Uskoplje, odnosno Gornji Vakuf bilo je tijekom rata specifično mjesto u kojem je do siječnja 1993. bilo stalnoga trvenja i sukoba između Armije BiH i HVO-a i nesumnjivo točka s najlošijim međusobnim odnosima u BiH. Potkraj 1992. stanje je bilo doslovno eksplozivno i mala iskra mogla je izazvati sukob širih razmjera. Upravo je to napravila Komanda 3. korpusa kad je u prosincu 1992. naredila slanje glavnine 305. brdske brigade u osnivanju u Bugojno, odnosno na područje Gornjeg Vakufa. Jedan bataljun poslan je u selo Voljevac, smješteno istočno od prometnice Prozor - Uskoplje, prijevoja Makljen i planine Crni vrh, s koje je po potrebi mogao lako ugroziti Makljen. S druge strane prometnice već je bilo muslimansko uporište u selu Voljice, što se može vidjeti iz zemljovida na str. 212 moje knjige, koji je napravljen na temelju muslimanskoga izvornika korištenom na Haškom sudu. Šadinlija je u pravu kad spominje neborbeni manevar, ali ne objašnjava da je njegova svrha ovladati prostorom bez borbe. Naredba kojom je 305. brdska brigada poslana u dolinu Vrbasa ustvari je akt kojim je počeo rat između Hrvata i Muslimana, a njezin "nadnevak i djelovodni broj za sada su nepoznati" iz jednostavnoga razloga što arhivski fond 3. korpusa nije dostupan, a istražitelje Haškoga suda takva vrsta dokaza nije zanimala jer dovodi u pitanje njihovu konstrukciju muslimansko-hrvatskoga rata. Osoba koja je radila u arhivu to bi morala znati, a ne mudrovati o apsurdnoj tvrdnji o naredbi kojoj se ne zna nadnevak ni broj, ili želi reći da je u Armiji BiH bila uobičajena praksa da brigade "šeću" po ratištu po svojoj volji, u konkretnom slučaju mimo znanja komandanta 3. korpusa Envera Hadžihasanovića. U HVO-u su brzo shvatili što Armija BiH namjerava i pokušali su na miran način dogovoriti povlačenje dovedenih snaga. To nisu uspjeli i nakon što je i HVO doveo ojačanja 11. siječnja 1993. izbio je sukob, koji je uz prekide i posredovanja UNPROFOR-a završio 25. siječnja, a HVO je stao na korak od potpune vojne pobjede jer general Slobodan Praljak nije htio ući u Gornji Vakuf zbog mogućih civilnih žrtava, što bi dovelo u pitanje kredibilitet HVO-a. Sukob se proširio i na dolinu Lašve, u kojoj su muslimanske snage kod sela Kaćuni izazvale sukob i u višednevnim borbama odsjekle Kiseljak od Busovače. Iz dostupnih i, naglašavam, fragmentarnih dokumenata stječe se dojam da je Armija BiH pokušala izbjeći sukob u Gornjem Vakufu, ali bez saniranja povoda, a to je bilo povlačenje dovedenih pojačanja u općinu Kakanj. Sukob je izbio zbog pogrešne procjene Armije BiH da HVO neće reagirati na njihovo ojačavanje snaga u dolini Vrbasa jer su manji potezi snaga 3. korpusa Armije BiH, poput nasilnoga zaposjedanja objekata u središnjoj Bosni krajem 1992., bili uspješni i nisu izazvali oružane sukobe. Dopis kojim je Komanda 3. korpusa Armije BiH 20. siječnja informirala podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" navodi na zaključak da Armija BiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Navedena se rečenica može dvojako tumačiti, kao postojanje ratnoga plana ili odluke - što je nedvojbeno, ali i naputak da se u sukobe s HVO-om ide postupno. Pitanje rata s HVO-om nije bilo u nadležnosti komandanta korpusa, nego muslimanskoga političkog vrha i Glavnoga štaba, a kad je odluka donesena, još ne znamo, no znamo da je to odlučeno prije te obavijesti. Da je predviđen rat s HVO-om - Šadinlija prešućuje jer je iz njegove programirane perspektive s nacionalističkim bošnjačkim ciljevima i politikom A. Izetbegovića koju dosljedno brani nebitno. To naime dovodi u pitanje tendenciozni opis sukoba u dolini Vrbasa koji se veže za Vance-Owenov plan i zapovijed HVO-a od 15. siječnja 1993. izvedenu iz odluke o međusobnom podređivanju snaga Armije BiH u provincijama 3, 8 i 10 Glavnom stožeru HVO-a, a postrojbi HVO-a u provincijama 1, 5 i 9 Glavnom štabu Armije BiH. Tu Šadinlija samo nastavlja praksu tumača koji su to tvrdili prije njega, a koji na taj način prikrivaju svoj stvarni povod, plan da ovladaju prostorom bez borbe i kada dođe vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna", odsijeku središnju Bosnu i zauzmu dolinu Vrbasa.

