https://narod.hr/kultura/hrvatski-kratk ... -u-cannesu

Hrvatski kratki film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ redatelja Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Cannesu.

Slijepčevićev film temelji se na istinitom događaju iz rata 1993., tzv. masakru u Štrpcima, kad su srpske paravojne snage iz istočne Bosne zaustavile vlak na pruzi Beograd-Bar i iz vlaka izvele sve putnike muslimanskih imena i prezimena. Jedan jedini putnik se pobunio-oficir JNA, Hrvat iz kaštela Tomo Buzov. I on je ubijen.

Svaka čast.

Jesu li ga zeleni posthumno optužili da je agresor i uzpovac, i jesu li mu poslali žene i djecu na ljetovanje na more jer im je dužan i napadali mu rodbinu zbog njegovih grijeha.

Bidan čovik izgubia glavu za nezahvalnike.

I opet hrvatske Nebojse i Bogdani snimaju filmove o stradanju muslimana, a o Hrvatima ni mu ni be.

Jer, Hrvati nisu ubijani, Hrvati su samo ubijali.

I bolje, svi ti snimaju filmove o luzerima. Da se desnica ne bi povampirila.

Na prostoru bivše SFRJ nekim čudom svaki narod ima osjećaj da se samo snimaju filmovi "u kojima smo mi zločinci". Pa tako i jedan hibridni narod zvan "antifašisti" koji se na SRH prostoru sastoji od Jugoslavena, djece iz mješanih brakova, djece vojnih lica...I taj narod je tražio jedan film u kojem su oni dobri, film u kojem je netko s kim se oni identificiraju heroj. Eto prilike u časniku JNA Buzovu koji je nosio petokraku na čelu ali ga nije moguće prikazati kao zločinca, već kao junaka. Ovo je motivacija iza ovoga djela.

Slažem se, no ipak treba reći da je Buzov u tom trenutku bio hrabar...
No bili su hrabri i branitelji i bez njihove žrtve mir nikada ne bi došao, ali nisu ista ekipa s ovima, pa se većinom snimaju filmovi gdje su bad guys.
Sve je jasno, film o dobrom kapetanu JNA.
No očito je da je i Slijepčević talentiran redatelj. Nisam gledala, ali osim nagrada, film je dobio dobre kritike i u Petom danu i od konzervativnih komentatora, dobre ocjene filmu bile su jednoglasne. Još mi je sporno u svemu ovome što je Dežulovićev tekst inicirao sve to, o njegovom moralnom habitusu imam izrazito loše mišljenje.

Treba se dodati... Jer u cijelom slučaju ima detalja zbog kojih se zaledi, zabezekne, izađe iz sebe, iz svog tijela bukvalno...
https://vreme.com/vreme/sudbina-kapetana-buzova/

Udovica čoveka koji je ubijen zato što je pokušao da zaštiti svoje saputnike od zločinaca govori o dugogodišnjoj potrazi za istinom, susretima sa Miloševićem, i zašto Tomo Buzov zaslužuje spomen-ploču

Prošle subote, 27. februara, navršilo se dvadeset i tri godine od jednog od najjezivijih zločina iz jugoslovenskih ratova. U mestu Štrpce kod Višegrada, na deonici pruge koja prolazi kroz Bosnu, iz voza Beograd–Bar u mestu Štrpce, izvedeno je dvadeset putnika koji su nakon toga opljačkani, mučeni, ubijeni i bačeni u Drinu. Svi osim dvojice bili su bošnjačke nacionalnosti, građani Srbije i Crne Gore iz Prijepolja, Bijelog Polja i Bara. Zločinci, pripadnici specijalne jedinice Vojske Republike Srpske „Osvetnici“ pod komandom Milana Lukića, znali su koga da odvedu jer je policija Srbije na početku putovanja legitimisala sve putnike i upisala im imena na vozne karte. Lukić je trenutno u estonskom zatvoru, na izdržavanju doživotne kazne zbog drugih, još jezivijih zločina u Višegradu, a protiv „Osvetnika“ se u Beogradu i Sarajevu vode paralelni sudski postupci kojima se kraj ne nazire – dosad je pravosnažno osuđen samo jedan. Rodbina i prijatelji žrtava svake godine obeležavaju godišnjicu šetnjom i verskim obredom u Domu kulture u Prijepolju, a ove godine je i u Bijelom Polju postavljena spomen-ploča i održana kratka ceremonija. U Beogradu se ispred „Ruskog cara“ u subotu po podne okupila manja grupa aktivista projekta „Rekom“ i „Žena u crnom“, a većini prolaznika nije bilo jasno o čemu je reč.

