Također isto vrijedi i za Magdeburg i laži srpske o trogodišnjem ratu, Hrvati su branili Europu u tom trenutku od heretika-protestanata koji su lažni kršćani kao i stoljećima prije od Turaka.
Uvijek na brani kršćanstva

U Austriji smo doslovno prepolovili heretike, u jednom trenutku su bili većina. Uništili smo i revoluciju u Mađarskoj i Austriji koja je već uspjela, umarširali s 60 000 vojnika i spriječili raspad države jer su nam Turci bili na našoj zemlji.

Marx nas je prezirao zbog toga

Skaradni narodnjaci i turbo folk je oduvek postojao i uvek je bio najpolularniji , a rodonačelnik iliti roodnačelnica je Cajka!

Istorija naziva Cajka je zanimljiva jer je to nadimak od imena Saveta koji je takođe nadimak od imena Jelisaveta , a za Hrvate Cajka je zapravo Elizabeta , koja je u ono vreme austrougarske bila naziv za kurvu kao danas u America Karen za žeanu koja zvoca , a posle je cajka evoluirala za kao pridev za sve opsceno i skaradno.
Od 19.veka su uglavnom ciganski tamburaški orkestri bili putujuće družine širom Vojvodine i Slavonije koje su svojom popularnošću zadavale velike muke mnogima selima i gradovima čim ih lokalni gazda kafane pozove na nekoliko meseci da borave kod njega(zima) , jer je to značilo da će sva lokalna mlada i starija muškadija da totalno poludi od alkohola,kurvi i tamburaških opscenih pesama.
Inače je poznato da su po većini sela se žene često samoogranizovale da oteraju cajkaški orkestar jer im upropašćavaju brakove a kurve zavode sinove.

Manite se priča da je nekad sve bilo moralnije,prosvetljenije i pametnije.

U svim evropskim društvima postoje posebne kulture raspojasanosti i razgolićenosti , za "nas" ovde su to Cajke kako stare tako i nove.

Ovaj tzv.osmanski melos je oduvek bio na Balkanu , dakle i pre Turaka , i taj melos je naravno sa istoka ali nema veze sa osmanlijama već sa grčko-helenističko-vizantijskom kulturom koje su osmanlije i preuzele i nasledile.
Ova vrste melodija i ritmova je uvek bila tzv.urbana muzika koju su svirali Cigani i Jevreji , i tek nedavno je ta melodija ušla u narod po selima(kraj 19.veka).

Već sam ovde otvarao temu o istoriji muzike da bi upravo raskrinkao priču o tursko-arapskom zavijanju koje su nam eto uvalili turski zavojevači zajedno sa domaćim muslimanima.

In fact, Ancient Greek music sounded oriental too, and was nothing like European music today.

Greek Byzantine theory of music is based mostly on Aristoxenos and on the Pythagorean system.

Ancient Greek music was microtonal, and monophonic, just like Middle Eastern music.

In fact, pretty much all societies from the Mediterranean basin, Fertile Crescent, all the way to India, had microtonal, monophonic music.

Even Western Music in the Middle Ages and the Renaissance was microtonal. This is the reason why the lute was not fretted, to allow microtonal adjustments.

Only when Westerners started experimenting with harmonics and later polyphony during the Renaissance, did they start using a fixed diatonic scale, with the E not in its natural position (normally the E was flatter by a quarter tone, as it was the note in the middle between the D and the F on the lute’s D chord, it is far easier to find and produce accurately a quarterflat E than a flat F), and later they gave up on the modes, to arrive at only two scales: the major and the minor.

Orijentalna glazba superiornija Bachu, Mozartu i Beethovenu?
Ovo gore nije istina u doba renesanse polifonija postaje dominantna u popularnoj glazbi.

Orijentalna glazba superiornija Bachu, Mozartu i Beethovenu?
Ovo gore nije istina u doba renesanse polifonija postaje dominantna u popularnoj glazbi.

Orijentalna glazba superiornija Bachu, Mozartu i Beethovenu?
Ovo gore nije istina u doba renesanse polifonija postaje dominantna u popularnoj glazbi.

Jesi ikad pustio sebi Mozzarta da slusas? Ucili nas u skoli da je to kao kvalitetno i vrhunac muzike.
Muzika koja doslovno ne budi nikakve osjecaje, smor teski. Ali eto, austrijanci rekli da je bečka muzika najbolja.

Ne! Istocnjacka muzika je samo superiornija od hrvatskih postignuca u muzici. Ali, naravno, nije u ravni velikih klasicnih dela.

Baš je orijentalno zavijanje superiornije od mediteranske polifonije i klapa, a i od slavonskih i Vojvođanskih tamburica, ma svakako.

Pa kad uzmes najgore od orijentalnog zavijanja, a najbolje od klapa, onda klape mozda i prevagnu.

Ali recimo, sevdalinka je istocnjackim zvukom inspirisana. A dovoljno je kvalitetna da u Lisinskom na priredbi "Vece sevdalinke" (ili tako nekako), odusevi strogu zagrebacku kulturnu publiku.

Joe, koliko god bio munjen, ovdje je u pravu.

Nema tu neke urote, to je tako ispalo, mješavina netalenta, pohlepe, gluposti,a i nepredvidljivosti.

Smeće kao rap drvi preko 40 godina- mislim- a trebao je nestati za 2-3 godine.

Zoran Škugor: Devedesetih smo imali scenu u rangu Engleza i ...
17. lis 2014. — ... Šibenčanin koji je devedesetih godina bio najmoćniji glazbeni menadžer u Hrvatskoj. Sedamdesetih i osamdesetih godina u
Šibeniku je bio predvodnik novog vala, organizirajući gitarijade, ali i spektakularne koncerte
spektakularne koncerte Bijelog Dugmeta i Azre
Šibeniku. Devedesetih je bio vodeći glazbeni menadžer na našim prostorima, otkrio je
i proslavio Vannu, Ninu Badrić, Tonyja Cetinskog, Coloniju, Sandija... Punio...

Bili smo u rangu Šveđana, Engleza i Nijemaca, dok danas mladi slušaju originalni srpski narodnjak. Zbog depresivne situacije u državi, nažalost,pao je na plodno tlo jer se ljudi lako opiju uz narodnjak – za kraj zaključuje Škugor.

Narod i mladi počeli su slušati originalni
srpski narodnjak. Zbog depresivne situacije u državi, nažalost ... Škugor, Šibenčanin koji je devedesetih godina bio najmoćniji glazbeni

Urbane legende.

Stara grčka je bila tulenje, i ovo je prikaz. Dok je srednjovjekovna glazba nešto posve drugo i nema veze s orijentalnim tulenjem.

Grci.



Rani srednji vijek, Hildegard, 1100.



Instrumentalna pučka

https://www.infovodice.com/scena/2164-zoran-skugor-devedesetih-smo-imali-scenu-u-rangu-engleza-i-svedana-a-danas-depresivni-narod-pije-uz-narodnjake.html

Nažalost nije arhivirana. Ima ništo u rizultatima pritrage.

