Prvi hrvatsko-muslimanski sukobi izbili su nakon čitavog niza incidenata, u Busovači u svibnju i lipnju 1992. Zatim je krajem lipnja došlo do sukoba u Novom Travniku i Gornjem Vakufu. Početkom kolovoza izbio je sukob u Kiseljaku, a međunacionalna nesnošljivost rasla je diljem središnje Bosne i dolinom Neretve. Načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) general Milivoj Petković poslao je 8. kolovoza 1992. dopis općinskim stožerima u Kiseljaku, Travniku, Novom Travniku, Vitezu i Bugojnu u kojem od njih traži da s njihove strane “ne smije doći do sukoba” te da “urade sve da se situacija smiri”. Međutim, situacija se nije smirivala.

Posebno važnu točku u narušavanju hrvatsko-muslimanskih odnosa predstavlja akcija Armije BiH protiv HVO-a koja je izvedena 17. kolovoza 1992. u većinski hrvatskom naselju Stup u Sarajevu. Tom akcijom razoružanja i raspuštanja HVO-a, kao i posljedičnim srpskim napadom, hrvatska zajednica na Stupu je gotovo u potpunosti uništena, čime su Hrvati u Sarajevu znatno oslabljeni. Teška situacija bila je i u Gornjem Vakufu gdje je zapovjednik Općinskog stožera HVO Zrinko Tokić u izvješću napisao kako je napad Muslimana na Hrvate u Vakufu, koji se dogodio u lipnju 1992., bio “isplaniran do tančine, oštar, uz obvezno blokiranje komunikacija”.

Tokić opisuje kako su pripadnici muslimanskih “zelenih beretki” napuštali položaje prema Srbima, upadali u hrvatske stanove, pljačkali, zarobljavali hrvatske civile i koristili ih kao živi štit. Napominje i da je na terenu općine pristiglo oko 12.000 izbjeglica muslimanske nacionalnosti koji će kada se naoružaju biti opasnost “ne samo našoj općini nego i susjednim”, a “naš je zaključak da smo im mi prvi neprijatelj pa tek onda četnici”. On traži od Glavnog stožera da “ne dozvoli prijevoz i nabavku naoružanja” Muslimanima u srednjoj Bosni i napominje “Mi nismo pravili poseban plan oružanih sukoba”. Tok i dolina Neretve, odnosno područje od Ivan planine do granice s Hrvatskom i Ploča, oduvijek je imao stratešku važnost za cijelu BiH. Usred tog hercegovačkog prostora nalazi se Jablanica, važno komunikacijsko sjecište s još važnijim hidroenergetskim potencijalom.

Slično kao i drugim općinama s muslimanskom vlašću, u Jablanici je struktura stanovništva bitno promijenjena dolaskom najmanje 7500 muslimanskih izbjeglica iz istočne Bosne i istočne Hercegovine. Istovremeno s promjenom strukture stanovništva mijenjala se i sigurnosna situacija, učestali su incidenti. Važan događaj za Jablanicu predstavljao je dolazak Alije Izetbegovića 8. listopada 1992. On je na sastanku s lokalnim dužnosnicima pitao tko vojnički drži hidroelektrane na Neretvi i: “Možemo li mi obustaviti isporuku struje, ako bi to trebalo?” Na što mu je odgovoreno da mogu. Zatim je pitao: “Mogu li oni iz Gruda distribuirati struju mimo nas?” Odgovoreno mu je da ne mogu. Zaključio je kako je “dobro imati taj argument” ako bi se “nešto zakompliciralo”.

Vrlo brzo puno toga se zakompliciralo, što Izetbegovića, po svemu sudeći, i nije iznenadilo. Došlo je do čitavog niza oružanih napada na časnike HVO u središnjoj Bosni. Izbili su sukobi u Novom Travniku koji su se 23. listopada 1992. preko Gornjeg Vakufa proširili na Prozor, što je u široj javnosti izazvalo posebnu pozornost. U trodnevnim borbama HVO je u potpunosti ovladao Prozorom, a u istrazi koja je provedena nakon sukoba te u pregovorima koji su zatim vođeni utvrđeno je da su Muslimani bili spremni na sukob s Hrvatima, imali su razrađene zapovijedi i pripremljeno naoružanje, a poraz su zatim pokušali propagandno iskoristiti protiv HVO-a, ali i Republike Hrvatske, koju su neosnovano optužili za “agresiju” na BiH. Laži, poluistine i prešućivanja bili su temelj političke i ratne propagande ABiH, ali i bosansko-muslimanske politike. Tome su veliki obol dali pojedinci i političke skupine u Hrvatskoj. Zbog dnevnopolitičkih interesa ugrozili su vitalne nacionalne interese Republike Hrvatske, ali i hrvatskoga naroda u BiH.

