Gaj je pravi otac hrvatske nacije, a ne nitko prije ni poslije.

Potpis ko kuća

Prvi koji je nadišao nazovimo to regionalni identitet. Čovjek koji je odrastao u kajkavskoj obitelji i okruženju, štokavicu učio doslovno kao strani jezik, da bi se suprotstavio Kopitarovoj ideji da je hrvatski samo čakavski, a štokavica srpska izdaje pravopis na štokavici. To je veličina.
Pa daljnji rad na nadilaženju regionalnih identiteta(tko god šta rekao bili su jaki), naravno to nije sam radio, okupio je dobru ekipu oko sebe. Npr fra Jukić je prvi koji je u Dalmaciji izdao djelo pisano gajevim pravopisom.
Suprotstavljanje mađarizaciji, srbizaciji, talijanizaciji itd.
Ilirci su utrli put današnjoj hrvatskoj naciji.
Što se mene tiče svi do jednog hrvatski velikani.
Ako netko misli drugačije neka si samo odgovori na pitanje; na što bi bio sveden hrvatski jezik da nije bilo Gaja i ekipe?

Banska Hrvatska je bila kajkavska.
Slavonija, BiH i Zagora štokavska.
Mletačka Dalmacija i Istra, Austrijska Istra i Primorje su bili čakavski.
Vojna granica je bila miješana.

Ali nikad, apsolutno nikad, nije bila ideja da ostatak nije Hrvatska.

Da nisu pali Jajce, Knin i drugi gradovi, a da se središte Hrvatske preselilo u Zagreb, kajkavizirali bi se i oni.
Jednostavno, to je smjer razvitka jezika.

Da je središte ostalo na jugu, standard bi vjerojatno bio neki štokavsko-čakavski ikavski mix.
Ne bi bilo čakavice i štokavice kao odvojenih pojmova.

Srpski bi tada bio nekakav dijalekt srpsko-bugarskog, a mi bi bili bliže Slovencima, ali...

Ok, ovo nisam dovoljno objasnio.. Crkveni humanistički pisci su stoljećima pisali djela koja nisu samo za religijsku publiku nego i svjetovnu, a služila su u crkvene svrhe. Tako su nastajala i djela koja se tiču Ilirizma koja su više svjetovnog nego religijskog karaktera, a ipak služe za crkvene potrebe. Paralelno su isti smjer preuzimali i necrkveni humanistički pisci. Prosvjetiteljstvo je napravilo taj konačni odmak od religijskog karaktera i djela koja se tiču Ilirstva su postajala potpuo svjetovnog prosvjetiteljskog karaktera. Tako su stvoreni uvjeti da potpuno svjetovni književnici pišući potpuno svjetovna djela nastave pravcima koje su zadali crkveni pisci i rade za istu stvar, a da ne moraju biti uopće svjesni toga.

Ljudi realno ne znaju Gajevu veličinu jer gledaju iz perspektive jezika, te neko proto-jugoslavenstvo i ovo i ono.

Gaj je bio magnetična osoba, rođeni vođa hipnotičke osobnosti, veliki karizmat. To je - naravno na višoj razini i povijesno važnije- imao i Napoleon i neki rijetki drugi. Sama Gajeva pojava je magnetizirala ljude i išli su u smjeru kako je on zacrtao i vodio.

Inkarnirana karizma.

On je u početku dosta lutao oko izbora jezika i definicije hrvatskoga identiteta, no u 2-4 godine je pokrenuo cijeli val. Neskladno je integrirao pankroatizam i jugo-ilirizam, no to onda nije bilo realno drugačije izvesti.

Nakon 1848. je posustao, zapravo bio slomljen neuspjehom u revoluciji. I onda su se na njega okomili inferiorni ljudi i umro je pod teretom dugova i niza drugih okolnosti.