Davor Marijan

Očito je i da sukob u siječnju 1993. u dolini Vrbasa ne smatram probnim napadom kao Shrader, što sam i napisao u svojoj knjizi. Što se tiče mojega mišljenja da Shrader "vjerojatno ima pravo kada smatra da je vrh Armije BiH već u ljeto 1992., a najkasnije nakon pada Jajca ili borbi oko Novog Travnika počeo razradu strategijske ofenzive na HVO", i dalje smatram da njegov zaključak nije neutemeljen. Shraderovu sam pretpostavku "pojačao" i tvrdnjom oficira ABiH Ivana Slavičeka, člana Štaba Vrhovne komande ABiH, koji je 27. studenog 1993. na sjednici Hrvatskoga koordinacionog odbora u Sarajevu rekao da "plan prodora muslimanskih jedinica do Makarske živi još od lanjske godine" tj. od 1992. godine. Njegova se tvrdnja uklapa u konstrukt o Bosanskom primorju od Omiša do Bokokotorskoga zaljeva i knjižicom koju je u siječnju 1994. objavio Press centar Armije BiH. Uz ta dva neizravna dokaza, koji jesu važni, ali se ne mogu smatrati odlučujućima, naveo sam i dva mnogo čvršća. Dopis Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa ABiH od 20. siječnja 1993., koji informira podređene snage u Bugojnu da još nije vrijeme za "sukob u svim gradovima HZ Herceg-Bosna" te da je i "ta opcija predviđena" jer se u Gornjem Vakufu vidjelo da ABiH još nije bila spremna za opći rat s HVO-om. Drugi čvrsti dokaz jest razmještaj dijelova 305. brdske brigade na područje koje je za HVO imalo strategijsko značenje. Tu problematiku Šadinlija lakonski svodi na komentar da sam dodao dokument iz svoje mašte. Nije to stvar moje mašte, nego analize izvora iz koje je očito da su dijelovi te brigade dovedeni prije sukoba i da su bili povod za njega. Utemeljeno je pretpostaviti da jedna takva postrojba nije mogla doći upravo u tom momentu u Gornji Vakuf bez zapovijedi. Nije to skupina lovaca koji su zalutali u šumi, pa svratili u selo Voljevac na rakiju, a potom zaposjeli položaje na Crnom vrhu, s kojega se nadzire prometnica koja spaja sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu. Šadinlija zbivanje tumači po scenariju iz američkih krimića nema oružja, nema zločina, ili po njegovu nema naredbe, nema slanja 305. brdske u dolinu Vrbasa.
Sama naredba po sadržaju je vjerojatno standardni formulaični dokument koji sadržava osnovne naputke o mjestu smještaja, logističkom osiguranju i podređenosti, odnosno svakodnevnim aktivnostima postrojbe. No nije sukob izazvala naredba nego njezina provedba, odnosno dolazak dijela 305. brdske brigade u dolinu Vrbasa. Po knjizi na koju me je uputio i za koju nisam znao da postoji, jer je u pitanju lokalno izdanje do kojega je vrlo teško doći i koje vjerojatno nije ni bilo u prodaji, ta je postrojba stigla sredinom prosinca 1992., znači čak i prije no što sam mislio. Njezini autori pogoršano sigurnosno stanje od tada nisu povezali s uzrokom, a to je upravo dolazak novih snaga na područje s kojega se ugrožava prijevoj Makljen i veza sjeverne Hercegovine i srednje Bosne. Prema tome, nema dvojbe da su dijelovi 305. brdske došli prije sukoba, a njihov dolazak dokazao sam s dva dokumenta ABiH, jednim od 10. siječnja 1993., a drugim od 24. prosinca 1994. Ako Šadinlija smatra da je jedini "validni" dokaz za to naredba o njezinu slanju, tu nema pomoći. Tvrdnja da je to dokaz iz moje mašte implicira da je dio 305. brigade sastavljen od vojno sposobnih muslimanskih prognanika iz Jajca samovoljno došao u dolinu Vrbasa i kao mjesto smještaja odabrao selo Voljevac.

