Hrvatsko i muslimansko izaslanstvo, odnosno Mate Boban i Alija Izetbegović potpisali su 24. ožujka 1993. Vance-Owenov mirovni plan. Međutim, dan ranije Armija BiH pokrenula je opći napad na postrojbe i institucije HVO-a u općini Konjic.

Danas je potpuno jasno da je to bila opstrukcija mirovnog plana, kao što su opstruirani i svi koji su prije ili poslije predlagani ili sklapani. Drugi napad Armije BiH u kojem je sudjelovalo oko 13.000 muslimanskih vojnika započeo je 14. travnja 1993. Tada su napadnuta sva hrvatska naselja u općinama Konjic u kojima je tada boravilo oko 6800 hrvatskih civila, a koja je branilo oko 1200 pripadnika HVO-a. Izvješće zapovjednika brigade Herceg Stjepan iz Konjica poslano tog dana GŠ HVO-a završava rečenicom: “Ovo je opći napad na čitavu zonu Konjica i Jablanice.” Brojčano nadmoćna ABiH uspjela je tijekom travnja 1993. gotovo u potpunosti zauzeti Konjic i Jablanicu kao i većinu hrvatskih sela u okolici. Na tisuće Hrvata protjerano je ili je izbjeglo, na stotine ih je uhićeno i zatvoreno u logore, a više desetaka ih je ubijeno. Izbjegli i prognani Hrvati pristigli su u Mostar i okolne gradove koje je kontrolirao HVO i gdje je još uvijek vladao kakav-takav mir, koji je sve teže bilo održavati.

Muslimanski napad na Hrvate legitimiran je borbom za “jednu i jedinu”, jedinstvenu “građansku državu” koja je podrazumijevala jednu naciju, jedan (bosanski) jezik i naravno jednoga predsjednika. Predsjednik ratnog Predsjedništva općine Konjic Safet Ćibo, koji je nelegalno postavljen po nalogu samog Izetbegovića, pojasnio je ciljeve te borbe 12. travnja 1993. na Radio Konjicu, usred Hercegovine. Ustvrdio je kako “u BiH živi samo jedan narod – to su Bosanci, i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti”. Bio bi to komičan ispad provincijskog političara da nije bilo tragičnih posljedica koje danas njegovi nasljednici negiraju, prešućuju ili lažno interpretiraju.

Ivo Lučić

Nakon niza incidenata i manjih lokalnih sukoba muslimanski napad na HVO 14. travnja 1993. u Konjicu izazvao je rat koji je s manjim prekidima trajao do proljeća 1994. i nema nikakve dvojbe da ga je ABiH izazvala i započela, što su potvrdili u Komandi 6. korpusa u studenom 1993. godine. To je očito i bez te potvrde, sučeljavanjem dokumenata obiju strana iz kojih je očito da je napad iznenadio HVO i da mu je trebalo nekoliko dana da reagira i pokuša pomoći ugroženim snagama i stanovništvu na području Konjica i Klisa. U međuvremenu sam imao priliku vidjeti i zapovijed brigade Suad Alić iz Konjica (poslije 43. brdske brigade) od 4. travnja 1993. za napad na "U" (dakako, ne radi se o napadu na učitelje, što bi Šadinlija mogao ustvrditi), koji se po planiranoj izvedbi poklapa s napadom izvedenim deset dana poslije. Zahvaljujući Šadinliji (napokon neke koristi i od njega) i u knjizi o Gornjem Vakufu našao sam potvrdu za muslimanski napad jer je 10. travnja dio snaga muslimanskoga Štaba obrane angažiran za napad na širem području Parsovića, a to je na dijelu područja konjičke općine zvanom Klis.

Davor Marijan

Primjerice, iz dostupnih dokumenata 7. muslimanske brdske brigade moguće je steći uvid u način na koji je Armija BiH napala i porazila HVO u Zenici, što je ujedno bio prvi korak u etničkom čišćenju domicilnoga hrvatskog stanovništva. U izvješćima 3. korpusa HVO je optužen za napad premda su u izvješću Komande 7. muslimanske brigade bili potpuno jasni da su oni napali HVO. Iz istoga razdoblja (travanj 1993.) naveo bih slučaj muslimanskih napada na Busovaču usprkos potpisanom primirju. Iz dnevnog izvješća Komande 333. brdske brigade očito je da Armija BiH napada, a kad je HVO prosvjedovao zbog kršenja primirja, Komanda 3. korpusa svisoka je odgovorila da Hrvati po običaju ne govore istinu.

(...)