ČEKANJE I LAGANJE: Koviljka Buzov, udovica kapetana prve klase Jugoslovenske narodne armije Toma Buzova, jednog od dvojice ubijenih koji nisu bili Bošnjaci, veoma dobro zna o čemu se radi, ali nije bila ni na jednom od tih skupova: imena njegovog muža nema na spomen-ploči u Prijepolju. Svedoci su ispričali da je Buzov, koji je putovao u Podgoricu da poseti sina koji je tamo služio vojsku, pokušao da spreči izvođenje Bošnjaka iz voza, a kad su ga legitimisali i utvrdili da je Hrvat, poveli su i njega. Buzovljevo telo, kao ni leševi većine pobijenih, nikada nije nađeno. „Krenuo je jutarnjim vozom i javio mi sa stanice da voz kasni u polasku. Rekao je da će se vratiti sutra i da mu spremim paprikaš i salčiće“, priča Koviljka, koja sa sinom, snahom i unukom još od 1976. živi u malom stanu u jednom od vojnih blokova na Novom Beogradu. „Spremila sam ih, ali kad se nije vratio, dala sam ih komšinici sa jedanaestog sprata. Od tada ni salčiće ni paprikaš više nijednom nisam napravila.“



Kada se Tomo do uveče nije javio iz Podgorice, i nakon što je rodbina kod koje je trebalo da prespava potvrdila da je voz stigao u Podgoricu bez njega, prvo je zvala bolnice u Užicu i Prijepolju i pitala da li je neko primljen kao hitan slučaj. „Uveče na vestima u deset su rekli da je bila otmica u Štrpcima i da su neki naoružani vojnici odveli ljude“, priseća se ona. Pozvala je policiju, a oni su joj rekli da se obrati beogradskoj vojnoj komandi. Tamo joj je dežurni oficir odbrusio da ima pametnija posla nego da traži odbegle muževe i spustio joj slušalicu. Sutra se javio da se izvini, jer to veče nije gledao vesti, ali nije mogao da joj kaže ništa konkretno.

Od tada počinje Koviljkin dugi marš kroz institucije, u koji je krenula sa komšijama iz bloka koji su, kao i njen muž, uglavnom bili vojna lica. „Iz svake familije u zgradi je bio poneko“, priča. „Išli smo prvo u mesnu zajednicu, pa u opštinu i na kraju smo došli pred vladu Srbije.“ Tražili su susret sa tadašnjim saveznim vice-premijerom Nikolom Šainovićem, ali prvog dana niko nije hteo da ih primi. „Tek drugog dana, kad sam počela da vičem, jer sam bila van sebe, i kad sam im rekla da sam spremna da prenoćim na stepenicama, rekli su da mogu da uđu dvoje.“ Šainović ih nije primio, nego njegov šef kabineta, koji im je osorno rekao da u Vladi ništa ne znaju i da idu kući. Ministar policije Zoran Sokolović nije hteo ni da čuje za njih. Posle mesec dana je iz Prijepolja i Bijelog Polja stigla rodbina ostalih žrtava. Odlučili su da traže prijem kod Slobodana Miloševića.

„Njih negde oko pedeset je došlo u ovaj stan. Napravili smo plakate i krenuli prema Skupštini. Na mom plakatu je pisalo ‘Karadžiću, sin mi je vojnik, a muž kod tebe talac’“, kaže Koviljka i priseća se da su duž celog puta od Novog Beograda do savezne skupštine na svakih dvadesetak metara bile postavljene policijske patrole. „Oni su bili Muslimani, bojali su se, a ja sam im rekla da ću ići prva.“ Niko nije pokušao da ih zaustavi, ali kada su stigli pred Skupštinu, opet niko nije hteo da ih primi. „Tu je bilo upeklo sunce, bilo je neko nenormalno vreme u martu kao što je i sad nenormalno“, priča ona. Skupštinsko obezbeđenje je pokušalo da ih nagovori da se sklone u Pionirski park, u hlad. „Rekla sam im da bismo ostali kod kuće da smo hteli da ladujemo i da nećemo ni jesti ni piti dok nas neko ne primi.“ Bilo je već kasno popodne kad im je rečeno da mogu da uđu, ali samo dvoje. Na kraju su ušli svi.


