I što će nam kao takav?

Bili bi jadan narod da svojatamo ono što nije naše.
Bit će naših Nobelovaca, ne treba nam ovaj posrbica.

Upravo tako.

Hrobi je po običaju opet dokazao da postoji jedinstven kulturno-jezički krug NAŠIH NARODA ma koliko se trudio da to negira i ne daje mogućnost prožimanja koju smatra veštačkom.

Dakle po Hrobiju Andrić je nesazreli nedojebeni rođeni katolik-Hrvat koji se priključio na srpstvo,bizantizam,...ali neuspešno i lažno , sa time da je sve to uradio pod kapom jugoslovenstva.

Poređenja Andrića sa Komšićem je uvreda za zdravu pamet jer andrićevo jugoslovenstvo je ujediniteljsko a ne kao današnjenje bosanstvo koje ide iz pretpostvke o večnosti Bosne pa sa tom logikom svi stanovnici tog prostora samo
prosto moraju biti Bosanci.

Andrić je poznavao mentalitet i to u svojoj veličansvtenoj kontradiktornoj raznolikostti i isključivosti.
Moslim da je Andrić bio na tragu onoga što i ja sam mislim , a to je da je susret Srbina i Hrvata licem u lice kao kad gledaš u iskrivljeno ogledalo i krivi odraz sebe , i onda ne znaš šta ti je činiti , dal slomiti krivo ogledalo jer ko voli sebe gledati iskrivljneog , ili pak otići , a odlaska nam nema jer nas je Bog davno kaznio da jedini pored drugih tavorimo dane.

Meni je ovo odličan opis dinarskog tipa iz Znakova Pored Puta i slika i prilika zašto smo neuspešni i konfliktni:

U prirodi naseg coveka,narocito onog dinarskog tipa,da ne ostaje ni kod jedne zamisli,ni kod jednog dela istrajno i dosledno,i da ih ne prati u njihovom prirodnom razvitku,da bi uticao na njih.Naprotiv,posle prvog zanosa,on napusta delo,vraca se do njegovog izvora,muti ga mislju i pogledom,zatim silovito prelece ceo buduci,neostvareni i tek zamisljeni tok dela,anticipira ga,pa se onda opet vraca na tacku na kojoj se delo nalazi u tom trenutku svog prirodnog razvoja.Tako se stvari razvijaju vise uz njegovo ucesce nego pod njegovim uticajem;jer on nije u njima,nego iznad i pored njih.Zato on u vecini slucajeva i ne stvara delai ne upravlja dogadjajima,nego reaguje na njih,polazuci mnogo vise na to da bude zacetnik,sudija,borac i gledalac,nego stvaralac,radnik i cuvar.U njega je vidna sklonost da ne ceka razvitak stvari i ne ucestvuje u njemu radom i strpljenjem

Mislim da je Andrić upravo zbog toga i dobar jer da nije pisao "salonski" i to bez odmaka od striktnog subjektivnog doživljaja mentaliteta lokalnih ljudi on postao ništa drugo nego trećerazredni pisac koji voli svoj rodni kraj , a takvih ognjištarskih pisaca danas imamo na vagone i kod Hrvata i kod Srba , i nisu ni za qrac.

Andrić nema šanse prema Krleži, on je dobar, a ne velik pisac.

Npr., ako bih dao školske ocjene 4 i 5 za književna djela, Andrić ima svega nekoliko takvih djela.

Znakovi pored puta
3 knjige novela
Gospođica
Prokleta avlija

dok su mu Na Drini ćuprija i Travnička hronika solidni, no debelo precijenjeni romani, nešto poput Hemingwayevih.

Kod Krleže za 4 i 5 ocjenu ima knjiga k'o šodera.

Davni dani
Dnevnici u 3 knjige
Banket u Blitvi, 2 knjige
Povratak Filipa Latinovicza
Na rubu pameti
Zastave, 5 knjiga
Eseji u preko 8 knjiga
Balade Petrice Kerempuha
Hrvatski bog Mars
Novele u bar dvije knjige
Andrić nije velik pisac, nego dobar.

Dobri, a ne veliki pisci su Hemingway, Fitzgerald, Edith Wharton, Camus, Bellow, Solženjicin.

