Karnsebesu, sadašnja Rumunija, 17. septembra 1788. godine, okupilo se sto hiljada ljudi u oviru vojske koju su činili Austrijanci, Hrvati, Talijani, Srbi, Langobardi, Rumuni i Slovaci, među kojima je vrlo malo njih govorilo njemački, što je bio službeni jezik zemlje. Josip Benedikt August, koji je vladao pod imenom Josip II., car Svetog rimskog carstva, bio je ambiciozan čovjek i njegov je san bio ostaviti dubok trag u historiji, pa je odlučio sam voditi svoje trupe. A to će ostaviti katastrofalne posljedice za njegove ljude.
Jedan od najgrotesknijih događaja u vojnoj historiji bio je onaj koji se dogodio u gradu Karansebesu, u današnjoj Rumuniji 1788. godine, tokom rata između Rusije i njenih saveznika protiv Osmanlijaa. Višak alkohola i niz nevjerovatnih nesporazuma doveli su do apsurdne bitke u kojoj su se austrijske trupe međusobno bez milosti uništavale.
Od godine 1568. dva moćna carstva koja su se takmičila u kontroli što više teritorija nemilosrdno se suočavaju jedno s drugim: Rusko Carstvo i Osmansko Carstvo. I to nisu prestali činiti sve do kraja Prvog svjetskog rata (1914.-1918.). Rat koji je trajao između 1787. i 1792. godine, imao je svoje porijeklo u pokušaju Osmanlija da ponovo osvoje teritorije koje je Rusija anektirala, tačnije poluotok Krim, tokom drugog sukoba koji se dogodio između 1768. do 1774.
Sukob je svakim danom eskalirao u intenzitetu. Osmanlije su dobile bezuslovnu podršku britanskog i francuskog ambasadora no Turcima je bilo nepoznato da je još uvijek moćno Sveto Rimsko Carstvo ušlo u savez s Rusijom, što su prekasno saznali. Slabo pripremljeno i bez pravilnog odabira trenutka za objavu rata, Osmansko Carstvo, div na staklenim nogama, krenulo je u rat koji nije obećavao dobar završetak.
U Karnsebesu, sadašnja Rumunija, 17. septembra 1788. godine, okupilo se sto hiljada ljudi u oviru vojske koju su činili Austrijanci, Hrvati, Talijani, Srbi, Langobardi, Rumuni i Slovaci, među kojima je vrlo malo njih govorilo njemački, što je bio službeni jezik zemlje. Josip Benedikt August, koji je vladao pod imenom Josip II., car Svetog rimskog carstva, bio je ambiciozan čovjek i njegov je san bio ostaviti dubok trag u historiji, pa je odlučio sam voditi svoje trupe. A to će ostaviti katastrofalne posljedice za njegove ljude.
Pokazalo se da je njegovo znanje o vojnoj strategiji toliko slabo da bi prije izlaska sunca njegova vojska pretrpjela ogroman broj žrtava, između 1.000 i 10.000 (ovisno o izvorima). Ali najgore je to što te žrtve nisu prouzročili neprijatelji, nego oni sami.
Zapravo, Karansebes je ušao u historiju kao, vjerojatno, najluđa bitka, rijetki su sukobi završili na tako apsurdan način. Erik Durschmied, austrijski filmski reditelj i dokumentarista, u svojoj knjizi The Hinge Factor: How Chance and Stupidity Have Changed History, piše o tome kako "glupost" i slučajnost mogu imati odlučujući uticaj na tok historije. U ovom konkretnom slučaju, pokretač tragedije bila je bačva rakije koju su neki vojnici kupili od nekih Cigana koji su živjeli u blizini njihova logora, podignutog u gradu Karansebes.
U stvarnosti, sve je počelo kada je prethodnica husara, mađarska laka konjica, prešla most na rijeci Timiš vjerujući da će s druge strane dočekati "divljake" i u borbi prekaljene Osmanlije. Za glavu svakog od njih bilo je ponuđeno ni manje n i više nego deset dukata. Međutim, kada su došli na drugu stranu rijeke nisu našli ništa i baš nikoga. Vidjevši da je hrane malo, da među borcima bjesni dizenterija i, što je najvažnije, da novac za isplatu vojske nije stigao, vojnici su se odlučili zabaviti, pa su se posvetili kartanju i opijanju.
