Nema nista na tu temu, 30 godina kasnije ja pojma nemam sta se u Jajcu dogadjalo, osim da je netko izdao i tome slicno. I da je Smiljko Sagolj nekim sumskim putem ulazio i izlazio iz grada. Koji je to put, znam da je neki iz Jajca prema Travniku otprilike preko brda planina na Turbe, ali koji tocno, koja sela su drzali nasi, koja armija bih. Cuo sam za brdo Cusine, to je manje vise sve.

Znam gdje je stari Vitez jer sam ga gledao, prosao kroz njega, ne znam gdje je tocno bila crta u Novom Travniku osim da je negdje kod nebodera u centru grada, sta se tamo dogadjalo i tako dalje.

Niti itko radi nesto na tu temu, niti mozes nesto saznati, kako su nastale Maturice, Jokeri, kako su formirane HVO brigade, sta se dogadjalo 1992 godine ili bilo sto. Kod nas je samo bitno kad je neka misa odrzana u nekom selu, ko da smo kulturno umjetnicko drustvo. I kolika je plata u Minhenu.

Osobno sam poznavao Mlivoncica i citao sam njegovu knjigu, on je iz sredisnje Bosne ali i njegova knjiga se tice uglavnom ratnih zlocina armije bih. Ne ratnih dogadjaja.

Evo 2024. je godina, 30 godina od rata u sredisnjoj Bosni, gdje su dokumentarci o tom ratu? gdje je ikakva publicistika, na internetu dostupna? imamo par knjiga Marijana i Praljka, to je sve.

Ko danas, 30 godina nakon rata, zna na karti pokazati Buhine kuce, a da nije iz Viteza i okolice? nitko, kladim se. Ja prvi nemam pojma, za Krizancevo znam jer tamo je spomenik pa se moze naci.
Zna li itko gdje je ta Turija iznad Konjica, ja znam jer smo svojevremeno na forum hr crtali kartte odnosno netko iz Konjica je objasnio gdje su bile crte i da je HVO prakticno drzao Konjic na dlanu. O tome danas nigdje nista ne mozes procitati ili pogledati na nekom video uratku.

Mi ne njegujemo nikakvu uspomenu na taj obrambeni rat, kako rekoh, nigdje nijednog dokumentarca o tom ratu a da nesto vrijedi. Sve se svodi na uzasno lose snimke HRT izvjesca iz rata, to je sve.
TV Kiss nekada ili RTVHB danas tu i tamo imaju neki prilog sa obiljezavanja godisnjica, izredaju se govornici sa uvijek istom pricom, prilog skracen, svecenik nesto izmoli i ajmo kuci.

Sramotno.

Ma porazno sve skupa.

Ja volim izučavat 2. svj rat. Ajde crvena armija je slabije poznata jer su arhive kasno postale dostupne za zapad (i ne do kraja) al ostalo je do u detalj pokriveno. Ti imaš u ozbiljnim znanstevnim radovima pokriven svaki dan svaku postrojbu, ono do razine satnije se sve zna. Nijemci, britanci i amerikanci su sve pedatno bilježili iz njihovih arhiva sve možeš pažljivo rekonstruirat. Točno vidiš ozbiljnost organizacije. Nema nedoumica ko šta di kako sve je jasno.

Kod nas je sve kaos, a posebno u bih. I ne postoji volja da se stvar ozbiljno rekonstruira. To proizlazi iz temeljnog problema koji je vezan i za samo vođenje rata. Ta slabost da se ne zna šta točno se politički želi. Kako nas je koštalo i u samom ratu (di je naš RH angažman na razini one narodne "piškit ću kakit ću") a sad ima posljedicu da bi cili taj rat svi najradije zaboravili. A nema gore nego stvari gurat pod tepih.

Hmm nalazim podatak da je u Žepču brojno stanje vojnika se kretalo između 5-6 000 što je jako puno za jednu malu sredinu (čak i sa svim uračunatim hrvatskim izbjeglicama uokolo ). Jel moguće da stanje enklave je naprosto utjecalo na totalnu mobilizaciju (jer ako se ne varam i po srednjoj Bosni su naše zbijene enklave imale relativno puno vojnika s obzirom na prostor i malobrojno stanovništvo) ?

Malo baca negativno svjetlo na neke sredine koje nisu bile neposredno vojno ugrožene i naslanjale su se na teritorij RH a nisu bile u stanju na kritičnim pravcima prema muslimanima angažirat nešto što bi odgovaralo pravoj brigadi (po JNA klasifikaciji 1500-2000 vojnika). Na teren su se slale grupice od par stotina ljudi, više neke ojačane satnije.

Jesu ti podaci za Žepče pretjerani ili zaista okruženje prisiljava ljude na totalnu mobilizaciju.

