Prikoviše diktature političke korektnosti i wokeizma.
Oni koji su kvalitetni ne izbivadu na površinu jer im ne dajedu prigodu. Ako i uspijedu objavit, onda je to zagušeno u šumi svega i svačega.

Samo Hrvatska i Hrvati imadu puno zanimjivih tema za obradit.
Ali to se ne događa. Nikako naić niki koji će to napisat.
Krivnju snosi sustav.
Još od školskih dana klešu dicu u glavu. Čim si izvan nike šeme, sprdadu se tebon.
Dite za izbić da ga piladu učitelji/nastavnici, pedagozi, direktori, roditelji, piše zadaće u kojima izbigava stavit likove koji nisu "na liniji".
Pišedu mlake uradke, ni prdi ni smrdi, ni teplo ni hladno, glavno je da projde.
Uz to, dici dajedu zaglupljujuće teme, cijepljenje u mozak. Tko će posli tega bit kreativan? Ogadidu dici voju za pisat.

Slično je u likovnom. Dicu, što idu starija, to in daju u školi sve bezveznije, apstraktnije i odvratno dosadne teme.
Želiš oslikat bogat šaren svit, puno tega te očarava. Usporedite ono šta su dica volila crtat po tekaman ili knjigaman s onin šta su dobijali za teme.
Sad to prislikajte na književnost; ima smisla, isti dil mozga je za umitnički izražaj. Zatupiš ga za jedno pa se prinese na sve ostale kapacitete.

U glazbi se to osića u tomen šta puno njih ne dobije prigodu probit se na površinu.
Ista žgadija kontrolira glazbenu industriju, živeć od stare slave prisvojili su sebi sve pozicije i uništili svaku konkurenciju.
Sad kad su ostarili sad kukadu kako nima mladih skladateja, glazbenih producenata i slično.

U filmu je slična stvar, dil stare podobničke garde je stava "šta će nama to" (kad se govori o atraktivnin temaman, "šta će nama komedija"), oni bidu davali priteške teme.

Ono, dajte dici čitat Vernea, Karla Maya, a ne Kafku i Prousta. Dajte in Malu Floramye, Spli'ski akvarel, Eru s onoga svita, Dunda Maroja, pučku komediju, a ne nike teške monodrame s unutarnjin priviranjiman di se ti osićaš ka' nadzorno tehničko osoblje u ludnici koje promatra nakljukaneg psihijatrijskog bolesnika koji od likarija ima glavoboje i svašta izgovara i gestikulira.

Uglavnon, sitite se skladbe Osamdesete.


Evo di se jedan od antagonista (Škarica) pravda
Sjećate li se stihova Daleke obale 'Snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali'? Evo što on misli o splitskim glazbenicima...
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/diogen/36610

Darko Glavan nije baš volia riječku glazbenu punk pozornicu.
https://www.rirock.com/rirock-scena/ritam-rock-plemena-dugometrazni-rirock-film/


Yugopapir_ Splitske pop rock grupe '87_ Zašto slabiji bendovi iz Zagreba i Sarajeva lakše dolaze do ploče od nas_
http://www.yugopapir.com/2017/09/splitske-pop-rock-grupe-87-zasto.html

Ovo je direktna posljedica amerikanizacije svijeta.
Amerika treba umrijeti da bi svijet živio.
Selam iz Irana.

Američka književnost baš cvita. Amerikanci su iza 2.svjetskog rata na ovamo baš jaki. Posebno ekipa iz pokreta tzv. Novog Žurnalizma, ima tu jakih književnika.

Neki od vas trebaju sebi priznati da je knjizevnost nastala kao tehnološka nužda, uslijed točno određene kombinacije ograničenih tehnologija za prijenos informacije, emocija, te statične i pokretne slike tijekom određenih par stoljeća, većinom na Zapadu.

U doba kad si samo imo papir i olovku.

Točno, treba umijeće za napisati takav tekst koji kod čitatelja podiže u mozgu “virtualnu realnost” , ali kažem to je naprosto zanat koji se može naučiti (gledanjem i analizom tuđih radova ) kao i kineski porculan ili japanski mačevi.

