Što se hrvatske književnosti tiče, ona je slaba od 1960. i sl. Srpska je od onda bolja, zorno, no u zadnjih kojih 30 g nije nešto.

No rekao bih da uz pojedine proplamsaje- sama ambiciozna literatura opada i gubi na važnosti. Npr. najjača u svijetu od rata je američka. ja sam pročitao kojih 6 romana Updikea, 4 od Hellera, 2 od Bellowa, nešto malo McCarthyja, ništa od Pynchona, jedan od Vonneguta... Obrazovani ljudi i znaju pisati, no sve se svodi na: ljudi se debljaju i ćelave i ulaze u razne bizarne promiskuitetne afere.

Popularna književnost sigurno opstaje, tipa Stevena Kinga, no ona ambicioznija je doživjela zadnju boom s Boomom Latinosa 1970. i od onda- fajrunt.

Dijelite Nobele, no to se jedva čita, pa kad je i dobro.

Slažem se. No zadržavaš se na pojavnome, ne ideš u analizu uzroka zašto je to tako.
Da pokušam, ja zagrebati po tome...
Ne znam više tko je rekao, ali nismo više u Gutembergovoj galaksiji...
Nekada je knjiga jedini medij pričanja priča, mogao si ih pričati i slikarstvom i glazbom, sigurno, ali to su, s jedne strane, drukčija vrst priče, a s druge priča bez protege u vremenu, dakle opet ne arhetipska definicija priče.

Nastavno na ovo, i zato je Gutenberg važan, to je ujedno bila i najdemokratskija vrst umjetnosti, od izuma tiskarskog stroja na ovamo.
Da bi se uopće vidjelo neko likovno djelo, prije si morao u muzej, crkvu i/ili si mogao biti basnoslovno bogat i imati svoju kolekciju.
Od, šta ja znam, 19. stoljeća mogao si kupiti reprodukcije, ali većinski tiskane u knjigama. Dakle, medij je opet knjiga.
Što imaš danas, koje medije za pričanje relevantnih priča koje se protežu u vremenu?
Imaš film, imaš strip, imaš (bez obzira što mislio o tome i to je kultura), imaš videoigrice i videostvaralaštvo općenito.
Sada imaš puno veću, nazovimo je tako, medijsku konkurenciju, a i "stare" umjetničke discipline su dostupnije.

Zato Robbie na drugoj temi i može reći da "preveliku važnost pridajemo nekim tamo piscima". Zato jer nije svjestan značaja koji je književnost imala kao najdemokratskiji umjetnički i medij sveobuhvatno. Uloge koju je odigrala i značaja koji je imala. U tom razdoblju o kome govorim je bila faktički jedini ne samo umjetnički medij nego jedini medij za globalno prenošenje ideja.
To je jedan par rukava.
Zato, kao što bi se u jednoj knjizi i filmu reklo: We are not in Kansas anymore, Dorothy.
Tako isto više nismo u Gutenbergovoj galaksiji.

Ja mislim nešto drugačije.

Prvo, u 19. st. su pisci imaginativne literature pokrivali u spoznaji ono što sad spada u sociologiju, psihologiju, etnologiju, filozofiju, povijest ideja .... a sad je lakše pogledati kakav ozbiljniju rad o
raznim područjima da se stekne suvereno znanje. U epu, drami, romanu.. ima svega, no okosnica je da se nešto zbiva. To je priča. No ambicioznija književnost, kao Hermann Broch ili Herman Melville jedva da imaju nešto od priče, nego od načina kako prikazuju stvarnost. A to je nemoguće u medijima kao što je film, koji je mutav u odnosu na veliku književnost. Sumarno- Prousta ili Dostojevskog se nikad ne ekranizira uspješno, jer su riječi, ideje, metafore, srazovi...jednostavno nefilmični, a kostur priče je skoro nevažan.

Drugo- pisci nemaju životnoga iskustva. Većina živi neke ili konformističke živote, ili ako im se nešto zbiva- mnogima puno- to je samo dokumentarno katalogiziranje bez snage evokacije nečega univerzalnoga. Kao da je talent otišao iz te grane.

Treće- pisci su kukavice. Npr. tko bi s eusudio u SAD napisati otvoreno rasistički nabijen roma, kao što je Celine pisao otvoreno antisemitska djela. Oni čuvaju svoju guzicu. Tko bi dramatizirao situaciju u drami il iromanu u kojem su "migranti" prikazani kao pošast ili ti pojedinci kao atavistički horor od parazitske civilizacije?

Četvrto- šarenilo i dobar život otupljuju duh. Pisac, ako nije više nacionalni mudrac ili prorok, teško da je univerzalni nacionalni zabavljač kao što je bio Dickens. On je, i najbolje kakovosti, usađen u društvo kratke pameti, kratke vremenske koncentracije i previše uškopljenih čitatelja da bi se šire probilo u dublju problematiku života.