Krleža je velik pisac- kao što su Conrad, Faulkner, Musil ili Broch. To je taj rang.
https://www.thefreelibrary.com/Five+Yug ... a062649864

..........................................................
Ivo Andric, a Bosnian Croat by birth but a Serb by conviction, took the conflict between Bosnian wildness and Islamic discipline, or, as he always seemed to see it, tyranny, and the ensuing propensity, over centuries, for the country to suffer violence, as the major theme of his writing. The "damned yard" in the work of that title is the central courtyard of an Ottoman prison. Of the five authors under consideration here, he was the most traditional, and the only one who did not identify with a broader European modernism. His novels are purely descriptive and rather pedestrian in their composition--his defenders always praise him as a storyteller of the old school --with an undeniable sheen of nationalist ideology. They are very much a product of the Slav Romantic upsurge against the Habsburg and Ottoman empires
...................................................................
Miroslav Krleza created a universe, out of his own insights and his command of language, that is an exact representation of that in which he lived, and we live, in the glittering cities of the Western Hemisphere no less than in rural Slavonia. His work reminds one of the great painters: it is our common reality, but only he can show it to us as he does. An adulation of Krleza among Croats is predictable and understandable for he is among the finest European writers. Numerous Yugoslavs, and not only Croats, thought he deserved the Nobel that was presented to Andric. Ex-Yugoslavs often ascribe the granting of such recognition to official lobbying, and many believe Krleza was done out of a Nobel for political reasons. This is, above all, because although he was extremely proud to be considered a Yugoslav, he would never have Serbified himself the way Andric did.
.....................................
For me, Kis at his most incisive, Selimovic at his most poetic, and Andric at his most exotic are very small alongside Krleza. And yet he was free of arrogance, and would have put the interest of any of them ahead of his own. He would even have given his life for their freedom to write, their freedom to be. It is immensely frustrating to realize how difficult it is for foreign readers to comprehend his achievement, since so little of his work has been translated.

Andrić je muslimane toliko precizno prikazao da mu ni dan danas ne daju ulicu u rodnom Travniku.
Mahmutćehajić je napisao i knjigu - pamflet o tome. Tom liku inače pripisuju da je sabotirao
onaj srpsko-muslimanski sporazum iz 1991.
https://www.academia.edu/103006310/Andri%C4%87evstvo

Nema ti tu ničeg ujedinjavajućeg.

Andrić je Hrvat koji je postao Srbinom.
Većina Hrvata će ga poslati u PM

https://biramdobro.com/knjiga-davora-kr ... e-andrica/

Transfiguracije Ive Andrića poprimale su potresne oblike – od radikalnoga monarhista s pohvalama čelniku njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke Adolfu Hitleru, koji “s toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog njemačkog Reicha“, potom simpatizera četničkoga antikomunista Draže Mihailovića, pa do “mudrog vodstva generalisimusa Staljina“, oslikale su jezovit psihogram pristaše totalitarnih modela. Činjenice o Andriću koje su bile skrivane od šire javnosti uključuju i Andrićevo poticanje na ubijanje pristaša republikanizma u Zagrebu 1918., njegov zaziv atentata na Stjepana Radića, osudu Savke, Tripala i Stepinca, traženja od Krleže da u enciklopediji izostavi da je hrvatskog podrijetla.

Ipak, Andrićev karijeristički oportunizam u kojemu je podilazio jednostranačkim režimima nije mu naudio u mainstream percepciji koja ga glorificira u javnim prikazima kao jednoga od najcitiranijih autora pa se tako i danas zadržava idolatrijski odnos prema Andriću i potpuno nekritički pristup prema sadržaju njegove literature. Štoviše, sekularni kult Ive Andrića kao tvorca mudrih izreka u digitalnome dobu društvenih mreža nije ostao dominantan samo u javnome prostoru i školskoj lektiri, nego njegovi romani predstavljaju i savjetodavni priručnik međunarodne politike spram jugoistočne i središnje Europe. Usprkos navedenome, izuzev monografske studije koju je u Zagrebu objavio Krešimir Nemec, u Hrvatskoj u posljednjih 80 godina nijedan autor nije napisao sveobuhvatnu biografiju o Ivi Andriću, pa tako ni zauzeo kritički pristup Andrićevu diplomatskom i političkom angažmanu. Istodobno, u Srbiji su o Andriću tiskani načelni panegirici unatoč povijesnim dokumentima o njegovoj potpori totalitarnim režimima, dok u BiH većina autora Bošnjaka ima izrazito kritičan stav prema Andrićevu antimuslimanstvu u njegovim romanima, opisujući ih kao “estetiku za genocid nad muslimanima u dva rata“

