To je onda to.

Dakle;
1. siječanj 93. Uskoplje
2. travanj 93. Jablanica (iako se meni čini da je ovo kasnije)
3. studeni 93. Fojnica

S time da je bilo još par slučajeva, NTravnik negdje na početku rata, Jablanica kasnije (tu ide i s Bokševicom, nije bilo zelenog svjetla za pojačanja), naši su bili na svim vrhovima oko nje, trebali su se samo spustiti, pogotovo nakon pada Bugojna.
A i pred kraj rata smo bili na poprilično dobrim kotama.

Ceha, ofenzive se provode s tisućama ako ne i s desecima tisuća vojnika, ne možeš s par stotina vojnika provodit ofenzive. Sam HVO je defanzivno postavljen, za nešto više nije bio osposobljen (tek iza Washingtona je osposobljen za ofenzivna djelovanja) a Hrvatska nije znala oformit učinkovit sustav dovođenja dobrovoljaca.

Koliko se ja sjećam prvi sukobi HVO-Armija BiH su bili negdje u lipnju 1992. u Novom Travniku i Busovači. Negdje u to vrijeme je bio i neki incident u Uskoplju, mislim u srpnju.

U listopadu 1993. je to već bio pravi sukob, - Rama, Jablanica, Vitez, Novi Travnik

Treći "predrtani" sukob je bio u siječnju 1993. Busovača, Kiseljak, Zenica, Uskoplje, praktički rat.

Da bi rat i zvanično počeo u travnju.

Prvi hrvatsko-muslimanski sukobi izbili su nakon čitavog niza incidenata, u Busovači u svibnju i lipnju 1992. Zatim je krajem lipnja došlo do sukoba u Novom Travniku i Gornjem Vakufu. Početkom kolovoza izbio je sukob u Kiseljaku, a međunacionalna nesnošljivost rasla je diljem središnje Bosne i dolinom Neretve. Načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) general Milivoj Petković poslao je 8. kolovoza 1992. dopis općinskim stožerima u Kiseljaku, Travniku, Novom Travniku, Vitezu i Bugojnu u kojem od njih traži da s njihove strane “ne smije doći do sukoba” te da “urade sve da se situacija smiri”. Međutim, situacija se nije smirivala.

Posebno važnu točku u narušavanju hrvatsko-muslimanskih odnosa predstavlja akcija Armije BiH protiv HVO-a koja je izvedena 17. kolovoza 1992. u većinski hrvatskom naselju Stup u Sarajevu. Tom akcijom razoružanja i raspuštanja HVO-a, kao i posljedičnim srpskim napadom, hrvatska zajednica na Stupu je gotovo u potpunosti uništena, čime su Hrvati u Sarajevu znatno oslabljeni. Teška situacija bila je i u Gornjem Vakufu gdje je zapovjednik Općinskog stožera HVO Zrinko Tokić u izvješću napisao kako je napad Muslimana na Hrvate u Vakufu, koji se dogodio u lipnju 1992., bio “isplaniran do tančine, oštar, uz obvezno blokiranje komunikacija”.

Tokić opisuje kako su pripadnici muslimanskih “zelenih beretki” napuštali položaje prema Srbima, upadali u hrvatske stanove, pljačkali, zarobljavali hrvatske civile i koristili ih kao živi štit. Napominje i da je na terenu općine pristiglo oko 12.000 izbjeglica muslimanske nacionalnosti koji će kada se naoružaju biti opasnost “ne samo našoj općini nego i susjednim”, a “naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj pa tek onda četnici”. On traži od Glavnog stožera da “ne dozvoli prijevoz i nabavku naoružanja” Muslimanima u srednjoj Bosni i napominje “Mi nismo pravili poseban plan oružanih sukoba”. Tok i dolina Neretve, odnosno područje od Ivan planine do granice s Hrvatskom i Ploča, oduvijek je imao stratešku važnost za cijelu BiH. Usred tog hercegovačkog prostora nalazi se Jablanica, važno komunikacijsko sjecište s još važnijim hidroenergetskim potencijalom.

Slično kao i drugim općinama s muslimanskom vlašću, u Jablanici je struktura stanovništva bitno promijenjena dolaskom najmanje 7500 muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i istočne Hercegovine. Istovremeno s promjenom strukture stanovništva mijenjala se i sigurnosna situacija, učestali su incidenti. Važan događaj za Jablanicu predstavljao je dolazak Alije Izetbegovića 8. listopada 1992. On je na sastanku s lokalnim dužnosnicima pitao tko vojnički drži hidroelektrane na Neretvi i: “Možemo li mi obustaviti isporuku struje, ako bi to trebalo?” Na što mu je odgovoreno da mogu. Zatim je pitao: “Mogu li oni iz Gruda distribuirati struju mimo nas?” Odgovoreno mu je da ne mogu. Zaključio je kako je “dobro imati taj argument” ako bi se “nešto zakompliciralo”.