- Hrvatska glazbena scena nikad nije imala kvalitetnije pjesme i produkciju nego devedesetih. Bili smo u rangu Šveđana, Engleza i Nijemaca, dok danas mladi slušaju originalni srpski narodnjak. Zbog depresivne situacije u državi, nažalost, narodnjak je pao na plodno tlo – kazao je za županijski portal Šibenik IN, Zoran Škugor, Šibenčanin koji je devedesetih godina bio najmoćniji glazbeni menadžer u Hrvatskoj.

Sedamdesetih i osamdesetih godina u Šibeniku je bio predvodnik novog vala, organizirajući gitarijade, ali i spektakularne koncerte Bijelog Dugmeta i Azre u Šibeniku. Devedesetih je bio vodeći glazbeni menadžer na našim prostorima, otkrio je i proslavio Vannu, Ninu Badrić, Tonyja Cetinskog, Coloniju, Sandija... Punio je diskoteke, stvarao trendove, a danas vodi nešto mirniji život, 'plivajući' vodama klasične glazbe i zgražajući se nad poplavom turbo folka koji se zavukao u svaku poru društva.

Doveo Bijelo Dugme i Azru u Šibenik

Iz šibenskog Partizana 1975. godine krenula je prva ljetna turneja Bijelog Dugmeta. Bili su to prvi menadžerski koraci Škugora, a uslijedila su potom i dva koncerta Azre u 'Partizanu' i Gimnaziji, 1981. godine.

- Bilo je to doba kada su mladi slušali sve što je dolazilo sa zapada, a bendovi su morali svirati svjetske uspješnice koje su kasnije kopirali i radili svoje pjesme – prisjeća se Škugor. Polaris, Pauci, Stop i legendarni MI-ovci tek su neki od bendova koje je iznjedrilo to plodno glazbeno razdoblje.

Iz današnje perspektive, čini se kao da u to doba šund nije ni postojao, a gotovo svi mladi bili su na neki način glazbeno angažirani.

- Ja sam držao disco vikendom, a radnim danom se išlo u Jadran, dok nisu počeli kafići Toma, Zero, Gold... Klapa je bila Ćera, Cuki, Panco, Fabo i ja. Međutim, bilo je još ekipa koje su sudjelovale u kreiranju društvene scene, nezaboravni Zoran Relja Badi, Šimac i Simo Labura... Moram spomenuti vanserijskog Penjca te Antu Šupuka - priča nam Škugor, koji je, šireći mrežu kontakata, ubrzo preselio u Zagreb i nastavio se ozbiljnije baviti menadžerskim poslom. A ostalo je – povijest.

Hrvatska u rangu Engleske i Švedske

Usprkos ratu i svim nedaćama, glazbena produkcija u Hrvatskoj devedesetih je bila na zavidnoj razini. Tko zna gdje bi danas bila Nina Badrić ili Tony Cetinski da im karijeru nije vodio Škugor. Sređivao im je unosne ugovore, organizirao dupkom popunjene koncerte i uspješne turneje, ali i brinuo o imidžu. Sandijeva reputacija zavodnika za kojeg se 'lijepe' misice, primjerice, izašla je iz Škugorove kuhinje. Danas je pak najponosniji na uspjehe Nine Badrić.

- Strašno me veselilo kad nam je 'I'm so excited' objavljen na 12 svjetskih kompilacija, među njima i velika američka kompilacija 'Black Gold', koja je među najvećim imenima r&b glazbe. Općenito, najljepši dio cijele priče je bio kad sam vidio pune diskoteke i sportske dvorane, što mi je potvrdilo da sam odabrao talentirane mlade pjevače i producente, bez obzira što su ljudi iz branše govorili da nisam normalan sto u njih ulažem novac – kaže Škugor, koji se iz menadžerskog posla naglo povukao, nakon što su konkurenti počeli sa zakulisnim igrama i pritiscima.

Iz svijeta zabavne prešao je u svijet klasične glazbe.

- Još prije 20 godina izdao sam albume Ide Gamulin, Zagrebačkog kvarteta i Zagrebačkih solista, a često i dovodim razne klasične muzičare u Hrvatsku. Recimo, 2002. sam radio ICF festival u Šibeniku, na kojem su Šibenčani i turisti slušali najboljeg svjetskog pijanistu, Stephena Kovacevicha, kao i opernog bas pjevača Aleksandra Kisselleva, cijenjenog člana Metopoliten opere u New Yorku – priča nam Škugor, koji usto već 28 godina surađuje s velikom slikarskom zvijezdom Dimitrijem Popovićem, a trenutno priprema veliki kulturni projekt 'Tesla' – izložbu slika, film i klasična djela posvećena Tesli. Nadalje, zadnje četiri godine radi internacionalnu kulturnu manifestaciju 'Artists on Globe', koja je ovog ljeta posjetila i naš kraj.

Plodno tlo za narodnjake

Dvadeset godina kasnije, Škugor povlači paralelu: žalosno je da je Hrvatska imala kvalitetniju glazbu i produkciju devedesetih nego u 21. stoljeću.

- Hrvatska glazbena scena nikad nije bila kvalitetnija nego devedesetih. Bili smo u rangu Šveđana, Engleza i Nijemaca. Mojim nedragovoljnim micanjem iz glazbe došli su do izražaja skladatelji zabavnjačke scene, koji su krenuli kopirat srpski narodnjak. Potporu su imali u HRT-u i Narodnom radiju, koji su vrteći hrvatske kopije srpskih narodnjaka, otvorila vrata pravom narodnjaku. Narod i mladi počeli su slušati originalni srpski narodnjak, a zbog depresivne situacije u državi, pao je na plodno tlo jer se ljudi lako opiju uz narodnjak – za kraj zaključuje Škugor.

Senna M i Sandi danas su zvijezde trash partyja po zagrebačkim alternativnim klubovima, Tony Cetinski i Nina Badrić se još uvijek održavaju na estradnom vrhu, zahvaljujući sudjelovanju u žirijima po pjevačkim reality showovima i podršci jakih sponzora. Svi su oni, uz mnoštvo drugih, izašli iz omalovažavane dance scene iz devedesetih, koju je „izmislio“ Šibenčanin Zoran Škugor, nekad najmoćniji hrvatski estradni menadžer. Škugor danas djeluje na marginama scene, a trenutačno je preokupiran organizacijom međunarodne umjetničke manifestacije „Artists on Globe – Voda izvor života“, koja će se 22. ožujka održati u Vodicama. Budući da smo ušli u godinu u kojoj prvi put nakon 1993. Hrvati neće imati za koga navijati na Eurosongu, odlučili smo čuti Škugorov komentar. Njegova se analiza trenutačnog stanja na sceni, dakako, nije na tome zaustavila…

HRT je odlučio da nije važno sudjelovati, nego pobijediti. U godini u kojoj smo ušli u Europu, na Prisavlju su odlučili izaći iz nje…

Loša odluka. Slažem se da treba štedjeti novac, ali koliko čitam u medijima, na Televiziji se dosta novca baca, a nitko to ne demantira. I malo je čudno da sad kad smo ušli u EU, da nas na takvom velikom takmičenju nitko ne zastupa. Možda je sad šansa da se neki naši pjevači pogurnu i da počnu radit karijere po Europi. Sad je izgubljen jedan poligon za lansiranje.

Koliko je realno da netko od naših uspije vani, to se gotovo nikad nije dogodilo?

