Nedavno sam na Netflixu pogledala dokumentarac o Mojsiju.
Uzmi u obzir da prepričavam i oko nekih stvari nisam najsigurnija.
Nisam sigurna piše li u Kuranu ili je riječ o tumačenju, i nisam sigurna o kojem anđelu je riječ.
Ukratko, po sjećanju, u dokumentarcu je islamski teolog rekao da je od trenutka spajanja mora nad egipatskom vojskom pa do faraonove smrti anđeo faraonu stavljao blato u usta da faraon ne bi mogao zazvati ime Božje(Jahvino), odnosno da ne bi mogao priznati Boga, pokajati se i time se spasiti.

Ne mogu nikako biti protestant kad držim do liturgije i svetih sakramenata, ter priznajem autoritet Pape. KC je od uviek imala karizmatike, od početka stvaranja i preko srednjeg vieka. E sad, ako je tebi protestantizam misa na narodnom jeziku ili to što narod čita i razmatra Bibliju, e onda si u velikoj duhovnoj banani...
Bez svjedočenja vjere ne možeš bit Kristov sljedbenik ma kako se zvao i predstavljao. Bez toga nema liturgije.

Svaka denominacija ima nešto korisno.

Ovo nema veze s protestantizmom ma što Joe pričao.
Ako katolik tumači(razmatra) Bibliju uz to obavezno ide i KKC.
Tako da tu nema priče o protestantizmu.
I nije to neka nova pojava da kršćane zanima što piše u Bibliji.
Velikim dijelom(osim autobiografskog dijela) Ispovijesti sv. Augustina su odgovori na pitanja koja su mu postavljali vjernici. S obzirom na vrijeme u kojem je živio većina ljudi koji su mu postavljali pitanja su bili nepismeni.
Znači i tada je ljude zanimalo što piše u Bibliji, kako se to tumači(mada su većinom bili nepismeni) a riječ je o vremenu kada od protestantizma nema ni p.

Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

Prigodom čitanja župne statistike na Staru godinu, opet su se mnogi župnici u Hrvatskoj požalili na prilično porazne brojke u hrvatskim župama. Poznata je činjenica da je broj sprovoda znatno veći od broja krštenja, tj. da je broj umrlih daleko veći od broja rođenih.

No, ima još zabrinjavajućih brojki. Podatak o broju nezakonite djece, tj. djece koja su rođena izvan kršćanskog braka, govori o konstantnom rastu broja ljudi koji javno žive u stanju smrtnog grijeha. Ali, ne samo da se ništa ne poduzima za suzbijanje raširene bludnosti i ostalih opačina u društvu, nego se govori o "inkluzivnosti" i "prihvaćanju", što samo doprinosi daljnjem urušavanju osnovnog morala u narodu.

Međutim, čitajući župne statistike mnogi su se najviše požalili na okolnosti u kojima njihovi župljani umiru. Velika većina ljudi umire bez sakramenata umirućih.

Što je uzrok ovog problema?
Zašto ovi podaci ne zabrinjavaju današnjeg vjernika? Zašto se moderni vjernici ne boje umrijeti bez sakramenata?

To je zapravo dio šireg pitanja: Zašto se ljudi ne brinu za spasenje svoje duše?

Jedan od uzroka je, svakako, izrazito loša vjerska pouka koju prolaze postkoncilski vjernici. Kako će se netko brinuti za spasenje svoje duše, ako ga nitko nikada nije učio da bi se trebao brinuti za spasenje svoje duše?
Poznato je da je nakon Drugoga vatikanskog koncila propovijedanje o četiri posljednje stvari (smrti, sudu, raju i paklu) postalo iznimno rijetko i "razvodnjeno".

Razlike između modernih katekizmama i tradicionalnih katekizama toliko su velike, da je o njima suvišno i govoriti.

No, ovaj problem se odražava i na područje kanonskog prava i liturgije. Pogledat ćemo samo neke detalje u kojima se jasno vidi razlika između tradicionalnih odredaba i modernih koncepcija.


1) Razlike između tradicionalnog kanonskog prava i novog kanonskog prava

Tradicionalno kanonsko pravo, koje je kodificirano u Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine, izričito propisuje da je vjernik dužan primiti svetu pričest u smrtnoj opasnosti.
Naime, Zakonik iz 1917. određuje u kan. 864. § 1.:

"In periculo mortis, quavis ex causa procedat, fideles sacrae communionis recipiendae praecepto tenentur."

("U smrtnoj opasnosti, bez obzira na to iz kojeg uzroka dolazila, vjernici su po zapovijedi dužni primiti svetu pričest.")

A sad pogledajte kako je odredba izmijenjena u postkoncilskom Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine (kan. 921. § 1.):
"Christifideles qui versantur in periculo mortis, quavis ex causa procedenti, sacra communione per modum Viatici reficiantur."

("Neka se Kristovi vjernici koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, bila ona posljedica ma kojeg uzroka, okrijepe svetom pričešću kao popudbinom.")

Kao što vidite, nova odredba izgleda više kao preporuka nego kao stroga zapovijed. Uklonjene su riječi tradicionalnog zakona "praecepto tenentur" ("obvezni su po zapovijedi", "dužni su po zapovijedi").

Kako se ova promjena vidi u praksi?
Vjernici prije II. vatikanskog koncila brinuli su se daleko više od modernih vjernika o pitanju sakramenata umirućih, i to upravo zato što su im svećenici s propovjedaonice govorili: "Vi ste dužni (i po božanskom zakonu i po crkvenom zakonu) primiti svetu pričest u slučaju smrtne opasnosti."
Podrazumijevalo se samo po sebi da su dužni obaviti i sakramentalnu ispovijed, jer je pričest bez ispovijedi bila nezamisliva.

Teolozi su jasno obrazlagali da je ovo zapovijed koja obvezuje pod teški grijeh (teška zapovijed). To znači: ako netko vlastitom krivnjom propusti izvršiti tu zapovijed, samim time počinio je novi teški grijeh.