No- bio je svjestan sebe i svoje važnosti.

https://hbl.lzmk.hr/clanak/gaj-ljudevit

Austro-ugarsku nagodbu iz 1867, kojom je Hrvatska postala sastavnim dijelom ugarskog dijela Habsburške Monarhije, doživio je kao poraz svojih političkih nastojanja, ali uvjeren da je svojom djelatnosti u preporodnom razdoblju pridonio afirmaciji hrvatskog identiteta, odn. – kako se izrazio u uskom preostalom krugu prijatelja – »Hrvatom, da nije bilo Ljudevita Gaja, oni bi danas bili Mađari ili Nijemci«.

I izostaviš važan detalj, Ilirci i drugi narodni preporodi djeluju u vrijeme romantizma.
Naglasak je na materinskom jeziku.
Jedan primjer; Laštrić prvu historiografsku obradu Bosne piše na latinskom .(svoj jezik naziva ilirskim)
Jukić je piše na materinskom jeziku, nekada ga naziva bosanski nekada ilirski.
Ne samo on, nego i drugi Ilirci su fokusirani na skupljanje pisanih djela(nevažno jesu li u pitanju religijska ili svjetovna djela) na materinskom jeziku. Sam Jukić piše da je neke knjige otkupljivao od običnih ljudi.

On je u biti govorio njemački, ali je naučio kajkavski. Pa onda štokavski. Naravno da je znao i druge jezike- latinski itd.

To nije toliko bitno za ono što sam napisao. Pisao sam o razdobljima prije Iliraca u kojima su stvoreni uvjeti da se Ilirci ne moraju baviti religijom, a svejedno raditi u korist religije, čak i da toga nisu svjesni.

Jeste , ali Camblak piše o događaju iz 14.veka.

Grigorije Camblak poreklom Bugarin, veliki pisac i mitropolit Kijevski koji je pristao na uniju sa katolicima , je svakako dobro znao da biti Ilir znači biti Južni Sloven.

Nisam ništa promašio nego si ti zalutala u svoj gol.

Pusti ti političke i verske trzavice i preslagivanja u 19.veku , jer tzv.Ilirstvo prosto ne može bez Srba zato što su Srbi Južni Sloveni kao i Hrvati.

Što se tiče Aleksandra Makedonskog , pa i on je Ilir ali u takođe južnoslovenskom smislu jer su njega Srbi kao i Dubrovčani i mnogi drugi katolici doslovno smatrali pretkom Nemanjića , i to je inače jedan od razloga zašto se današnji Makedonci lože na Aleksandra i podižu mu spomenike u Skoplju mada to ne priznaju javno.

Sav taj mi oko Aleskandra je došao od prevoda Aleksandride(životopisa Aleksandovog) na staroslovenski u srpskoj državi , da bi posle taj spis preveden od strane verovatno Dubrovčana na "bosančicu" a kasnije i na ruski staroslovenski.

https://sr.wikisource.org/wiki/%D0%96%D0%B5%D0%BD%D0%B8%D0%B4%D0%B1%D0%B0_%D0%94%D1%83%D1%88%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B0

Narodna epska pesma lepo kaže da je Dušan oženio Roksandu đevojku koja je iz nekog razloga bila katolkinja.

Sam fojnički ilirski grbovnik na čijem je vrhu stilizovani grb cara Dušana jasno govori da se misli na ilirisko carstvo iliti carastvo Južnih Slovena čiji je car iz srpske dinastije jer su Srbi Iliri.

Camblak piše o događaju iz 14. stoljeća i opisuje ga svojim riječima, nigdje ne kaže da su akteri događaja sami koristili taj naziv. U 15. stoljeću je naziv Iliri za južne Slavene već prisutan u humansističkim krugovima, vjerojatno dolazi iz Italije. A njegov pristanak na uniju s katolicima isto tako puno govori pošto je Iliziram usko povezan s ekumenizmom.

Pa nije Camblak baš toliko blesav da za jednog kralja piše životopis nešto a da to u vladarskoj i crkvenoj tradiciji nije poznato.

