U jednom starom radu iz 1987
"Kolonizacija u Hrvatskoj 1945—1948. godine" našao sam kratak odlomak o deportaciji muhadžira iz Slavonije 1946. To je muslimanska populacija koja je za vrijeme NDH izbjegla iz BiH pred četnicima ili partizanima u Slavoniju. Što je zanimljivo, u to doba postojale su razne skupine kojima se izlazilo u susret: lokalni seljaci bez imovine, Srbi protjerani u doba NDH, partizanski borci, kolonisti iz drugih krajeva Hrvatske, čak se i kolonistima Hrvatima iz doba NDH dopuštalo da ostanu ako nisu imali gdje ili ako se nisu posebno ogriješili o novu vlast.
Samo za muhadžire nije bilo milosti, nisu pomagale ni suze ni skrivanje, vraćeni su preko Save. Kako se to pravno obrazložilo "nisu mogli legalizirati svoj boravak".
Citat:
Velik problem bili su i tzv. muhadžiri. Naime, pred ratnim operacijama Narodnooslobodilačke vojske izbjegli su, povukli se zajedno s Nijemcima i ustašama, ili ponekad bili odvedeni, i stanovnici nekih krajeva Bosne i Hercegovine. Poslije završetka rata najveći ih se dio zadržao na području Slavonije i bjelovarske regije gdje su zauzimali napuštene kuće i prazna Imanja. Tako su postali smetnja pripremanju organizirane kolonizacije, a osim toga, moralo se brinuti i o njihovom političkom opredjeljenju i odnosu prema novoj narodnoj vlasti. Među njima bilo je i kolonista Iz razdoblja NDH.** Budući da nikako nisu mogli steći pravo na kolonizaciju u Hrvatskoj, tj. legalizirati svoj boravak na zauzetim posjedima, valjalo ih je vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Zahtijevalo je to poduzimanje posebnih mjera i akcija, od evidentiranja tih obitelji do organiziranja prijevoza, odlučivanja o tome što mogu sa sobom ponijeti na povratku i slično.
Prvo je postojalo mišljenje da treba odrediti poseban teritorij negdje u Srijemu gdje bi se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine privremeno smjestili.
Smatralo se da to treba uraditi stoga »da se uzmogne uvesti red oko te divlje kolonizacije i da bi se lakše moglo kontrolirati subverzivne elemente« dok se ne dođe do sporazuma s vlastima Bosne I Hercegovine o njihovom povratku. Međutim, to nije učinjeno i Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske osnovalo je 2. ožujka 1946. godine, u skladu sa sporazumom s vladom Bosne i Hercegovine, Komisiju za preseljenje Izbjeglica Iz Bosne i Hercegovine. Djelokrug rad a Komisije bio je najprije na području okruga Slavonski Brod i Osijek. U toku rada Komisija je proširila djelatnost na okruge Daruvar i Bjelovar. Sjedište je imala u Slavonskom Brodu. Komisiji za preseljenje izbjeglica stavljeno je u dužnost: sastaviti spiskove svih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, organizirati preseljenje, ustanoviti štetu koju su izbjeglice učinili na samovoljno zauzetim zgradama i posjedima, paziti da izbjeglice pri povratku ponesu samo one stvari koje su prigodom bijega iz Bosne i Hercegovine donijeli. Komisija je u pojedinim kotarima osnivala kotarske komisije koje su obavljale neposredne poslove i zadatke. Rad je završila na sredini srpnja 1946. godine. Istodobno, dok je još trajalo popisivanje izbjeglica, započelo je i njihovo organizirano preseljavanje. Jedan od razloga te žurbe bila je i potreba Bosne i Hercegovine za radnom snagom, napose na poslovima oko proljetne sjetve. Većina preseljavanja obavljena je u razdoblju od 2. ožujka do 7. lipnja 1946. godine. Prihvatna stanica za izbjeglice bila je u Bosanskom Brodu, a izbjeglice su zatim usmjeravani u okruge Mostar, Doboj, Tuzla i Banja Luka.
Izbjeglice se nisu baš rado vraćali u rodni kraj. »Prilikom iseljavanja izbjeglica primijetilo se da veći broj nije dobrovoljno selio u svoj kraj, nego su čak pojedinci bježali određenog dana , koji je bio predviđen za utovar. Vidjelo se da su to ljudi koji su se bojali nečega, tj. svoga povratka u stari kraj. Međutim energičnim mjerama a na zahtjev delegata NR Bosne i Hercegovine u takvim se slučajevima prisilno moralo takve izbjeglice utovariti i otpremiti.« U nekim slučajevima rad Komisije otežavale su i pojedine tvornice odnosno poduzeća (npr. »Bata«, Tvornica vagona) koje su nastojale zadržati izbjeglice jer im je nedostajala kvalificirana, pa i nekvalificirana radna snaga.