Na primjer, pogledajmo kako kanonski pravnik i moralni teolog Dominik Prümmer piše o ovoj temi u svojem djelu Vademecum theologiae moralis (str. 630.-631.):




U vremenima dok su se svećenici obrazovali u ovom duhu, imali su više motiva da se brinu o pitanju kako umiru vjernici.
Ipak, za prosječnog vjernika, glavni kontakt s vjerskim istinama događa se na liturgiji. Zato je posebno važno vidjeti kako liturgija opominje čovjeka da se brine za spasenje svoje duše.


2) Razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije
Gospodin kaže u Evanđelju: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu." (Mt 10, 28)

Jedan od glavnih razloga zašto se mnogi ljudi ne brinu o spasenju svoje duše jest to što ne razmišljaju o paklu. A zašto ne razmišljaju? Zato što im nitko ne govori o toj temi. Na novoj liturgiji se vrlo rijetko može čuti nešto o paklu. To nije slučajnost. U postkoncilskoj liturgijskoj reformi iz liturgijskih su knjiga sustavno uklonjena mjesta koja govore o paklu.

U tom pogledu, razlike između tradicionalne liturgije i nove liturgije vrlo su duboke. Ove razlike vide se i u čitanjima i u liturgijskim molitvama. Navest ću samo neke primjere.

Na blagdan sv. Mihaela Arkanđela (29. rujna) i blagdan sv. Anđela čuvara (2. listopada) u tradicionalnom rimskom obredu čita se iz Evanđelja po Mateju 18, 1-10:

U ono vrijeme, pristupe učenici k Isusu i upitaju ga: Što misliš, tko je najveći u nebeskom kraljevstvu? Isus nato pozva jedno malo dijete, postavi ga pred njih i reče: Zaista, kažem vam: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u nebesko kraljevstvo. Dakle, tko se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u nebeskom kraljevstvu. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima. A tko sablazni jednoga od ovih malenih, koji vjeruju u mene, bilo bi mu bolje da mu se oko vrata objesi mlinski kamen i da potone u morskoj dubini. Jao svijetu od sablazni! Potrebno je, naime, da dolaze sablazni, ali jao onom čovjeku po kojemu dolazi sablazan! Ako te sablažnjava tvoja ruka ili tvoja noga, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu, nego s obje ruke ili obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te sablažnjava tvoje oko, iskopaj ga i baci od sebe. Bolje ti je s jednim okom ući u život, nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer kažem vam da njihovi anđeli na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.

U novom obredu kod blagdana sv. Anđela čuvara iz ovog evanđeoskog odlomka izrezan je dio koji sam gore podebljao. Naime, čitanje u novom obredu donosi početni dio (Mt 18, 1-5), a zatim izostavlja Mt 18, 6-9, pa završava s rečenicom Mt 18, 10. Tako da u novom obredu navedeno evanđelje ovako glasi:
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: "Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?" On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: "Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima."
"Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima."

Kao što možete vidjeti, liturgijski reformatori uklonili su iz evađelja blagdana sv. Anđela čuvara onaj dio koji govori o sablazni, kaznama za grijehe, o paklu i paklenom ognju.

No, ako se u novom lekcionaru ipak mogu pronaći dani (iako rijetki) u kojima čitanja spominju pakao, isto se ne bi moglo reći za same misne molitve.

U novom misalu nema ni jedne jedine molitve u kojoj je spominje pakao. Drugim riječima, namjerno su uklonjene (ili izmijenjene) sve tradicionalne molitve u kojima se spominje pakao.

Najbolji primjer je zborna molitva na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca.
U tradicionalnom rimskom obredu zborna molitva blagdana sv. Nikole ovako glasi:
"Deus, qui beatum Nicolaum Pontificem innumeris decorasti miraculis: tribue, quaesumus; ut ejus meritis et precibus a gehennae incendiis liberemur. Per Dominum."

("Bože, koji si blaženog Nikolu biskupa ukrasio nebrojenim čudesima, podaj, molimo, da se njegovim zaslugama i molitvama izbavimo od plamenova pakla. Po Gospodinu.")

U novom obredu je molitva u cijelosti izmijenjena, tako da glasi (prema II. hrvatskom izdanju novog misala, Zagreb, 1980., str. 586.):

"Gospodine, tvome se milosrđu žarko utječemo: zagovorom svetog biskupa Nikole čuvaj nas od svih opasnosti života da bez zapreke idemo putem spasenja. Po Gospodinu."

Razlike su posebno vidljive u misi za pokojne i obredima sprovoda. U tradicionalnoj misi za pokojne u himnu Dies irae, koji pripovijeda o Sudnjem danu, govori se o osuđenicima kao "flammis acribus addictis" ("predanima žestokim plamenovima"). U ofertoriju Crkva moli Gospodina da izbavi duše "de poenis inferni et de profundo lacu" ("od kazna pakla i dubokog bezdna").
Na dan smrti ili sprovoda svećenik moli u zbornoj molitvi za dušu pokojnika da "ne podnosi kazne pakla, nego posjeduje vječne radosti" ("ut... non poenas inferni sustineat, sed gaudia aeterna possideat").

U Oficiju za pokojne, kao i u samom obredu sprovoda, koristi se zaziv:

℣. A porta inferi.
℞. Erue, Domine, animam ejus (animas eorum).

℣. Od vrata paklenih.
℞. Izbavi, Gospodine, dušu njegovu (duše njihove).


No, najpotresniji su vapaji iz Oficija za pokojne u responzoriju nakon VII. čitanja:



Kako snažno djeluju na savjest čovjeka riječi: "in inferno nulla est redemptio" ("u paklu nema otkupljenja"). Ove riječi čovjeku jasno daju do znanja da mora sve učiniti kako ne bi došao u vječne muke u paklu. Upozoravaju ga da ne protrati uzalud svoje vrijeme na ovom svijetu, nego da ga iskoristi za spasenje svoje duše.

Kada bi se danas u svim našim župama koristili tradicionalni obredi, siguran sam da bi se vjernici puno više brinuli za svoje spasenje. Možda onda ne bilo toliko ljudi koji umiru bez sakramenata.