Na temelju tih primjera zaključio sam da lažno izvješćivanje "nije iznimka nego pravilo 3. korpusa, a čini se da je u Armiji Bosne i Hercegovine bilo veoma rašireno. Ostaje pitanje je li to, u što ne sumnjam, odraz pismene ili usmene naredbe Štaba Vrhovne komande Armije Bosne i Hercegovine o postupanju i stvaranju potrebne slike o drugima. U Hrvatskom vijeću obrane mnogo je češći bio običaj da 'nepoćudna' zbivanja jednostavno prešute".

Očito je da Šadinlija "čupa" moje riječi iz konteksta, što je, čini se, konstanta njegova metodološkoga pristupa. A uz prije navedene primjere lažnih izvješća dodao bih i niz obavještajnih izvješća kojima je Komanda 4. korpusa iz Mostara zatrpavala nadređene u Sarajevu lažnim tvrdnjama o nazočnosti HV-a, a o čemu sam detaljno pisao na str. 191-193.

Davor Marijan

Sukobi iz središnje Bosne, gdje su Muslimani (ABiH) bili nadmoćni, preko Konjica i Jablanice došli su do Mostara, a prijetnje su stizale i iz muslimanskih uporišta u Stocu i Čapljini. Organizirano je podizanje svih jedinica ABiH u stanje pune borbene gotovosti, a Muslimani pripadnici HVO-a pozvani su „da pređu na stranu svoga naroda“. Bajro Pizović zapovjednik 42. brdske brigade ABiH, koja je samovoljno stigla na plato Gubavica i ušla u zonu odgovornosti čapljinske Prve brigade HVO s ciljem da uđe u Stolac, uputio je 18. travnja 1993. poruku zapovjedniku te brigade: „Napominjem, a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vašim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro da se naruši određena organizacija i formacija Vaših postrojbi.“ Da je Pizović ozbiljno računao na Muslimane u postrojbama HVO-a pokazuje i zapovijed kojom je dan ranije naložio uvezivanje „s našim ljudima u HVO-u“ te odredio kako „ljudstvo iz HVO-a Čapljina ima zadatak da zauzme s(elo) Tasovčiće i most u Čapljini“. Radilo se o pokušaju vojnog zauzimanja Stoca za što su planovi postojali od početka 1993. U zapovijedi se precizira „zauzimanje grada Stoca sa našim ljudima u HVO-u“. Stolac je inače jedan od gradova s većinskim muslimanskim stanovništvom koji su srpske snage u proljeće 1992. zauzele bez ispaljenog metka. Hrvatske su ga snage oslobodile dva mjeseca poslije.

Zapovjednici HVO-a bili su prisiljeni reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Dali su ultimatum brigadi „Bregava“ za povlačenje. Nacionalni sastav Prve brigade HVO-a bio je mješovit, trećina vojnika (njih oko 1.500) bila je muslimanske nacionalnosti, a primljeni su u brigadu nakon oslobođenja Stoca. Uvježbani su i naoružani od HVO-a, dok su u sastavu brigade „Bregava“ bili gotovo isključivo Muslimani. Nakon odbijanja zapovijedi za povlačenje i saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a su 19. travnja 1993. uhitili zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Sjevernije od Stoca, na konjičkom i jablaničkom području, ABiH je nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar i trajali su sve do proljeća 1994., odnosno do Washingtonskog sporazuma.

Ivo Lučić

Tužiteljstvo je davno prije presude šestorici konstruiralo tezu da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna na sjednici 3. travnja 1993. donijela političku odluku o provođenju odredbi Vance-Owenova plana po zapovijedi HVO-a od 15. siječnja 1993. i da je zadužila Glavni stožer HVO-a da ga provede do 16. travnja tekuće godine. Dokaz na kojem je Tužiteljstvo gradilo, a suci prihvatili takvu tvrdnju jest vijest novinske agencije Reuters objavljena u jednim srpskim novinama. O tom sramotnom igrokazu pisao sam na str. 76-77 svoje knjige. Samo je na takvim konstrukcijama sud i mogao donijeti lakrdijašku presudu o zajedničkom zločinačkom poduhvatu (ZZP).

Šadinliji i sličnima takvi su konstrukti vjetar u leđa, pa on pozivanjem na autoritet najvećih od svih povjesničara ‐ haških sudaca "dokazuje" da je travanjski sukob u dolini Lašve potaknuo HVO u sklopu eliminiranja Armije BiH u provincijama koje su po Vance-Owenovu planu trebale pripasti Hrvatima. Šadinlija tako piše da s "druge strane HVO nije odustajao od svojih planova. Jedinicama su 15. aprila izdate zapovijedi da ojačaju svoje položaje i izvrše pretpočinjavanje snaga ARBiH." Izvor za tu tvrdnju našao je na 143. i 144. stranici prvoga toma presude šestorici dužnosnika HVO-a, tj. Prliću i ostalima. Pa pogledajmo što kažu vrhunski povjesničari, haški suci (da ne bude zabune, ovo je čista ironija) Haškoga suda u prvom tomu Presude Prliću i ostalima na str. 143-144. u točkama 469. i 470.

