Vojnik HVO-a Bosnjak-musliman???

Što ti je to čudno? Muslimana i Srba je u HVO-u bilo k`o pljeve. Mnogo više nego Srba i Hrvata u "multietničkoj" ABiH.

Znam nisam lud,posavski HVO je imao Bosnjaka-muslimana barem 40%,no ovo je pricha iz 93-e kad je velika vecina Bosnjaka presla u Armiju BIH,zato mi cudno da je ovaj ostao u Vitezu... iako je bilo i za vrijeme sukoba HVO-Armija BIH pun *** Hrvata u Armiji kao i Bosnjaka u HVO-u...

Posto sam bio sudionik sukoba u Busovaci,imam pravo da dam istinito vidzenje desavanja.
Naime,mnogo prije sukoba tzv.Zenge su patrolirale i strazarile Busovacom i njenim prilazima,kasnije se pridruzio i HOS,a sve je to na kraju preuzeo HVO.Drzali su barem 80% barikada u i oko Busovace.Cak i u mjestima koja su vecinski naseljena Bosnjackim zivljem HVO je kontrolisao cestu i prilaz.ARBiH u Bosovaci tada jednostavno nije imala snagu niti dovoljnu organizaciju za bilo sto.U to vreme ARBiH je bila u povojima u odnosu na HVO.
Takodze price i lazi ovdasnjih clanova su degutantne,zapamtite NA PODRUCJU BUSOVACE HVO JE PRVI ZAPOCEO NAPAD NA BOSNJAKE
POCELO JE ARTILJERIJSKIM NAPADIMA NA MERDANE,STRANE,KACUNEitd.a zavrsilo upadom diverzantskih grupa u Merdane te ubistvom nekoliko civila i odvodzenjem malodobnog djeteta iz Merdana.
Strane su se nakon cjelodnevnog granatiranja same predale tome sam bio svjedok.
Takodze na Stranama je formiran LOGOR u kome su zatvoreni svi muskarci i toga sela te su navece vodzeni na kopanje rovova i premlacivanje,neki su zivote izgubili.
Veliki logor za Bosnjake bio je na Kaoniku u vojnoj kasarni,sadasnje KPZ zatvoru,gdje je bilo stotine logorasa i gdje su desetine ubijene,cemu sam svjedok.
Hvo bojovnici su vrsili i pojedinacne zlocine i exzekucije Bosnjaka,tako npr. na svojim vratima kuce je mucki ubijen Fadil Sahman,Kaonik Strane itd.itd.
Iz ovoga je jasno da je ustvari HVO Busovaca bio samo jedan ogranak UDRUZENOG ZLOCINACKOG PODUHVATA za sto su pravomocno i osudzeni njegove vodze.Hrvatski narod jeste se i branio ali u toj odbrani je pocinio stravicne ratne zlocine.

Brigada HVO-a „Nikola Šubić Zrinski“ Busovača po svome sastavu bila je višenacionalna postrojba. Među njezinim pripadnicima bilo je 59 Srba te nekoliko Bošnjaka, te ljudi koji iako rođenjem nisu bili Hrvati, osjećali su pripadnost ovom naroda te su se tako i izjašnjavali. Logičan slijed događaja takvim ljudima bio im je pridružiti se HVO-u, kaže nam Damir Oruč, dragovoljac Domovinskog rata iz Busovače.

„Ja sam odrastao u sistemu prošle države kao recimo Jugoslaven. Ali odrastao sam i družio se s Hrvatima i moj otac i djed prilikom izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti, izjašnjavali su se kao Hrvati. Katolik nisam niti sam religiozan“, počinje priču o sebi Damir Oruč. Rat u Sloveniji i Hrvatskog dočekao je u Busovači te mu je za razliku od brojnih „jugonostalgičara“ bilo jasno da rat neće zaobići ni BiH. Čim su krenule aktivnosti na vojnom organiziranju hrvatskog naroda u Busovači, Damir Oruč dragovoljno se javlja i pridružuje onima s kojima je odrastao.