A ljudi s terena tvrde da je bilo manje, e sad tko zna koliko je prošlo točno ljudi.
Recimo moraš tu ubrojati i Novi Šeher, Žepče, Komušina-Teslić i jedan dio iz Zavidovića.
A recimo na taj prostor napada 3.korpus i pokraj Željeznog polja, Zenice, Maglaja, Zavidovića itd.
Da nisu pustili Srbe da uđu sa svojim snagama i svojim oklopom vjerojatno bi tu kasnije bilo velikog pokolja.

izražavam sumnje u te brojeve (ruku na srce efektivni brojevi kod svih su puno slabiji na terenu nego na papiru) al izgleda da su enklave svejedno imale više vojnika u omjeru na ukupan broj stanovnika.

Pa što se tiče srednje Bosne tu su skoro svi od 16 do 60 na kraju bili uključeni dok recimo Hercegovina ne.
Oni su imali sigurnost zaleđa, dotur mts-a, podršku HV-a pa su i mogli malo, malo skočiti do Splita, Makarske itd. Što na kraju ispade loše jer je falilo vojnika i morao HV krpati rupe umjesto da posluže samo za napadna djelovanja, a ne vraćanje crta i nekih kota.

Haški sud je politička lakrdija i pravosudna komedija

(...)

A što se tiče Muslimana koji su sudski tretirani u Tribunalu, mislim da su to bili alibi-procesi. Bolje da ih nije ni bilo, jer presude Muslimanima vrijeđaju logiku i zdrav razum. Mislim na procese protiv Hadžihasanovića, Kubure i Halilovića.

(...)

Slučajevi Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa, i Amira Kubure, komandanta 7. muslimanske brigade, usporedivi su sa slučajevima Tihomira Blaškića i Marija Čerkeza. Tvrdim: da je kriterij koji je primijenjen na muslimanske oficire primijenjen i na Blaškića i Čerkeza, oni bi dobili samo nekoliko mjeseci zatvora. A dobili su jedan 9, a drugi 6 godina.

Davor Marijan

Zašto je bolje biti Bošnjak u Haagu

Zapovjednik Trećeg korpusa Armije BiH Enver Hadžihasanović i zapovjednik Sedme muslimanske brigade Amir Kubura, prema optužnici Haaškog suda, odgovorni su za smrt oko 200 ljudi, većinom Hrvata, ali i Srba u srednjoj Bosni. Ante Gotovina je u Haagu optužen za smrt oko 150 Srba nakon Oluje. Hadžihasanović je osuđen u srijedu na zatvorsku kaznu od pet godina, a Kubura na dvije i pol godine. Može li i Ante Gotovina računati na kaznu između dvije i pol i pet godina? Naravno da ne.

(...)

Za početak, Gotovina je optužen za zločine protiv čovječnosti, kao i većina Hrvata u Scheveningenu, a bošnjački generali redom za najblaži haaški oblik zločina, kršenje običaja i pravila rata. Sefer Halilović je prije nekoliko mjeseci oslobođen odgovornosti za zločine u Grabovici i Uzdolu jer su suci ustanovili da mu Tužiteljstvo nije dokazalo krivnju, a suci su i sad odbacili većinu navoda optužnice. Tužitelj je na kraju suđenja tražio kaznu od 20 godina zatvora za Hadžihasanovića i 10 za Kuburu, no suci su većinu tvrdnji tužitelja odbacili kao nedovoljno dokazane.
Čak i da su haaški suci ocijenili da je Tužiteljstvo dokazalo odgovornost Hadžihasanovića i Kubure za sve zločine za koje su bili optuženi, njihova kazna nikako ne bi mogla iznositi ni blizu 25 godina koliko je, recimo, dobio Dario Kordić. Jer ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti naprosto ima veću težinu nego ubojstvo kao kršenje pravila i običaja rata, bez obzira na to razlikuju li obitelji žrtava takve pravne finese.

Tako je zapovjednik Viteške brigade Mario Čerkez, koji bi po rangu bio negdje između Hadžihasanovića i Kubure, osuđen 2004. pravomoćno na šest godina zatvora zbog protupravnog zatvaranja civila - ne zbog ubojstava ili mučenja, nego zbog same činjenice što su civili bili zatvoreni protivno Ženevskim konvencijama. A Hadžihasanović je dobio godinu manje iako mu je sud utvrdio odgovornost za jedno ubojstvo i mučenje zarobljenih civila na više mjesta.

Ratni zločinac Hadžihasanović je još jedanu nizu muslimanskih oficira koji je sudjelova u agresiji na Hrvatsku pa onda otiša u alijinu islamsku armiju i nastavio s napadima na Hrvate. Protiv srba se nije nešto istaka.

