Bi.
Slideće točke otpora bile su Osijek i Vinkovci na siveru.

Hrvatskoj je bitno bilo obranit se, odnosno ne izgubit značahni dil ozemja.
Da smo izgubili 50 — 60%, baš bidu nas priznale, ali bi se ozbiljno pritiskalo nas da odustanemo od avnojskih granic, tj. pristat na manje.

Srbiju je nakon rata trebalo okupirati kao i Njemačku, a ne im podilaziti i još planirati neko novo ujedinjenje što je priželjkivao dobar dio zapadnih država, još danas misle da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci isti narod, sad su još o počeli trabunjati i "istom kulturnom prostoru", što je malo žešća glupost.

I trenutno je "nakon rata". Dođite, okupirajte.

I trenutno je "nakon rata". Dođite, okupirajte.

Okupacija čitavih država je nešto što mogu izvesti samo veliki igrači.

Ma Haag je žešća glupost.
Sud za ex-yu i Ruandu, koji je sudio po kaznenom pravu koje nikad nije nigdje drugdje postojalo, niti će postojati.

Da je to odrađeno kak spada, da tu nije bilo politike, možda bi i Srbi danas bili normalni.
No ne, išlo se raditi žrtve iz muslimana...

Bio ne negdje video na YT gdje je profesor kaznenoga prava Derenčinović govorio o tome kakve su sve konstrukcije i akrobacije radili na tom sudu, od uvođenja RICO američkog protumafijaškog zakonodavstva (po kojem su poosudili mafiju), i tamo netko uopće nije trebao ni znati da se nešto događa, ali je po njihovom automatski kriv jer je kakti mogao spriječiti zločin a nije, ali nemoj me držati za riječ, nisam pravnik, pa do dijela gdje za bošnjačke optuženike nije međunarodni sukob, a malo dalje (u istom ratu) za BIH Hrvate je, i tome slično. Staljinistička nakaza od suda.
I Carla Del Ponte je željela izjednačiti uloge Srbije i Hrvatske.

Tribunal su baren u Hrvatskoj, divinizirali, idolizirali. Nisi smia ništa reć protiv. Autocenzura je bila u u medijiman, po društvenin mrižaman, blogoviman, komentariman ispod članaka.

Osobno, tražia bih prominit osobu koja je bila glavna tužitejica. Nije ona zadana od Boga ni bezgrišna.
Ne bi to bilo opstruiranje rada tribunala. Jer istražiteji bidu i da'je istraživali.
Tribali smo reć "ona se pristrano ponaša, prišla je svoje ovlasti i ne ćemo radit su vami dok ju ne maknete ća i stavite drugu osobu".
Ne triba tu ništa dokazivat. Nego ju smini sad i odmah. Tako ne bidu bolesni egoistični megalomani se iživjavali nad sudbinon cileg naroda. Nego radit šta triba i držat se pravila i da ona vrididu jednako za sve, inače ju čeka noga u g*zicu istu večer.
Da je tribunal bia takav, lakše bi se i kvalitetnije surađivalo.
A ne još da se tribunal žali "zbog negativna publiciteta u hrvatskin medijiman". Šta su htili, da ih obasipjemo cvićen, crveni tapet i da se u otvorenoj limuzini vozidu kroz špalir oduševjeneg naroda? Da in trčimo štafetu?

Nakon uobičajenih tvrdnja t. zv. zaštićenih svjedoka, koji su uglavnom bili pripadnici srpskih okupacijskih postrojba...

pripadnici međunarodnih postrojba različita izvješća s terena slali svojim nacionalnim zapovjedništvima od izvješća zapovjedništvu UNPROFOR-a. Kako ih u Hrvatskoj, na žalost, nije imao tko suočiti s protuslovljima, ...

Zlatka Rogulja, koji su jasno svjedočili kako u Medačkom džepu nije bilo ratnih zločina te da su sve informacije o ubojstvima civila došle od kanadskih pripadnika UNPROFOR-a i srpskih snaga, koje su na taj način pravdale svoj poraz,...