Zašto ne? U pitanju je samo kvaliteta pjesme. U Europi postoje radio-postaje koje vrte samo europski pop i zna se da Emilija Kokić danas fine pare zarađuje samo zato što je nekad bila pobjednica Eurosonga. Moje iskustvo je da je obrada Nine Badrić „I’m So Excited“ ušla na dvanaest svjetskih kompilacija, a dogodio joj se i nastup pred četiri tisuće ljudi u Rimu. Dakle, može se, ali treba znati kako.

Kako procjenjujete Gibonnijeve šanse, i on je nedavno propjevao na engleskom?

Malo sam to slušao. Koliko znam, radio je koncert u Budimpešti koji nije dobro prošao, organizacijski je to loše napravljeno.

Kako vi objašnjavate naše eurovizijske neuspjehe?

Naši izvođači zadnjih godina nisu prolazili u finale jer je zakazala naša dijaspora, koja jednostavno ne sjedi uz televizore i ne glasuje, za razliku od srpskih ili bosanskih iseljenika. Nini Badrić su nedostajala samo dva glasa da uđe u finale

A pjesme? Nije valjda da je glavni problem u lijenim glasačima?

Nekvalitetne! Nedovoljno dobre za takvu vrstu manifestacije. Mi smo uporno svake godine kaskali za Europom, kopirali smo stare pobjednike.

Lani smo se osramotili s klapom, što je od početka mirisalo na debakl.

Po meni, nije problem bio u odabiru klapskih izvođača kao naših predstavnika, problem je bio u produkciji i aranžmanu. Nije mi jasno zašto je HRT izabrao Nikšu Bratoša i ekipu da to rade, kad se takve stvari najbolje rade u Splitu. Ne zna svatko raditi sve. Da se mene pitalo, ja bi to dao Peri Kozomari. Dakle, problem je u pjesmama, ne toliko u izvođačima. Što je najgore, nikad nekakav plan nije postojao, sve se rješava zbrda-zdola. Najbolji primjer za to je Nina Badrić, za koju su se na HRT-u u zadnji tren odlučili i naravno da nije bilo vremena da se napravi pjesmu, pa su dali njoj da izabere. Završilo je kako je završilo.

Ukidanje sudjelovanja na Eurosongu samo je nastavak maćehinskog odnosa HRT-a prema domaćoj glazbi. Emisija gotovo da i nema, a termini u kojima se puštaju spotovi su katastrofalni…

Doveli su u pitanje domaću glazbenu scenu! HRT je nekad davao dosta prostora našim glazbenicima, pa me čudi da više nema normalnih termina u kojemu bend može barem spot pokazati. Narod ide na koncerte i slušaju domaću glazbu, a oni se ponašaju kao da je u državi sve mrtvo. A i u emisijama, poput „Nedjeljom popodne“, nastupaju stoput viđeni izvođači, mladima se ne daje nikakva šansa. U Francuskoj, primjerice, u zakonu piše da 30 posto od ukupnog broja vrćenja domaćih glazbenika moraju biti nova imena.

Prije nego što uopće dođu to faze kad se žale na tretman na HTV-u, mladi glazbenici zapnu već na robovskim ugovorima koje im nude naši izdavači…

Koliko znam, diskografi od mladih izvođača traže čak i da im prepuste vlasništvo nad snimkama. I ja sam to nekad radio svojim pjevačima, ali zato jer sam financirao sve. Danas glazbenici potroše vlastiti novac na studio i sve ostale troškove, a diskograf im uzme sva autorska prava. To je vrlo upitno ponašanje.

Još moraju otkupiti i poveću količinu vlastitih CD-ova, kako bi diskograf bio na nuli.

To je jako loša politika. Mislim da ima šanse da se naša diskografija pokrene, samo tu treba dosta pameti, truda i ideja. Međutim, ne vjerujem ljudima koji trenutko vode hrvatsku diskografiju.

S druge strane, naši su diskografi u vremenu downloada i online šopinga potpuno pogubljeni.

Nisu se snašli. A druga stvar, kad već dobijaju snimke u svoje vlasništo i budući da ništa ne ulažu, neka stave cijenu CD-a 40 kuna. Zašto ne?

Tko danas uopće zarađuje u glazbi kod nas? Vrlo je malo onih koji mogu napuniti dvorane…

Ma, pravo je pitanje tko uopće puni dvorane? Volio bih vidjeti podvućenu crtu pod Severininu turneju, nisam siguran da je tu bilo nekog financijskog uspjeha. Pitanje je što danas mogu Tony Cetinski, Parni valjak i Prljavo kazalište, grupe koje zadnjih godina nemaju dobru pjesmu. Sumnjam da oni tako lako pune dvorane od tri tisuće ljudi. Svi su orijentirani na domjenke, evente i klubove.

Dobrih pjesama im možda nedostaje, no tantijemi s tim imaju vrlo malo veze. Kakva su vaša iskustva o odnosima između menadžera i radio-postaja?

Ja osobno nikad nisam platio da se neka pjesma vrti na radiju. Moja filozofija je bila da ako je pjesma kvalitetna, puštat će se. Platiti da se pjesma vrti, a da nije predodređena da bude hit, to je samo rad protiv sebe. Plaćaš nešto što ne ide. Znam da je Tonči Huljić svojevremeno imao ugovor s Narodnim radiom po kojemu je plaćao emitiranje svojih izvođača u mjesečnom paušalnom iznosu. To je nekad tako bilo. Ima li plaćanja na crno, to ne znam.

Mediji su, dakako, prihvatili tu igru u kojoj je glazba ustvari samo na smetnji.

To je problem koji se može riješiti, samo netko treba imati snage reći izvođačima što smiju, a što ne. Naši su mediji prekopirali američku priču, crvene tepihe, odjeću, ljubavne veze i takve stvari. Zapadni promotori dobro koriste takve stvari, ali pjesma im je ipak u prvom planu. A kod nas o glazbi više nitko ne razgovara, pjevačicama je bitno da su ušle u Gloriju ili Story, akcent je stavljen na trivijalnosti. Ali možeš ti biti na televiziji svaki dan, no ako nemaš pjesmu nema šanse da ti ljudi plate kartu za koncert. To su medijske zvijezde, a ne glazbene.

Prema tim mjerilima, kakav je realni zvjezdani status Nine ili Rozge?

Nina je nekad mogla bez problema napuniti dvoranu od tri tisuće ljudi, sad to ne može jer još od „Čarobnog jutra“ ona nema hit. Treba joj samo jedan novi hit i vratila bi se u dvorane. Slično je i s njezinim pandanom, Vannom. Sjedi kući i nema posla, a kompozitori i aranžeri na njezinim pjesmama zarađuju i do sto tisuća kuna godišnje, zato što radijski urednici puštaju njene pjesme jer je Vanna brend.

Zato narodnjaci nemaju problema s hitovima. Mislite li da se taj balon pomalo ispuhao?

Nije, tek sad uzimaju maha. Sve se počelo događati kada je Tonči Huljić počeo kopirati srpske izvođače i pakirati ih malo drugačije. Primjera ima dosta. Zna se, recimo, da je Huljić maznuo od Cece pjesmu za Doris Dragović. Jedna je pjevala „Drugarice“, a ova druga „Prijateljice“. Tako su se pojavile neke „kopirne priče“ srpske glazbe na hrvatskoj estradi, u tom krugu splitskih izvođača i kompozitora. Narod je samo, nekon nekoliko godina, potražio originale i onda je nastala navala na srpske zvijezde. Nedavno je u Splitu nastupila Rada Manojlović…

Tko?!