Stoga iz radionice zagrebačke izdavačke kuće Despot Infinitus stiže pravi literarni podvig, prva knjiga u Hrvatskoj koja razotkriva mit o Ivi Andriću, potkrijepljena izvorima iz književne građe i arhivskih materijala. Riječ je o knjizi “Ivo Andrić – Kronika jednog beščašća” autora Davora Kristića, kojega je za pisanje ovoga djela predestiniralo i rođenje u Travniku (1965. godine), odakle je u svijet početkom prošlog stoljeća krenuo i budući književnik i diplomat Andrić.
..........................................
Rođen u hrvatskoj obitelji i kršten kao katolik, Andrić je za prosvjednike u Zagrebu koji traže uspostavu republike 1918. godine, po svjedočenju Krleže, kazao da bi “ovo trebalo sve pobiti“. U pismu zaziva atentat na Stjepana Radića nakon izbornoga uspjeha 1923. godine: “Ujedinjenje valja provesti ponovo, ono prvo je, bar za Zagreb, bilo prejevtino, a platit ćemo ga ili mi ili taj Stjepan Radić i fukara koja je oko njega kao rulja seoskih pasa oko slepca.“Nadalje, na prijamnome ispitu za primanje u diplomaciju Kraljevine SHS-a na upit “koliko je bilo srpskih država“ napisao je sastavak u kojemu, uz Nemanjićevu Srbiju, navodi: “Bosna, Crna Gora i Republika Dubrovačka.“

Drugi svjetski rat provodi u Nedićevoj Srbiji. Memoari iz srpskih emigrantskih krugova potvrđuju navode iz arhiva KPJ-a o Andrićevu podupiranju četničkoga vođe Draže Mihailovića. Predsjednik Srpske akademije nauke i umetnosti Aleksandar Belić u vrijeme Drugoga svjetskog rata prenosi da mu je u Beogradu Ivo Andrić izjavio: “Draža Mihailović je naš novi Karađorđe.“

Nakon Drugoga svjetskog rata učlanjuje se u Komunističku partiju Jugoslavije, sudjeluje na prvomajskoj paradi 1946. godine u Moskvi na tribini sa Staljinom, a potom u članku hvali Staljina, kao i “mudro vodstvo našega narodnog vođe maršala Tita“.

Premda nije otprije nepoznat, nekim će čitateljima svakako biti zanimljiv i podatak kako je na dodjelu Nobelove nagrade u Stockholmu Andrić 1961. ponio ploču srbijanske pjesme “Marš na Drinu” tražeći da mu svira tijekom dodjele nagrade.

Zanimljiv je i podatak iz Andrićeve biografije kako ga je “obradovala iz dna duše“smjena Savke i Tripala 1971. godine te da u povodu imenovanja Alojzija Stepinca kardinalom 1952. godine Andrić objavljuje prosvjednu izjavu.

Dosljedan sebi i protuhrvatskom narativu, Andrić u svojim poznatim povijesnim romanima i pripovijetkama uglavnom ne spominje riječ Hrvat, uz rijetke iznimke. Jednako se tako rijetko u Andrićevu sveukupnom književnom opusu pojavljuje riječ Hrvatska, osim kod višegradskoga kotarskog predstojnika, “rodom iz Hrvatske“, koji ne sprečava progon Srba nakon Sarajevskoga atentata u romanu “Na Drini ćuprija”. Tu je i tek usputni spomen Hrvatske u romanu “Travnička kronika” i posmrtno objavljenima “Omer-paša Latas” i priči “Cirkus”, te spominjanje NDH i njezine vlade u poslijeratnoj pripovijetki “Zeko”.