Evo sa početka 13.veka gde se pominje Ilirija kao teritorija:

Ovaj beše sin velikog župana Nemanje, vladara srpskog, koji samodržavno vladaše svim srpskim zemljama /Nemanja je između 1180. i 1190. godine značajno proširio zemlju srpske države./ što se zovu: Dioklitija, Dalmatija, Travunija, na istoku se Iliriji približavajući, a na zapadu na Rimsku oblast naslonjeni. Taj spomenuti muž, blagočastiv i bogobojažljiv, ništeljubiv, hrabrošću i vojnom veštinom sjajan kao niko drugi, i svima dobrima na zemlji u sreći veoma izobilan i uz to vrelinom, bezbolnošću i pravdom, milošću i krotošću ukrašen, - uze, po zakonu, sebi ženu po imenu Anu. A i ova nije ni po čemu zaostajala u vrlinama za mužem svojim. Rodiše im se sinovi i kćeri, koje prosvetliše božanstvenim krštenjem, i naučivši ih svetim knjigama i vrlinama veseljahu se u Gospodu.

https://www.rastko.rs/knjizevnost/liturgicka/teodosije-zitije_sv_save.html

Dakle , jes da je nezgrapno prevedeno i napisano , ali ovde se kaže da su Duklja,Dalmacija i Travunija =Ilirija koja je na zapadu naslonjena na rimsku oblast , a to je granica Cetini.

Nije bio blesav, samo je koristio naziv koji se počeo širiti na Zapadu. Nema tu ništa toliko dramatično, sasvim uobičajeno razbacivanje nazivlma za to doba, dovoljno je pročitati Ljetopis Popa Dukljanina i slična djela. Uzeo je malo umjetničke slobode i to je to.
Osim toga, bili bi neki tragovi u ispravama tog doba da se na srpskom dvoru ili u crkvi u 14. st. koristio taj naziv.

Prema boldanom, Ilirija je istočno od tih zemalja (Duklje, Dalmacije i Travunje), one nisu dio Ilirije.

Ovdje kaže da su se Srbi proširili na nesrpsku Iliriju, Hrvatsku...

Ilirija je istočno , i to od rimske oblasti a ona(rimska oblast) je kako rekoh sa one strane Cetine , dakle zapadno.
To su inače granice i dukljanskog kraljevstva.

I što su to radili u korist religije?
Probaj spojiti ovo označeno:
Da su rodoljubivi trudi domoljubah u civilnoj Her-
veiskoj, a napose pozivi njihovi u kolo ukupno književne
sloge , odmah u poaćetku divotvorno dčlovali na sdruže-
nu našu bratju Slavonce i. Dalmatince , zatim na ostale
Primorce i Istriance, na hervatsku našu i slavonsku
' krajinu, pače i na ugnjetenu našu bratju, što pod teškim
turskim jarmom štenje u Bosni, o tom se je mogo osvč-
dočili svatko, koi je goder pozornim okom moltris ka
ko se je nakon nčkoliko samo godinah u svih tih _po-
krajinah ave to većma razširivali stala nčka narodna sa-
mosvčst, koja se svagič kao sigurni predbčžni uvčt
dalnjeg narodnog naprčika smatrali mora. Skoro u sva-
oj izmedju napomenutih južno-slavenskih granah bilo
ja odmah početkom našeg razvitka pojedinih ljudih, koji
prije u svojoj samaći i odčljeni od drugih gojiše koje-
kakve jedsostrane narodne ili baš sasvim proterarodne
i tudjim duhom otrovane težnje, no čuvši jedva o na-
mari, i svčrhi domorodacah hčrvatskih, skočiše ma no-
ga, te odmah — kao da im bladećima u tavnoj pu-
stari iznenada zasinu jasna zvčzda predhodnica , — nu-
kani silom veličanstvene pomisli o slogi i uzajemnosti
slavenskoj, pružiše bratji svojoj radostno ruke, pa uhva-
tivši se u kolo sloge, ,uztrajaše radeć svesirano na
polju duha s bratjom sve do dana današnjega.