Iz Stadlerove Fundamentalne teologije: Islam i današnje židovstvo jesu lažne religije

Prije nego što je postao vrhbosanskim nadbiskupom, dr. Josip Stadler bio je sveučilišni profesor na Nadbiskupskom liceju u Zagrebu, koji je 1874. godine prerastao u Katolički bogoslovni fakultet. U toj službi, Stadler je napisao na latinskom jeziku udžbenik za fundamentalnu teologiju pod nazivom Theologia fundamentalis: tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de Romano Pontifice complectens (Zagreb, 1880. godine). Drugi dio objavio je kao nadbiskup u Sarajevu: Theologia fundamentalis: tractatus de traditione, Scriptura et analysi fidei complectens (1884. godine).

U ovom tekstu pogledat ćemo kako Stadler u prvom dijelu svoje Fundamentalne teologije objašnjava zašto se islam i današnje židovstvo trebaju smatrati lažnim religijama.

To je izrazito važno u današnje vrijeme kad modernisti manipulacijama terminom "abrahamske religije" insinuiraju da su sve religije, koje se pozivaju na Abrahama, legitimne i dobre. Zato treba uzeti u ruke knjige pravih katoličkih teologa i vidjeti kako nepobjedivim argumentima obaraju takve zablude.

Danas mnogi dobronamjerni ljudi misle da vjeru treba braniti samo od ateista. Ali, to je ograničen i nepotpun pogled na pitanje obrane vjere. Stoga, treba naglasiti da istinitost katoličke vjere treba braniti od svih onih koji je osporavaju: i od ateista, i od muhamedanaca, i od židova, i od protestanata, i od istočnih raskolnika, i od pogana, a najviše od modernista.

U tom smislu, Stadler razlučuje dijelove fundamentalne teologije tako da prvi dio brani istinitost božanske objave (i opovrgava zablude ateista, panteista, naturalista...), drugi dio dokazuje istinitost kršćanske religije nasuprot zabludama Židova, muhamedanaca i svih ostalih nevjernika, a treći dio brani istinitost Katoličke Crkve nasuprot svim "lažnim crkvama", tj. krivovjerskim i raskolničkim zajednicama.

Pogledajmo Stadlerove riječi (str. 4.-5.)

"Theologia fundamentalis seu generalis sponte sua in quatuor partes dividitur:
Prima pars praeliminaris, quae philosophica est et atheos, pantheistas, naturalistas etc. oppugnat, rationalem de religione et revelatione theoriam evolvit, per quam ad religionem divinitus revelatam et agnoscendam et accipiendam praeparamur.
Secunda pars, quae veritatem religionis christianae probat et ethnicos, judaeos, muhamedanos et omnis generis infideles refutat, de ipsa revelatione agit, cujus veram existentiam probat.
Tertia pars, quae veritatem Ecclesiae catholicae defendit et contra omnes haereticos seu spuriae ecclesiae asseclas dirigitur, exhibet nobis authenticum et infallibilem revelationis interpretem ac fidei controversiarum judicem in Ecclesia a Christo instituta, quam recte cognoscere, et ab omni alia ecclesia falsa secernere docet.
Quarta pars fontes Ecclesiae verae concreditos assignat, in quibus saluberrima doctrina divinitus patefacta continetur, quosque Ecclesia conservat et interpretatur."

("Fundamentalna ili opća teologija se sama po sebi dijeli na četiri dijela:
Prvi uvodni dio, koji je filozofski i opovrgava ateiste, panteiste, naturaliste itd., razvija razumnu teoriju o religiji i objavi, po kojoj se pripravljamo i na spoznaju i na prihvaćanje božanski objavljene religije.
Drugi dio, koji dokazuje istinitost kršćanske religije i opovrgava pogane, židove, muhamedance i nevjernike svih vrsta, govori o samoj objavi, čije istinsko postojanje dokazuje.
Treći dio, koji brani istinitost Katoličke Crkve i usmjerava se protiv svih krivovjeraca ili sljedbenika lažne crkve, pokazuje nam da se autentični i nepogrešivi tumač objave i sudac u vjerskim prijeporima nalazi u Crkvi, koju je ustanovio Krist, i uči kako nju [Crkvu] ispravno spoznati i razlikovati od svake druge lažne crkve.
Četvrti dio popisuje izvore povjerene pravoj Crkvi, u kojima je sadržan božanski objavljeni spasonosni nauk, i koje Crkva čuva i tumači.")

Stadler je istaknuo kao svrhu svoje Fundamentalne teologije sljedeći cilj (str. 160.):
"Scopus totius hujus tractatus fuit: ostendere religionem christianam vere esse revelatam, nec aliam esse praeter eam, quae sibi revelationis divinae dignitatem vindicare possit. Et obtentus est iste scopus. Demonstravimus enim, non tantum possibilem sed et moraliter necessariam esse revelationem. Unde deduximus, hominem indifferentem manere non posse, quum revelatio aliqua ut divina ipsi proponitur."

("Cilj je čitave ove rasprave bio: pokazati da je kršćanska religija uistinu objavljena, i da nema nijedne druge osim ove koja bi mogla prisvojiti dostojanstvo božanske objave. I taj je cilj postignut. Pokazali smo, naime, da je objava ne samo moguća, nego i nužna. Odatle smo izveli da čovjek ne može ostati indiferentan kad mu se neka objava predlaže kao božanska.")

Stadler otvoreno i jasno kaže (str. 161.):
"Nullam aliam in orbe terrarum religionem existere, neque judaicam hodiernam, neque mahumetanam, neque ullam ex gentilium religionibus, quae divinam originem probare possit, aut non certas habeat falsitatis notas."

("Ne postoji nijedna druga religija na čitavoj zemlji - ni današnja židovska religija, ni muhamedanska, ni bilo koja od poganskih religija - koja bi mogla dokazati božansko podrijetlo ili koja ne bi imala sigurne oznake lažnosti.")

U čemu je razlika između prave religije i lažnih religija ovako objašnjava (str. 8.):
"Religio demum potest esse tum vera, tum falsa. Religio vera ea est, quae veram de Deo existimationem et fidem habet, verumque ac legitimum cultum ipsi exhibet: contra falsa religio ea dicenda est, quae falsa de Deo docet et ipsi illegitimum cultum rependit."

("Napokon, religija može biti ili istinita ili lažna. Istinita religija jest ona koja ima istinitu predodžbu o Bogu i vjeru, te istinito i zakonito bogoslužje [kult]: nasuprot tome, lažnom religijom treba nazvati onu koja naučava pogrešne stvari o Bogu i koja mu iskazuje nezakonito štovanje.")