"470. Dana 15. aprila 1993. i narednih dana oružanim snagama HVO-a izdate su zapovijedi da ojačaju položaje HVO-a i da izvrše pretpočinjavanje snaga Armije BiH. Vijeće konkretno ističe zapovijed koju je zapovjednik Brigade 'Knez Domagoj' izdao 16. aprila 1993., u kojoj se navodi da će svi pripadnici Armije BiH koji se nalaze u zoni odgovornosti Brigade 'Knez Domagoj' biti pritvoreni 15 dana i da će im oružje biti oduzeto, što se, prema riječima svjedoka CU, stvarno i desilo."

"471. Oko 15. aprila 1993. izbili su sukobi u BiH između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica."

Tvrdnju o zapovijedima o podređivanju haški suci izveli su iz dvije zapovijedi zapovjednika brigade HVO-a Knez Domagoj od 16. travnja 1993., čija je zona odgovornosti bila na području Čapljine i Stolca. Obje prilažem članku i iz njih je očito da se ne pozivaju na nadređenu zapovijed, što je uobičajen postupak subordinacije u vojsci. Za konstrukt kojim haški suci krivnju za travanjske sukobe stavljaju na dušu HVO-u nužne su zapovijedi Glavnoga stožera HVO-a, potom njihove razrade od strane zapovjedništava operativnih zona i na kraju na razinama brigada. U arhivskim fondovima HVO-a iz tri operativne zone koje su ratovale s Armijom BiH moralo bi biti nekoliko desetaka takvih zapovijedi, no agilni istraživači Tužiteljstva nisu pronašli ni jednu, što nije čudno jer takve zapovijedi ne postoje. Tada na scenu stupaju najveći od svih povjesničara - haški suci i na temelju dviju zapovijedi koje se odnose na specifičan slučaj u kojem jedna brigada HVO-a traži da se postrojba Armije BiH izmjesti iz njezine zone odgovornosti, a ne da se "pretpočini", a sve zbog napada Armije BiH na HVO Konjic 14. travnja, donose pravorijek o nekakvu ultimatumu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i mjerama koje je Glavni stožer HVO-a poduzeo na temelju njega. Točkom 471 Presude suci sugeriraju da je HVO kriv za sukobe koji su oko "15. aprila izbili ... između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica" premda su prihvatili dokaz iz 1994. u kojem je Komanda 6. korpusa Armije BiH priznala da je 14. travnja "preventivno" napala HVO.
I na takvim nebulozama Šadinlija temelji svoj doktorat, a usput i kritizira moju knjigu.

Davor Marijan

Suština je da izvješća 3. i 4. korpusa ABiH iz travnja 1993. optužuju HVO za izazivanje sukoba, što nije istina, i za što je na kraju krajeva najbolji pokazatelj Presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne u kojoj su "dokazi" iskonstruirani na temelju dvaju ultimatuma brigade HVO-a iz Čapljine od 16. travnja za sukob koji je počeo dva dana ranije. To je svjesno podmetanje tužitelja koje je prihvatio i dio sudskoga vijeća, što je Šadinlija prihvatio i za sukob u Lašvanskoj dolini  jer drugoga "dokaza" nema. Naravno, i to je primjer kako zlonamjerni konstrukt postaje činjenica iza koje stoji "autoritet" haške pravde i dijela međunarodne zajednice sa svim svojim manje ili više poznatim interesima i ciljevima.