Sa ovim:
zanimanje za egzotiku i srednji vijek, okultno i nadnaravno, za folklor, usmenu predaju i nacionalnu povijest (tada je formulirana ideja »narodnoga duha«), posljedica čega je i poticanje razvoja jezika i književnosti europskih naroda koji su se tada stvarali kao nacije (npr. »nacionalni romantizmi« u Južnih Slavena).
https://enciklopedija.hr/clanak/romantizam

Hrvati, Slavonci, Dalmatinci, Bosanci, Primorci i Istrani se spominju u ovom citatu iz Kola.
I definicija romantizma, a i sami Ilirci govore/pišu o književnosti, povijesti, narodnim običajima i slično, i jezik im je važan.
Koja nacija se formirala od navedenih?
Ne znam zašto si toliko zapeo za tvrdnju da su radili u korist religije, a nisu ništa drugo radili nego što su isto vrijeme radili današnji; Talijani, Nijemci, Poljaci, itd..itd..

Nisu u pitanju nikakve vjerske i političke trzavice nego Garašaninov program kojem su se Ilirci opirali.
Imaš u nekom prethodnom postu poveznicu na Kolo, lijepo piše da je Krešimir prvi kralj koji je pokušao ujediniti južnoslavenske zemlje.
Za Dušana ne pišu da je bio prvi car Ilira(južnoslavenski).
Ako imaš kakvu poveznicu na neke novine iz tog doba u kojima to piše, pa daj to podijeli sa nama, ne budi škrt.
Jednostavno dokažeš svoju tvrdnju, postaviš poveznicu na novine u kojima to piše

Iskreno ne znam koji mu je bio prvi jezik; njemački ili kajkavica. Ono u što sam sigurna je da je tek na školovanju u Karlovcu naučio štokavski.

Evo opet Garašanin i Načertanije?!
Nikad niko nije znao za taj program jer to nije bio zvanični program države Srbije , već je to bio neki njegov tajni spis kojeg su Austrijanci uz pomoć špijuna ukrali i objavili da bi stvorili razdor među južnim Slovenima.
A inače u Načertaniju lepo Garašanin kaže da bosanski katolici nisi bili nacionalno svesni , jer da jesu on sigurno ne bi hteo niti mogao planirati da ih uz pomoć fratara pretvori u nacionalno svesne Srbe katolike.
E tad su krenule trzavice iz razloga što su Austrijanci uvališvi patku Srbe i Hrvate postavili kao konkurente.

Pa i nije bio Dušan prvi ilirski car nego njegov otac Stefan Dečanski kako sam i postavio ovde , ali sva poenta je u tome da su Nemanjići bili simbol nezavisnosti i moći južnih Slovena i samim time i famoznih Ilira , pa je zato i njihov grb završio kao glavni u ilirskom grbovniku koji je bio motiv za stvaranje ilirskog pokreta.

Ma nemoj, a na prethodnoj stranici si pisao da je Ilircima car Dušan bio inspiracija za pokret, što je netočno.
Inspiracija, ako tako možemo nazvati, je bila Kopitarova tvrdnja da je samo čakavica hrvatski jezik, odnosno da je kajkavica slovenski, a štokavica srpski. Vuk Karadžić je usvojio tu ideju, u njegovu obranu nije to njemu palo na pamet nego je jednostavno pokupio od Kopitara i onog drugog slavista sa bečkog dvora(ne mogu se sjetiti kao se zove).
Garašaninov program je bio tajan, no to ne znači da se nije provodio.
I još bubneš da se bosanske katolike nije pokušavalo pretvoriti u Srbe.
Potraži i pročitaj raspravau fra Jukića sa Dimitrijem Tirolom.
D. Tirol tvrdio da su Srbi, a da se Bosancima nazivaju samo po zemlji iz koje dolaze.
Jukič mu odgovorio da su rodoslovno Bošnjaci(ovo se odnosi na katolike), i još Srbe nazvao rimskim slugama i da kao takvi ne mogu biti narod.
Pa Dimitrije tvrdio da je Divković pisao srpskim, Jukič mu odgovorio da je korsito srpska slova a da je jezik slavenski.
To ti je samo jedan primjer, imaš ih takvih koliko hoćeš.

