Naposljetku, ona je već u travnju 1992. opravdala svoje postojanje. Da nije bilo Herceg-Bosne, danas ne bi bilo ni BiH. U travnju 1992. JNA je praktički stavila pod nadzor gotovo kompletnu istočnu Bosnu, velik dio bez ispaljenog metka. I da nije bilo Herceg-Bosne, Srbi bi riješili svoj projekt već do kraja toga mjeseca. Možda je upravo to najveći krimen Hrvata i Herceg-Bosne.

U jugozapadnoj Bosni, nakon poraza na Kupresu, Hrvati su zaustavili JNA na crti Šuica – Livno. Na prijevoju Stolovi u Hercegovini hrvatska je vojska spriječila izlazak JNA u dolinu Neretve. A kod sela Kolibe Gornje kod Bosanskog Broda spriječen je izlazak JNA na Savu. To su tri točke na kojima je opstala BiH. I sve se to dogodilo u razdoblju od 10. do 23. travnja 1992.

Hrvati su, dodaje povjesničar, početkom travnja 1992. u krvavim borbama poraženi u Kupresu, a potom su od 10. travnja do 23. travnja spriječili prodor JNA prema Šuici i obranili Livno. Sredinom travnja postrojbe HVO-a i HV-a spriječile su pokušaj JNA da u potpunosti iziđe na Neretvu, a 16. travnja pobjedom kod Gornjih Koliba spriječile su izlazak JNA na Savu u Bosanskom Brodu i de facto zauzimanje zapadnog dijela Bosanske Posavine.

U proljeće 1992. ozbiljan i učinkovit otpor srpskom pokušaju zauzimanja BiH pružili su samo Hrvati.

Doslovno nema mjesta sa zamjetnijim brojem Hrvata koje nije pružilo otpor srpskim snagama. U travnju 1992. JNA je s bosanskohercegovačkim Srbima vodila strategijsku operaciju čiji je cilj bio zauzeti dolinu rijeke Drine, ostvariti prodor iz jugozapadne Bosne u dubinu zapadne Hercegovine i istovremeno izići na Neretvu, a ovisno o uspjehu, vjerojatno nastaviti i dalje na sjeverozapad. Na sjeveru, na rijeci Savi, planirali su odsijecanje Bosanske Posavine od Hrvatske. U toj operaciji bile su angažirane snage JNA iz sedam korpusa. Tijekom travnja srpske su snage bez borbe zauzele gradove s većinskim muslimanskim stanovništvom: Bijeljinu, Bosanski Šamac, Bratunac, Stolac i Srebrenicu, te uz slabiji otpor Foču, Višegrad, Vlasenicu, Zvornik.

Napale su i Brčko i zauzele ga 2. svibnja, a dan kasnije i Doboj. Hrvati su pak, dodaje povjesničar, početkom travnja 1992. u krvavim borbama poraženi u Kupresu, a potom su od 10. travnja do 23. travnja spriječili prodor JNA prema Šuici i obranili Livno. Sredinom travnja postrojbe HVO-a i HV-a spriječile su pokušaj JNA da u potpunosti iziđe na Neretvu, a 16. travnja pobjedom kod Gornjih Koliba spriječile su izlazak JNA na Savu u Bosanskom Brodu i de facto zauzimanje zapadnog dijela Bosanske Posavine. – Na te tri strategijske točke hrvatske su snage omogućile da BiH opstane, odnosno spriječile su JNA i bosanske Srbe da je brzo i bez velikih napora u cijelosti zaposjednu – ističe Marijan. I njemački diplomat Michael Libal, koji nije bio simpatizer ni Hrvata ni Tuđmanove politike, još je 1997., podsjeća Marijan, zapisao: “Da nije bilo otpora hrvatskih snaga (kojima je nesumnjivo pomagala Vlada u Zagrebu), Srbi bi vjerojatno uspjeli uništiti Muslimane kao glavnu kulturnu i političku zajednicu u Bosni i Hercegovini.”

A kolike su zasluge Armije BiH za opstanak BiH? – Te su zasluge male – odgovara Marijan. – U početnoj fazi rata muslimanske snage imale su simbolične uspjehe. Spriječile su podjelu Sarajeva, na još nekoliko mjesta bile su u kvalitetnoj obrani, ali tako se ne može pobijediti, nužan je prelazak u protunapad. ABiH zapravo je najviše uspjeha imala 1993. u središnjoj Bosni u ratu s HVO-om, gdje je iskoristila brojčanu nadmoć, izmiješanost stanovništva i vojske i čimbenik iznenadnog napada.

U ratu sa Srbima nisu imali ni izbliza takvih uspjeha. I Inozemne procjene 1994. svodile su ABiH na vojsku koja može uzeti poneko selo ili kotu. Stvarni uspjesi počeli su 1995. na valu hrvatskih pobjeda. Na zamahu “Oluje” riješili su Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni, na zamahu operacije “Maestral” došli su do Ključa i Sanskog Mosta, no da hrvatske snage nisu izvele operaciju “Južni potez”, pitanje je bi li se uspjeli održati na tim područjima. To su činjenice koje se danas svjesno ignoriraju – eksplicitan je Marijan.