Davor Marijan

Rat Hrvata i Muslimana eskalirao je u travnju 1993. a prethodio mu je sukob u dolini Vrbasa, tj. području općine Uskoplje – Gornji Vakuf koji je izazvala muslimanska strana kada je u prosincu 1992. počela dovoditi snage iz središnje Bosne i usmjeravati ih prema prijevoju Makljen. To je bio povod za sukob, a ne širenje Herceg-Bosne kako se tvrdi u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne. U mojoj knjizi su dani argumenti za to i zainteresiranim čitateljima predlažem da ih usporede s kontekstualnim „činjenicama“ koje je za ovaj slučaj utvrdio Sud. Cijela optužba se zapravo temelji na zapovijedi predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića od 15. siječnja 1993. koja je napisana tri dana nakon što je počeo sukob u dolini Vrbasa. A na osnovi te zapovijedi je iskonstruiran i povod za sukob u travnju 1993. na temelju sjednice Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 3. travnja na kojoj je navodno donesena politička odluku o provedbi odredbi Vance-Owenova plana. Dokaz na kojem je Tužiteljstvo gradilo, a suci prihvatili takvu tvrdnju jest vijest novinske agencije Reuters objavljena u jednim srpskim novinama 5. travnja 1993. „Ultimatum“ je zapravo bio prijedlog izjave, tj. vojnog sporazuma koju je HVO planirao poslati Aliji Izetbegoviću na potpis. Sud je to prihvatio kao činjenicu premda se na njihovo traženje Izetbegović 22. srpnja 1997. očitovao da nije potpisao izjavu i da je nema u „dokumentaciji kojom” raspolaže. Izmišljeni „ultimatum“ naveden je kao hrvatski krimen u presudi Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu. U analizi Tužiteljstva Haškog suda izrađenoj za slučaj Prlić i ostali ultimatum se ne spominje izrijekom, nego se posredno uvodi u interpretaciji Zapisnika sa sjednice HVO-a od 3. travnja, uz napomenu da točke 3. do 6. sliče „ultimatumu kojeg je Jadranko Prlić izdao 15. siječnja 1993. godine”. I to je „sudski utvrđena činjenica“ koju bih ja kao profesionalni povjesničar trebao poštivati?

Još je grotesknija „sudski utvrđena činjenica“ iz presude Šestorici da je HVO kriv za travanjske sukobe u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na temelju dviju zapovijedi u kojima je brigada HVO-a iz Čapljine zahtijevala da se postrojba Armije BiH izmjesti iz njezine zone odgovornosti s područja općine Stolac. Te zapovijedi su potom postale „sudski utvrđena činjenica“ o ultimatumu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i općim mjerama koje je Glavni stožer HVO-a poduzeo na temelju njega. Ni jedna od tih navodnih mjera nije priložena što nije čudno, jer ih nema. No to nije bila zaprjeka da točkom 471 Presude (1. tom) suci sugeriraju da je HVO kriv za sukobe koji su oko „15. aprila 1993. izbili … između HVO-a i Armije BiH, konkretno u opštinama Prozor i Jablanica” premda su prihvatili dokaz iz siječnja 1994. u kojem je Komanda 6. korpusa Armije BiH priznala da je 14. travnja „preventivno” napala HVO. Znači, ako Sud presudi da je kruška jabuka, slučaj je završen i tu nema više rasprave, to je jabuka. „Istina“ na razini vica o Muji koji vodi svinju na povodcu i mrmlja sebi u bradu: „Rokć’o ti ne rok’ćo, ti si za mene ovca“.

Davor Marijan

Početak muslimansko-hrvatskog sukoba u Mostaru,
kaže Nazor, ne može se promatrati odvojeno od pokretanja ofenzive Armije RBiH na Konjic i Jablanicu 14. travnja 1993., koja je HVO u Mostaru prisilila na reakciju da bi se spriječilo širenje sukoba na Mostar i ostale općine u dolini Neretve.

Istovremeno s napadom ARBiH na HVO na području Konjica, zapovjednik 4. korpusa ARBiH Arif Pašalić naredio je 17. travnja 1993. nastavak „odbrambenih“ borbenih djelovanja (riječ „odbrambenih“ rukom je dopisana u dokument preko druge riječi) i zaposjedanje dominantnih objekata u Mostaru.

Ante Nazor

Armija BiH naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’

U Bosni i Hercegovini odavno su stereotipi i javne percepcije zamijenili istinu, kao što je to i u slučaju ratnih zbivanja u Mostaru. No, nedavno svjedočenje vještaka obrane Slovenca Milana Gorjanca, umirovljenoga časnika JNA, u predmetu protiv nekadašnjeg zapovjednika II. bojne HVO-a u Mostaru Mile Puljića, kao i prvi put predstavljanje dokumenata – zapovijedi Armije BiH o napadu na HVO, od kapitalne su važnosti. Ne samo za predmet “Puljić” nego općenito za utvrđivanje što se zbivalo na području Mostara 1993. godine, piše Večernji List.

“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625”, stoji u zapovijedi koja posve ruši “istinu” o ratu u Mostaru, piše Večernji List.

Dvije zapovijedi

“Drugi bataljun ima zadaću zaposjedanja položaja za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute linije izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum”.

To je sastavni dio zapovijedi koju je 19. travnja 1993. godine, dakle 20-ak dana prije 9. svibnja i otvorenoga rata, uputio zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka.