U ovoj ... formulaciji, odčitava se zapravo cijela bit političke optužnice protiv hrvatskih generala, koji su navodno „zauzeli“, a ne oslobodili hrvatsko državno područje ispod srpske okupacije,

[3] Otvoreno pismo Domagoja Margetića tužiteljici Carli del Ponte, www.domagojmargetic.com 15. rujna 2005., www.hrvatske-novine.com (Od novinara na tom su se popisu našli: Josip Jović, Ivica Marijačić, Zoran Vukman, Mate Kovačević i Domagoj Margetic. Ti su novinari u tajnom pismu razmijenjenom izmedu Sanaderove Vlade I tužiteljstva Carle del Ponte označeni kao ,,izrazito antihaaški usmjereni", a njihov se rad ocjenjuje kao ,,djelatnost na stvaranju klime protiv suradnje sa Haaškim sudom i stvaranja medijske krize oko suradnje Vlade RH sa medunarodnim sudom u Haagu". Obavještajni dosjei o nadzoru i praćenju tih novinara dostavljeni su haaškom tužiteljstvu, a novinarima se pokušava nametnuti odgovornost ometanja haaških procesa. ,,Pojedinci sa popisa tih novinara možebitno skrivaju i zadržavaju određene dokumente važne za neke od haaških procesa, te na taj nacin manipuliraju informacijama koje se u medijima pojavljuju o odredenim procesima pred Međunarodnim sudom", kaže se u pismu haaškoj tužiteljici koje su u tajnosti poslali Banski dvori.

[5] Brendan Simms, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, prevod Vladimir Pavlinić, Buybook-Helsinsški odbor za ljudska prava u Srbiji, U saradnji sa The Bosnian Institute, London, Sarajevo – Beograd, 2003.

( U sedmom poglavlju knjige „Zamutiti čitavu situaciju: Parlament i javna sfera“ str. 221-253 autor raščlanjuje ulogu britanskih medija i parlamentarnih skupina u ratu JNA i Srbije protiv Hrvatske i BiH)

Britanski političari su „u svakoj točki debate nastojali

umanjiti veličinu srpskih zločina,
ocrniti Hrvate i sarajevsku vladu,
tražiti demilitarizaciju zaštićenih zona – to jest da budu ostavljene bez totalne obrane –
i općenito zamutiti razliku između prvobitnih žrtava, Bosanaca, i njihovih tlačitelja, bosanskosrpskih separatista. (...)

Te vježbe zamućivanja imale su i svoju konačnu stranu.

Potkraj aprila 1993. hrio je Harold elletson znati na koji način Vijeće sigurnosti UN“prikladno odgovoriti na hrvatsku agresiju protiv muslimanskih civila u BiH; nikad nije pokazao takvu zabrinutost kad je bila u pitanju srpska agresija...“

John Pilger, primjerice govorio je o „povijesnom fašizmu Hrvatske“...

sir Peter Tapsell u svom neobičnom hvalospjevu...reče Oni (Srbi) su jedan od najvatrenijih, najhrabriojih i najrodoljubivijih rasa na svijetu... Velika Srbija jest san koji neće nikada umrijeti, ma koliko srba trebalo umrijeti u borbi za njegovo ostvarenje...

(Hrvate) se neizbježno povezivalo sa savezništvom Njemačke i hrvatskog ustaškog pokreta za vrijeme drugog svjetskog rata; Ru je predodžbu potkrjepljivala uloga Njemačke u priznanju hrvatske nezavisnosti u godinama 1991-92.

„Zar to nije ista ona Hrvatska“, upitao je denis Skinner, „koja je podržala Hitlera... i koja je odgovorna za pokolj stotina hiljada Srba?“

Haaški tribunal ...osnovan je rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 od 25.5.1993.kao tribunal za osiguranje mira („peace securing“). On je, dakle, pomoćno tijelo Vijeća sigurnosti UN.

No, prema čl.29 Povelje UN Vijeće sigurnosti može osnovati pomoćna tijela samo radi izvršenja svojih funkcija , a u te ne spada sudovanje.

Međunarodni sud može osnovati Generalna skupština , a ne Vijeće sigurnosti UN.

Dakle, nelegitimno je već samo osnivanje suda.

Nadalje, u stvarnu nadležnost toga suda spadaju „ozbiljne povrede međunarodnog konvencijskog i običajnog humanitarnog prava“

Odmah upada u oči, da sud osnovan za osiguranje mira nema nadležnost za suđenje u slučaju zločina protiv mira, tj. zločina agresije, za razliku, recimo, od suda u Nürnbergu ili Tokiju nakon završetka 2. svjetskoga rata. Znači, nije se htjelo osuditi Jugoslaviju i Srbiju za agresiju.

postupak je pred tim sudom vrlo dugotrajan,

nema porote,

mogu svjedočiti anonimni svjedoci, ili svjedoci koji se ne pojave pred sudom,

koriste se zapečaćene optužnice, tako da nitko ne zna je li osumnjičen dok ga policija ne uhiti na ulici u bilo kojoj državi.

Tužiteljstvo je dio sustava suda, ono sudjeluje u pisanju pravila suda i iznad je obrane.