Spočitavati generacijama 21. stoljeća koje IMAJU napredniju tehnologiju za prenošenje i informacija i emocija, da ne čitaju klasike književnosti, je znak da si ostario. Budite sretni što ih se uopće tjera da išta od toga čitaju, makar isječke - iz kulturnih i povijesnih razloga, praktički respekta prema prošlim vremenima.

Ali generalno, književnost je ko ručno štrikanje džempera.
Sporo i neefikasno.

Ali budimo realni - kakva književnost u doba kada je i film ugrožen sa AI, za 10-ak godina dobijamo virtualnu stvarnost.

Tu se najbolje vidi da je književnost tehnološki relikt, a ne neka bgomdana umjetnost koja postoji iznad svega, ko matematika.

Vanzemaljci nemaju književnost. To je splet okolnosti, te manjka i oskudice određenog tipa resursa, u kombinaciji određenih vrsta osjetila, za transfer signala tog osjeta između jednog mozga u drugi, kroz vrijeme i prostor. Primitivni način komunikacije (no pun intended), nakićen, gdje nema svatko jednak talent pa se ljudi dive onima koji su vještiji u tom transferu. To je to, i ništa više.

Ja osobno mjerim književni talent time s koliko malo riječi netko može podići pred očima čitatelja “virtualnu stvarnost” (vizualno-emotivnu).

Dobar pisac je - efikasan. Ekonomičan. Nijedna riječ mu nije viška, a svaka riječ mora se “otplatiti”.

Naravno pod “riječ” ne mislim doslovno na riječ, jer mnoge riječi, usporedbe i fraze su puno više od riječi: to su reference, a čije razumijevanje zahtjeva poznavanje kulture, pozadine itd i to je možda razlog elitizma dotične razbibrige.

Ali po baratanju riječima, usporedbama, implicitnim referencama, po tome se vidi da je to - zanat. Zanati ekonomično i efikasno koriste materijal.

Ustvari vrlo tehnička vještina.

Posebno za ove “naturalne” pisce koji se fokusiraju na vizualno i emotivno, bez previše pameti i logike.

Dobro, pomalo reducirana definicija i metrika, jer priznaje samo “realizam” dio, iako, baratanje referencama unosi i humor, politiku, filozofiju itd.

Moglo bi stajat da naklade knjiga propadaju. Književnost je i dalje jaka. Kolega je otvorio temu kao naricaljku jer njegovi dežmekasti švabčići su cmoljivi jadnici. Ovo uopće nije tema o književnosti nego lament nad njemačkim pičkicama.

Cvjeta možda američka SF književnost.

Dobra ilustacija da ovi pišući baš nisu kapaciteti.

Književnost koja je vrti oko priče i sl. je temelj religija- Ilijada, Biblija, Kuran, Tripitaka, Mahabharata, Knjiga o Mormonu...

Ambiciozna književnost je univerzalna, i to ljudi koji nemaju smisla za transcendenciju ne mogu shvatiti. Npr. Miroslav Brandt je u razinu vrhunske književnosti stavio knjigu o Jobu i Propovjednika, Platoniva Fedona i Apologiju, Danteovu trilogiju, Bjesove Dostojevskog, tragedije Shakespearea i Proustovo traganje. Northrop Frye ne razlikuje vrhunsku književnost koja se uči u lektiri i vrhove vjerske književnosti, kao ni Harold Bloom i Frank Kermode i Erich Auerbach.

Žanrovska književnost i dječja književnostt su druga priča, o tom nisam ni pisao.

No ponavljam- generalno nakon 1950. nema velikih djela usporedivih s klasicima, da suzim, od 1600. do 1950. Nema. Nema pisaca, a tko bi od čitatelja mogao ili htio- nema što za čitanje iz toga doba, ili nešto kasnije. U zadnjih bar 50 godina nema ništa što bi se moglo nazvati "velikim", a kamoli vrhunskim.