U idućoj točki ističe da je apsurdna tvrdnja da su sve religije "jednako istinite":
"Religio objective vera, id est talis, qualem eam juxta suam ideam esse oportet, manifeste potest tantum una esse; sicut enim una est tantum veritas, ita una tantum potest esse vera Dei cognitio unusque tantum verus cultus eidem conformis; uni rei una nonnisi notio unique ac certae relationi nonnisi unum officium respondet. Unde absurda est assertio, plures dari religiones aeque veras."

("Objektivno istinita religija, to jest takva kakva treba biti prema svojoj ideji, očito može biti samo jedna. Naime, kao što je samo jedna istina, tako može biti samo jedna istinita spoznaja Boga i samo jedno štovanje koje je mu dolikuje; jednoj stvari odgovara samo jedan pojam i izvjesnom odnosu odgovara samo jedna služba. Zato je apsurdna tvrdnja da postoji više religija koje su jednako istinite.")


Promotrimo sada pojedinačne slučajeve zajednica nevjernika, kako bismo shvatili zašto ih trebamo smatrati lažnim religijama.


Prema Stadleru, samom činjenicom što je dokazana istinitost kršćanske religije, očita je neistinitost drugih religija (str. 152.-153.):
"Si certum est, ut omnis generis argumentis probavimus, religionem christianam divinam habere originem: simul demonstratum est, reliquas omnes hoc charactere penitus destitui. Deus enim sibi contradicere non potest, nec veritas cum veritate pugnare. Hoc solo argumento omnium religionum, quae a christiana dissident, falsitas apparet."

("Ako je sigurno, kao što smo dokazali svim vrstama argumenata, da kršćanska religija ima božansko podrijetlo: istodobno je pokazano da svim ostalim religijama to obilježje u potpunosti nedostaje. Naime, Bog ne može proturječiti samom sebi, niti se istina može boriti s istinom. Samim ovim argumentom očituje se lažnost svih religija koje odstupaju od kršćanske.")

Kad govorimo o židovstvu, trebamo dobro razlikovati izvornu Mojsijevu religiju (koja je trajala do Kristova dolaska) i današnje židovstvo (koje odbacuje Krista):
"Religionem mosaicam, quam Judaei colebant, divinitus revelatam esse, solidis argumentis probatum est. Religionem vero, cui modo Judaei addicti sunt, ut falsam rejiciendam esse, facile probari potest. Judaei enim post promulgatum evangelium
I. novam a Deo datam revelationem contemnunt,
II. antiquam vere a Deo factam corrumpunt; ac proinde hodierna eorum religio
III. externis revelationis characteribus penitus destituta est."

("Čvrstim argumentima dokazano je da je Mojsijeva religija, koju su Židovi [nekoć] štovali, božanski objavljena. Ali, može se lako dokazati da religiju na koju su Židovi danas navezani, treba odbaciti kao lažnu. Naime, Židovi nakon proglašenja Evanđelja:
I. preziru novu objavu koju je Bog dao;
II. kvare staru objavu, koju je Bog podao, pa je zato njihova današnja religija:
III. u potpunosti lišena vanjskih obilježja objave.")

Nadalje, Stadler podsjeća da je u Starom zavjetu obećan dolazak Spasitelja Isusa Krista, koga nevjerni Židovi ne žele prihvatiti:
"In veteris testamenti revelatione, quam Judaei venerantur Messias ceu novae revelationis praeco novaeque legis auctor promissus et praenuntiatus fuit, quem Judaei audire et sequi ab ipso Moyse jussi sunt (Deut. XVIII. 18, 19). Messiam autem actu jam advenisse, et nullum alium esse, nisi Jesum Nazarenum, argumenta invicta ostendunt. Hunc ergo audire, ipsiusque doctrinam et legem evangelicam relictis caeremonialibus Moysis sequi oportet. Longe ergo aberrant Judaei a veritate, ipsamque legem mosaicam gravissime violant, dum Jesum Nazarenum ceu Messiam sive Christum non agnoscunt, plenam revelationis lucem ab ipso allatam spernunt, et mosaismo jam abrogato obstinate inhaerent. Nam usque in hodiernum diem, cum legitur Moyses, velamen positum est super cor eorum (II. Cor. III. 15.)"

("U objavi Starog zavjeta, koju su Židovi štovali, obećan je i najavljen Mesija ili glasnik nove objave i autor novog zakona: Židovima je sam Mojsije zapovjedio da ga slušaju i slijede (Pnz 18, 18-19). A nepobjedivi argumenti pokazuju da je Mesija stvarno već stigao, i da on nije nitko drugi nego Isus Nazarećanin. Dakle, njega treba slušati, njegov nauk i evanđeoski zakon treba slijediti, ostavivši Mojsijeve obredne propise. Dakle, Židovi su daleko zabludjeli od istine, te najteže krše i sam Mojsijev zakon dok ne priznaju Isusa Nazarećanina kao Mesiju ili Krista, odbacuju puno svjetlo objave koje je on donio, i tvrdokorno se drže mojsijevstva koje je već dokinuto. Naime, sve do današnjega dana dok se čita Mojsije, zastor je postavljen na njihovo srce (2 Kor 3, 15).")