Što se tiče ilirskog grba, zeznuo si se, nema veze sa Dušanovim.
Kao koautor monografije „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“, uz dr. sc. Stjepana Ćosića, ukratko ću kroz niz tekstova predstaviti u navedenoj knjizi sadržane najvažnije spoznaje o nastanku, značenju i povijesnom razvoju svih znamenja iz aktualnog grba Republike Hrvatske. Naime, državni znamen, pod kojim je prije gotovo tri desetljeća (1991. godine) donesena ustavna odluka o neovisnosti od SFR Jugoslavije, uz „glavni“ štit sa crveno-srebrno šahiranim poljima sadrži i stiliziranu „krunu“ u okviru koje je: „smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita u ovom redu: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije.“ – Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (članak 7.).
Drevni simboli polumjeseca i zvijezde u sklopu: grba Ilirije (Stemmatographia, 1701), rekonstrukcije vladarskog pečata engleskog kralja Rikarda (1189) i na križarskome novcu Bohemunda III. Antiohijskog (1163-1201) – „HRVATSKI GRBOVI geneza – simbolika – povijest“

Niz ću započeti nekim naglascima o prvom od navedenih znamenja – tzv. „najstarijem poznatom grbu Hrvatske“ s motivom polumjeseca i zvijezde, a koji su još od prve polovice XIX. stoljeća zvani i „leljiva“. Lunarno-stelarni par predstavlja motiv drevnoga podrijetla i višeznačne simbolike koji je u slučaju hrvatskog zemaljskog znamenja u različitim periodima bio pripisivan različitim krajevima. Tako su polumjesec i zvijezda od početka XX. stoljeća bili tumačeni kao najstariji grb/državni simbol Hrvatske (zahvaljujući istom motivu koji se krajem XII./početkom XIII. st. pojavljuje na novcu hrvatskog hercega Andrije II.), ali nešto ranije – od prve polovice XIX. stoljeća – i kao općenarodno znamenje „svih Ilira“ od Jadrana do Baltika i Urala (zahvaljujući tumačenjima tzv. „leljiva“ u koncepciji Ljudevita Gaja i njegovih sljedbenika u okviru Ilirskog pokreta).
Međutim, krajevi na koje se taj heraldički motiv u kontekstu hrvatskih zemaljskih grbova izvorno odnosio nisu bili ni srednjovjekovno Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, niti široka europska prostranstva slavenskog govornog područja, nego imaginarna zemlja zvana „Ilirija“ tijekom ranoga novog vijeka. Točnije, riječ je području tzv. obnovljenog „Ilirskog Carstva“ (prema uzoru na pokrajine zvane ilirskim imenom u antici), koje je trebalo biti formirano krajem XVI./početkom XVII. na tlu jugoistočne Europe eventualno oslobođenom od Turaka. Naime, nakon osmanlijskog poraza u bitci kod Lepanta 1571., a osobito (za hrvatsku povijest presudnoj) bitci kod Siska 1593. godine, porasli su „apetiti“ europskih kršćanskih velesila koje su započele s kovanjem planova o konačnom protjerivanju Turaka s europskog kontinenta.
U pozadini tih krvavih bitaka, diplomacije habsburških dvorova u Beču i Madridu te visoke politike, jedna skupina rodova iz Dubrovačkog primorja predvođenih tada bogatom i istaknutom obitelji Ohmućevića (brodara i pomorskih zapovjednika u španjolskoj službi) osmislila je i promovirala simbolički polog planiranog budućeg „Ilirskog Carstva“. Počevši od Sutješkog rodoslovlja (nastalog oko 1585.) i prvog hrvatskog grbovnika Korjenić-Neorića (iz 1595.) bio je to začetak tzv. ilirske heraldike u čijoj je srži cijeli niz prezentiranih obiteljskih, plemićkih, vladarskih i zemaljskih grbova iz „ilirskih“ krajeva smještenih uz istočnu obalu Jadrana. Među potonjima se po prvi put pojavljuje i grb pripisan Ilirima/Iliriji sa srebrnim polumjesecom i osmerokrakom zvijezdom na crvenom polju.
Znamenje Ilirije u Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595: samostalno kao grb Ilirije, na crvenom gonfalonu u rukama sv. Jeronima, na crvenoj zastavi u nakitu složenog grba Nemanjića i zajedno sa znamenjima Bosne u nakitu istog grba, križištu zapornica apokrifnog grba Bosanskoga kraljevstva te na zastavi u rukama sv. Grgura – „HRVATSKI GRBOVI…“