Vrlo brzo puno toga se zakompliciralo, što Izetbegovića, po svemu sudeći, i nije iznenadilo. Došlo je do čitavog niza oružanih napada na časnike HVO u središnjoj Bosni. Izbili su sukobi u Novom Travniku koji su se 23. listopada 1992. preko Gornjeg Vakufa proširili na Prozor, što je u široj javnosti izazvalo posebnu pozornost. U trodnevnim borbama HVO je u potpunosti ovladao Prozorom, a u istrazi koja je provedena nakon sukoba te u pregovorima koji su zatim vođeni utvrđeno je da su Muslimani bili spremni na sukob s Hrvatima, imali su razrađene zapovijedi i pripremljeno naoružanje, a poraz su zatim pokušali propagandno iskoristiti protiv HVO-a, ali i Republike Hrvatske, koju su neosnovano optužili za “agresiju” na BiH. Laži, poluistine i prešućivanja bili su temelj političke i ratne propagande ABiH, ali i bosansko-muslimanske politike. Tome su veliki obol dali pojedinci i političke skupine u Hrvatskoj. Zbog dnevnopolitičkih interesa ugrozili su vitalne nacionalne interese Republike Hrvatske, ali i hrvatskoga naroda u BiH.

Ivo Lučić

Pa to baš nije točno.
Pogle Fojnicu.

HVO načelno jesu domobrani, osnova i je obrana, to je bilo ono O, ali...
Pogledaj Ramu na početku rata.
Slično je moglo biti i u Uskoplju i po ostalim lokacijama.

Oni nas jesu napali jer smo im se doimali slabima, jednostavno su balkanski razmišljali.
A tako nije moralo biti.
Bugojno ti je dobar primjer.

Stvari su se trebale postaviti puno ranije.

A selo po selo, kôta po kôta....
Istina je da naši nisu željeli taj rat.
Ali to svejedno nije isprika.
Čak niti rat kontra Srba nije isprika za ovo, slijepo, naivno povjerenje u pöturice...

Al su kulminirale kada je Clinton zašjeo

Sukob iz listopada 1992. je počeo u Novom Travniku i tamo je bio veći nego u Rami, a sukobljavalo se i u Uskoplju i nešto sitno u Vitezu.

Što nije točno, da se ofenzive provode s ozbiljnom ljudskom silom?

Ti pričaš kako od općine do općine preduhitrit muslimane, ja ti pričam o nekakvim ofenzivama. Stvari se naprosto nisu makle iznad lokalnih akcija pa su recimo u Rami brzo i odllučno reagirali a u Bugojnu i Fojnici do zadnjeg dana vezivali zastave pa su etnički očišćeni. Al sve su to lokalna posla, a tako se rat ne vodi.

Ono što ja kažem je, da su svugdje reagirali kao u Rami, do ozbiljnijeg rata ne bi nikad ni došlo.

Za ostatak, imaš pravo.

Ono što ja kažem je, da su svugdje reagirali kao u Rami, do ozbiljnijeg rata ne bi nikad ni došlo.

Za ostatak, imaš pravo.

Sukobi iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, preko Konjica i Jablanice došli su do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. Organizirano je podizanje svih jedinica ABiH u stanje pune borbene gotovosti, a Muslimani pripadnici HVO-a pozvani su „da pređu na stranu svoga naroda“. Bajro Pizović zapovjednik 42. brdske brigade ABiH, koja je samovoljno stigla na plato Gubavica i ušla u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO s ciljem da uđe u Stolac, uputio je 18. travnja 1993. poruku zapovjedniku te brigade: „Napominjem, a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi.“ Da je Pizović ozbiljno računao na Muslimane u postrojbama HVO-a pokazuje i zapovijed kojom je dan ranije naložio uvezivanje „s našim ljudima u HVO-u“ te odredio kako „ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadatak da zauzme s(elo) Tasovčiće i most u Čapljini“. Radilo se o pokušaju vojnog zauzimanja Stoca za što su planovi postojali od početka 1993. U zapovijedi se precizira „zauzimanje grada Stoca sa našim ljudima u HVO-u“. Stolac je inače jedan od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom koji su srpske snage u proljeće 1992. zauzele bez ispaljenog metka. Hrvatske su ga snage oslobodile dva mjeseca poslije.

Zapovjednici HVO-a bili su prisiljeni reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Dali su ultimatum brigadi „Bregava“ za povlačenje. Nacionalni sastav Prve brigade HVO-a bio je mješovit, trećina vojnika (njih oko 1.500) bila je muslimanske nacionalnosti, a primljeni su u brigadu nakon oslobođenja Stoca. Uvježbani su i naoružani od HVO-a, dok su u sastavu brigade „Bregava“ bili gotovo isključivo Muslimani. Nakon odbijanja zapovijedi za povlačenje i saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a su 19. travnja 1993. uhitili zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Sjevernije od Stoca, na konjičkom i jablaničkom području, ABiH je nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994., odnosno do Washingtonskog sporazuma.