Rada Manojlović, ne znam je ni ja. Napunila je klub sa dvije tisuće ljudi, a još dvije i pol tisuće je bilo vani, nisu mogli ući. Narodnjacima dajem još dvije godine i onda će taj fenomen početi padati. Jer znam što će se dogoditi – narodnjaci se produkcijski okreću danceu devedesetih i to onom lošem…

Budimo iskreni, u devedesetima je uglavnom i postojao loš dance.

Jer se proizvodilo serijski. Više od 150 klubova iz Hrvatske, Slovenije i Hercegovine svakog je vikenda tražilo nastup dance izvođača, pa je normalno da se dogodila hiperprodukcija. Mene su Huljićevi uvijek napadali da sam uništio glazbu, čak je i na Radio Splitu bila posebna emisija o tome. No, Tony, Nina, Vanna i Colonia su i dan danas na sceni, bila mi je čast raditi na njihovim karijerama.

Napadali su vas jer ste tada bili najutjecajniji estradni menadžer, to valjda ide uz takvu titulu?

Istina je da sam tada bio moćan, puno se toga mene pitalo, ali nikome nisam uzimao teren, niti sam kome branio da se bavi istim poslom. Rekao sam jednom Huljiću da me ne dira, jer mu ja ne branim da radi sa svojim izvođačima. Samo što je on tada imao problem s pjesmom, nije nekoliko godina mogao ubosti hit.

Svojedobno ste najavili i vlastitu biografiju. Knjiga nikad nije izašla, gdje je zapelo?

Nije zapelo, nego sam u jednom trenutku bio zamoljen da stanem s tim.

Tko vas je zamolio?

Unutra je bilo i politike, a približavali su se izbori…

Želite reći da je bilo političkih pritisaka da knjiga ne izađe?

Nije bilo prisile. Samo mi je rečeno da radim što hoću, ali poslije izbora. Ili da izbacim neke dijelove iz knjige. Ja nisam htio ništa izbacivati, pa nisam ni izlazio s knjigom.

Što ste htjeli uopće postići s tim?

Vidio sam kuda srlja estrada i htio sam preko knjige poslati poruku ljudima koji vode diskografske kuće da se malo opamete.

Zašto ste otišli iz glazbenog biznisa? U devedesetima ste diktirali trendove, stvorili scenu i imali nekoliko izvođača iz estradne A-lige, pa ma kakvi da su bili…

Volio sam taj posao, a glavni motiv mi je bio traženje novih imena. Kad sam počeo stvarati karijere Tonyju, Sandiju, ET-ju i Nini, oni nisu bili jedni drugima konkurencija, svi su imali drugačiju produkciju. Taj biznis je odlično funkcionirao, nisam imao propalih projekata. Ali ja sam maknut sa estrade. Nisam se mogao tući, bio sam sam, nisam bio član nijedne stranke, nisam se imao na koga osloniti. Došla mi je ponuda da prodam firmu i da se maknem. Mislili su da ako maknu mene i unište scenu koju sam stvorio, da će uspjeti gurnuti svoju glazbu u prvi plan.

Tko to?

Tu se stvorio jedan tim ljudi; dva, tri kompozitora, jedna diskografska kuća i ZAMP, krenuli su na mene. Nisam se bojao, iako su mi slali svoje tjelohranitelje, prijetilo mi se… Sve sam uspio izdržati. Govorio sam sebi da mi mogu napraviti što hoće, ali mi ne mogu pamet uzeti. Međutim, kada se „problem“ počeo rješavati institucionalno i kad sam vidio da mi ZAMP za CD koji sam prodao za 35 kuna traži da im platim 56 kuna, shvatio sam da se uključila prejaka sila. Nikad nisu dobili sudsku parnicu protiv mene, ali su uspjeli isposlovati da ne smijem koristiti kataloge kompozitora koje oni štite. Bilo je još financijskih pritisaka – kad sam tužio jednog pirata, koji je prodavao moje CD-ove koje ja nisam proizveo, promijenilo se dvoje sudaca na tom predmetu i na kraju je presuda bila da ja moram platiti 72 tisuće kuna! Donijeli su presudu u korist pirata!

I tad ste odlučili otići?

Sjeo sam s Tonyjem, Vannom i Ninom i rekao da idemo dalje svi skupa, razmišljajući da se preselim u Sloveniju ili Švicarsku. Njih je uhvatio strah. Tony mi je rekao da je bio u Croatiji Records na sastanku na kojem su bili Huljić, Pašalić i Miroslav Lilić, gdje mu je rečeno da on prijeđe u Croatiju Records, a da će se mene uništiti. Odnosno, to mu nije rekao Lilić, nego ovi drugi.

Tonči Huljić i Ivić Pašalić?

Tako mi je rekao Tony. Tada sam shvatio da se umiješala politika i tko sve iza toga stoji. Morao sam odstupiti.

Novac je, pretpostavljam, bio u pitanju.

Normalna stvar, uvijek je novac u pitanju.

Pa zar ste vi njima uzimali toliki komad kolača sa ta tri, četiri izvođača?

Zato što su ti izvođači strašno puno prodavali, radili su puno koncerata i uzurpirali su eter. Ako se u sat vremena radijskog programa 40 minuta vrte moji dance pjevači, onda je drugima eter blokiran. Ja sam njima bio realna opasnost, jer nisu mogli dobiti tantijeme od autorskih prava, niti gurati svoje nove izvođače. Sve sam pokušao da me puste na miru; pomogao sam Draženu Zečiću da progura „Ima li nade za nas“, na čemu je Croatia Records zaradila 900 tisuća maraka, a Zečić je, samo od te pjesme, izgradio kuću. Pomogao sam im i oko Karana, kojemu su kasnije upropastili karijeru. Nije pomoglo, jednostavno sam im „krao“ prostor na televiziji i u novinama. Ali nisam ja kriv što sam ja pogađao hitove, a oni nisu.

Biste li danas drugačije postupili?

Nije bitno. Ja sam ostvario sve svoje snove.

Starogrčka glazba je bila pod utjecajem njihovih istočnih sisjeda koji su ih naučili čitati i pisati (Herodot), graditi brodove etc.
Bila je slična svojim semitskim susjedima.

Kakvi semitski susjedi?
Mala Azija je tada bila indoeuropska, Hetiti, Armenci i slični.

A Egipat nije imao neko brodovlje.
Nit je bio semitski, već više hamitsko-semitska priča.
Ako misliš na Feničane, oni jesu imali brodove i od njih je poteklo pismo, bili su semiti, ali nisu bili istočni susjedi Grčke.

19. ruj 2023.

Škugor: Hrvati su dovukli narodnjak u Hrvatsku, nisu Srbi

Glazbeni menadžer i producent Zoran Škugor bio je gost Pressinga.