Doseglo se granice tehnologije.

Ne može konj brže od neke razine, zato promijeniš tehnologiju (auto).

Ne može skok u vis iznad određene visine, zato uzmeš helikopter. :)

Kad inzistiraš na limitiranoj tehnologiji, imaš diminishing returns. Ili degeneraciju i “dekonstrukciju”, kao u slikarstvu i kiparstvu.

Književnost je napravljena za jezik, dakle osjetilo ZVUKA (bez obzira što se čita očima, slova su glasovi, zapisani kao simbol, i svaka lektira se može i slušati), a osjetilo vida prima 1000 puta više informacija od osjetila zvuka.

Književnost nije ništa drugo do primitivni TV, gdje se koristi mozak čitatelja (koji procesuira zvučne informacije) i vještina pisca, da preko jezika simulira, dočara, vizualnu ili emotivnu realnost.

Književnost je naprosto TEHNOLOGIJA.

Postajemo sve više vizualni.

Književnost, ova glavna velika, nema veze sa zvukom. To su slova na papiru, dakle asimilacija, mentalna, informacijskih kodova u mozak. I tu se onda zbiva ovo ili ono.

Film i TV s tim nemaju veze, nego opća omlitavljelost što smo snowflake i ja već rapisali u početku i tomu se nema puno dodati.

Ipak bi se ispravio ovdje.

Točno je da je slovo = simbol za zvuk

Međutim to je samo u prvim godinama učenja.

Kasnije, ne čitamo slovo po slovo, nego riječ po riječ, što je praktički identično kineskim simbolima. Tako da i mi u biti imamo “kineske simbole”.

Ok, ipak postoje objekti, koncepti, relacije.

Ali kao “operativni sustav” koriste se slični dijelovi mozga koji procesuiraju razgovor, dakle zvuk.

Ustvari čitanje je još gore od slušanja, tu je hackiran vid, vid se koristi za čitanje, pa onda to mozak mora još procesuirati u virtualnu realnost. Ingeniozno u oskudici boljeg (tehnologije koju danas imamo), ali neefikasno.

Naprosto stara tehnologija, kao Morse code.

Kod razgovora, procesuira se sekvencivno jedan po jedan objekt značenja (riječ, koncept, relacija).

Linearno, jednodimenzionalno kroz usku cijev. Možeš ti biti ingeniozni umjetnik u tom 1D prostoru i od njega stvarati privid 3D, ali si na kraju dana limitiran fizičkim ograničenjima takvog apstraktnog prostora. Koji je, kažem, korišten zbog primitivnosti tehnologije, zbog nužde, ne volje.

To 1D sekvenciranje NIJE EFIKASNA obrada podataka.

To je bottleneck. I zato i izumire.

Posve krivo. Film i slično su nasljednik stripa, obogaćen. To su slike u pokretu uz muziku i specijalizirani filmski jezik, rezove, kadrove, glumu.....

To je zasebna kolektivna kreacija scenarista, glumaca, režisera, kompozitora,.... koja je priča za sebe. Film generalno traje sat i pol, nekad i dva i pol i to je to.

Kad se usporede dobri romani- ne klasici- s filmovima snimanim po njima, skoro uvijek, uz par iznimaka, književnost je bolja.

Značjana književnost, narativna, treba više sati, nekad mjeseci, da se apsorbira. Ona je autorsko djelo jedne osobe, i u njoj je splet rečenica, pauza....stil... i ideja, metafora koje invociraju svašta, i jasnog dijaloga i simboličkog jezika- sve se razlikue od autora do autora. To je po samom kapacitetu enormno bogatija mitotvorna kreacija- je mit doslovno znači priča- koja kad se apsorbira kako valja, u umovima koji za to imaju kapacitet, prodire metaforički u protoplazmmu bića, za razliku od filma koji je često dojmljiv, no ispuše se dosta brzo.

Velike klasike se da čitati i 3-10 puta i nađe se nešto novo; film je nakon 2-3 gledanja, osm kod čudaka, dosadan.