No ovo je primjer kako se i bez svih dokumenata na temelju poznavanja konteksta može donijeti održiv zaključak. To je inače drugi čvrsti dokaz da je ABiH u kasnu jesen 1992. vukla poteze za rat s Hrvatima, a to pretpostavlja i nekakvo ratno planiranje. Dobar dio historiografije temelji se na pretpostavkama na osnovi fragmenata, pa bi dosljednom, premda selektivnom kada mu ne ide u prilog, primjenom Šadinlijina pristupa, odnosno interpretacijama protiv činjenica u košu za smeće završio najveći dio historiografije, uključujući i kompletnu tisućljetnu povijest Bosne koju su od 1990-ih stvarali pregaoci tipa Mustafe i Envera Imamovića.

Davor Marijan

“Primjerice, u siječnju 1993. HVO je bio na korak od potpune vojne pobjede u Gornjem Vakufu ili Uskoplju i zaustavljen je iz Zagreba. Koliki je značaj Uskoplja za Središnju Bosnu ne treba ni isticati. Vrlo brzo ABiH je iskoristila brojčanu premoć i razdvojila HVO na nekoliko enklava”, rekao je Marijan.

Rat Hrvata i Muslimana eskalirao je u travnju 1993. a prethodio mu je sukob u dolini Vrbasa, tj. području općine Uskoplje – Gornji Vakuf koji je izazvala muslimanska strana kada je u prosincu 1992. počela dovoditi snage iz središnje Bosne i usmjeravati ih prema prijevoju Makljen. To je bio povod za sukob, a ne širenje Herceg-Bosne kako se tvrdi u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. U mojoj knjizi su dani argumenti za to i zainteresiranim čitateljima predlažem da ih usporede s kontekstualnim „činjenicama“ koje je za ovaj slučaj utvrdio Sud. Cijela optužba se zapravo temelji na zapovijedi predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. koja je napisana tri dana nakon što je počeo sukob u dolini Vrbasa.

Davor Marijan

Trideset godina od zločina nad Hrvatima u Dusini
Čet, 26. Siječanj 2023. 08:32

U četvrtak, 26. siječnja, navršilo se 30 tužnih godina od zločina nad Hrvatima Dusine, zaseoka koji teritorijalno pripada Zenici, ali gravitira Busovači.


Pokolj u Dusini izveli su pripadnici 7. muslimanske brige koja je bila u sastavu 3. korpusa Armije BiH. Akcijom je zapovijedao Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se „hvalio da joj je osobno ubio muža". Prema svjedočenjima preživjelih ispred kuće Jure Kegelja ubijeno je devet zarobljenika, a posljednji, deseti zarobljenik, Mladen Kegelj mučen je i ubijen u seoskom Mejtefu. Jednom od zarobljenika – Zvonki Rajiću, nakon strijeljanja izvađeno je srce. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin koji se iz Zenice sklonio u Dusinu.


Ratna situacija na terenu u siječnju 1993.