To se znamenje u grbovniku iz 1595. pojavljuje samostalno, ali i kao dio heraldičkog znamena pripisanog Bosanskom kraljevstvu – smještenom upravo u njegovom središtu, budući da se Bosna tada smatrala „srcem“ zamišljene Ilirije. Treba istaknuti kako u nešto ranije nastalom Sutješkom rodoslovlju kao simbol „Ilira – Bošnjana“ nalazimo također štit crvene boje sa srebrenim polumjesecom, ali (vrlo vjerojatno) bez zvijezde, što znači da je budući grb Ilirije tada još bio u svojoj protofazi. S druge strane, u istom izvoru u sklopu istovjetnog heraldičkog znamena pripisanog Bosanskom kraljevstvu, umjesto cjelovitog grba Ilirije, vidljiva je kruna Kotromanića – tj. stari dinastički simbol bosanskih vladara. Postavlja se pitanje zašto je vladarska kruna iz Rodoslovlja u grbovniku s kraja XVI. st. bila zamijenjena simbolima polumjeseca i zvijezde, odnosno što je u tom povijesnom kontekstu taj motiv značio?
Da bi odgovorili na to pitanje treba znati kako su u periodu osmišljavanja ideološko-heraldičke koncepcije „Ilirskog Carstva“, u okviru težnji za potiskivanjem Turaka iz jugoistočne Europe, stari bosanski i humski velikaši, zajedno s dinastijom Kotromanića, odavno nestali s povijesne pozornice. Na njihovo je mjesto stupio novi „prijestolni“ krug okupljen oko roda Ohmućevića i njihovih srodnika, i to s novim političko-religijskim simbolom Gospe Olovske, odnosno heraldičkim mlađakom (polumjesecom) i zvijezdom u svojstvu grba Ilirije. Naime, obzirom na ranonovovjekovni period u kojem se taj grb po prvi put pojavljuje, kao i na ideološke aspekte tzv. ilirske heraldike, s velikom sigurnošću možemo ustvrditi da lunarno-stelarni par u prvom grbu Ilirije potječe iz kršćanske, točnije biblijske simbolike.
Te simbole u ovom kontekstu ne možemo izravno povezati s vrlo sličnim motivom na novcu hercega Andrije II. iz XII. i XIII. st., a osobito ne s Gajevim tumačenjima „leljiva“ u vidu poistovjećivanja antičkog ilirskog i ranosrednjovjekovnog slavenskog poganstva od Jadrana do Baltika i Urala. Dakle, u slučaju zemaljskog grba Ilirije s polumjesecom i zvijezdom, koji se pojavljuje krajem XVI. stoljeća, mlađak i zvijezda zapravo predstavljaju ikonografsku redukciju motiva Žene Apokalipse iz biblijske knjige Otkrivenja, odnosno Gospe Olovske. Čudotvorna slika Gospe Olovske štovala se među narodom u Bosni već od kraja XIV. stoljeća, a tvorci Korjenić-Neorićeva grbovnika su je u novim okolnostima promovirali u politički simbol i zaštitnicu imaginarnog „Ilirskoga Carstva“.
Pritom im je uzor za oblikovanje tog heraldičko-političkog ideologema vjerojatno bilo staro i rasprostranjeno štovanje Bogorodice s djetetom Isusom u Mađarskoj, Njemačkoj i Poljskoj. Naime, u mađarskoj je tradiciji štovanje Gospe tijekom srednjovjekovlja preraslo u politički i identitetski kult Zaštitnice Ugarske (Patrona Hungariae, Magyarok Nagyasszonya) koji se proširio čitavom Panonijom. Tako se ikonografski lik Gospe s djetetom Isusom iznad polumjeseca u usponu od druge polovice XV. stoljeća pojavljuje na vladarskim novcima Korvina, Jagelovića i Zapolja, ali i na monetama Habsburgovaca kao njihovih nasljednika na ugarsko-hrvatskom prijestolju.
Prikaz Čudotvorne Gospe Olovske u Korjenić-Neorićevu grbovniku iz 1595. ikonografski pripada skupini „okrunjenih” Gospa. Simbolika srebrnog mladog mjeseca u usponu, ispod Gospina lika s djetetom Isusom (istovjetno kao i na reversu novca Korvina, Jagelovića, Zapolja i Habsburgovaca), izravno upućuje na lik Žene iz Otkrivenja (“odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda”), dok osmerokraka srebrna zvijezda iznad čitave kompozicije simbolizira Sveto Trojstvo, a golub utjelovljuje treću božansku osobu – Duha Svetoga. Grb Ilirije s kraja XVI. stoljeća predstavlja heraldičku preradu tih simbola. Na njemu su mlađak i zvijezda srebrni kao i na prikazu Gospe Olovske, dok je polje štita crveno, a to je boja koja prevladava i na odjeći Gospe odnosno djeteta Isusa.