Prvi hrvatsko-muslimanski sukobi izbili su nakon čitavog niza incidenata, u Busovači u svibnju i lipnju 1992. Zatim je krajem lipnja došlo do sukoba u Novom Travniku i Gornjem Vakufu. Početkom kolovoza izbio je sukob u Kiseljaku, a međunacionalna nesnošljivost rasla je diljem središnje Bosne i dolinom Neretve. Načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) general Milivoj Petković poslao je 8. kolovoza 1992. dopis općinskim stožerima u Kiseljaku, Travniku, Novom Travniku, Vitezu i Bugojnu u kojem od njih traži da s njihove strane “ne smije doći do sukoba” te da “urade sve da se situacija smiri”. Međutim, situacija se nije smirivala.

Posebno važnu točku u narušavanju hrvatsko-muslimanskih odnosa predstavlja akcija Armije BiH protiv HVO-a koja je izvedena 17. kolovoza 1992. u većinski hrvatskom naselju Stup u Sarajevu. Tom akcijom razoružanja i raspuštanja HVO-a, kao i posljedičnim srpskim napadom, hrvatska zajednica na Stupu je gotovo u potpunosti uništena, čime su Hrvati u Sarajevu znatno oslabljeni. Teška situacija bila je i u Gornjem Vakufu gdje je zapovjednik Općinskog stožera HVO Zrinko Tokić u izvješću napisao kako je napad Muslimana na Hrvate u Vakufu, koji se dogodio u lipnju 1992., bio “isplaniran do tančine, oštar, uz obvezno blokiranje komunikacija”.

Tokić opisuje kako su pripadnici muslimanskih “zelenih beretki” napuštali položaje prema Srbima, upadali u hrvatske stanove, pljačkali, zarobljavali hrvatske civile i koristili ih kao živi štit. Napominje i da je na terenu općine pristiglo oko 12.000 izbjeglica muslimanske nacionalnosti koji će kada se naoružaju biti opasnost “ne samo našoj općini nego i susjednim”, a “naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj pa tek onda četnici”. On traži od Glavnog stožera da “ne dozvoli prijevoz i nabavku naoružanja” Muslimanima u srednjoj Bosni i napominje “Mi nismo pravili poseban plan oružanih sukoba”. Tok i dolina Neretve, odnosno područje od Ivan planine do granice s Hrvatskom i Ploča, oduvijek je imao stratešku važnost za cijelu BiH. Usred tog hercegovačkog prostora nalazi se Jablanica, važno komunikacijsko sjecište s još važnijim hidroenergetskim potencijalom.

Slično kao i drugim općinama s muslimanskom vlašću, u Jablanici je struktura stanovništva bitno promijenjena dolaskom najmanje 7500 muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i istočne Hercegovine. Istovremeno s promjenom strukture stanovništva mijenjala se i sigurnosna situacija, učestali su incidenti. Važan događaj za Jablanicu predstavljao je dolazak Alije Izetbegovića 8. listopada 1992. On je na sastanku s lokalnim dužnosnicima pitao tko vojnički drži hidroelektrane na Neretvi i: “Možemo li mi obustaviti isporuku struje, ako bi to trebalo?” Na što mu je odgovoreno da mogu. Zatim je pitao: “Mogu li oni iz Gruda distribuirati struju mimo nas?” Odgovoreno mu je da ne mogu. Zaključio je kako je “dobro imati taj argument” ako bi se “nešto zakompliciralo”.

Vrlo brzo puno toga se zakompliciralo, što Izetbegovića, po svemu sudeći, i nije iznenadilo. Došlo je do čitavog niza oružanih napada na časnike HVO u središnjoj Bosni. Izbili su sukobi u Novom Travniku koji su se 23. listopada 1992. preko Gornjeg Vakufa proširili na Prozor, što je u široj javnosti izazvalo posebnu pozornost. U trodnevnim borbama HVO je u potpunosti ovladao Prozorom, a u istrazi koja je provedena nakon sukoba te u pregovorima koji su zatim vođeni utvrđeno je da su Muslimani bili spremni na sukob s Hrvatima, imali su razrađene zapovijedi i pripremljeno naoružanje, a poraz su zatim pokušali propagandno iskoristiti protiv HVO-a, ali i Republike Hrvatske, koju su neosnovano optužili za “agresiju” na BiH. Laži, poluistine i prešućivanja bili su temelj političke i ratne propagande ABiH, ali i bosansko-muslimanske politike. Tome su veliki obol dali pojedinci i političke skupine u Hrvatskoj. Zbog dnevnopolitičkih interesa ugrozili su vitalne nacionalne interese Republike Hrvatske, ali i hrvatskoga naroda u BiH.

Ivo Lučić