O čemu je ovdje riječ? Naime, i sam sv. Mojsije je u Petoknjižju na mnogo mjesta naglasio i prorekao dolazak Spasitelja. Posebno se ističe upozorenje u Ponovljenom zakonu:
"Proroka od tvojega naroda i od tvoje braće, poput mene, podignut će ti Gospodin Bog tvoj: njega slušaj; kako si tražio od Gospodina Boga svojega, na Horebu, kada je okupljen zbor, kada si govorio: 'Ne mogu više slušati glas Gospodina Boga svojega, niti gledati ovaj silni oganj, da ne umrem!' I reče mi Gospodin: 'Dobro su sve rekli. Podignut ću im proroka između njihove braće, sličnoga tebi: i postavit ću svoje riječi u njegova usta i govorit će im sve što mu zapovjedim. Onomu pak tko ne posluša njegove riječi, koje će govoriti u moje ime, ja ću biti osvetnik'." (Pnz 18, 15-19)

Dakle, već samim time što odbijaju priznati i prihvatiti Isusa Krista, Židovi krše Mojsijev zakon. To je i sam Isus Krist rekao Židovima:
"Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao." (Iv 5, 45-46)

Ovu važnu istinu ističe i sv. Petar u svojem govoru Židovima, koji je naveden u Djelima apostolskim:
"Mojsije tako reče: Proroka poput mene od vaše braće podignut će vam Gospodin Bog vaš. Njega slušajte u svemu što vam god reče. I svaka duša koja ne posluša toga proroka, neka se iskorijeni iz naroda." (Dj 3, 22-23)

U Vulgati, ova zadnja rečenica glasi:
"Omnis anima, quae non audierit prophetam illum, exterminabitur de plebe."
("Svaka duša koja ne posluša tog proroka, istrijebit će se iz naroda.")

Prema tome, nevjerni Židovi, koji ne priznaju Isusa Krista, nipošto se ne mogu smatrati Božjim narodom.

Osim toga, današnja židovska religija se u mnogo toga razlikuje od židovske religije kakva je bila prije uništenja jeruzalemskog hrama 70. godine. Nakon uništenja hrama, u židovstvu je prestalo žrtveno bogoslužje. Nestankom žrtvenog bogoslužja nestalo je i hijerarhijsko svećenstvo.

U današnjem židovstvu nema više ni svećeničkih poglavara ni velikog svećenika, kako je to bilo prije uništenja jeruzalemskog hrama. Nakon pada Jeruzalema, vodstvo židovske zajednice preuzeli su rabini, "učitelji Zakona", nasljednici farizeja. Rabinsko židovstvo razvilo se iz farizejstva. Ta njihova verzija židovstva kodificirana je kasnije u Talmudu.

Stadler o tome kaže:

"Religio judaica, quae jam ante Christum per sectas Pharisaeorum et Sadducaeorum corrumpi coepit, multo magis post excidium hierosolymitanum gentisque dispersionem per Thalmudistas corrupta fuit. Hi enim, arbitrarias sacrorum librorum expositiones et spurias traditiones secuti, religioni suae crassos errores addiderunt."

("Židovska religija, koja se već prije Krista počela kvariti po sektama farizeja i saduceja, nakon uništenja Jeruzalema i raseljenja naroda, još je mnogo više pokvarena po talmudistima. Naime, ovi su, sljedeći samovoljna tumačenja svetih knjiga i podmetnute predaje, dodali svojoj religiji teške zablude.")

Kod muhamedanstva je pak zadatak dokazivanja njegove neistinitosti daleko lakši, jer je njegovo lažno podrijetlo još jasnije. Ili, da se jednostavno izrazimo Stadlerovim riječima: "religio mahumetana divinitus revelata esse non potest" ("muhamedanska religija ne može biti božanski objavljena").

Stadler ističe da je lažnost islama očita iz samog ponašanja njegova utemeljitelja Muhameda:
"Persona Mahumetis nullis sanctitatis notis insignita est, quae legatum divinum sive prophetam ad emendandam religionem a Deo missum decent; ostendit enim indomitam ambitionem, quae ob fines suos promovendos fraudibus et caedibus non parcit. Quantum libidini deditus fuerit, probat uxorum multitudo et singularis illa, quam sibi tamquam prophetae et Dei ministro attribuit, praerogativa, tot quot vellet uxores assumere, quum asseclas suos ad quatuor restringeret."

("Muhamedova osoba nije obilježena nikakvim značajkama svetosti, koje dolikuju božanskom poslaniku ili proroku kojega je Bog poslao da ispravi religiju. Naime, [Muhamed] pokazuje neobuzdanu ambiciju, koja radi promicanja svojih ciljeva ne preza ni od prijevara i ubojstava. Koliko je bio odan pohoti dokazuje mnoštvo žena, i naročito ona prerogativa, koju je pripisao sebi kao proroku i Božjem službeniku, da može uzeti koliko god hoće žena, dok je svoje sljedbenike ograničio na četiri žene.")

To nas zajedno s drugim obilježjima islama dovodi do zaključka:
"Mahumetana ergo religio nec divina est, quum nullas divinae originis notas habeat; nec divina esse potest, quum multa evidenter falsa, absurda et contradictoria contineat et contradicat revelationi, cujus divinitas invicte probata est."

("Dakle, muhamedanska religija niti je božanska, jer nema nikakva obilježja svetosti; niti može biti božanska, jer sadrži mnogo toga što je očito lažno, apsurdno i kontradiktorno, i proturječi objavi kojoj je božansko obilježje neoborivo dokazano.")

https://ia601604.us.archive.org/29/item ... tadler.pdf

Dakle, zato je ovaj Crni Papa govorio kako sve religije vode Bogu i ubacivao idole i poganska božanstva gdje stigne.

Agent Tajne Sile.

Koliko su istinite tvrdnje da postoje dvije dijametralno suprotne struje u današnjoj Crkvi?

Ima li nade za tradicionaliste naspram modernista?

Potpuno istinite



Slabo. Franjo se pobrinuo da velika vecina kardinala dolazi iz LGBT krugova tako da osim bozjom intervencijom, sto nije iskljuceno tesko se moze zaustaviti propast KC

Ovimameričkim prveznjcima čak je i subverzija hrišćanstva jako glupa.