Do prijenosa konotacija Bogorodice i preuzimanja atributa Žene iz Otkrivenja kao simbola Bosne, odnosno (u širem konstekstu) imaginarne Ilirije, vjerojatno je došlo u krugu bosanskih franjevaca u Panoniji pod osmanskom vlašću. Naime, franjevačka redodržava, Provincija Bosna Srebrena, u XVI. stoljeću širila se usporedo s napredovanjem Osmanlija prema srednjoj Europi, točnije Budimu i mađarskom dijelu Panonske nizine. Tako je u procesu kulturne razmjene na području znatno proširene Bosne Srebrene došlo do sinkretizacije marijanske simbolike, odnosno spajanja panonsko-ugarske tradicije zaštitničkoga štovanja Bogorodice sa snažnim domaćim, bosanskim kultom Gospe Olovske.
Budući da ambiciozni planovi europskih kršćanskih velesila o protjerivanju Turaka iz jugoistočne Europe krajem XVI./početkom XVII. stoljeća nisu bili ostvareni, uskoro je u zaborav pao i sam heraldičko-politički ideologem sadržan u srži tzv. ilirske heraldike. „Ostatci ostataka“ tog grandioznog koncepta preživljavali su kroz brojne prerise Korjenić-Neorićeva grbovnika iz 1595., koji su u idućim stoljećima kontinuirano nastajali diljem Europe, a osobito u hrvatskim krajevima. Međutim, slična ideja je ponovno oživjela u doba velikih protuosmanlijskih ratova krajem XVII./početkom XVIII. st., i to u djelima svestranog hrvatskog povjesničara, književnika i leksikografa Pavla Rittera Vitezovića – koji se između ostalog bavio i heraldikom, a osobito „ilirskim grbovima“.
Upravo je preko najvažnije Vitezovićeve heraldičke zbirke (Stemmatographia, sive Armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio iz 1701.) Ljudevit Gaj u prvoj polovici XIX. stoljeća upoznao tzv. ilirsku heraldiku, iz koje je u svoju nacionalnu koncepciju preuzeo stari znamen Ilirije kao simbol „svih Ilira“. Kako bi osnažio povijesnu legitimaciju za „oživljavanje“ izvornog grba Ilirije, Gaj je čvrsto zastupao nejasno (i u potpunosti pogrešno) tumačenje grbovnog motiva polumjeseca i zvijezde kao drevnih ilirsko-slavenskih poganskih „leljiva“, što su prihvatili i njegovi sljedbenici odnosno pristaše Ilirskog pokreta. Pritom su ilirski grb uglavnom koristili u obliku kojeg donosi Vitezović početkom XVIII. st.: polumjesec i šesterokraka zvijezda (umjesto osmerokrake zvijezde) na crvenom polju.
Usporedo s ideološkim slabljenjem i političkim slomom Gajevog ilirskog nacionalnog pokreta zamrla je službena i dekorativna uporaba „obnovljenog“ ilirskoga grba, ali se može reći kako je početkom XX. stoljeća došlo do njegovog sadržajnog preoblikovanja. Tako je naposljetku začet i danas aktualni mit o „najstarijem hrvatskom grbu“. Poput ilirskog identiteta, koji se na području Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije uglavnom sveo na hrvatski nacionalni okvir, tako su i grbu kojeg su isticali Ilirci (prvenstveno kao svoj nacionalni simbol) „vraćeni“ (zapravo pripisani) ekskluzivni hrvatski korijeni. Tome su uvelike pridonijeli hrvatski povjesničari, numizmatičari i heraldičari koji su promovirali neutemeljeni zaključak o polumjesecu i zvijezdi s hrvatskih frizatika hercega Andrije II. i kasnijih banovaca iz XIII. i XIV. st. kao najstarijem hrvatskom zemaljskom odnosno „državnom“ znaku.