Ivo Lučić

Sukob u Prozoru

Muslimanska promidžba kasnije ga je pretvorila u simbol agresije RH na BiH iako postrojbi HV-a u sukobu nije bilo

Prozor je gradić smješten u gorskom području sjeverne Hercegovine i u hrvatskom nacionalnom korpusu poznatiji je kao središte Rame. Nalazi se na prometnici koja spaja Hercegovinu s Bosnom i koja vodi od Bugojna i Gornjeg Vakufa prema Jablanici i Konjicu, odnosno Mostaru. Po popisu stanovništva iz 1991., u 56 naselja na području općine živjelo je 19.760 ljudi. Hrvata je bilo 12.259, a Muslimana 7225. Udio ostalih nacionalnosti bio je zanemariv. U općinskom središtu bilo je 3566 stanovnika, od kojih 2199 Muslimana i 1199 Hrvata. Veća hrvatska zajednica sa 1618 ljudi bila je u selu Rumboci, koje je po veličini bilo drugo naselje u općini. Sela su najvećim dijelom bila hrvatska, s time da su muslimanska bila grupirana u istočnom i jugoistočnom dijelu općine prema općinama Jablanica i Konjic.

(...)

Sukob je bio dio šireg sukoba između ABiH i HVO-a koji je počeo 18. listopada u srednjoj Bosni, preciznije Novom Travniku, te se brzo proširio na susjedne srednjobosanske općine i Ramu.

(...)

Sukob je iznio na vidjelo postojanje ratnog plana ABiH iz Prozora s varijantom za sukob s HVO-om. U istrazi koju su provela vojno-sigurnosna tijela HVO-a zaključeno je da se podaci iz ratnog plana, uz određena odstupanja, “poklapaju s djelovanjem jedinica Armije BiH”. Nakon prikupljanja oružja i vojne opreme zaključeno je da je ABiH imala značajno više oružja no što su to iz HVO-a znali. “Na osnovi zaplijenjenog uskladištenog oružja TO je imala više oružja nego su mogli imati ljudi, i pored toga još prije dvadeset dana pripadnici Armije BiH su uvijek prije polaska na teren tražili oružje od HVO-a”.

(...)

Hrvati su u općini Prozor držali vlast i uz to bili vojnički dominantni, pa su samim time povoda za sukob imali mnogo manje od Muslimana. Za sada nema nikakvih naznaka da je političko i vojno čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata (Predsjedništvo HZ HB ili Glavni stožer HVO-a) potaknulo oružano razračunavanje u Prozoru. Civilno vrhovništvo je Prozor držalo područjem čije mjesto nije sporno u razgraničenju i teritorijalnoj jedinici Hrvata u BiH koja je očekivana u budućem ustrojstvu republike. Vojni napor HVO-a u tom trenutku bio je usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS u Podveležju. U sklopu priprema za tu, vrijeme će pokazati neuspješnu operaciju, Glavni stožer HVO-a je 18. listopada zapovjedio je da se iz sastava Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina dio topništva iz brigada HVO-a iz Livna i Tomislavgrada (tri haubice 122 mm), dio postrojbi za elektronsko izviđanje, osam ručnih bacača granata 40 mm i laserski daljinomjer s poslugom iz Livna u tijeku 19. listopada premjesti u Čapljinu i stavi pod zapovijedanje Operativne zone Jugoistočna Hercegovina. Zapovijed za njihovo slanje Zap. OZ Sjeverozapadna Hercegovina napisana je 19. listopada, kada se ona morala provesti u djelo. Već je to dostatno da se odbaci tvrdnja da je sukob iniciran s najviše vojne razine HVO-a, jer je uzimanje oko 25% topništva Operativne zone za drugi pravac pokazatelj da sukob nije očekivan, a kamoli planiran. Taj sukob ih je zatekao i neugodno iznenadio. Po okončanju sukoba opće stanje nije se promijenilo, HVO je i dalje imao isti opći položaj - vojnu i političku dominaciju.