Stvari su dosegle točku bez povratka kada se pješadija carske vojske pridružila svojim suborcima, veselim Husarima. Umorni i žedni, pješaci su otkrili da su Mađari pobjegli sa svim alkoholom koji je ciganska skupina namjeravala prodati i, što je najgore, nisu ga namjeravali podijeliti. Tokom jedne od brojnih rasprava koje su se vodile na tu temu, a koje su bile sve glasnije i glasnije, neko je, s ciljem da zastraši protivnika, neoprezno ispalio hitac u zrak.
To je bio početak katastrofe.
Husari su, prilično pijani, izvukli sablje, a pješaci su napunili oružje za odbranu. Čuvši tu ogromnu galamu, strah je obuzeo stanovnike Karansebesa, koji su se zaključali u svoje kuće vičući „Turci! Turci!“, misleći da su stigle Osmanlije.
Husari su podigli konje i krenuli prema logoru. Pješaci su, vidjevši da bježe, odlučili krenuti za njima misleći da idu na sigurno mjesto, dok su ih oficiri pokušali zaustaviti vičući na njih. Da bi se stvar dodatno zakomplikovala, a budući da mnogi nisu znali niti razumjeli njemački, zamijenili su te riječi za osmanski borbeni poklič. Katastrofa je bila spremna. Pohod prema carskom logoru bio je antologijski, jer su muškarci smatrali da im je turska vojska za petama.
U međuvremenu, s druge strane rijeke, u logoru, ostatak kontingenta probudio se upozoren pucnjevima koji su se čuli na drugoj obali. Tako su oni koji su bili u logoru, vjerujući da dolaze Turci, dali zapovijed da se otvori vatra ne sluteći da pucaju na vlastite suborce. Sve se to pojačalo kada su životinje u logoru, uplašene metežom, probile ograde i odjurile u galop. Mnogi su vojnici čuvši tu ogromnu buku pomislili da ih napadaju konjanici."
Tolika je bila panika i zbunjenost da se u mrkloj noći čulo samo "Turci, Turci! Sklonite se!", uz topovsku paljbu i pucnjeve. Za njih je sve bilo vrlo jasno: ili ubij ili budi ubijen. Ali ono što ti ljudi nisu znali je da u blizini nema nijednog turskog vojnika i da su samo ubijali jedni druge.
Josip, car koji je mogao promijeniti tok rata i historije, svjestan veličine katastrofe, odlučio je pobjeći. Jedva je uspio uzjahati konja, ali ga je pomahnitala rulja nasilno skinula s konja i bacila u rijeku. Unatoč tome, uspio je uz pomoć svoje vlastite garde uzjahati drugog konja i pobjeći s mjesta nesreće. Ismijavanje će ga pratiti zauvijek.
Car je umro samo godinu i po dana kasnije. Unatoč nepopravljivoj šteti koji je ta akcija nanijela njegovom ugledu, Austrijanci, kojima je zapovijedao maršal Ernest Gideon von Laudon, kasnije će ipak uspjeti otrgnuti Podunavlje od Turaka.
"Bitka koja je zbog rakije odnijela skoro 10.000 života
Bitka kod Karansebeša (današnja Rumunija) odigrala se tokom noći 17. septembra 1788. godine između više dijelova austrijske vojske.
Oko 100.000 austrijskih vojnika ulogorilo se oko grada Karansebeš. Husari (konjica) koji su prešli rijeku Tamiš u cilju izviđanja pristustva osmanske vojske naišli su na grupu Roma koji su im ponudili rakiju. Husari su kupivši veliki broj buradi rakije napravili veselje.
Austrijska pješadija je uskoro i sama prešla rijeku i vidjevši slavlje, zatražili su rakije i za sebe. Husari su to odbili i napravili su od buradi barikade oko sebe. Neko od vojnika je ispalio hitac koji je sve uzbunio. Ubrzo je došlo do puškaranja između dvije strane, a cijelu situaciju je pogoršalo to što je neki vojnik iz pješadije povikao “Turci!!! Turci!!!”. U nastaloj panici vojnici sa obje strane počeli su da bježe.
Kako je austrijska vojska bila sačinjena od Italijana, Slovena i drugih manjina, nastojanje austrijskih oficira da zaustave metež i njihove komande “HALT! HALT!” protumačene su kao uzvici “Allah! Allah!”.
Da bude još gore, artiljerija je otvorila vatru po svojim vojnicima misleći da osmanska vojska napada. U mraku vojnici su pucali na svaku sjenku koju su vidjeli. U opštoj bježaniji i sam austrijski car Josif II je pao sa konja.
Dva dana kasnije, kada se osmanska vojska pojavila kod Karansebeša imala je i šta da vidi. Skoro 10.000 mrtvih i ranjenih vojnika austrijske vojske ležalo je na zemlji.