http://www.solin-live.com/index.php/nas ... -mjesecom/

Joe evo od Bratislava Teinovića, ako imaš vremena pročitaj
Ako meni ne vjeruješ da se Garašaninov program provodio onda ćeš valjda njemu.

https://www.academia.edu/25640215/Bosan ... itics_R51_

Srbi niikad nisu pevali niti imali tradiciju o hrvatskim vladarima i događajima , za razliku od katolika štokavaca iz Bosne,Slavonije,Dalmcije,.. koji su iz tebi nekog čudnog razloga volili da guslaju o srpskim vladarima i događajima , kako je to moguće??

Zašto su se Hrvati štokavci (katolici iz BiH,Slavonije,...) se ložili na nas , a mi nismo nikad na vas?? , objasni mi taj fenomen??

Hrvati su njegovali uspomenu na katoličke borce protiv Turaka. Te iste pjesme Nemanjiće smatraju katolicima rodom iz Imotske krajine, a rodonačelnika zovu Stipan.

Tako da su veličali:
Albance poput Jure Kastriotića Skenderbega,
Mađare poput Sibinjanina Janka,
Srbe poput Kraljevića Marka.

To što samo Kraljević Marko nije bio borac protiv Turaka možemo obrazložiti analogijom sa suvremenom mitomanijom tj. lažima generiranima iz Srbije poput bajki o Prvome svjetskom ratu.

Ne znaju ti oni to, oni misle da su sve to srbende.
Relja Krilatica i vojvoda Momčilo(onaj s krilatim konjem) obojica Bugari dok većina Srba o tome nema pojma(misle da su to srbende), car Šišman i tako dalje i bliže.
Ti argumenti oko epike su za upišati se od smijeha.

Poslušaj od 7:58, cca minut. Valjda će ti biti jasnije
https://www.youtube.com/watch?v=kZkoXPvnwFI