Opet, ni ovo nije cijela priča....
S obzirom da je bila, jer je stvarno bila, jedini medij za globalno prenošenje ideja, i umjetničkih i neumjetničkih, to posljedično znači i veću društvenu relevantnost. Jer te priče, s obzirom da su bile jedine, uvijek su neminovno pričale i o društvu i o čovjeku.
U književnosti je bilo psihologije davno prije nego što je postala disciplinom.
Na drugom polju, književnost, s obzirom da joj je uloga bila da priča važne, a ne bilo koje priče, jest uvijek bila tijesno povezana s duhovnošću.
Bez obzira što danas govorili sekularisti. Namjerno ne govorim o religiji. Književnost priča, ili jest pričala, bitne transgeneracijske priče, ako ne o biti i smislu, onda barem o svrsi.
Iako, neće biti da je slučajno da svete knjige prethode svetim slikama.
Književnost je u krizi zato što su ideje i duhovnost u krizi.
Ako nisu mehanicističke, ali o tome sada ne govorimo.

Dosta istine. Bez transcendencije,nema velike literature.
O tragediji je George Steiner rekao da nemoguća bez organskog pogleda na svijet u kom je trascendencija bar prikrivenp nazočna, i da tragedija-kao i njezini nastavljači u romanu Melville i Dostojevski- uče da je život u biti misterija.

Henry James, koji nije bio baš skolon tomu, no imao je duha, rekao je da velika književnost pomaže povećanju i rastu unutarnjeg Ja. Koji film ima taj efekt? Rijetko koji, a i to fragmentarno.

Svi velikani imaju to primordijalno i misterijski, pa bili vjernici ili ne (atenski tragedi, Shakespeare, Melville, Blake, Goethe, Tolstoj, Dostojevski, Proust, Lawrence,..). Čak i oni koji su realno depresivni i nemaju transcendencije, kao Flaubert ili Čehov- bar su autenični u humanosti gubitništva i zbunjenosti.

A toga u moderno doba nema, nego se svodi na profesorsko popovanje ili kod nas na diletantizam bezveznjaka, i to nepismenih ("hrvatski" pisci).

Maksimalno ostaje literatura koja je zabavna i dobra, no ništa veliko, kakav je bio Irwin Shaw ili Jack London.

Pretjerujete, uzmite samo Michela Houellebecqa koji je najveća europska književna zvijezda, još i jako provokativan (Posebno za Pokoravanje).

On je ispao to jer je napisao jednu dvije knjige o provokativnoj temi islamizacije, pa je to skočilo. Nisam to čitao, no oni koji jesu vele da nije nešto.

A i da jest, jedna lasta ne čini proljeće.

Gdje su njemački pisci da lupe šakom o stol i kaži dosta je nabijanja krivnje oko Židova, a ovi Turci koji su tu 50 godina, stalno su stranci a mi smo Nijemci; ili Talijani o bilo čemu.
I da se to prikaže u romanu i sl., a ne samo mišljenje- a n mišljenja se ne usude reći.
Eto, čak je i vrlo blagi konzervativac Murray, od kog sam pročitao dvije knjige- sociologija i sl.- jasno rekao da su multirasna društva osuđena na propast.

A Murray je inača velo umjeren, prva mu je žena bila čak Tajlanđanka.



Tko b takve teze stavio u roman ili dramu?

I kod nas da se nađe pisac koji bi opisao srpske mitinge i antihrvatsku patologiju kod Srba?

E teško je onda pričat o modernoj književnosti kad nisi čita napoznatijeg živućeg književnika Europe a vrlo vjerojatno i svita.

Zadnji roman mu je bio slabiji, al Houellebecq je odličan pisac, na stranu sad slaganje i neslaganje s njim, prije svega je odličan pisac. I ljudi ga krivo shvaćaju, on je prije svega kritičar ljigavog otromboljenog francuskog salonskog ljevičara, čak je i Pokoravanje prije svega izrugivanje s malograđanima.

Njemački pisci? Zašto očekuješ da nijemci imaju takve pisce pobogu? I nije to mjerilo kvalitete. U Njemačkoj nećeš naći nikog provokativnog, nijemci su uvik bili narod konformističkih šupaka, zato i puše *** svakom režimu.