Okolnost da je Prozor u neposrednom susjedstvu s općinama u kojima je ABiH bila brojnija i jača, stvorio je očito kod Muslimana u Prozoru osjećaj da je njihov politički i vojnički položaj mnogo bolji nego kod npr. Muslimana u Livnu i Tomislavgradu. To je, pak, dovelo do oštrog kursa koji ni vojnički ni politički nisu mogli podržati. Konkretno, to je značilo političko zaoštravanje i nepomirljivo stajalište prema političkoj opciji Herceg-Bosne, a vojnički nastojanje da se što manje participira u obrani općine na crti prema Kupresu. Takvo je stajalište nesumnjivo imalo punu političku i vojnu potporu iz Sarajeva, jer je geografski položaj Prozora bio iznimno značajan za vezu Hercegovine i srednje Bosne. HVO je toga bio svjestan, što se vidi iz obavještajne procjene u kojoj se kaže da prema “svim raspoloživim podacima cilj muslimanskih snaga na ovom prostoru je da ovladaju prometnicama i hidrocentralama. Kontrolom prometnica muslimanske snage bi u svojim rukama držale i sudbinu Hrvata u Srednjoj Bosni, a kontrolom hidrocentrala na Rami i Neretvi kontrolira se energetski sustav u južnom dijelu Hrvatske i HZ H-B”.

Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru nije se zbio iznenada, pa se u međusobnom odnosu Hrvata i Muslimana ne može uzimati kao dokaz za potpuno drukčiji međusobni odnos no što je bio do tada. Obilje hrvatskih dokumenata u razdoblju od 19. do 23. listopada pokazuje da je Prozor Glavni stožer HVO-a tretirao kao dio šireg vojnog sustava, kao uostalom i Štab Vrhovne komande i Komande TG-1 ABiH. Hrvati su bili brojniji i jači i nekoliko su dana držali pod nadzorom svoje snage, sve do trenutka kada su pripadnici ABiH ubili jednog borca HVO-a, za što nije bilo nikakva opravdanja. Nakon tog događaja nije se moglo, a u Prozoru se, čini se, ni željelo obuzdavati borce HVO-a na uzdržavanje od sukoba. ABiH je brzo vojnički poražena, a uz nju se i dio stanovništva povukao iz grada, što je iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Kasnije, tijekom 1993., u vrijeme sukoba HVO-a i ABiH u kojem su od ljeta sudjelovali i dijelovi HV-a, taj sukob je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije Republike Hrvatske na njih (odnosno njihovu percepciju BiH), iako postrojbi HV-a u sukobu nije bilo, odnosno tada ih uopće nije bilo na području Operativne zone Sz. Hercegovina. Sukob u Prozoru bio je pokazatelj da pola godine nakon otvorenog rata u BiH Hrvati i Muslimani različito gledaju na njenu budućnost.

Nakon što su i sami došli na udar velikosrpskog vojnog stroja, Muslimani su nakon teškog ljeta 1992., u kojem su se fizički i uz teške gubitke održali zahvaljujući vojnom angažmanu Hrvatske vojske na granicama i u graničnim dijelovima BiH, pokrenuli proces proklamirane “obnove” BiH. U tom je trenutku proces odmakao do razine koja ih je vodila u rat s Hrvatima, koji su bili za nacionalnu i teritorijalnu jedinicu u BiH. Sukob u Prozoru bio je tužni vjesnik budućeg muslimansko-hrvatskog rata.

Davor Marijan

Izetbegović, na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu 21. srpnja 1992. doslovno priznaje, “s obzirom na to da vi imate više oružja, možete što hoćete”. No, u jesen 1992. počinju prvi sukobi Hrvata i muslimana, nakon što su muslimani skupili oružje. Kasnije to Izetbegović otvoreno kaže, da “od količine oružja ovisi njegova vizija BiH”.

Davor Marijan

Zašto prvi sukobi Hrvata i Muslimana počinju u jesen 1992.? Zato što su Muslimani tada već koliko-toliko naoružani pa kreću u rat.