“Sve počinje od Dine Dvornika 1988. godine kad je uzletio njegov hit ‘Zašto praviš slona od mene’. Na njemu sam testirao može li taj tip glazbe proći kod naroda. Kad je počeo rat iz države su me pozvali te mi je rečeno da mora postojati zabava za narod. Rekli su mi da će zatvoriti sve sportske dvorane, i pretvoriti ih u izbjegličke centre. Netaknute će ostaviti dvorane u Puli, Varaždinu, Zagrebu i Rijeci – gradovima gdje nisu padale granate. Ja jako dobro poznajem klupsku glazbenu scenu jer sam počeo s radom kao DJ te sam im rekao da nam ostaju jedino prostori disco clubova”, rekao je glazbeni menadžer i producent Zoran Škugor.

Navodi da su u to vrijeme otpali hoteli gdje su se držale plesne večeri i sportske dvorane.

“Dance je nastao zbog rata jer su samo disco klubovi bili dostupni. DJ vrti Madonnu i Michaela Jacksona, nije bilo normalno da u pauzi sviraju Mišo Kovač ili Tereza Kesovija. Tad sam došao na ideju da se mora napraviti glazba koja će se obratiti mladima. Mislim da poslije mene, nakon što sam napravio novu generaciju glazbenika, nema toga koji može procijeniti tko je talent. Ja sam ulagao svojim novcem, napravio sam svoju diskografsku kuću da ne moram gubiti vrijeme u drugim diskografskim kućama”, kazao je Škugor i dodao: “Moja je filozofija bila takva da pjesma mora natjerati da te netko zove zbog koncerta, a ne da mi nudimo glazbenika. Kad napraviš hit, onda ti odlučuješ i oni tebe ganjaju. Koncetrirao sam se na pjesme i autorske timove, a menadžeri i autorske kuće se više ne fokusiraju na to da svatko obavlja u svojoj domeni ono što najbolje što zna.”

“Regionalni trap je balkanska verzija New Yorka, ali zvuči siromašno”

Škugor je rekao: “U dva albuma 1993. ET-a uloženo je 800 tisuća maraka. Ja sam za te novce u fondu za privatizaciju mogao uzeti dvije tvornice. Danas je bitnije biti u vrhu sustava nego pogoditi jednu pjesmu koja je blizu hita. Glazba koju danas mladi slušaju podsjeća na američku priču, to je de facto njujorška scena. Međutim, mnogi izvođači nisu pobjegli od narodnjaka, ali su u tekstu iznijeli probleme njihovog godišta. Hrvati su dovukli narodnjak u Srbiju, nisu ga dovukli Srbi. No, ovo je sad nadogradnja. Američki rap je naslijedio trap, a to je ulična tučnjava. Ovo je balkanska verzija New Yorka. No, ovo još siromašno zvuči u odnosu na Ameriku”.

Također, kazao je da nikad nije bilo ovoliko talenata kao u zadnjih 6,7 godina kao što ih je iznjedrio The Voice.

“Naopak je biznis, diskografske kuće žele da talent donese svoju snimku. Volio bih vidjeti Matiju Cveka da ide na turneju, koliko će se karata kupiti. U duetu s Eni Jurišić, ona je iznijela pjesmu. Problem je što diskografi ne bi uložili novac, a roditelji ga nemaju u 95 slučajeva. Vrti se novac u autorskim pravima. Jedno emitiranje na radiju Knin stoji kao 10 emitiranja na bivšem Narodnom radiju”, kazao je.

“Produkcija mora biti skupa, ne možemo proizvoditi fiću pa izvoziti BMW. Zato mi siromašno zvučimo. Mislim da se danas Dalmatinci moraju približiti talijanskoj glazbi, klape danas više nisu klape, oni danas imaju bendove uz sebe. U Hrvatskoj danas nitko nema svjetski zvuk”, zaključio je.

25.04.2016

Misteriji hrvatskog dancea
OTKRIVAMO Što se dogodilo s Kasandrom, a što s ostalim dance zvijezdama?

'Guilty Pleasure', slatki grijeh... - Hrvatski dance teško će se ponoviti! Stoga vam otkrivamo što je bilo s njegovim najvećim sinovima i kćerima.

Kasandra, Senna M, Simplicia, Velina, Mandi... Svi znate ta imena. Proizveo ih je fenomen devedesetih, neponovljivi hrvatski dance. 'Guilty Pleasure', slatki grijeh... - Hrvatski dance teško će se ponoviti! Stoga vam otkrivamo što je bilo sa njegovim najvećim sinovima i kćerima. Da, da. Znamo i što je s Kasandrom bilo poslije...

Na putovanje kroz 90-e proveo nas je menadžer Zoran Škugor, koji je sa svojim kolegom Vladimirom Mihaljekom praktički stvorio dance scenu. 'Obzirom da je dance scena nastala pod mojom kontrolom, ja je ne doživljavam kao fenomen. Zbog rata su tada većina hotela i dvorana pretvoreni u izbjegličke centre, jedino mjesto gdje se moglo izlaziti bili su disko klubovi u kojima se puštala svjetska pop-dance glazba. Stoga sam odlučio da bi bilo najbolje napraviti scenu sa novom glazbom, novim izvođačima. Imao sam sreću da sam naišao na talentirane E.T., Miru Boljana, Ilana Kabilja, Sandrija, Tonyja, Ninu... Tu su bili još i Mihaljekovi Ella, IBee, Kasandra, Mandi, a više manje, mjesto svih događanja bio je studio Senna M', prisjeća se Škugor. Smatra Škugor i kako je logično da je scena ostala zapamćena kada su tada hitovi izlazili kao na traci. 'Najkvalitetniji od njih rade dan danas, čime nisam iznenađen jer se radi o odličnim izvođačima', smatra Škugor.

Neki su i nestali... Složio se s nama i Škugor, ali i otkrio nam što zna o junakinjama dancea... Mnoge dame su se pritajile, okrenule nekim drugim poslovima, obitelji...

Mirjana Genc (grupa Mandi) - Nakon iznimno uspješne karijere, i nekoliko zapamćenih hitova, od kojih je možda najupečljativiji 'Nisi me bio vrijedan ti', Mirjana je nestala sa scene. Estradnim poslom nije se nastavila baviti. Škugor nam otkriva da danas radi u jednoj tvrtci.

Velina Oršolić - Velina se proslavila hitom 'Sherry, Sherry', no danas više ne plovi estradnim vodama. Ipak, ima iznimno uspješan posao - cvjetni atelje koji je iznimno popularan. Kreativni naboj Velina je preusmjerila, i to prilično uspješno.

Senna M - Siva eminencija hrvatskog dancea. I sam Škugor kaže: 'Mjesto svih događanja bio je studio Senna M'. Ostao je Senad Galijašević iznimno uspješan i danas. Danas uživa, doduše, u životu posvećenom izradi filmske i televizijske opreme, a surađuje čak i sa NASA-om. 'Dobili smo jedan mail, piše NASA, ja rek'o vidi ovi se zovu isto ko i oni i ništa ja ne registriram, pa opet rek'o space flight center, pa i ovi se isto zovu, baš čudno. Kad sam vidio da to nije šala onda sam rekao može li to besplatno, odgovor je bio žao nam je, ne primamo donacije pa sam se malo s njima i šalio može kakvo grobno mjesto na Marsu, međutim sve je to tako ozbiljno da sam se smirio', rekao nam je Senad nedavno o svojoj novoj karijeri.

