redom od rođenja do danas, po vremenu prvog posjeta...

* 1. Hrvatska
* 2. Bosna i Hercegovina
* 3. Slovenija
* 4. Crna Gora
* 5. Austrija
* 6. Češka
* 7. Mađarska
* 8. Italija
* 9. Kambodža
* 10. Albanija
* 11. Kosovo
* 12. Sjeverna Makedonija
* 13. Bugarska
* 14. Grčka
* 15. Srbija
* 16. Meksiko
* 17. Njemačka
* 18. Novi Zeland
* 19. Peru
* 20. Poljska
* 21. Slovačka
* 22. Vatikan

Ne računam one u kojima sam bio samo u zračnoj luci, jer se tranzit na aerodromu ne vodi kao ulazak u zemlju. Kroz Kosovo i Slovačku sam samo prošao i bio na stanci na benzinskoj postaji ili kolodvoru, ali kopneni tranzit se računa kao ulazak u zemlju jer tu stvarno prijeđeš granicu i voziš se autobusom kroz zemlju, tako da to računam.

Travel vlogger Gabriel Traveler s YouTube-a također broji posjećene države, a kao relevantan pri određivanju što je uopće država računa UN-ov popis punopravnih članica. Stoga on ne računa Kosovo, Tursku Republiku Sjeverni Cipar ni Tajvan, jer to nisu u cijelosti priznate države. Tako Kosovo mogu, a ne moram kontati, kontam ga jer ga Hrvatska priznaje. Kad bih posjetio Tajvan, ne znam bih li ga brojio. Hrvatska ga ne priznaje, ali to je de facto neovisna država.

Prije sam brojio i na koliko sam otoka, u koliko sam nacionalnih parkova i na koliko sam mjesta svjetske baštine bio, ali više ih je toliko krcato puno da sam prestao brojiti. Otoka sigurno preko pedeset. Od sedam kontinenata bio sam na četiri, nedostaju Afrika, Australija i Antarktika.

Glavni moj hendikep je što ne vozim i ne mogu iznajmiti auto, tako da se oslanjam na vlakove, autobuse i rijetko taksije i organizirane ture. Stoga moram puno propustiti. Unutrašnjost Sardinije sam gledao iz vlaka vozeći se od Cagliarija do Sassarija, a ne ću izostaviti ni Alghero koji je samo malo više od pola sata vožnje od Sassarija. Nisam siguran hoću li ići sjeverno od Ajaccia, u Bastiu, možda se iz Ajaccia prebacim trajektom u kopnenu Francusku.



Život je nešto što samo po sebi nema specifičnog smisla. Možeš sam sebi zadati neke ciljeve, ali oni su uvijek subjektivni. Ne postoji objektivno smisao života, niti itko ikome treba pametovati kako treba živjeti. Ja sam postavio kao životni cilj posjetiti barem sto i pedeset država. Nezamislivo mi je kako netko voli jednoličan život uvijek na istom mjestu, ali i te ljude razumijem i njihov odabir poštivam. Nismo svi isti.

Još kao mali uvidio sam besmisao i ispraznost jednoličnog, monotonog, suhoparnog, predvidivog, repetitivnog života u ritmu kuća-posao-posao-kuća, ili kuća-posao-birtija. Netko se čudi kako sam potrošio skoro deset tisuća eura za dva i pol mjeseca putovanja. Pa kažu s time si mogao kupiti auto, podići kat, živjeti doma godinama. Ali oni ne shvaćaju da mene auti, nekretnine, namještaj ne vesele. Dvorac da imam, ništa mi ne bi značio. Da mi netko nudi živjeti u najluksuznijem dvorcu, a ne putovati, ili putovati sa smještajem uvijek u najjadnijim hostelima, izabrao bih ovo drugo. Putovanja su za mene smisao postojanja.

Kako sam odmalena pokazivao asocijalne tendencije, društvo me ne vezuje za dom. Moji roditelji nisu bili dobri prema meni, pa ne volim biti doma. Ne ću se ženiti, tko stvori obitelj mora stati doma i skrbiti o djeci, nemam obiteljski život kao kočnicu za putovanja. Ništa me ne vuče ikako dolaziti doma. Puno je razloga zašto sam se zaljubio u putovanja. U hotelskoj sobi imam sav potreban komfor, ne nedostaje mi postelja doma. Imam kupaonicu, zahod, internet, postelju i ništa ne fali. Ne znam kuhati, sasvim mi odgovara stalno jesti po restoranima ili iz supermarketa ili s tržnice ili iz objekta brze prehrane. Još, k tome dodano, volim isprobavati egzotična i jela koja nisam prije probao.

Naravno da je nemoguće vidjeti sva znamenita mjesta i znamenitosti svijeta, popis destinacija je beskonačan. Cijeli život da samo putuješ nema teoretskih izgleda obići ni približno sve. Stoga putovanja nikad nije dosta i ne mogu dosaditi, što više putuješ sve si gladniji. Obiđeš jedan kontinent, odmah te vuče obilaziti drugi. Treba obilaziti polako i opet bez presinga, jer ćeš svakako vidjeti djelić svjetskih ljepota, ne možeš vidjeti sve. Sto i pedeset država, ali polako, bez trčanja da se što prije dođe do tog broja. Uživati u sadašnjem trenutku, opušteno u svakom gradu i svakoj državi.