Taj dokument, kao i onaj od 20. travnja, koji je također potpisao Hujka, zorno svjedoče tko je planirao i izveo napad na položaje u zapadnom dijelu Mostara koje je kontrolirao HVO. Istodobno, potvrdio je Gorjanc kako ni jedne zapovijedi o napadnim djelovanjima HVO-a nije bilo. Dapače. Kada se događao sukob oko zgrade “Vranica”, tadašnji zapovjednik Zbornoga područja HVO-a traži hitno pojačanje iz Čitluka, što zasigurno ne bi bio slučaj da su Hrvati planirali napad.

Istodobno Hujka traži od prvog bataljuna zauzimanje južnih prilaza gradu te borbeno djelovanje prema Rodoču. Treći bataljun je pak bio zadužen za “zatvaranje Vrapčića” i onemogućavanje prijelaza preko hidroelektrane Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje trebao je zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna i trebala je ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Posebno zahtjevnu ulogu imali su pripadnici MUP-a RBiH koji su trebali “izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti”.

Diverzija na Žitoprometu

“Težiti da u našoj zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar”, stoji u zapovijedi.

Sve to planiralo se iza leđa u vrijeme kada je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO. Izviđački vod trebao je zauzeti zgradu “Elektrohercegovina”, a diverzantski vod imao je zadaću “napasti objekte Žitoprometa”.

“Izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve”, stoji doslovno u pozivu za mobilizaciju.

“Uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza neprijateljskih linija sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava neprijatelja. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade je RAK-625”, stoji u zapovijedi koja posve ruši “istinu” o ratu u Mostaru, piše Večernji List.

Muslimanski zločini u općini Konjic



Prema popisu stanovništva iz 1991. u općini Konjic živjelo je 26,23% (11.513) Hrvata, a na popisu 2013. bilo ih je 6,20% (1.553) znači da je broj Hrvata manji za 86,51% (9.960).

U općini Konjic Bošnjaci-Muslimani su ubili 99 Hrvata, a Srbi 6 Hrvata (ratni zločin). Prema navodima Davora Marijana i suradnika Bošnjaci su počinili ratni zločin nad 101. Hrvatom.

Srbi su izvršili ratni zločin nad 6 Hrvata: 8. svibnja 1992. zarobili su četiri pripadnika HVO-a i ubili ih. Dana 23. lipnja 1992. ubijen je jedan civil, a 13. studenoga 1992. još jedan civil.

Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Konjicu je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijeno 246 osoba hrvatske nacionalnosti (78 civila i 168 vojnika).


Bošnjačko-muslimanko vodstvo je na sastanku u Jablanici 20. ožujka 1993. godine donijelo zaključak o planiranom napadu na sva hrvatska područja u općinama Konjic i Jablanica. Nakon toga je u to područje siglo još 6.000 vojnika Armije BiH (prije dolaska novih 6.000 vojnika u općini Konjic je bilo oko 7.000 vojnika Armije BiH), došli su Zukine postrojbe, Crni labudovi, Handžar divizija s Kosova, DIP policija iz Zenice te mudžahedini.

Suživot Muslimana i Hrvata poremetio je Alija Izetbegović koji je naredio prekid suradnje i zauzimanje Hercegovine. Bošnjaci-Muslimani prekidaju dogovor s Hrvatima i 23. ožujka 1993. napadaju postrojbe HVO-a na Ivan planini, a u gradu počinje pljačka skladišta HVO-a i Caritasa. Armija BiH je ubila nekoliko civila i pripadnika HVO-a.

Alija Izetbegović je smjenio legalno izabrano vodstvo Konjica i nametnuo dr. Safeta Ćibu za predsjednika ratnog predsjedništva. Nakon toga je počeo pogon Hrvata, otpuštanje s posla, pljačka imovine, spaljivanje hrvatskih kuća i gospodarskih objekata, zatvaranje i izolacija.


Kronologija zločina

- Dana 8. svibnja 1992. zarobljena su četiri pripadnika HVO-a i ubijena, zločin Armije BiH.

- U Športskoj dvorani na Musali u Konjicu je 10. svibnja 1992. otvorem zloglasni muslimanski logor, prvo za Srbe, a poslije i za Hrvate.

- Dana 23. lipnja 1992. ubijen je jedan civil.

- Dana 13. studenoga 1992. ubijen je jedan civil.

- U Gostovčićima, 23. ožujka 1993., ubijena su tri zarobljena pripadnika HVO-a, u Seonici je snajperskim hitcem u leđa ubijen vozač sanitetskog vozila Dragan Vujčević (r. 1963.). Ubio ga je vojnik Armije BiH Nusret Šećibović.