Tvrdnja o “superiornosti” ministra Jerke Doke nad Gojkom Šuškom je kao i “superiornost” Kljuića nad Tuđmanom što se vidjelo u ratu. Vojska koju je opremio Šušak na kraju je skoro ušla u Banja Luku. Vojska koju je počeo stvarati Doko je, ne računajući protjerivanje Hrvata iz gradova u kojima su bili izmiješani s Muslimanima, iskorištavala hrvatske pobjede 1995. i tu i tamo znala uzeti poneko brdo ili selo po teško prohodnim vrletima BiH.

Oni su se u svom obraćanju osvrnuli na dešavanja 2. i 3. maja te su naglasili da je na današnji dan odbranjeno Sarajevo, ali i BiH.

Slabo naoružani pripadnici te jedinice su uspjeli četiri sata držati pod kontrolom skoro polovinu gradske zone Prijedora, da bi se potom povukli pravcem iz kojeg su i došli. Iako su poštovali pravila ratovanja, nisu povrijedili niti jednog civila, a i sa zarobljenicima su postupali korektno, odmazda prema svakom od uhvaćenih je bila strašna. Mučili su ih sadistički i ubijali, a nisu štedjeli ni članove njhovih porodica. Ono što je bilo najgore po njih – bili su prezreni i od sunarodnika koji se nisu htjeli boriti.

Kad se već izrugivao pojmu legitimiteta na način na kojem bi mu i zagriženi komunisti čestitali, Izetbegović, inače pravnik po struci, na isti se način igrao i sa sferom legalnoga. Ništa u toj sferi nije usporedivo s odlukom o mobilizaciji Teritorijalne obrane (TO) 4. travnja 1992. godine. U trenutku kad Predsjedništvo SR BiH donosi odluku o mobilizaciji dijela snaga Teritorijalne obrane, BiH je još formalno u SFRJ i to je potpuno nelegalan čin, koji JNA koristi za optužbe da Izetbegović izaziva rat. Paradoks je da bi vješt pravnik vjerojatno na tome dokazao da su pravno gledano Muslimani počeli rat protiv JNA, a ne obrnuto, što je naravno činjenični nonsens. To je bio povod Srbima za potpuno napuštanje tijela vlasti, komandantu Republičkoga štaba TO da protestira zbog toga čina, kao i za preuzimanje zgrade štaba od muslimanske (para)vojske, a JNA da posve „legalno” dobije opravdanje za mobilizaciju svoje pričuve. To je doista sfera „crnog humora”, no Izetbegović do kraja travnja 1992. nije dovodio u pitanje legitimitet JNA iako samo političkim slijepcima nije bilo jasno da je ona srpska vojska. Čak i kad je BiH deklarativno priznata, Izetbegović i dalje dogovara aranžmane s JNA sve dok ga 26. travnja u Skopju
Blagoje Adžić i Branko Kostić nisu grubo prizemljili. No, iracionalno je jaka značajka A. Izetbegovića. Čak i u izjavi koju je dao nakon debakla u Skopju Izetbegović izražava nadu da će se JNA možda „pretvoriti u bosansku armiju, odnosno u oružane snage BiH”. Poanta je da je bošnjačka Teritorijalna obrana, tj. Armija BiH jednako (ne)legalna koliko i ostali sudionici u ratu. Naravno, priznati to u Sarajevu značilo bi samoubojstvo u socijalnom smislu,
no ipak bih od nekoga tko se predstavlja povjesničarem očekivao minimum intelektualnoga poštenja, posebice kad proziva druge zbog navodno sličnih postupaka. /Davor Marijan

Travanj i početak svibnja 1992. ključni su dani za opstanak države BiH. Srpske snage tada su zaposjele, najvećim dijelom bez borbe, muslimanske gradove u dolini rijeke Drine. Istovremeno su u Bosanskoj Posavini, jugozapadnoj Bosni i dolini Neretve pokušale odsjeći vezu s Hrvatskom. Nisu uspjele jer su u borbama od 10. do 23. travnja zaustavljene u pokušajima zauzimanja Šujice i Livna, na prijevoju Stolovi između Stoca i Neuma te u selu Gornje Kolibe kod Bosanskog Broda. Srbi jesu zauzeli zapad Bosanske Posavine, ali pola godine kasnije. Te hrvatske pobjede prelomile su rat i spriječile da Srbi u BiH brzo okončaju rat. /Davor Marijan

U početnoj fazi rata najveći i najučinkovitiji otpor pružili su Hrvati uz pomoć Hrvatske. To je bila osnova opstanka BiH kao države. Koliko su Bošnjaci (do 1994. Muslimani, da se ne zaboravi) bili neorganizirani i usmjereni na Hrvatsku i Hrvate, vidi se u Bosanskoj Posavini kad su brigade u općinama Brčko i Gradačac, koje imaju muslimansku većinu, prihvatile naziv HVO. Nisu to učinili zato što su se osjećali Hrvatima, već zbog logistike. Pomoć je dolazila iz Hrvatske, a ne iz Sarajeva, na koje su, prema suvremenom tumačenju, pucali "papci s brda". U Sarajevu se danas takve epizode ne samo zaboravljaju već se krivotvore i neupitne činjenice, pa se primjerice 108. brigadi iz Brčkog negira početna HVO prošlost. To je primjer i interpretacijske slike današnjeg Sarajeva. /Davor Marijan