Premda rođen kao etnički Hrvat, Ivo Andrić se od 1918. godine sustavno u svim službenim dokumentima izjašnjava kao Srbin, pri čemu nije riječ samo o ljudskome pravu na slobodni osobni odabir nego i prihvaćanju velikodržavnoga koncepta koji susjedne zemlje smatra dijelom srpskih zemalja. Kada je Andrić zatražio da se u Enciklopediji Jugoslavije briše podatak da je on “hrvatskog podrijetla“, Miroslav Krleža, kao glavni urednik enciklopedije, doslovce je odgovorio: “Da mu ja jebem hrvatsku majku, brisat ću da je hrvatskog podrijetla. Ma zamislite samo, on od mene traži da brišem njegovo hrvatsko podrijetlo jer se stidi da je Hrvat.“

Kakva proserba od tog Davor Kristića koji anahronistički gleda na Andrića jer je eto podilazio svim tiranskim režimima sa nekim svojim citatima.
Ovakvo promišljanje je kao ovi woke danas koji smatraju svog dedu za tiransko đubre jer nije imao gej-prijatelja a on ga danas ima pa je puno bolji i ima pravo se posrati na prošlost.

Hrobi koji ovdašnji pisci bilo koje nacionalnosti su bili striktno liberalno demokratski nastrojeni u 20.veku??

Jedno je biti liberalno demokratsk inastrojen, a drugo pravedno orijentiran u danim okolnostima.

Andrić je bio đubre koje je bilo na strani nepravde.

Krleža se između dva rata borio za prava Makedonaca, Albanaca, normalnih Srba, muslimana, slobodu, pravdu i demokraciju. S ortodoksnim komunizmom je prekinuo zbog užasnutosti nasiljem, čistkama, masovnim pokoljima. Jedina prava mrlja mu je što je gledao kroz prste lenjinizmu kad je već bilo poznato kakve je gasoti ovaj napravio.

Ostali su bili na bijednim kukavičkim pozicijama, Cesarec kao apologet staljinizma, a Crnjanski u konačnici kao apologet polufašizma.

Čuj Andrić đubre?? , on nikad nije svojom politikom i stavovima direktno i indirektno uticao na bilo koga , već je i kao Krleža vešto izbegavao i strpljivo sagledavao kad se kome treba pridružiti jer ni on ni Krleža nisu imali iluzije o liberalnoj demokratiji niti im je ona padala napamet.
Liberalna demoratija je pre 2.sv.rata bila u začetku i njenoj kolevci kao što je Engleska i SAD , ali to su bile kolonijalne sile koje su mogle sebi to priušititi dok svećina drugih evropskih zemalja to nije mogla , i zato su svi tada bili komunjare ili nek vid nacionalista ili pak fašista.

Nema ovde pisaca bez totlaitarnog tereta pa makar se i kajali posle , i zato nije fer da Andrića stavljaš na pijadestal srama dok ostale ne ili dosta manje.

Krleža je uvek ostao u duši revolucionar za razliku od Andrića , i nije zato čudo da je podržavao borbu Makedonaca za Veliku Bugarsku i Albance za Veliku Albaniju jer su svi ti pokreti imali u sebi socijalno-revulicionarni obrazac delovanja i opšteg cilja(terorizam).

Tu je pitanje pravde. Andrić je lagao gdje je mogao, podupirao je u diplomaciji naciste, a u unutarnjoj politici ugnetavanje Albanaca, Makedonaca, Hrvata. Radovao se ubojstvu Radića, čim su i normalni Srbi bili zgroženi.

Djelovao je protiv hrvatskoga identiteta-ne za neko mutno jugoslavenstvo, nego protiv hrvatstva, čistio je jezik od kroatizama, lupao da su Hrvati štokavci srbi, Gundulića proglašavao za nekog srpskohrvatskog pesnika, a Dubrovnik za srpski, kao i staru Bosnu. Podupirao je politiku koja je Albance proglašavala za majmune s repovima i pripremao teren za masovne pokolje i etnička čišćenja.