Ne ulazeći u ovo što si o papi napisao(znam da nemaš dobro mišljenje pa mi se neda o tome), nešto drugo me zanima.
Kada si već spomenuo LGBT krugove(ne govorim o tim kardinalima koje navodiš, nego o običnim ljudima).
Pogledala sam nekoliko ispovijesti homoseksualaca(muškaraca i žena) koji su doživjeli preobraćenje, vratili se Crkvi i žive u skladu s vjerom.
Njima je puno teže nego nama, oni doslovno moraju apstinirati.
Bilo koji heteroseksualac koji doživi preobraćenje može se vjenčati i u okviru braka imati odnose.
Homoseksualci(govorimo o vjernicima) ne mogu, oni apstiniraju.
Ako Crkva uvjetno rečeno zatvori vrata homoseksualcima, kamo će ti ljudi ako dožive preobraćenje?
Ne govorim ni o kome iz crkvenih struktura nego o običnim ljudima

Krstjanine, ova stroža pravila koja su bila prije u Crkvi, ja se podpuno slažem da su bolja za čovjeka. Pogotovo bi bilo bitno ,,umrieti spreman''. Također, tu su olakšane i zapovjedi po pitanju posta i nemrsa. Samo što imati priliku uzeti posljednju pričest, obaviti posljednju izpovied jest privilegija od Boga za grešnika, jerbo često puta čovjek ne zna da je u smrtnoj pogibelji. Tako i Isus kaže da moramo biti stalno spremni jerbo ne znamo trenutak smrti. Zato jest za čovjeka najbitnije što redovitije ići na izpovied i što redvitije sudjelovati na svetoj misi, ter što manje griešiti u životu. Onda ne ćeš biti toliko ovisan o tomu ako ti meteor iznenada padne na glavu i ti se ne uspiješ izpoviediti i pričestiti.
Problem je jedino u tomu što su i sami ljudi postali puno oholiji, umno i tjelesno slabiji, ter bi malo tko podnio velik dio tih starih pravila. Težka su im i ova sadašnja. Crkva je kod naroda izgubila autoritet, ali ne toliko zbog ,,grešaka'' Crkve, koliko su se i sami ljudi izkvarili. Ljudi su počeli imati uzore u ,,zlatnom teletu''. Crkva će biti onakva kakvi budemo mi ljudi sami. Ako među ljudima postane obća pošast istospolstvo, pobačaji, razstave braka, ter ako ne bude svećenika spremnih za celibat, onda očekuj da ćeš i dobiti takvu Crkvu, jerbo iz takvog naroda ćeš dobiti takve svećenika. Na kraju si liepo zaključio, a to je da samo Bog tu može donieti neke žešće promjene na bolje, makar tako da neke ljude napuni Duhom Svetim. Tu je bitna ona karizmatska uloga Crkve kojoj se ti protiviš, a zaboravljaš da su takvi karizmatici uviek kroz poviest vadili Crkvu sa stranputica.
Crkva treba uzor tražiti u prvom redu u Isusu, Mariji, ter apostolima nakon što su ovi napunjeni Duhom Svetim, a onda i u životu svetaca, a ne u nekom 13. 16. ili 19. stoljeću. Uviek se treba vratiti izvoru.

Nisam bas shvatio tvoje pitanje. Sta znaci zatvoriti vrata? Crkva nikome ne zatvara vrata, ali isto tako je nauk Crkve vjecan. Crkva ne moze protiv Krista. Ne mozes reci homoseksualcima zivite kako hocete u nadi da ce se preobratiti. Ne mozes isto tako reci bludniku bilo kojem, zivi kako hoces ali eto ako se preobratis super. Homoseksualci nisu iskljuceni iz toga puta. Svaki krscanin je pozvan na svetost. Ne kazem da nekima nije lakse nekima teze na tome putu ali je tako. Ili vjerujes da ti je Krist odmjerio kriz koji mozes nositi ili ne vjerujes.

S druge strane ako kazes ljudima u redu je zivjeti u grijehu Bog te voli bezuvjetno. Koliko ce ih se tako obratiti? Koja je uopce svrha onda? Ni sam Krist nije bio bezuvjetan.

Problem je sto ja ne shvacam sta ti podrazumjevas pod "karizmatskom ulogom" Crkve kako ti to nazivas. Kroz povijest su Crkvu sa stranputica uvjek vadili katolicki reformatori koji nisu odstupali od Nauka i Predaje veec stovise uvjek na njoj inzistirali. Ako pod tim ljudima smatras karizmatike onda se slazemo. Ja cu ih zvati reformatorima i svecima ti ih zovi karizmaticima. S tim nemam problema.
Problema imam sa karizmaticima americko protestantskog tipa koji su se pojavili u Crkvi zadnjih 60 godina koji zastupaju protestanski nauk pod krinkom katolicanstva, a takvi uvjek doprinose ranjavanju Crkve, a ne njezinoj obnovi koliko se god to izvana cinilo drukcije

Par misli kardinala Saraha o svetosti. Obracao se je konkretno svecenicima ali mislim da se moze pronaci svaki vjernik u tome, jer na kraju od svakoga se trazi da nosi svoj kriz te se suoblici Kristu ma kojem stalezu i sluzbi pripadao. Mozda odgovori i na pitanja koja postavlja zalutala


Kardinal Robert Sarah održao je 15. siječnja u sklopu Treće međunarodne konferencije katoličkog klera u Rimu govor pod naslovom „Ljepota i poslanje svećenika“.

Ističući važnost ljepote u svećeništvu, utemeljenoj na čestitosti i istini, nagovor je istraživao izazove očuvanja liturgijske ljepote, opasnosti koje donosi subjektivizam te središnju ulogu slavlja svete liturgije.

Kao katolici, držimo da je Isus Krist konačna Božja objava u ljudskoj povijesti i da je Njegovo učenje, koje nam je Crkva vjerno predala, objektivno istinito. To je ono što nam je Svemogući Bog, naš Stvoritelj, objavio o tome što znači biti istinski čovjek i što moramo učiniti da postignemo vječni život s Njim na nebu.

Stoga, za katolika sasvim sigurno postoji ispravno djelovanje, ispravna doktrina i ispravno bogoslužje – baš kao što konačno otkrivenje Boga u Isusu Kristu jasno isključuje određena iskustva, uživanja i želje. Imamo privilegiju živjeti u Istini i nismo ograničeni samo na filozofske spekulacije. Dakle, moramo reći da je, u svjetlu Božanske objave, subjektivizam u vjeri, moralu ili bogoslužje lažan. Nije od Boga. Vodi duše u pakao, a ne u raj.

Samo je Bog ljepota, a Njegov Utjelovljeni Sin, Isus Krist, najljepši je čovjek koji je ikada postojao – čak, posebno – dok je visio na ružnoj kontradikciji Križa. Njegova ljepota nije zbog Njegove građe, već zbog Njegovog integriteta, Njegove svetosti i Njegove požrtvovne predanosti Njegovoj misiji. On je lijep jer je potpuno predan izvršenju volje svoga Oca.