„Bio je Šainović, bio je Sokolović, Pavle Bulatović (ministar odbrane), mnoge druge ne znam“, kaže Koviljka. Pitali su ih šta hoće, a oni su rekli da hoće da znaju šta se dogodilo sa njihovim najmilijima, da ih primi Milošević i da neće odustati dok se to ne dogodi. Bulatović je kazao da je još rano suditi da li su oteti putnici živi. Koviljka se razljutila. „Rekla sam mu da sam dosad za svojim mužem više suza prolila nego što je on vinjaka popio u svom kabinetu. Sad mi je žao, znam da nije mislio loše, ali rekla sam mu.“ Na kraju im je saopšteno da dođu u Miloševićev kabinet u sredu u jedanaest.



Koviljka se priseća da je Milošević bio neobično predusretljiv: izašao je iz zgrade Predsedništva i lično ih uveo unutra, zaobilazeći portirnicu i detektor za metal. „Stavio mi je ruku preko ramena, stvarno je bio ljubazan i fini, ali on tada nije mogao ništa da mi kaže, osim da će da vidi sa Karadžićem i Mladićem.“ Sa bivšim predsednikom Srbije Koviljka i njeni sapatnici sreli su se još nekoliko puta, ali jasan odgovor nikad nisu dobili, mada je Milošević do tada morao znati da su oteti putnici mrtvi. „Bilo mu je teško da nam kaže, ali ja sam to tek posle shvatila. Čula sam naknadno od nekih drugih ljudi da je tražio od Karadžića i Mladića da izvuku tela iz reke, ali oni nisu hteli da mu pomognu.“ Ona je ubeđena, posle svega, da je Milošević „dobar čovek koji je sve radio da pomogne svom narodu“ i za smrt svog muža krivi Lukića i njegove „Osvetnike“ („Mogu oni da se zovu kako hoće, ali za mene su to četnici“, kaže), kao i Karadžića, Mladića i Sokolovića. „U to vreme je svašta bilo, Sloba je imao mnogo posla i svako malo je morao da trči u Ženevu i nazad, a na policiji je bilo da zaštiti taj deo pruge koji prolazi kroz Bosnu“. U jednom periodu rodbina žrtava je smeštena u hotel „Mladost“ na Voždovcu, gde je trebalo da ostanu nekoliko dana, dok se Milošević ne vrati sa ženevskih pregovora. Ostali su mesec dana, a Koviljka je, i pored toga što je imala stan u Beogradu, morala da se preseli u hotel. Kad je izlazila, imala je policijsku pratnju, a tek kasnije je saznala zašto.

Već skoro 30 godina Hrvati preko jugoboranijskog havca financiraju filmsko jugo smeće. Dok taj isti havc nije dao lipe za niti jedan film o hrvatskim žrtvama.

Šta ovo ima s nama?

Koji je to hrvatski interes financirati film o srpsko-mošnjačkom sukobu?

Linkovi sa filmom.

https://vk.com/video793490611_456249181

https://www.arte.tv/en/videos/120356-00 ... j2txorROWA

Pa mogao bi argumentirati da je to univerzalan film o moralnoj rastrganosti i kušnji u ekstremnom vremenu.
Ali... Svaki film ima ideologiju ili, ako hoćeš vrijednosti, tako i ovaj i ideologija je očita već u izboru tema o kojima će se snimati filmovi, i, još više, o čemu se neće.
Ne postoji ništa što bi bilo sasvim ispraženjeno od ideologije.

Nedavno je jedan veliki redatelj rekao da su današnji filmovi previše usredotočeni na to da budu aktualni, tj. aktivistički, i da zanemaruju estetsko u filmu, odnosno, ja bih rekla, filmska izražajna sredstva i naraciju - magiju priče.

Ovaj nije upao u tu zamku i to ga izdvaja.
Ali, da je lišen ideologije - uopće nije.

Cijeli taj zločin je organiziran od strane srpske Službe. Danas postoje javni transkripti koji to dokazuju i to je nedvosmisleno.
To ne znaš samo ako ne želiš znati. A ako i danas misliš da je ni manje ni više nego Milošević bio dobar momak, to znači da nemaš svijesti o široj slici izvan svoje osobne tragedije i, na kraju krajeva, o dubinskim uzrocima te iste. Izgubiš se u vlastitim maglama fantazija i bulažnjenjima o dobrom voždu i lošim mu podređenima.
Na cijeli taj ostali rat imaš bijelo sljepilo, jer te se ne tiče, i onda naravno da svaka interpretacija i tog zločina bez konteksta u kojem se dogodio nužno mora biti kriva.
A otpor oružanim formacijama nužno mora biti oružani. Svaki pacifistički otpor u tim okolnostima osuđen je - na tragediju, to vidimo i ovdje.

Kako nema? Neki glupi Amerikanac vidi oskarom nagrađeni film i podsvjesno primi suptilnu poruku da su Srbi u ratu bili bad guys a Hrvati good ones. I ro samo za 400.000 kuna koliko je koštao ovaj film, 60000 eura.