„Javio sam se tada Žarku Vuliću koji je odmah znao zašto sam došao, a to je da obućem odoru hrvatski postrojbi koje će kasnije biti postrojbe HVO-a. Nikakog šoka ni iznenađenja pri tom nije bilo, bio sam među ljudima koje jako dobro poznajem kao i oni mene, a u HVO-u sam vidio snagu koja je spremna i sposobna obraniti Busovaču od agresora i sačuvati je za one koji u njoj žive“, priča je dragovoljca Damira Oruča. U tim nastojanjima, Damir Oruč je sa svojim prijateljima prošao sve crtne bojišnice braneći središnju Bosnu i BiH od srpske agresije, od Jajca do Travnika i Turbeta. Nikad kaže nije imao problema kao pripadnik HVO-a zbog imena, bio je svoj među svojima, prihvaćen od onih s kojima je dijelio najteže trenutke rata. Iz A R BiH nisu ga nikad zvali da im se pridruži, ni nakon što je počela agresija A R BiH na prostore ove srednjebosanske općine, ali kazuje nam Damir, znao je da su ga mrzili jer je u redovima HVO-a branio Busovaču.

On sam kaže nije mogao zamisliti drukčiji scenarij, sa svojim prijeratnim prijateljima dodatno se zbližio u ratu. „Vremenom se među nama razvila jedna posebna bliskost jer zajedno smo prošli zaista puno toga. Ljudi s kojima se boriš kako bi obranio svoje postanu ti bliži i od rodbine“, iskustvo je koje iz rata nosi Damir Oruč. Kao i brojni drugi dragovoljaci i pripadnici HVO-a Damir Oruč je ranjen je na crti obrane, u siječnju 1993. godine. Srećom rana je bila prostrijelna i nije bila opasna po život te se Damir svojim suborcima pridružio nakon samo 20-ak dana. Na pitanje prima li danas invalidsku skrb, jednostavno nam odgovara. „Ne, nisam je ni tražio. Ja sam dragovoljno išao braniti svoje i ne osjećam da mi je netko nešto dužan zbog toga“, zaključuje svoju priču o ratu Damir Oruč, dragovoljac HVO-a iz Busovače koji svojim jednostavnim odgovorom podsjeća što zapravo znači biti dragovoljac i časni pripadnik vojske koja je branila i obranila BiH, najprije od srpskog agresora i JNA, a potom i A R BiH.

Je li to iz monografije?

Simpaticna prica, samo ne razumijem zasto bi Damir imao problema zbog imena, to nije muslimansko ime zapravo je vise hrvatsko.

Muslimani su prisvojili imena poput Elvis, Damir, Dalila, Elvira i treba reci da nisu njihova jer se i nemuslimani ponasaju kao da jesu.

Istog dana, uz obrazloženje da je moguć napad HVO-a i da ga treba spremno dočekati, Komanda 3. korpusa naredila je punu bojnu spremnost snaga u skladu sa svojim naređenjima od 15. i 19. siječnja. Doslovna interpretacija naredbe izaziva sumnju jer je dan prije, 21. siječnja, Komanda 333. brdske brigade iz Busovače napisala zapovijed za napad na HVO da bi se iskoristio "momenat iznenađenja" i zaposjele glavne točke na području općine te ostvario nadzor nad putovima od Klokota do Drage i od Lašve do Sutulije, a po mogućnosti i do Nadioka. Spremnost za napad bila je ujutro 22. siječnja.

Istovremeno se i 3. korpus Armije BiH u središnjoj Bosni pripremao za rat s HVO-om. Na temelju smjernica od 3. travnja 1993., Komanda korpusa naredila je 11. travnja operativnim postrojbama izvlačenje iz urbanih područja i prelazak na logorski sustav. Čini se da te zapovijedi nisu provedene jer su se zbivanja odvijala mnogo brže no što se predviđalo. Iako se u njima spominje opasnost od četničkog agresora, dodijeljena logorska mjesta pokazuju da je prioritet bio rat s HVO-om.