Kao svećenici Isusa Krista, bilo bi dobro da svi ovo pažljivo razmotrimo. Pozvani smo postati Kristovi bliski prijatelji. Doista, nismo samo pozvani postati alter Christus – drugi Krist – nego uistinu postati ipse Christus, to jest, postati sam Krist; ući u Njegovo samodarivanje Ocu. Moguće je biti alter Christus i biti dužnosnik, a primjera doista ružnih dužnosnika danas u Crkvi ima previše.

Ali ako svakim svojim dahom nastojimo postati ipse Christus – čak i ako su ti udisaji udahnuti usred boli i patnje križeva koje moramo nositi – naša trajna suradnja s Njegovom milošću, koja nam je dana na poseban način u Sakrament svetog reda, približit će nas Lijepom Kristu. Učinit će od nas, slabih ljudi, djelo Božje otkupiteljske ljepote na slavu Svemogućega Boga, spasenje naših duša i duša kojima smo pozvani služiti.

Ovo je temeljno. Krist je sama ljepota, a svećenički poziv je lijep kada istinski sudjeluje u Kristovu žrtvenom samoprinošenju u posebnim okolnostima kojima je pozvan služiti. Kao muškarac, znam svoje granice. Znam svoje grijehe. Znam svoje nesposobnosti. Kao svećenik Isusa Krista, pozvan sam postati nešto što sam nikada ne mogu postići. Ali Njegovom milošću to je moguće: prekrasno lice Isusa Krista, konačna Božja objava u ljudskoj povijesti, može zasjati u meni i po meni; ali samo ako surađujem s tom milošću i obnovim svoju odluku da to činim za onoliko sutra koliko mi je dano na ovoj zemlji.

Kao što sam rekao, svi bismo trebali pažljivo razmotriti ovu stvarnost. Ima posljedice na svaki element naše svećeničke službe i siguran sam da će drugi ovotjedni govornici istražiti mnoge od njih. Organizatori konferencije zamolili su me da posebno govorim o ljepoti u svetoj liturgiji u životu i poslanju svećenika, što ću sada vrlo rado učiniti, jer kao što je kardinal Ratzinger jednom rekao: Crkva stoji i pada s liturgijom. Kad opadne štovanje božanskoga Trojstva, kad se vjera više ne pojavljuje u svojoj punini u liturgiji Crkve, kad ga guše čovjekove riječi, njegove misli, njegove nakane, tada će vjera izgubiti mjesto na kojem se izražava i gdje stanuje. Zbog toga je ispravo slavlje svete liturgije središte svake obnove Crkve.

Za mene je karizmatska uloga kad pojedinac svojim propovjedima i djelovanjem pozitivno djeluje na sviest naroda. Navodi narod na pokajanje i poniznost. T.j. priprema narod da budu sposobni čista i iskrena srdca sudjelovati na liturgiji i primiti pričest.
E sad ti meni pojasni gdje katolik po tebi postaje protestant? Što je tebi protestantizam?

Protestantizam je sve ono sto je strano katolickoj tradiciji, a sto s vremenom direktno ili indirektno utjece na samu vjeru. Mogu to biti tradicije, obicaji ili djelovanja strane katolicanstvu, odnosno nacinu ispovjedanja vjere.
Katolicka Crkva je stoga oduvjek pazila na same oblike ispovjedanja vjere tj. obdrzavanje pravila Lex orandi, lex credendi.

Ako trazis konkretne primjere to su recimo: pricest na ruku, karizmaticko padanje u duhu i takozvani govori u jezicima koje nisu nikada postojali u katolickoj tradiciji odnosno katolicka tradicija ih nikada nije dopustala, dosli su direktno od americkih protestanata u posljednjem stoljecu, o samoj promjeni liturgije (uvodjenje skoro protestantskog obreda) ne treba ni govoriti o tome sam vise puta govorio, same zloporabe u samoj (vec protestantiziranoj) liturgiji kojih je bezbroj mislim da vise nema smisla govoriti itd...

Sve su to stvari koje naizgled nisu opasne ali koje vremenom itekako vode u otudjenje od vjere odnosno u samo obezvrijedjenje vjere. Tako pricest na ruku konkretno dovodi do pada vjere u samu prisutnost, a pad vjere u prisutnost dovodi do samog pada pohadjanja same mise. I sve ostale stvari da ne nabrajam pokrecu jednu lancanu reakciju koja se pokrene upravo zbog krsenja lex orandi lex credendi. Ta lancana reakcija uvjek vodi protestantizaciji, a protestanjtizacija direktno vodi bezvjerju odnosno napustanju Boga.

To nije teza, to je jedna cinjenica koju jasno vidimo na zemljama koje su sve te stupnjeve prosle i danas imaju vjernike na papiru koji jos iz nekih razloga vjerovatno osobnih privilegija stoje na tome papiru.
U Hrvatskoj taj trend takodjer trenutno vidimo iako on ide malo drukcijim tokom zbog same povijesti, ali definitivno ide u tome pravcu to nitko ne moze zanijekati.

A kriv je upravo modernizam kojega je sam sv. Pio X nazvao sintezom svih hereza. Nisu to samo izvanjski cini vec citava modernisticko protestanstka teologija koja nema veze s katolicanstvom ali se servira katolicima. Djela odnosno cini uvjekslijede teologiju i obrnuto

Pa i ne govori živite kako hoćete. Ne govori ni homoseksualcima niti heteroseksualcima živite kako hoćete.

Papa Franjo je to jasno rekao:
„Ako je netko homoseksualac i traži Boga te ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim. Katekizam Katoličke Crkve to veoma dobro objašnjava. Homoseksualna orijentacija nije grijeh, ali homoseksualni odnosi jesu. Te osobe ne smiju biti marginalizirane zbog svoje orijentacije i moraju biti integrirani u društvo“, odgovorio je papa Franjo na upite novinara u zrakoplovu na povratku iz Rio de Janeira u Vatikan. „Ta orijentacija nije problem. Moramo biti braća. Problem je u lobiranju za tu orijentaciju, kao što su problem lobiji pohlepnih, politički lobiji, masonski lobiji, toliko ih je mnogo. To je veći problem", rekao je.