Zato što imaš laboratorijsku preciznost i kontrolu.
Za filmadžije roman = blueprint, precizna shema po kojoj radi. Nisam mislio na filmove, nego vizualno iskustvo. Svašta se danas snima, najmanje filmovi. Snima se na kraju krajeva - realnost.



Što je problem. Vrijeme je glavna valuta danas.

U 3 mjeseca možeš naučit vozit avion, nadodati si dodatne skillove u profesiji,… nabit se u teretani…

U ekstremno kompetitivnom okruženju (danas najbolje privatne srednje škole u Americi omogućavaju srednjoškolcima suradnju s istraživačkim institutima da već sa 15 godina imaju znanstvene članke i nečim se istaknu kod upisa na Ivy League), pročitati išta više od nekoliko klasika je razbacivanje resursa.

U penziji da…

Ja, i dok sam studirao, uz struku sam simultano čitao kojih 4-5 knjiga, od toga pola beleristiku. Preopterećeni su jedino mediokriteti- govorim o dobu studija. Tko se pak pretvori u roba korporacija i sl., to je njegov životni put.

Pojavili se TV, internet.

Ne možeš ti danas biti svjestan da je nešto klasik. Živiš u trenutku a nešto postane klasik tek s odmakom vremena.

Velim za one koji su to provjereno, a daju se čitati, npr. Plutarh, Tacit, Montaigne, Tolstoj, Flaubert, Dostojevski, ....

Za ove priznate sada Coetzee, Grass, Garcia Maquez, Rushdie.... vide se nakon čitanja da je to manje u dosegu i značaju od Conrada ili Manna.

Knjiga u rukama je ugođaj. Ili smo mi stara škola.

Ne možeš ti danas znat šta će bit provjereno.

Ovako ziheraški je najlakše tipovati na Helbecquea (sad san lin provjerit jesan točno napisa) kao budućeg klasika.

Nikad nije 100%, no nakon 2. čitanja se vidi dosta toga. Književno djelo izgubi bar 30-50% svoga čara, ako ga je imalo.

Naravno, za to nema dokaza. Kao što je veliki kritik George Steiner napisao:

We can speak in one breath of the Iliad and War and Peace, of King Lear and The Brothers Karamazov. It is as simple and as complex as that. But I say again that such a statement is not subject to rational proof. There is no conceivable way of demonstrating that someone who places Madame Bovary above Anna Karenina or considers The Princess Cassamassima comparable in authority and magnitude to The Possessed is mistaken—that he has no “ear” for certain essential tonalities. But such “tone-deafness” can never be overcome by consequent argument (who could have persuaded Nietzsche, one of the keenest minds ever to deal with music, that he was perversely in error when he regarded Bizet as superior to Wagner?). There is, moreover, no use lamenting the “non-demonstrability” of critical judgments. Perhaps because they have made life difficult for artists, critics are destined to share something of the fate of Cassandra. Even when they see most clearly, they have no way of proving that they are right and they may not be believed. But Cassandra was right.

Pa baš to, ne možeš ti danas u realnom vrimenu znat šta će bit klasik. Nisu to znali ni suvremenici priznatih klasika.

Možemo pretpostaviti samo, oni koji su zadnjih desetak godina najcjenjeniji.

Za "Rat i mir" je Flauber trekao da je razine Shakespearea, a za "Zločin i kaznu" R.L. Stevenson da je najbolja kniga koju je pročitao u 10 godina i da ga je skoro dokrajčila. Woolfova je za Dostojevskog rekla oko 1915., kad su postali dostupni prijevodi, 35 g. nakon njegove smrti, da je to ravno Shakespeareu. Wilson je negdje 1931. kojih 7-8 g nakon smrti Prousta, napisao da je to ranga Tolstoja i Wagnera.

Zna se.

Nakon smrti ili do 35 godina nakon djela.

Danas je drugi problem, prebrzo se djela proglašavaju velikima, fali odmak.

To je najizraženije s filmovima.