- U selu Vrci zarobljena su i ubijena 3 pripadnika HVO-a te jedan civil ( 23. ožujka 1993.). Nakon poraza kod Vrce Armija BiH iz osvete ubila 4 civila (Hrvata) i 2 civila (Srbina).

- U selu Orlište 25. ožujka 1993. Armija BiH je počinila zločin, ubijena su 4 civila, još je jedan ranjeni civil poslije umro. Stanovnici (Hrvati) su prognani, kuće i gospodarski objekti opljačkani su i spaljeni.

- U mjestu Buščak 13. travnja 1993. godine je na bestijalan način ubijen vojnik HVO-a. Pozvali su ga na kavu a kad je došao razlupali su mu glavu i prosuli mozak, a na čelo urezali slovo „U“.

- 15. travnja 1993. ubili su dva zarobljena pripadnika HVO-a u selu Buščak, sve su kuće spaljene, a preostali Hrvati protjerani.

- U Trusini je 16. travnja 993. počinjen ratni zločin, ubijena su 22 Hrvata (15 civila i 7 zarobljenih vojnika HVO-a). Među ubijenima su i tri žene.

- U selu Jukići su 17. travnja 1993. na svirep način ubijeni Stjepan i Ana Jukić.

- Dana 18. travnja 1993. ubijene su još tri osobe u Ovčarima i Galjevu. Hrvati su prognani, a njihove kuće (38 kuća) opljačkane i spaljene.

- U selu Bjelovčina su ubijene 4 osobe, 20. travnja 1993.
U vlastitoj kući je 20. travnja 1993. na svirep način ubijen bolničar.

- Podorašac, 22 travnja 1993. u selu su ubijene tri osobe.

- Pripadnici muslimanske Armije RBiH pojačani mudžahedinima počinili su 22. travnja 1993. ratni zločin kada su u Vrcima u zaselku Barakovići okrutno ubili 3 osobe (2 žene i jednog muškarca). Istoga dana ubili su u Gornjim Nevizdracima jednu žensku osobu i srpski bračni par.

- U selu Radešine 25 travnja 1993. na nagovor UNPROFOR-a (UNPROFOR je garantirao sigurnost), hrvatski vojnici i civili su se predali Armiji BiH. Nakon odlaska pripadnika UNPROFOR-a ubili su 4 vojnika HVO-a. Više od 70 vojnika HVO-a je odvedeno u logor u selu Čelebići, a 190 civila je odvedeno u Ostrožac pa u Čelebiće. Nakon predaju vojnici HVO-a su maltertirani (mučeni, sakaćeni, premlaćivani).

- Mrkosovice, 1. svibnja 1993. pripadnici Armije BiH su u selu ubili dvije imućne osobe. Ubijeni su zbog imovine koju su imali i zbog etničko-vjerske netrpeljivosti. Ubio ih je susjed, pripadnik Armije BiH, koji je opljačkao njihovu imovinu.

- Žitače 2 svibnja 1993. pripadnici Armije BiH upadaju u selo devastiraju crkvu, a vojnike i civile maltretiraju. Pripadnici Armije BiH su crkvu sv. Ante Padovanskog i župnu kuću devastirali i opljačkali. Drvani kip sv. Ante i kip Isusa su obezglavljeni, a crkveno rublje i zlatni kaleži su odneseni.

- Muslimani su napali humanitarni konvoj za Vrce (svibanj 1993.), koji je bio dogovoren na višoj razini, i onemogućili prolaz humanitarne pomoći te evakuaciju ranjenika.

- Bokševica, 11 svibnja 1993. na svirep način ubijen je zarobljeni vojnik HVO-a.

- U Orahovici je 14. svibnja 1993. ubijen vojnik HVO-a, a 17. svibnja ubijene su još 3 osobe.

- Dana 15. svibnja 1993. tijekom prisilnog kopanju rovova ubijen je jedan zarobljenik (HVO).

- Dana 16. svibnja 1993. ubijen je pripadnik HVO-a (u vlastitoj kući), a njegova žena je pretučena.

- Čelebići, 16. svibnja1993., ubijene su 2 osobe (civili).

- Dana 26. svibnja 1993. nakon što je ponestalo sredstava za obranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 hrvatska civila sa Vrca su se dogovorno predali pripadnicima Armije BiH (brigadi Neretvica). Dogovor o odlasku vojnika i civila s Vrca na prostore pod nadzorom HVO-a u Klisu, Hasan Hakalović je pogazio. Vojnici i civili su zatočeni, hrvatske kuće opljačkane i spaljene. Kasnije su vojnici i civili prebačeni u logor u Konjicu.