Diana Simplicija - Poznata dancerica imala je pokušaj povratka na scenu, no nije bila toliko uspješna koliko u samom jeku dance ere. Danas piše pjesme za druge izvođače. Njena kolegica Dalia Serdar, koja se proslavila hitom 'Suparnica', danas je potpuno napustila svijet glazbe - te se bavi računovodstvom. Osim toga, ima i dijete, i pjeva jedino s njim u sobi.

KASANDRA - Jedna, jedina, neponovljiva. Utjelovljenje dancea svojim atraktivnim likom i djelom bila je definitivno Davorka Ručević. O njoj su se pričale i neke zaista teške priče, prema kojima navodno živi u ruševnoj kućici, nezaposlena, s velikim zdravstvenim problemima. Budući da se Kasandra potpuno povukla, nitko nije mogao sa sigurnošću tvrditi što se s njom dogodilo! Škugor kaže kako je donedavno s Kasandrom bio u kontaktu te njeni problemi zasigurno nisu toliko strašni.
'U vrijeme dok mi se javljala, razgovarali smo o njenom povratku na scenu. Njene probleme nisam doživljavao kao nešto strašno, jer inače ne bi razgovarali o povratku', otkriva Škugor. Mi ćemo samo reći - NIKAD NIJE KASNO!

'Scena bi se mogla ponoviti, ali na drugi način, uz novu produkciju, koja bi morala biti svjetska. U Hrvatskoj tu produkciju može raditi par ljudi, a niti jedno razvikano aranžersko-producentsko ime', zaključio je Škugor priču o hrvatskom danceu.

14. prosinca 2023.

ALGORITAMSKA PRESUDA Pet arena ili tko to tamo sluša?

Pet Arena! Mora da je riječ o fascinantnoj osobnosti i umjetnici par exellence! U Hrvatskoj misaonoj močvarici nije drugačije ni moglo završiti nego da se o uspjehu jedne narodnjačke zvijezde govori kako se govorilo. Od moralnih higijeničara koji će iskoristiti činjenicu da je riječ o osobi koja je rodom »s ovih prostora« do onih koji se tobože zgražaju nad padom glazbenoga ukusa, pa sve do onih koji sve pokušavaju objasniti »činjenicama« i statistikama koje su tobože onkraj moralnih, estetskih, socioloških ili psiholoških kriterija: Pa zar dosad nismo svi naučili da se radi samo o show businessu?

Dakle predvidljivo, red jugonostalgije, red licemjerja, red gluposti… No ima nešto jako zanimljivo u »slučaju pet Arena«: malo ljudi zapravo je ikad čulo za pjevačicu koja ondje nastupa. Klasičnu medijsku pokrivenost u Hrvatskoj nije dobivala, koncerte u Hrvatskoj do sada i nije baš održavala, ni jedna medijska ili izdavačka kuća nije joj radila klasični PR. Pa kako onda pet Arena? Hrvatski su glazbenici ili zbunjeni ili su oprezno izazivali svoje divljenje tim brojevima jer većina njih može samo sanjati o pet Arena, a to im se u medijima nije propuštalo nabijati na nos. Problem je u tome što je većina onih koji su pisali o fenomenu pisala pretpostavljajući da je put glazbenika danas sličan putu glazbenika od prije 20, 30 ili 50 godina i da glazba danas znači isto što je značila tada.

Brojevi, to je važno. Kvaliteta?

Ako je pjevačica koja je napunila Arenu nešto dokazala, to je upravo to da se uspjeh gradi negdje drugdje, gdje ne vladaju ni približno slična ili ista pravila kao u svijetu kroz čije ju se naočale pokušava vrjednovati. Fenomen pet Arena živi je dokaz da su sva pravila koja bi se mogla sažeti u formulu: dobar tekst, dobra glazba, dobar aranžman, dobra produkcija i karizma u javnom nastupu – odavno prestala vrijediti. Brojevi, to je važno. Kvaliteta? Ionako je to potpuno subjektivna stvar, statistika je jedina mjera uspjeha. Pet Arena ništa ne govori o kvaliteti, ali govori puno o današnjem načinu funkcioniranja glazbene industrije.

U toj novoj glazbenoj ekonomiji roba više nije uopće glazba, nego slušanje, roba su slušatelji i njihovi osjećaji, njihove navike i podatci o njihovu ponašanju. Ti podatci primarno su gorivo koje pumpa brojeve koji trebaju navesti oglašivačku i ostalu industriju da stane iza glazbe koja se prodaje. U toj bjesomučnoj trgovini brojevima glazbenici su samo sluge pokorne; tko bolje uspije uhvatiti mačku za rep, bolje će proći. Onaj tko dobro prolazi, za nagradu dobije pet Arena. Ali kad se zađe iza kulisa te industrije, čovjeka zaista prođu trnci jer je pitanje gdje će to sve završiti.

Streaming-zona

Streaming-servisi kao i YouTube i ostale društvene mreže postale su glavni medij za dijeljenje i promociju autorske glazbe. Kad se pojavila ta demokracija dijeljenja, mnogi su mislili da će se dogoditi i revolucija kvalitete jer će napokon svatko s malo kreativnoga dara i sve jeftinije opreme za snimanje moći postaviti svoj sadržaj i svijetu otkriti svoj talent.

Kvaliteta će na kraju isplivati i svi će živjeti u sretnijem i pravednijem svijetu u kojem ne će moćne menadžerske i diskografske kompanije odlučivati o tome tko će uspjeti, na to će moći utjecati svaki stanovnik Zemlje s pristupom internetu. Dogodilo se potpuno suprotno. Osim što je eksplodirala proizvodnja sadržaja živih ljudi, eksplodirala je i proizvodnja umjetno generirane glazbe, dogodila se prava poplava sadržaja. U toj poplavi ima i previše nekvalitetnoga sadržaja pa netko treba te podatke urediti, držati ih pod kontrolom, katalogizirati, sortirati i ponuditi publici.

Briga njih za glazbu

Pokazalo se međutim da je slobodan izbor sadržaja i rangiranje sadržaja po kvaliteti zapravo samo iluzija. Algoritam naime na temelju podataka o slušateljskim navikama ljudima nudi sadržaj za koji on misli da je tomu slušatelju primjeren i zanimljiv. Ljudi tako malo-pomalo slažu kvalitativne hijerarhije. Zvuči u redu, ali vrlo je brzo postalo jasno da bez obzira na to što algoritam djeluje kao da je u nekom smislu demokratičan i neutralan, to zapravo nije.

Apple Music ne prodaje samo glazbu, on uz glazbu prodaje i iPhone, AppleTV i njihove ostale uređaje; Amazon ne prodaje samo glazbu, on prodaje i Alexu i proizvode koji su uz nju vezani preko svoje mrežne trgovine, kao i pretplate na Prime Video. YouTube je vezan uz najpopularniju tražilicu na svijetu koja opet prodaje sve, od prostora za oglašavanje do vlastitih Pixel mobitela. Svima je njima interes da pročitaju korisnikove navike i da ih onda navode prema ostalim proizvodima svoje game, dok im je glazba pri tome samo jedan od alata. Briga njih za glazbu.
Prodaja emocija, a ne glazbe

Iako su se neki poput Deezera i Spotifya posvetili samo glazbi, svi oni među ostalim potpuno legalno jedni drugima prodaju i podatke o slušateljskim navikama. Pri tome se najveći servis Spotify zbog maksimizacije vlastitih profita usmjerio na to da potpuno promijeni način na koji se na glazbu uopće gleda i u tome je čini se poprilično uspješan.