Krleža je bio da svi narodi u Jugoslaviji imaju pravo i pravdu, da se ne mijenjaju granice kako komu padne na pamet, da se preuredi zemlja od unitarnog srpskog polufašizma, da se uništi rasna jugoslavenska fašistička ideologije Orjune. Za Makedonce se borio kao lav, Kočo Racin, koji je ubijen od četnika u 2. scj. ratu, a izbačen iz parije jer se nije odrekao Krleže 1940., rako je: Zahvaljujući Krleži-postao sam komunist. Zahvaljujući njemu, postao sam čovjek istekao ponos. Nikad ga se neću odreći!.


I Đilas, kakav je god bio, na koncu memoara je napisao: od svih ljudi koje sam sreo u životu- Krleža je bio najplemenitija, nabolja i najčovječnija osoba.

I tu je razlika između ništarije i pravednika.

Rekla-kazala , tj.nema dokaza bar pisanih za to što navodiš za Andrića jer da ima to bi visilo na svim mogućim medijima pogotovo bošnjačkim.

Zar ne vidiš kontradikciju u tome da je Krleža podržavao novosmišljenu revolucionarnu ideologiju Makedonstva kroz komunizam sa Kočom Racinom , a sa druge strane ne podržava ORJUNU koja hoće unitarnu Jugoslaviju.
Na primer mogli su Srbi da naprave neku organizaciju bosanskih katolika koji bi se furali na srpstvo čak i pod oružjem , to svakako Krleža ne bi podržao jer očito je bio selektivan spram težnji određenih grupacija i takođe selektivan spram nadasve jednasko unitarne i oružane propagande.



Ovaj tvoj navod o Krleži dovoljno govori da je on kao i Andrić bio čovek onog vremena i zato ih ne treba blatiti , jer kad čujem da "narodi" imaju pravo na pravo i pravdu , to je ništa drugo nego nacionalna totalitarna ideologija koju su komunisti kao nadnacionalni vrlo bestidno koristili za razliku od fašista i sličnih.
Sve secesionističke revolucionarne pokrete u kraljevini su podržali SSSR i fašistička Italija , i najsmešnije od svega je da se pljuje po ORJUNI a Pavelić podržan od Talijana koji drže Istru do Zadra diže ustanak u Lici protiv kraljevog režima.

Andrić Kusturičin preteča. premda je on radio sve samo za svoju gu***u da prostite. da mu je bilo od koristi, proglasio bi se i Kinezom.
Ex ponto i Nemiri su mi bili dragi dok se nije povampirio. Čitala sam i lektiru
Krleža je par kopalja iznad njega. Možda zato što je hrvatski jezik ljepši od srpskog.
nisam književna kritičarka, to je moje mišljenje.

Ako nista, krlezina djela nisu mogla biti „pogresno shvacena“, pa da se na osnovu svakoraznih „spoznaja“ uzveres na kapiju Visegradskog mosta i s njega bacas zaklanu djecu u hladnu Drinu. „Tursku“ naravno, ja ciju drugu…

Ne zelim Andricu per se pripisivati odgovornost za te zlocine, vec samo naglasiti da eticki i moralno gledajuci Andric Krlezi moze samo pljunuti pod prozor.


Ali i na ovoj temi - ja cuda li - forumasi Hrvati i Srbi sasvim slucajno staju o odbranu ili obranu onog sto smatraju svojim. A ustvari samo sustinski zatupljeni ljudi mogu automatski i u pravilu UVIJEK polaziti od toga da su - jal oni licno i osobno, jal „njiov“ kolektiv UVIJEK upravu.


Gabriela je barem iskrena i prizna da joj je „njen“ ljepsi jer je njen. Ostali…tja..what a suprise.

Dobri stari Joe.

Ono, dakle i manastiri na Kosovu i Dubrovnik su "naši" ?

Ne mjenjaj se Joe, falio si!

Mislim da nemam puno prava biti na ovoj temi, jer sam slabo čitao djela Andrića, više sam čitao o njemu radova nego ono što je lično pisao.

Ipak, htio bi iskoristiti priliku i reći da mi je nešto najjadnije kada neki Bošnjaci počinju da pozitivno pričaju o njemu. To je već ozbiljni poremećaj.
Što se Bosne tiče, on je ovu zemlju samo iskoristio kao podlogu za svoj rad, a stvarni dom mu je bio u Beogradu, ili tamo gdje bi ga najviše plaćali. Čovjek je srpski pisac, a možemo ga i posmatrati kao preteču Kusturici.