- U selu Gornja Višnjevica je 28. svibnja 1993. ubijen jedan zarobljeni pripadnik HVO-a.

- U selu Gorani 12. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH ubili su jednog Hrvata (civila) u njegovoj kući.

- U selu Zabrđe je 28. lipnja 1993. ubijena pripadnica HVO-a.

- U selu Bokševica 6./7. srpnja 1993. ubili su 4 civila. Ubijen je i jedan vojnik HVO-a

- U selu Sultići 20. srpnja 1993. svirepo je ubijen jedan Hrvata (civil).

- U logoru Musala u Konjicu 22. srpnja 1993. svirepo je umoren Srbin, pripadnik HVO-a.

- Dana 4. kolovoza 1993. svirepo (oderali su mu kožu) je ubijen zarobljeni pripadnik HVO-a.

- U selu Donja Orahovica 30. kolovoza 1993. pripadnici Armije BiH ubili su 4 civila.

- U selu Oteležani 9. rujna 1993. zarobljen je i ubijen jedan invalid.

- Pri kopanju rova na prvoj crti bojišnice 9. rujna 1993. ubijen je zarobljeni pripadnik HVO-a.

- Dana 14. rujna 1993. na svirep način je ubijen 90 godišnji starac.

- U Donjoj Jablanici je 20. rujna 1993. okrutno ubijen civil, a drugi je ranjen.

- Dana 15. prosinca 1993. Muslimani su natjerali majku i kćer u minsko polju, obje su poginule.

- U selu Trešnjevica je 12. siječnja 1994. u vlastitoj kući ubijena jedna osoba.

- U selu Kostajnica pripadnici Armije BiH su 1. listopada 1994. silovali 74 godišnju staricu, a njenom suprugu su nanijeli teške tjelesne ozljede.

- Dana 23. siječnja 1994. u u minskom polju stradale su maloljetne sestre i jedna odrasla osoba.

- U Konjicu su od nagaznih mina poginule dvije osobe koje su bile natjerane u minsko polje.

- Tijekom rata u Konjicu je ubijeno još 5 civila, a više osoba je nestalo.


U konjičkoj općini najveća stratišta Hrvata su: Gostovići 4 žrtve, Orlište 4 žrtve, Bušćak 3 žrtve, Trusina 22 žrtve, Vrci 7 žrtava, Radešine 5 žrtava, Dubravice 5 žrtava, Podhum/Žitače 26 žrtava, Zaslivlje 3 žrtve, Orahovica 4 žrtve.

Sa sigurnošću je utvrđeno da su muslimanske postrojbe izvršile ratni zločin nad 99 osoba, a Srbi nad 6 osoba u općini Konjic.


Progon Hrvata iz Konjica

U općini Konjic je izvršeno etničko čišćenje pa se broj Hrvata od 11.513. sveo na tek 1.553. a broj Srba od 6.620 na 355. (2013. godine). Iz konjičke općine je prognano 9.960 Hrvata.

Ratni predsjednik dr. Safet Ćibo je 3. listopada 1993. godine došao u franjevački samostan u Konjicu i gvardijanu fra Zdenku Karačiću priopćio da svi fratri, časne sestre i 108 civila prema priloženom popisu moraju napustiti grad. Sljedećeg dana su Hrvati krenuli prema Jablanici gdje su bili zatočeni desetak dana. Zauzimanjem pape Ivana Pavla II i ministra vanjskih poslova Hrvatske dopustili su im da otiđu u Mostar.

Za ratne zločine i etničko čišćenje dr. Safet Ćibo (1948. – 2014.) nagrađen je posthumno 2018. godine od općine Konjic Poveljom sa zlatnim grbom povodom Dana Općine Konjic za njegov „nesebičan angažman u razvoju i odbrani općine Konjic i države BiH“. Oko 50 sela konjičke općine koja su bila potpuno ili djelomično naseljena Hrvatima su opljačkana i spaljena, a Hrvati ubijeni i prognani.

U općini Konjic tijekom rata izvršeno je etničko čišćenje koje se nastavilo i nakon rata.

Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka ubojstvima Hrvata, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002. godine, te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata Hrvata.


Uništavanje sakralnih katoličkih objekata

Srbi su granatiranjem teško oštetili župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja i franjevački samostan u Konjicu. Armija BiH je prvi put napala samostanski kompleks 15. travnja 1993. Napadi na samostan su se stalno ponavljali do listopada 1993.

Pripadnici Armije BiH su u župi Obre opljačkali i devastirali župnu crkvu. Također su oštetili zavjetnu kapelu sv. Ive u Obrima. Uništeni su nadgrobni spomenici.