Kad su 2014. godine kupili tvrtku Echo Nest koja se bavi istraživanjem slušateljskih navika i razvojem algoritma koji će na temelju raspoloženja predlagati glazbu korisnicima, najavili su kako je njihov primaran cilj prodaja emocija, a ne glazbe. Glazba pada na drugo mjesto, jer riječ je o tome da je u ekonomiji prekomjerne ponude najbolji način za prodaju stvari igranje na ljudske osjećaje te je istraživanje korisnikovih osjećaja, raspoloženja i aktivnosti važno ili čak važnije od proizvodnje sadržaja. Plan je tako glazbu odvoji i od žanra i od autora te korisnika u potpunosti usmjeravati na njegove emocije.

Sve je u klikovima

Ne predlaže se tako samo žanr i autor, nego gotove playliste s imenima »Probudi se sretan«, »Perfektan dan«, »Spreman za radni dan«, »Tužna vibra«, »Oni koji nam nedostaju« itd. Na taj se način korisniku daje dojam da aplikacija osjeća zajedno s njim, da su u interakciji, da komuniciraju, da ga poznaje, da mu pomaže. No na koji je način izbor uopće napravljen? To je nemoguće doznati. Odmicanje slušateljske pozornosti pak autore, koji su sad već potpuno nevažni, navodi da optimiziraju svoju glazbu ponajprije za tražilicu, pa ključne riječi u pretraživanju postaju važnije i od naslova i od autora, tako glazbeni sadržaj svoje mjesto u potpunosti ustupa podilaženju algoritmu.

Ima primjera da neke pjesme bivaju učitane i po 200 puta, ali uvijek s nekom drugom ključnom riječju poput »meditativna, zamišljena, romantična, lijepa, cool, prirodna« ili čitavim izrazima koji uopće ne moraju imati veze s pjesmom, poput »ja sam depresivan«, »osjećam se sretno«, »lud sam«, »ne mogu više«, »kreativni boost«, »dok vozim«, »bicikliranje«, »kuhanje« itd. Sve je u klikovima, kvaliteta je nevažna, bitno je samo kako navesti nekoga korisnika da klikne na neku pjesmu.
Svijet u kojem glazba više ne znači ništa

Na temelju unaprijed složenih playlista i njihovih »radijskih postaja« skida se 75 posto glazbe na Spotifyu. Izbor tako dokazano to zapravo nije. Iako servisi imaju stroge politike postavljanja sadržaja, načina na koji se može izigrati sustav kontrole toliko je da su oni izvan svake mogućnosti da im se stane na rep, dok su profiti s druge strane toliko veliki da prevelik broj ljudi želi komadić kolača. Statistika najslušanijih albuma koja gura jedne albume na ljestvice ne po stvarnom broju preslušavanja od početka do kraja, nego na temelju najslušanije pjesme na albumu, tj. singla, također je samo velika igra brojeva kojom su svi veliki izdavači uspješno ovladali.

Friziranje statistike također je omiljena aktivnost po kojoj su recimo u jednim dnevnim novima potpuno tendenciozno Blagoja Bersu proglasili jednim od najslušanijih hrvatskih autora na Spotifyu, a zapravo je riječ o tome da se Bersi samo »posrećilo« upasti na nekoliko popularnih playlista. Realno, briga prosječnoga svjetskoga slušatelja za Bersu i njegovu glazbu. Sve je to postao veliki kupus u kojem se više doslovno ne zna tko pije, a tko plaća. Zato svi oni koji su nakon pet Arena zazivali školski sustav koji je kao otkazao ne žive u skladu s realnošću. Kad bi se podatci koje prikupljaju servisi poput Spotifya upotrijebili u dobre svrhe, brzo bi mogli uočiti da se ljudi danas doslovno kondicioniraju kao neka stoka, u čemu su djeca možda i najveće žrtve. Protiv toga škola može malo ili ništa.

Tko je stvorio pet Arena?

Fenomen pet Arena fenomen je koji zorno prikazuje moć tehnologije i moć velikih brojeva. Ono što se događa u slušalicama djece i adolescenata nedostupno je i školi i njihovim roditeljima. Ono što se događa na ekranima njihovih mobitela također. Otkriće te pjevačice generaciji koja je rođena prije više od 25 ili 30 godina i koja za nju nikad nije čula gotovo je kao što je nekad bilo otkriće nekoga dišpeta djeteta koje je svojemu roditelju nešto skrilo. Otkriće je to koje pokazuje moć koja je postala toliko zastrašujuća da lomi sve pred sobom. Ono ne stvara zabavu, ne generira sreću, ne proizvodi kvalitetu. Promovira smeće, ljudima skraćuje ionako kratak raspon pozornosti i puni ih gorčinom zbog besmisla koje stoji pred njim. Prodaje sirovu emociju i ništa više od toga.

Tko je onda stvorio pet Arena? Tko zna, ona se svakako nije sama stvorila klasičnim alatima, stvorili su je algoritmi koji samo eksploatiraju prazninu nastalu odustajanjem od odgoja, estetike, morala i svega onoga što društvo čini društvom. Možda ovakvo društvo, usmjereno na instantni užitak, nerad i lijenost nije drugo ni zaslužilo doli te sirove emocije i estetskoga smeća koji im dostavljaju njihovi mobiteli u njihovu svakidašnjicu. Jer pet Arena nije ništa drugo nego dokaz te lijenosti. Lako je optužiti BigTech, odluka na kraju ipak jest u rukama svakoga i što se tiče sebe i odgoja vlastite djece i kolektivno smjera u kojem želimo da se društvo razvija. Možda bi svi to trebali imati na umu prije lajanja na mjesec.

Kada bi tko pobrojio sva silna sredstva koja su uložena u popularizaciju srbijanske narodne glazbe i kada bi pobrojio kotače i kotačiće u medijskom stroju televizija i portala u Hrvatskoj, s upitnim vlasničkim strukturama, te silnu promidžbu na društvenim mrežama i urezivanje slike u kojoj »regijom« dominiraju stare i nove jugozvijezde, ne bi mogao biti fasciniran brojem ispunjenih dvorana u hrvatskom glavnom gradu.

03. studenoga 2023.
Sramotno posrnuće današnje hrvatske mladeži, naroda i države

Zagrebački Večernji list objavio je nedavno (13. listopada), Billboardovu listu 20 najslušanijih pjesama koje uglavnom slušaju mladi u Hrvatskoj. Među njima je 13 srpskih, 6 srpsko-bošnjačkih i samo jedna, uvjetno rečeno, hrvatska - 'Mamma mia' nekakvog repera Grše. Ako vas to nije dovoljno šokiralo, pogledajte na popisu imena najpopularnijih izvođača među mladim 'domoljubima' u današnjoj, 'europskoj' Hrvatskoj – Aleksandra Prijović, Džejla Ramović, Đekson i Coja, Designerica i Pljugica, Henny i Breskvica, Jala Brat i Buba Corelli, Biba i Seksi, Sajfer, Relja, Torinao...