Hrvati u Dusini bili su enklava u bošnjačkom okruženju, od 70-ak ljudi ukupno, vrlo malo ih je bilo vojno sposobnih. Otprilike 80% stanovništva sela bili su Bošnjaci, dok su Hrvati činili ostatak. Ovaj je zločin bio uvertira za opći sukob Hrvata i Bošnjaka u Središnjoj Bosni, ali i primjer etničkog čišćenja, budući da se ni nakon tri desetljeća u ovo selo nije vratio nijedan Hrvat.

U Odjelu za ratne zločine državnog Tužiteljstva dovršava se istraga oko ubojstva zapovjednika HVO-a Zvonka Rajića, kojemu su pripadnici Armije BiH, prema navodima svjedoka, izvadili srce, te još devetero civila i vojnika, ali i zapovjedne odgovornosti Patkovića. Riječ je osobi koja se pred Haaškim sudom spominjala u postupku protiv generala Hadžihasanovića, Alagića i Kubure, ali je utvrđeno kako on nije počinio taj zločin, što ga ne amnestira zapovjedne odgovornosti.


Sveta misa kod spomen-obilježja stradalima

Za vrijeme akcije i opkoljavanja sela zarobljeni su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i približno 40 civila. Među 10 ubijenih bilo je pet članova obitelji Kegelj - Draženko Kegelj, Mladen Kegelj (mučen i ubijen), Niko Kegelj, Stipo Kegelj i Vinko Kegelj - te Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić te Vojo Stanišić.

Za taj zločin na 14 godina zatvora osuđen je Vehid Subotić zvani Geler. On je izdvojio osam civila hrvatske nacionalnosti, sproveo ih do jedne kuće i naredio pripadnicima čete da ih ubiju.

Ž.I., KT

Zločin Armije BiH u Gustom Grabu, 26. siječnja 1993. godine

Pripadnici tzv. Armije BiH (bošnjačko-muslimanska armija) napali su 26. siječnja 1993. godine Gusti Grab – malo i nebranjeno hrvatsko selo u općini Busovača i u tom zločinačkom pohodu masakrirali pet osoba starih između 70 i 80 godina. Selo je potom opljačkano, razoreno i zapaljeno.

Dana 26. siječnja 1993. ubijeni su: Anica Batista (64 g.), Mijo Grubešić (59 g.), Anđa Grubešić (58 g.), Niko Krišto (66 g.), Ljuba Ljubičić (57 g.), Anto Šimić (57 g.), Anto Šteko (58 g.), a 27. siječnja 1993. ubijen je Marijan Čavar (57 g.). Četvoro ubijenih su bili civili, a za četvoricu staraca se navodi da su bili pripadnici HVO-a?

Zločin je počinjen bez ikakva povoda i razloga, jer u selu u kojemu su Hrvati činili apsolutnu većinu nije bilo nikakvih strateških ili vojnih ciljeva niti je otuda prijetila opasnost. Radilo se o etničkom čišćenju.

U Gustom Grabu je 1991. godine živjelo ukupno 347 žitelja, od čega je Hrvata bilo 285 (82,13%), Muslimana 56 (16,13%), uz 4 Jugoslavena i 2 stanovnika koji su se izjasnili kao nacionalno neopredijeljeni. Danas u Gustom Grabu više nema Hrvata.

Bošnjaci (Muslimani) su započeli s provokacijama, prijetnjama i ubojstvima još u jesen 1992. godine pa je veći dio hrvatskog stanovništva napustio svoje domove da bi sačuvali svoj život. Oni koji nisu otišli kasnije su ubijeni ili prognani. Starce koji su ostali u Gustom Grabu Bošnjaci su ubili.

Izvori: Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić i Petar Kolakušić: Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995.; Ivica Mlivončić: Zločin s pečatom, Petar Horvatić (narood.hr); Zlatko Pinter (kamenjar.com); braniteljski portal

Dr. Marko Jukić

Mislim da su Kaćuni već augusta 1992. pod kontrolom armije