Roland Barthes - Smrt autora.

https://www.lemonde.fr/en/opinion/artic ... 57_23.html

Houellebecq is adamant throughout the discussion: France is lost, its decline is inescapable, and the fault lies with a modernity "which generates its own destruction." The "Great Replacement", he says, "is not a theory, it is a fact." There is no conspiracy orchestrated by the elite, he says, but there is a "transfer" of people from Africa, where the birth rate is high. This supposed overflow spills into Europe because "no one controls anything on immigration". "What we can already see is that people are arming themselves," continues the author. "There will be acts of resistance," he predicts, including "reverse Bataclan" attacks aimed at mosques as well as "cafés popular with Muslims" (The Bataclan theater was one of the Paris sites hit in the November 13, 2015, terrorist attacks, where 90 people were killed and hundreds wounded). For the moment, says Houellebecq, the French just want "the Muslims (...) to stop robbing and assaulting them."

Le Monde ga smatra ekstremnim desničarom.

Nijemci su do 1945. imali vrlo jako kritičke analitičke autore visoka ranga, prema kojima su svi Francuzi obična kamilica.

Njemačka književnost je teška i ambiciozna, za laku kategoriju poput Houlebecqa. Govorim o ozbiljnim piscima.

Em nisu em i sam kažeš do 1945., dokad će nijemci živit na staroj slavi? To je ko kad mujadini pričaju o turskom vaktu.

Realnost je da su slabašni i blijedi, a nikad nisu bili kontroverzni, jer nijemac je konformist i voli slušat vlast. Zato Houlebecq može davat antimigrantske izjave i svejedno bit najpoznatiji živući pisac europe dok švabo ne smi pisnit.

jedino šta nijemac zna napisat je nekakvu tugaljku o grijesima otaca, jer nijemac ne zna razmišljat "out of the box".

Ovo je toliko plitko i neznalački da nije ni smiješno. Heinrich Boll je napisao dobre stvari o njemačkom stanju duha u 2. svj. ratu; memoari "Oluja i čelik" Ernsta Jungera su najbolja knjiga o 1. svjetskom ratu, a dijelom su i njemačko nacionalistički; roman o Staljingradu, zaboravih mu ime, odlična je analiza te bitke i prikaz njemačkih vojnika.

Od pisaca koje bismo mogli nazvati dobri do veliki, nema nikoga u Europi i SAD da se uhvati u koštac s kontroverzama. I oni kojima vjerujem, sami kažu da iako se slažu, da je Houlebec "lightweight".

Književnost gubi na važnosti kada se pojavljuje filmska umjetnost, dokumentarci, drame i sl.

Nekada nisi mogao konzervirati predstavu i pustiti je u nečijem dnevnom boravku, a i svaka predstava se je morala bazirati, uglavnom, na popularnom književnom uratku.

Od drugog svjetskog rata to postaje moguće, i dostupno široj javnosti, sada odjednom knjiga prestaje biti jedino sredstvo prenošenja priča, čak je i zamorna jer TV samo upališ i pustiš.

Isto tako, od 2000'tih, opada i važnost TV-a zbog interneta, a sve je to zapravo praćeno sve kraćim i kraćim sadržajima.

Ako je TV skratio knjigu od 2000 stranica na 2 sata filma, onda internet skraćuje i filmove i serije u sve kraće formate.

Postoji i još jedan problem za književnost, a to je obilatost uradaka.

Sada kada se interes za knjige smanjuje, ujedno se povećava i broj obrazovanih, ali i samo onih koji imaju pristup "tinti i peru", pa se piše svašta.

Možeš danas napisati odličnu knjigu ali da se nikada ne probije u ovoj silnoj prezasićenosti.

Recimo Oprah je svaki tjedan reklamirala jednu knjigu dok je imala svoj show i bez stida, svaki tjedan, rekla da ju je pročitala

I ne samo ona, ali nje se nekako sjetim po toj besramnosti.

Znači previše ima i ovih knjiga koje budu eksponirane, kakve su onda šanse za nekoga čija knjiga nije eksponirana?

Uostalom, i protek vremena daje nekim djelima na vrijednosti, to što nema nešto značajno u zadnjih 30 godina ne znači da se nečiji uradak neće, za 100 godina, cijeniti kao značajno djelo kulture sa prelaska 20. u 21. stoljeće.

Nama se možda ne čini značajno sada, ali odmak vremena također radi svoje i pomogne u popularnosti.

Teško je sada predvidjeti što će se cijeniti od naše suvremene kulture za sto, dvjesto godina, jer živimo i u stalnom prelasku na nove metode izražavanja.

Danas su nam to moderne stvari, nekom će to biti klasici.

Recimo ovaj forum, i moje piskaranje, već vidim zaokruženo u nekom muzeju kako ga nebinarna djeca čitaju kao "predviđanja forumaša o značaju svoje kulture za budućnost"

Smušen si i kontradiktoran. Boll je pisac krivnje (baš ono što si maloprije napisa da ti smeta), Jungerovi memeoari su od prije 45-e a taj neki roman o Staljingradu kojeg se ne možeš sitit je pitaj Boga šta, kad se ne možeš sitit. I onda baljezgaš o plitkosti, a argument ti je neki roman kojeg se ne možeš sitit.