Ni naslovi pjesama, ili bolje rečeno onoga što ti srpsko-balkanski 'estradni umjetnici' kokodaču i jauču, nisu ništa manje bizarni ni nakazni – Dam dam dam, Padam, Djuskaracc, Flecc, Mercedecc, Marakesch, Problema, Psiho, ... – dok tekstovi najčešće obrađuju teme nasilja, prostitucije i narkomanije, što se očito nameće kao uzor mladima u Hrvatskoj.
Fenomen Prijović

Koliko se ta vrsta glazbene 'kulture', bolje reći prostačke izopačenosti u najgoroj formi ukorijenila među hrvatskom mladeži, ali i u običnom puku, pokazuje činjenica da je srpska folkerica Aleksandra Prijović za svoj koncert u Zagrebu uspjela rasprodati pet puta Arenu.
Treba li, dakle, boljeg dokaza kako je 'progresivna' hrvatska mladež, koja danas oduševljeno pjeva i pleše po notama Beograda, u smislu domoljublja, kućnog odgoja, obrazovanja, glazbene i opće kulture, dotaknula balkansko dno?

Taj trend osjeća se sve više, a kakve će učinke i posljedice po Hrvatsku i način života u njoj proizvesti, nije teško predvidjeti. Prijatelj s kojim sam prošli tjedan raspravljao o 'fenomenu Prijović' reče mi u šali - Ono što su litije uradile u Crnoj Gori to će cajke uraditi u Hrvatskoj. Nisam baš siguran da se šalio.

No nije problem u nastupima srpskih cajki i folkera u Zagrebu i po Hrvatskoj, koji u multikulturnom društvu, kakvim sve više postaje i hrvatsko, imaju svoju publiku. Problem je u tome što se preko poplave takvih koncerata, koje prate bombastične promocije u 'hrvatskim' medijima i na društvenim mrežama, mladim naraštajima Hrvata želi nametnuti lažni osjećaj da je ta, bezvrijedna srpsko-balkanska glazbena 'kultura' sa zavodljivim elementima prostitucije, i njihova vlastita.

Problem je u tome što će, ako hrvatska mladež koja danas živi slobodno u svojoj vlastitoj državi, postane naivni talac 'bivših' manipulatora i ponovo se zapetlja u Žikino kolo 'svi smo mi isti' zloslutnog jugoslavenstva, Hrvati postati narod samouništenja.

Problem je u tome što ofenziva tog toksičnog glazbenog otpada s istoka, koja već duže vremena u valovima zapljuskuje Hrvatsku, nije ostala bez zapaženih rezultata: ''Mladi Hrvati sve više vole slušati srpske cajke i bosanske repere dok ih domaća glazba malo zanima" (Slobodna Dalmacija, 20. kolovoza 2019.).

Ironično je i zapravo paradoksalno da su takav uspjeh kod mladih Hrvata za vrijeme bivše zajedničke države u Beogradu mogli samo sanjati.


Kako bi uklonili najveću prepreku širenju 'srpskog sveta' u 'Regionu', velikosrpskim stratezima u Beogradu potrebna je politička, gospodarska i identitetska obezglavljenost u Hrvatskoj. Glavni ideolozi Vučićeva subverzivnog rata protiv današnje hrvatske države smatraju da je ključ konačne pobjede u urušavanju domoljubnog duha i identitetskih vrijednosti hrvatskog naroda. Poglavito kod mladih naraštaja kako bi ih se zadržalo u okviru balkanske 'kulture' i budućnosti. Stoga svim silama nastoje dovesti u sumnju i kontaminirati srpstvom sve identitetske simbole hrvatskog naroda - jezik, vjeru, kulturu, povijest, književnost...

Nikola Stojanović u čuvenom tekstu 'Do istrage naše ili vaše', iz 1902. godine: ''Hrvati ... nisu i ne mogu biti posebna nacija, ali su na putu da postanu - srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako, ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske kulture u njihov organizam... Ta se borba mora voditi do istrage (propasti) naše ili vaše. Jedna strana mora podleći.''

Moglo bi se ovdje navesti gomilu sličnih izvadaka stranih i domaćih autora koji su se bavili metodama nasilnog i nenasilnog odnarođivanja i posrbljivanja Hrvata još tamo od Garašaninovih 'Načertanija'. No, unatoč mnoštvu povijesnih iskustava, tragičnih događaja i pouka, većina politički neukih Hrvata još i dalje naivno misli da se ovo današnje sustavno širenje prosrpskih osjećaja i utjecaja preko politike, glazbe, športa, filmova i medija, događa sasvim spontano, slučajno i neštetno.

Naravno, isto kao i 'incidenti' na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije i klubova. Kao što je slučajno Ivanišević uzet za trenera Đokoviću, Severina je postala najpopularnija pjevačica, a Vedrana Rudan najpopularnija spisateljica 'na našim prostorima'...

Razočaravajuće je gledati kako jugonostalgija i maligni srpski utjecaj prodiru u sve pukotine mlade hrvatske države potkopavajući i rušeći njezine temelje. 'Nevidljivo' i ustrajno. Tu se očito radi o konspirativnom, korak po korak, stvaranju 'srpskog sveta' ili nove Jugoslavije, koja će ako zaživi, kada Srbija eventualno uđe unutar EU, imati već viđene pogubne učinke i posljedice po hrvatski narod. Sve se to događa u sklopu podmuklog propagandno-hibridnog rata koji protiv uspjeha i ugleda današnje hrvatske države na svim frontovima i svim sredstvima meke moći, osvetoljubivo vodi novi srpski vožd - Aleksandar Vučić.

Frustriran porazom u oružanoj agresiji na Hrvatsku, čim je prigrabio vlast u Srbiji, skupa sa svojim suborcima pokrenuo je 'specijalnu operaciju' koja se bazira na brižljivo isplaniranim i do u tančine razrađenim planovima dugoročne destabilizacije, balkanizacije i srbizacije Hrvatske tzv. mekom moći.

Da je plan 'spontane' srbizacije i balkanizacije mladih u Hrvatskoj napredovao mnogo više i brže nego se u Beogradu nadalo, ...
Treba biti prilično naivan pa ne znati koliko to šteti budućnosti današnje hrvatske države i čiji se interesi time ostvaruju.

Malo se koja zemlja u Europi može pohvaliti tako bogatom riznicom autentične i raznovrsne glazbene kulture i baštine kao Hrvatska, toliko sjajnim nacionalnim jukeboxom dopadljivih i nezaboravnih uspješnica istinskih glazbenih umjetnika, koje oduševljavaju kulturne ljude širom svijeta. I ne samo Hrvate. S druge strane, na srpske cajke pale se samo mentalni Balkanci i polusvijet u 'Regionu'. Nažalost i sve više mladih Hrvata kojima je 'kul' vlastite glazbene vrijednosti bacati pod noge razdrljenih srpskih cajki, nadrogiranih repera i transrodnih mutanta koji prostituiraju ideju zdravog i moralnog života.

Kada vam se budući naraštaji tako ponašaju, onda je to znak da Hrvatska gubi čvrsto tlo pod nogama. S mladima odgojenim na takvoj 'kulturi', Hrvatska će postupno gubiti vlastiti identitet, snagu, napredak i budućnost. Ako je takvih svakim danom sve više, onda se ne smijemo čuditi ni buniti što u očima Europe i civiliziranog svijeta sve više postajemo primitivno balkansko pleme.