Crkva u Radešinama je spaljena, crkva u Kostajnici je devastirana kao i crkva u Čelebićima (crkva sv. Leopolda Mandića).


Konjički logori

U konjičkoj općini bilo je 13 muslimanskih logora kroz koje je prošlo 2.200 hrvatskih civila i zarobljenika pripadnika HVO-a.

Konjički Hrvati bili su zatočeni u logorima: Solakova Kula (20), Parsovići (78), Gorani (23), Buturović Polje (42), Seonica (48), Višnjevice (76), Ostrožac (58), Čelebići (97), Musala-Konjic (780-1300), Tvornica vijaka (386), Ovčari (120), Podorašac (34) i Bradina (300).

Osim toga konjički Hrvati su zatvarani i u druge logore -Silos u Tarčinu (68), Muzej u Jablanici (25), Zukina baza – Rogine kuće Donja Jablanica (16). U tim logorima ubijeno je šest logoraša Hrvata, a 5 je ranjeno.

U konjičkom zatvoru je bilo oko 300 Hrvata koji su morali ići na prisilni rad, davati krv, na njihovoj koži su gasili cigarete. Premlaćivanje zatočenika u logoru je bilo učestalo.

U Čelebiću je bio poseban logor za žene, koje su u tom logoru bile silovane.

Međunarodne organizacije (ICRC i druge) nisu mogle pristupiti muslimanskim logorima bez odobrenja Harisa Silajdžića pa su na taj način prikrivani muslimanski logori i zločini.


Nekažnjeni muslimanski zločini u općini Konjic

Podneseno je više kaznenih prijava ali počinitelji zločina nisu kažnjeni jer bosansko pravosuđe nije htjelo procesuirati muslimanske zločince. Najodgovorniji za počinjene zločine u općini Konjic su dr. Safet Ćibo, kojeg je protupravno postavio Alija Izetbegović, i Sefer Halilović.

Rujna 1996. na sastanku Općinskog odbora HDZ-a Konjica održanog u Mostaru službeno je predstavljen javnosti Dokument o “ratnim zločinima Alije Izetbegovića i dr. Safeta Ćibe nad Hrvatima općine Konjic 1993. g.”.
Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, u Haagu), kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Kaznena prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika ali nitko nije procesuiran.

Za ratne zločine na području općine Konjic po zapovjednoj odgovornosti odgovorni su: dr. Safet Ćibo predsjednika Ratnog Predsjedništva Konjica, Jablanice i Prozora; Hasan Hakalović zapovjednik brigade Neretvica; konjički imam Nezim ef. Halilović Muderiss zapovjednik 4. muslimanske lake brigade i zapovjednik specijalne postrojbe Zulfikar Ali Špago Zuka.


Izvori:

Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
Davor Marijan, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hrecegovini od 1992. dp 1994. Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2018.
Ivan Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
Zvonko Dragić, ”Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića”; Boloban (Mujo) Haris,

Dr. Marko Jukić

Zločini Armije BiH nad Hrvatima u Konjicu i okolici



Hrvati su u Konjicu i okolici sustavno protjerivani ubijanjem zarobljenika, civila, djece i pripadnika HVO-a. U Gostovićima, Orlištu, Trusini, Bušćaku, Vrci, Radešini, Dubravici, Podhumu, Zaslivlju, Orahovici i dr.

U hercegovačkom selu Trusina kod Konjica 16. travnja 1993. dogodio se zločin koji su počinili pripadnici bošnjačke Armije BiH u sukobu s HVO-om. Ubijeno je osamnaest civila Hrvata i četiri zarobljena vojnika HVO-a. Istog dana počinjen je zločin u Ahmićima za koji su odgovarali najviši vojni i politički predstavnici Hrvata, dok za zločin u Trusini i druge zločine nad Hrvatima nije odgovarao nitko iz političko-vojnog vodstva Bošnjaka.

U općini Konjic je, po popisu stanovništva 1991., živjelo 11513 Hrvata i činili su 26,23% ukupnog stanovništva. Na osnovu rezultata popisa iz 2013. godine, a koji se podudaraju sa podacima kojima raspolaže Biskupska konferencija, broj Hrvata u Konjicu danas je tek 1553 osobe, što čini tek oko 5% od ukupnog stanovništva i u kontinuiranom je opadanju.
Hrvati su u Konjicu i okolici sustavno protjerivani ubijanjem zarobljenika civila, djece i pripadnika HVO-a. U Gostovićima, Orlištu, Bušćaku, Vrci, Radešini, Dubravici, Podhumu, Zaslivlju, Orahovici i dr.

Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka, ubojstvima Hrvata, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002. godine, te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata Hrvata.