Dalje,za priznanje koje je optuženi dao pred tužiteljem predmnijeva se da je ono dano slobodno sve dok se suprotno ne dokaže (dakle, da je slobodno dano priznanje recimo nakon 90 dana izloženosti milosti i nemilosti policije);

suci se regularno rotiraju između prvostupanjskog sudbenog i drugostupanjskog žalbenog vijeća („kadija te sudi i kadija ti rješava po žalbi“),

nema izuzeća sudaca.

britanske obavještajne službe splele gustu mrežu po Hrvatskoj koja je još tu. Citiram autora: “Zajedno sa Sanaderom Mesić je bio zadužen i da britanskim obavještajnim službama omogući uvid u svaki dokument kojim su raspolagale hrvatske obavještajne službe, pa su nakon toga Britanci osmislili akcijski plan hvatanja Gotovine“ (str.60.).

Jedan je od manevara ovih zaštitnika Jugoslavije, ...i njihov utjecaj na Haaški sud da se ne podignu optužnice protiv Kadijevića i vojnoga vodstva jugoslavenske vojske, i da se tako izuzme iz jurisdikcije Haaškoga suda razdoblje od početka jugosrbijanske agresije na Hrvatsku pa do potpisivanja Vanceovog plana.

Što se pak same optužnice protiv Gotovine tiče, Pečarić pokazuje njezinu neobjektivnost, malicioznost, i njezin antihrvatski naboj. Nazvavši vojno-redarstvenu akciju za legitimno oslobođenje okupiranoga hrvatskog državnog teritorij

a „zajedničkim zločinačkim pothvatom“ optužnica naglašava kolektivnu krivnju cijeloga hrvatskog naroda, i time, ...

zaziva odmazdu nad Hrvatima,

premda su ovi, kako to priznaje i rezolucija Vijeća sigurnosti UN, branili svoj teritorijalni integritet.

konačna svrha ove optužbe Hrvatske zbog izmišljenoga „zajedničkog zločinačkog pothvata“

ubiti svaku svijest kod Hrvata o nacionalnom ponosu i nacionalnoj samosvojnosti,

slomiti otpor u Hrvatskoj prema balkanskoj, ili bilo kojoj drugoj, asocijaciji

na koju bi se hrvatski narod prisilio mimo svoje volje,

a možda i onemogućiti samu opstojnost Hrvatske kao samostalne države.

Da se ova istina i mnoge druge ne saznaju izvršen je pred tim istim Haaškim sudom napad na hrvatske novinare, jer su javno iznijeli ime Stipe Mesića kao haaškoga zaštićenog svjedoka i njegovo svjedočenje,

Zato su u prosincu 2004. vlada RH i predsjednik Hrvatske Stipe Mesić prezentirali haaškoj tužiteljici Carli del Ponte tajni plan „Mraz 29“ za neutralizaciju kritičkih novinara i medija u Hrvatskoj.

analizu optužnice protiv generala Ante Gotovine koju u ovoj knjizi autor daje. Napomenut ću vrlo kratko neke njezine netočnosti, tendencioznosti i pristranosti.

Okupirano područje i paradržavna srpska tvorevina uspostavljena na dijelu državnoga područja međunarodno priznate hrvatske države naziva se „regija Krajina“,

čime se podgrijavaju srpske separatističke nade u smislu „Memoranduma“ SANU-a iz 1986. godine, da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, i da je Srbija ondje, gdje ima Srba.

Optužnica govori o prisilnom egzodusu srpskog pučanstva sa kninskoga područja, iako je vrlo dobro iz srpskih izvora dokumentirana činjenica, da je srpsko pučanstvo nekoliko dana prije „Oluje“ samovoljno i po ranije utvrđenom planu prebjeglo prema Republici Srpskoj i dalje prema Srbiji

riječi bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske i umirovljenog sudca Ustavnog suda Hrvatske Milana Vukovića, da optužnica za „zajednički zločinački pothvat“ predstavlja nastavak agresije na Hrvatsku i

mišljenjem dr. Miroslava Tuđmana, da službena hrvatska politika ima dovoljno argumenata da traži ukidanje Haaškoga suda i prije 2010. godine, jer nije ispunio svoju zadaću.

Haaški sud u slučaju Šljivančanina, Mrkšića i Radića nije tražio, ni sudio po zapovjednoj odgovornosti ni vojni vrh JNA, ni državno vodstvo SFRJ.

Zato ima osnove i treba odmah tražiti ukidanje optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača, te hrvatskih dužnosnika iz BiH. Nitko od njih nije ni optužen da je osobno počinio zločin, ili da je zapovjedio zločin“.