Davor Marijan

Očito je i da sukob u siječnju 1993. u dolini Vrbasa ne smatram probnim napadom kao Shrader, što sam i napisao u svojoj knjizi. Što se tiče mojega mišljenja da Shrader "vjerojatno ima pravo kada smatra da je vrh Armije BiH već u ljeto 1992., a najkasnije nakon pada Jajca ili borbi oko Novog Travnika počeo razradu strategijske ofenzive na HVO", i dalje smatram da njegov zaključak nije neutemeljen. Shraderovu sam pretpostavku "pojačao" i tvrdnjom oficira ABiH Ivana Slavičeka, člana Štaba Vrhovne komande ABiH, koji je 27. studenog 1993. na sjednici Hrvatskoga koordinacionog odbora u Sarajevu rekao da "plan prodora muslimanskih jedinica do Makarske živi još od lanjske godine" tj. od 1992. godine. Njegova se tvrdnja uklapa u konstrukt o Bosanskom primorju od Omiša do Bokokotorskoga zaljeva i knjižicom koju je u siječnju 1994. objavio Press centar Armije BiH. Uz ta dva neizravna dokaza, koji jesu važni, ali se ne mogu smatrati odlučujućima, naveo sam i dva mnogo čvršća. Dopis Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa ABiH od 20. siječnja 1993., koji informira podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" jer se u Gornjem Vakufu vidjelo da ABiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Drugi čvrsti dokaz jest razmještaj dijelova 305. brdske brigade na područje koje je za HVO imalo strategijsko značenje. Tu problematiku Šadinlija lakonski svodi na komentar da sam dodao dokument iz svoje mašte. Nije to stvar moje mašte, nego analize izvora iz koje je očito da su dijelovi te brigade dovedeni prije sukoba i da su bili povod za njega. Utemeljeno je pretpostaviti da jedna takva postrojba nije mogla doći upravo u tom momentu u Gornji Vakuf bez zapovijedi. Nije to skupina lovaca koji su zalutali u šumi, pa svratili u selo Voljevac na rakiju, a potom zaposjeli položaje na Crnom vrhu, s kojega se nadzire prometnica koja spaja sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu. Šadinlija zbivanje tumači po scenariju iz američkih krimića nema oružja, nema zločina, ili po njegovu nema naredbe, nema slanja 305. brdske u dolinu Vrbasa.
Sama naredba po sadržaju je vjerojatno standardni formulaični dokument koji sadržava osnovne naputke o mjestu smještaja, logističkom osiguranju i podređenosti, odnosno svakodnevnim aktivnostima postrojbe. No nije sukob izazvala naredba nego njezina provedba, odnosno dolazak dijela 305. brdske brigade u dolinu Vrbasa. Po knjizi na koju me je uputio i za koju nisam znao da postoji, jer je u pitanju lokalno izdanje do kojega je vrlo teško doći i koje vjerojatno nije ni bilo u prodaji, ta je postrojba stigla sredinom prosinca 1992., znači čak i prije no što sam mislio. Njezini autori pogoršano sigurnosno stanje od tada nisu povezali s uzrokom, a to je upravo dolazak novih snaga na područje s kojega se ugrožava prijevoj Makljen i veza sjeverne Hercegovine i srednje Bosne. Prema tome, nema dvojbe da su dijelovi 305. brdske došli prije sukoba, a njihov dolazak dokazao sam s dva dokumenta ABiH, jednim od 10. siječnja 1993., a drugim od 24. prosinca 1994. Ako Šadinlija smatra da je jedini "validni" dokaz za to naredba o njezinu slanju, tu nema pomoći. Tvrdnja da je to dokaz iz moje mašte implicira da je dio 305. brigade sastavljen od vojno sposobnih muslimanskih prognanika iz Jajca samovoljno došao u dolinu Vrbasa i kao mjesto smještaja odabrao selo Voljevac.

No ovo je primjer kako se i bez svih dokumenata na temelju poznavanja konteksta može donijeti održiv zaključak. To je inače drugi čvrsti dokaz da je ABiH u kasnu jesen 1992. vukla poteze za rat s Hrvatima, a to pretpostavlja i nekakvo ratno planiranje. Dobar dio historiografije temelji se na pretpostavkama na osnovi fragmenata, pa bi dosljednom, premda selektivnom kada mu ne ide u prilog, primjenom Šadinlijina pristupa, odnosno interpretacijama protiv činjenica u košu za smeće završio najveći dio historiografije, uključujući i kompletnu tisućljetnu povijest Bosne koju su od 1990-ih stvarali pregaoci tipa Mustafe i Envera Imamovića.

Davor Marijan