Ne znam zašto bi najuškopljenija europska nacija bila mjerilo ičega. Tako ako izađe neki dobar roman koji nije po idološkoj liniji može biti samo od kakvog migranta, jer švabo je u duši konformistička pizda a ne buntovnik.

Realni pristup nije nikakva uškopljenost. Mannov veliki tragični roma "Doktor Faustus" o njemačkoj sudbini koji, doduše teško i apstraktno, prikazuje period nacizma kao prirodan tijek njemačke povijesti nije nikakva uškopljenost, nego iznimno važna knjiga super-Nijemca koji ima snage da se pokuša uhvatiti s kompleksom njemačke agresivnosti i militarizma, na način koji je to zano.

Dakle, samo jake nacije imaju sposobnost da se uhvate u koštac s vlastitim promašajima, u slučaju nacizma- epskim.
No njemačka se povijest i identitet ne svode na ancozam, a to pokazuje i briljantna Grassov roman mozaik "Moje stoljeće", nešto za što nijedan Francuz, Englez ili Talijan ne bi imao snage ni mozga da i proba.

Stva rje u tom da površni ljudi njemačku razornu analizu vlastitih promašaja uzimaju kao znak slabosti.

No prava slabost je u tom što nema u Nijemaca- ni Amerikanaca ni Engleza- snage da se uhvate s teškim temama oko rase i nacije i invazije stranaca koja je u njih daleko aktualnija.

Stoji, no ambciozna književnost može opisati ono što film jednostavno ne može. Ovaj dio, kad IRA uhvati Hoskinsa pa ga vodi na egzekuciju, u literaturi bi mogao biti briljantno opisan. A na filmu, Bobu ostaje samo da pravi grimase...



Stalne rasprave o ekranizacijama romana- ne starih klasika- nego i novijih (Veliki mali čovjek, Psi od slame, pa možda i Odiseja 2001 ...) pokazuje da je film uvijek slabiji od romana. Jedino je bolji "Ralje" jer je vizualno sjajno kad morski pas širiralje, dok je u romanu to neki opis li-la.

Super-nijemci koji ne sme pisnit oko rase i nacije i invazije stranaca, ok logično

Super-nijemci su iluzija, samo balkanski kompleksi oko tog promašenog naroda koji je sposoban jedino bit totalitaristički zatupljen; to i kurčit se izazvat rat pa dobit po nosu.

Gluparija. Sad Nijemci nemaju velikih pisaca, kao što ih nemaju ni svi brojniji zapadni narodi. A istočni su narodi retardirani. Točka.

Slatko je da gajiš nacističko udivljenje spram super-nijemaca al velikih pisaca ima svagdi posebno tamo di narod nije zatupljena hrpa fah idiota ko u švabiji.

Jedini tko je retardiran su tvoji degenerični Nijemci. Ne rađa ih se 50% u Njemačkoj.
Pali sa 1,5 milijun rođenih 1945 na 250,000 rođenih 2023

Evo ti ih tvoji ubermensch

jedino mjesto odnosno događaj gdje nema migranata nego samo nijemci

Čak i kad snimaju filmove, nijemci snimaju uglavnom neke tugaljke o svojim grijehovima.

Neke stvari su bitne:

* istočni narodi, pa i tehnološki razvijeni- ne čitaju beletristiku. Osim Japanaca. Ne čitaju Kinezi, Arapi, Indijci, a kamoli Afrikanci. Vidi se i po prijevodima i nakladama. Ti ljudi nemaju niti navade čitanja, a nemaju u svojim kulturama naviku diskursa, rasprave. Za razliku od, recimo, Poljaka.

* nema smisla reći da nemaju vremena. Svatko ima vremena, no ljudi su ograničeni.

* velik dio čitateljstva na zapadu čine žene, one su 90% knjižnih klubova. No tu se uglavnom čita "što je novo", a klasici 19. i 20. st. rijetko, skoro nikad. A opća je atmosfera multikulti ljevičarska.

* ne znam točno kolik je utjecaj društvenih mreža. Ljudi i daje gledaju filmove, iako vjerojatno preko Netflixa, no gledaju ih. No nemaju ni prave filmske kulture, nego kao u beletristici- kult novoga, nitko ni ne zna za Forda, Wellesa i Bergmana.

Nemaš pojma, tko je gedao seriju "Heimat" zna da to nije nikakvo oplakivanje grijeha.

Triba bi bit ozbiljan mazohist za gledat pastoralnu švapsku sapunjaru. Da, i totalni nedostatak ukusa.

Sad shvaćam za kakvu ekipu je RTL reprizira do besvijesti trešulju Cobra 11.