Ivo Lučić

Li-la.
Rat je počeo u siječnju, no službeno u travnju.

Amerikanci tu nisu imali svoje prste, Britanci jesu (od priče lorda Owena sa Travničkom provincijom pa na dalje).
Amerikanci su kumovali kasnije, od Washingtonskog sporazuma pa na dalje.

U principu, da nije bilo h-m rata, muslimani bi višestruko profitirali.
Pogledaj Jajce.

RH ne samo da ih je obranila, održala na životu, nego im je poslije još zduplala teritorij.
I to nakon što su protjerali 150 tisuća Hrvata...
Ono, Srbi islamske vjere.

U Stocu su također odmah reagirali bez oklijevanja, i nikakvih problema kasnije.

Da, tamo di su prevladali "ekstremisti" (Rama, Žepče, Stolac itd) su Hrvati preživili, tamo di su prevladali "umjereni probosanski" (Bugojno, Fonica itd) su etnički očišćeni.

Ako nisu imali mnogo uticaja na Srbe, na Hrvate i Bošnjake svakako jesu imali.

Hrvatsko i muslimansko izaslanstvo, odnosno Mate Boban i Alija Izetbegović potpisali su 24. ožujka 1993. Vance-Owenov mirovni plan. Međutim, dan ranije Armija BiH pokrenula je opći napad na postrojbe i institucije HVO-a u općini Konjic.

Danas je potpuno jasno da je to bila opstrukcija mirovnog plana, kao što su opstruirani i svi koji su prije ili poslije predlagani ili sklapani. Drugi napad Armije BiH u kojem je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika započeo je 14. travnja 1993. Tada su napadnuta sva hrvatska naselja u općinama Konjic u kojima je tada boravilo oko 6800 hrvatskih civila, a koja je branilo oko 1200 pripadnika HVO-a. Izvješće zapovjednika brigade Herceg Stjepan iz Konjica poslano tog dana GŠ HVO-a završava rečenicom: “Ovo je opći napad na čitavu zonu Konjica i Jablanice.” Brojčano nadmoćna ABiH uspjela je tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti Konjic i Jablanicu kao i većinu hrvatskih sela u okolici. Na tisuće Hrvata protjerano je ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno. Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao kakav-takav mir, koji je sve teže bilo održavati.

Muslimanski napad na Hrvate legitimiran je borbom za “jednu i jedinu”, jedinstvenu “građansku državu” koja je podrazumijevala jednu naciju, jedan (bosanski) jezik i naravno jednoga predsjednika. Predsjednik ratnog Predsjedništva općine Konjic Safet Ćibo, koji je nelegalno postavljen po nalogu samog Izetbegovića, pojasnio je ciljeve te borbe 12. travnja 1993. na Radio Konjicu, usred Hercegovine. Ustvrdio je kako “u BiH živi samo jedan narod – to su Bosanci, i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti”. Bio bi to komičan ispad provincijskog političara da nije bilo tragičnih posljedica koje danas njegovi nasljednici negiraju, prešućuju ili lažno interpretiraju.

Ivo Lučić

Huškali su oni sve faktore
Baker je dao zeleno svjetlo Miloševiću za rat, samo da bude brzo (dali su Ameri to i Sadamu za Kuvajt, pa su se poslije "predomislili").

Američki utjecaj tu je bio čisto pokazati europi da su nesposobni.

Amerikanci su potaknuli Izetbegovića na odbijanje CC-plana i cijenkanje oko VO plana.

Ali to je bilo to, na terenu nisu imali svoje ljude.

Huškali su oni sve strane

Kako je u travnju 1993. započeo otvoreni rat između HVO-a i Armije BiH? Zapravo već u ožujku dok su Muslimani glumili kako prihvaćaju mirovne planove:

https://www.zabranjeni.url/globus/propa ... na-7646028

Dok su napadali HVO u Konjicu pripremali su isti scenarij i u Srednjoj Bosni:

https://viteski.ba/viteski-specijal/mar ... -travniku/


Charles Shrader u svojoj knjizi piše da su otmice iz travnja 1993.
"podsjećale na klasičnu operaciju obezglavljivanja neprijateljskog zapovjednog i nadzornog sustava".
- str. 139

Muslimansko-Hrvatski Građanski Rat U Srednjoj Bosni - Vojna Povijest 1992. - 1994.
- Charles R. Shrader
https://www.scribd.com/document/6621274 ... -1992-1994