Može shvatiti da su Hrvati bili good guys, ali može shvatiti da su JNA Hrvati bili good, možda da je samo JNA bila good, a paravojci bad, možda mu ništa ne bude jasno pa to shvati kao borbu malog, običnog čovjeka protiv zlog sistema. Možda da su samo Bošnjaci good jer su većina među žrtvama...
Razne interpretacije su tu moguće. Više kad pogledam film...
U svakom slučaju, neće shvatiti da je Hrvatska vojska bila good - a bila je - jer redatelj nije napravio film o tome.

Ponoviti ću, nije snimljen niti jedan film o našim žrtvama, niti jedan film o zločinu u Škabrnji niti Vukovaru, kamoli o pokolju u Križančevu selu ili o 8 ubijenih klinaca u Vitezu, ali zato ministarstvo preko havc eto slučajno financiraju film o mošnjačkim "žrtvama".

Meni je sasvim dovoljno da donesem sud o čemu se tu radi.

Što se tiče "mošnjačkih žrtava" općenito, me zanimaju upravo koliko osunećene zanimaju naše, znači apsolutno nikako.

Glupi muričanac je nebitan, niti ga zanima nekakva istočna Europa.
Tih 60000 eura ako je već nekom do PR-a, trebalo je uložiti u političku korupciju zvanu lobbying.

Film nije toliko o žrtvama koliko o riskiranju vlastitog života da bi spasio drugoga.
No sve to "fula" poantu jer u tim okolnostima ne možeš nikoga spasiti goloruk, ne možeš sebe spasiti goloruk.
Oni koji su porazili bad guyse iz ovog filma nosili su oružje itekako, samo redatelju, čini mi se, nisu jednako dragi kao Buzov.
Zato jer su se žrtvovali za vlastiti narod, ali oni su porazili bad guyse iz ovog filma, a ne Buzov. Nije ni mogao.
To su činjenice.

Buzovljev čin pobune, osim na osobnoj hrabrosti, počiva na činjenici da je umirovljeni oficir JNA, pa smatra da je u istom sistemu s ovima i time da će njegov autoritet nešto značiti. Nije. Ali to nas opet vraća na činjenicu da je taj etički ispravan čovjek cijeli život bio dio organizacije koja je iza ovoga, koja je u samom srcu ovoga zbog čega je ubijen.
Istupajući on se pozvao na oficirski čin, ne dijeleći JNA od četnika, ne shvaćajući da su isto.
Čovjek njegove biografije, životne, obiteljske i profesionalne, to nije mogao shvatiti.

Čovik je kano JNAovac cieli život živio u griehu, ali ovim zadnjim činom žrtve za nedužne ljude zaslužio je izkupljenje. Taj čin hrabrosti i požrtvovnosti svakako jest za igrani slikopis, a sad je naravno pitanje na koji način netko to može izkoristiti u političke svrhe.

Inače, 100% se slažem s Horusom oko sramotne zapostavljenosti brojnih hrvatskih požrtvovnih heroja bilo iz Domovinskog rata ili drugih poviestnih događaja. Na pr. kako bi se tek mogao uklopiti u neki film događaj gdje hrvatski vojnici onako ljudski spašavaju onog ranjenog i ostavljenog srbskog vojnika. Znači, ti hrvatski vojnici sigurno imaju neku svoju životnu priču kano preduvjet za takvu ljudskost prema tom srbskom vojniku koji je prije toga pucao po njima i želio ih ubiti.

Dane, vjerojatno ga ovaj posljednji čin samožrtvovanja iskupljuje, ali ne iskupljuje JNA, u tome je stvar.
Činjenica da je bio u JNA cijeli život i da u trenutku kada gubi život ide sinu, koji služi tu istu JNA, čini ga višestruko tragičnim likom, i to u smislu antičke tragedije.
No mi imamo stotine tisuća junaka kojima dugujemo zahvalnost više nego njemu. Njemu uopće ne na taj način.

Koliko je pripadnika JNA branilo Hrvatsku i BiH, poginulo i ranjeno?

Taj kratki flim ima neku dozu napetosti, gluma je ok, kamera je ok. Na gledatelja koji nije sa prostora ex-yu ostavlja dojam kakve ostavljaju američke ekranizacije na gledatelje širom svijeta.

Da, ovo je film malo sofisticiranije propagande. Možda više za stranu publiku.
ALi mangupi koji ovaj filmić gledaju kroz prizmu "di si bija 91" i kojima je omiljena emisija "Bujica" to slabije kuže.