Što kaže Katekizam Katoličke Crkve?

"Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su "čini homoseksualni u sebi neuredni". Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.

Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, susosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.

Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno približiti kršćanskom savršenstvu." (KKC, str. 578., 579.)
https://www.zg-nadbiskupija.hr/print.as ... &url=print

Pitala sam jer se vazda kada je riječ o papi Franji nekako potegne i LGBT zajednica.
Mada on otvoreno kritizira te lobije, piše ti u članku.
Stekne se dojam da bi Crkva trebala homoseksualcima vrata zatvoriti

Eto nas postkoncilske vjernike nitko nije ničemu podučio.
Ovako, bolnice, hospiciji, palijativna skrb. Tko djeluje u tim ustanovama?
Osobno sam poznavala tri osobe koje su nažalost preminule.
Svim trima svećenici su dolazili(tijekom bolesti, riječ je o težim bolesnicima) barem jednom tjedno, doma.(govorim o osobama koje su preminule doma).
Daj malo lakše s tim ocrnjivanjem nas postkoncilskih.

Crkvene tradicije jesu važne i svaka njihova promjena jest rizik. Pogotovo su važne tradicije gdje se izražava poniznost i poštovanje spram svetinja. Tradicija slavljenja mise na stranom jeziku mi obćenito nije jasna i tu promjenu bezsmislene tradicije podupirem. Čak i stoljećima prije 2. Vatikanskig koncila, mi Hrvati smo imali službena dopuštenja Vatikana da slavimo mise na staroslavenskom (hrvatska inačica).
Uglavnom, tradicije jesu važne, ali nisu bit vjere. Upravo Isus napada farizeje jerbo su tradiciju stavili izpred Božjih zapovjedi. Zapravo, preko tradicije su izigravali bit vjere. Tako i ti stavljaš bit na tradicije, a čitanje izvora kršćanske vjere (Evanđelje) čak povezuješ s protestantizmon. Bit vjere je čisto srdce, odnos prema Bogu i bližnjemu, poniznost i pokajanje za griehe, a tek onda si spreman biti prisutan na liturgiji, ići na pričest i čak vidjet smisao u nekoj tradiciji. Tradicija je pomoć u vjeri, ali neke tradicije mogu poslužiti i kano izigravanje srži vjere.

Ne mogu da verujem da je KC prihvatila tu bolesnu terminolgiju "seksualna orjentacija" i da ti ljudi tako orjentisani trebaju biti prihvaćeni jer eto ne biraju to.
To je slično kao kad bi se reklo oni su lopovske orjentacije ili prostitucijske ojentacije pa trebaju iti prihvaćeni jer eto to nisu birali i svaki dan su u iskušenju zbog tih orjentacija.
Ne postoji nikakva orjentacija već su ljudi prosto skloni grehu.

Ša je ono kod vas prijeko
'

To što si ti nadrobio nigdje ne piše.

Evo što piše za pravoslavne crkve:
Pravoslavne crkve prihvataju osobe sa "homoseksualnim osećanjima", ali ih podstiču na prevazilaženje ovih osećanja i odbijaju pričest osobama koje žele da opravdaju svoje homoseksualno ponašanje.
https://sh.wikipedia.org/wiki/Pravoslav ... eksualnost

Joe, možeš li bre verovati?

Komentarišući činjenicu da je u novembru ove godine prvi put u jednom pravoslavnom hramu u Crnoj Gori krštena transrodna osoba, Mitropolija Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori navodi da slučajevi poput ovog nijesu nikakva novost, niti predstavljaju "modernizam" i "liberalizam".

Mitropoliija u današnjem saopštenju navodi da se Crkva decenijama upravlja tumačenjem patrijarha Pavla iz 1986. godine - da osobe, koje su usljed medicinske opravdanosti promijenile pol, imaju sva prava na korišćenje "darova Crkve Hristove, od krštenja do pričešća", s tim što su obavezni da blagovremeno o tome obavijeste sveštenika i podnesu valjanu medicinsku dokumentaciju.

Iz Mitropolije SPC navode da slučajevi promjene pola zbog opravdanih i vrlo specifičnih medicinskih razloga predstavljaju potpuno drugačiju stvarnost od "propagande i opravdanja istopolnih odnosa, bezumne rodne ideologije čemu smo svjedočili posljednjih decenija i koji su, bez ikakve sumnje, grijeh".

Mitropolija se osvrnula i na konkretan slučaj Vuka Adžića ocjenjujući da je "nesrećno izabrao da, pored obećanja da to neće činiti, javno progovori o svom zdravstvenom stanju i crkvenom statusu", ocjenjujući da je izmanipulisan u "razornoj LGBT propagandi".

Vuk: 'Zahvalan mitropolitu za blagoslov'
Trans momak Vuk Adžić kazao je u intervjuu za RSE da je veoma zahvalan mitropolitu Amfilohiju za blagoslov koji je dobio i koji mu je omogućio da u novembru ove godine bude kršten u hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici.

"Religija je veoma važna u mom životu. U jednom periodu imao sam samo religiju uz sebe. Vjera me je održala u životu. Za mene je religija ljubav. Mitropolit Amfilohije o kojem imam samo lijepe stvari da kažem dao mi je blagoslov. Neizmjerno sam mu zahvalan na tome i želim da poručim da je jedno ono što o njemu izlazi u medije a sasvim drugo ono što on jeste – dobar čovjek koji ima razumijevanja", rekao nam je Adžić.

Islamisti istopolni odnos smatraju ogrešenjem o Kuran. Iako istopolna privlačnost nije protiv Šerijata, fizičko prepuštanje strastima u Islamu se kažnjava po strogim šerijatskom zakonu.

Islam toleriše istopolne želje kada ih posmatra kao iskušenje, ali istopolne seksualne odnose smatra transgresijom prirodne uloge i cilja seksualne aktivnosti.[12]

Dvije stavke o odnosu islama spram osoba homoseksualne orijentacije.
Koliko razumijem, ni u islamu homoseksualnost nije grijeh, nego su homoseksualni odnosi grijeh.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Islam_i_homoseksualnost

Zato se milijuni arapa drže za rukice dok šetaju gradom bez žena.