Ipak ima nade. :)

Razumjela bih da je ovo izrekao netko sa lijevog spektra, neki Možemovac, Pejovićka itd., no od jednog Sunića nisam očekivala.
Neki od bisera; ne želim Hrvatsku u kojoj će me bičevima tjerati u crkvu.
U istu ravan je stavio financiranje RKC u RH i financiranje tjednika Novosti( to ni Pupovcu nikada nije na pamet palo da učini).
Pa neizostavno spominjanje blaženog Alojzija Stepinca i svašta nešto
Naravno uz učestalo naglašavanje da je bio ministrant i izgubio godinu gimnazije zbog toga što je išao na vjeronauk(naravno to ga čini vjerodostojnim da govori ovo što govori).

https://www.youtube.com/watch?v=6sVjXNVOKI4&t=8s

Čini mi se da je to neki novi trend kod Hrvata, naravno ovdje govorim o Hrvatima pravovjernim katolicima(kako sami sebi tepaju), udri po RKC, nije važno što ćeš reći.
Paralela s jednim forumašem; prvo je pravoslavlje i islam nazvao herezom, da bi nakon nekog vremena postavio članak o ruskom patrijarhu i njegovom mišljenju o papi Franji.

U Hrvatskoj se sve više govori o tzv. “tradicionalistima”, o “katoličkoj tradiciji”, o “tradicionalnoj latinskoj misi” i o organizacijama i zajednicama u svijetu koje to promiču. Zasad je sve to još uvijek puno prisutnije na internetu, na raznim blogovima i forumima. Ipak, ni sada nije sve ograničeno samo na virtualnu sferu, a može se očekivati da će to u budućnosti još manje biti. I u nekim medijima, pa i u onima koji se predstavljaju kao katolički, počele su se pojavljivati netočne informacije.Kako većina naših vjernika nije nimalo upoznata o čemu se radi, nastojat ćemo ovim člankom pojasniti neke stvari, kako bi i neupućeni ovdje mogli razlikovati kukolj od pšenice. U prvom nastavku donijet ćemo kratak povijesni pregled događaja, a u drugom nastavku doktrinarna i načelna razjašnjenja s osvrtom na sadašnja događanja.

Drugi vatikanski koncil bio je 21. opći koncil u povijesti Crkve i održan je od 1962. do 1965. godine. Donio je 16 dokumenata koje je odobrio papa Pavao VI. Svi dokumenti su prevedeni i više puta izdani na hrvatskom jeziku. Promjena koja je većini vjernika bila najvidljivija je promjena u bogoslužju, izmjene u rimskom obredu koje je nakon Koncila uveo papa Pavao VI. U godinama nakon Koncila neki su bili u euforičnom raspoloženju, oduševljeni svim novostima koje su se pojavljivale, drugi su bili pomalo zbunjeni, a treći su bili zabrinuti mnogim događajima kojima su tada bili svjedoci.


Može li se govoriti o “pokoncilskoj krizi” u Crkvi? Ako se riječ “pokoncilska” shvati u vremenskom značenju, sigurno može: u to vrijeme javili su se brojni otpadi od vjere, napuštanja svećeništva i opadanje ukupnog broja svećenika, osporavanja istina vjere, zloupotrebe u bogoslužju. Ali ako se riječ “pokoncilska” shvati u uzročnom značenju, nikako ne može: nijedan od simptoma krize ne može se uzročno povezati s onim što piše u dokumentima Koncila. Oni koji su zagovarali radikalne promjene u životu i učenju Crkve pozivali su se u pravilu ne na “slovo” koncilskih dokumenata, nego na “duh Koncila“. Kako taj izraz ništa konkretno ne znači, svatko je pod tom izlikom mogao promicati što god je htio.

Kriza o kojoj govorimo bila je kriza vjere, na prvom mjestu kriza vjere u Crkvu (mnogi zaboravljaju da u Vjerovanju ispovijedamo ne samo vjeru u Boga nego i vjeru u Crkvu). Pokazala se najprije kao doktrinarna kriza: znatan je bio broj onih teologa koji su držali da su baš oni ti koji mogu znati bolje od Crkve što bi ona sada trebala vjerovati i činiti, a što bi iz “predkoncilske” baštine trebala napustiti ili promijeniti. Doktrinarna kriza imala je korijen u moralnoj krizi, bila je motivirana željom da se promijeni moralni nauk Crkve, u krajnjoj liniji da se suobliči ovome svijetu (usp. Rim 12,2), da se živi “kao i drugi ljudi”.

Pokoncilska kriza zbunila je mnoge, pa su neki počeli osporavati koncilske i pokoncilske promjene. Neki od njih su željeli samo zadržati stari “predkoncilski” obred, a drugi su išli dalje i osporavali sam Koncil i naučavanje papa
Broj takvih “liberalnih” teologa koji su osporavali učenje Crkve izgledao je puno veći nego što je stvarno bio, jer oni su uživali obilnu podršku nekatoličkih masovnih medija. Iza njih je stajao isti onaj duh koji je vodio brojne učenike koji su napustili Isusa i rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Doktrinarna kriza odrazila se i na pojavu zloupotreba u bogoslužju. Jasno, ako se prihvati pogrešno načelo da ne obazirući se na učenje Crkve svatko može vjerovati ono što se njemu čini prihvatljivim, nije čudo da su mnogi iz toga izveli jednako pogrešno načelo da svatko može i svetu misu i druge liturgijske čine služiti onako kako on ocijeni da je zgodno.

Pokoncilska kriza zbunila je i zabrinula mnoge, pa su neki počeli osporavati koncilske i pokoncilske promjene. Neki od njih su željeli samo zadržati stari “predkoncilski” obred, a drugi su išli dalje i osporavali sam Koncil i naučavanje papa koji su ga odobrili i provodili. Važno je uočiti da su ovi drugi pošli od istih pogrešnih polaznih pretpostavki kao i oni koji su “ispravljali” i odbacivali “predkoncilsko” učenje Crkve. I oni su prihvatili tezu da postoje dvije Crkve, jedna prije Koncila a druga nakon Koncila. I oni su zaboravili da u Vjerovanju ispovijedamo vjeru u jednu Crkvu, jednu ne samo u prostoru nego i u vremenu. I oni su držali da su baš oni pozvani određivati što Crkva treba vjerovati i činiti danas, bez obzira na papu i Učiteljstvo Crkve. I oni su htjeli “ispravljati” učenje Crkve, samo ne ono “predkoncilsko” nego ono “koncilsko” i “postkoncilsko”.

Dakle, obje naizgled potpuno suprotstavljene skupine pošle su od istog načela: ja ću sam procijeniti i ocijeniti gdje je u svom naučavanju Crkva u pravu a gdje je “pogriješila”. To načelo je protestantsko načelo od kojega je pošao Luther, a njegov plod je da danas u svijetu ima oko 36.000 različitih protestantskih zajednica. Da je to načelo istinito, Crkva uopće ne bi bila ni potrebna, Isus je ne bi ni osnovao. Da sam ja (ili bilo koji pojedinac ili skupina) zadnje mjerilo, onda bi Crkva bila samo jedna skupina ljudi kao i druge, a ne Tijelo Kristovo (1 Kor 12,12-31) i “stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), kao što nas uči Riječ Božja. Možemo tu prepoznati odjek prvog grijeha naših praroditelja: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6) Dakle, Eva se pouzdala u ono što je ona sama “vidjela“, a ne u riječ Božju, i tada je – sagriješila.

Jedan od osporavatelja “koncilske” Crkve i “modernističkog Rima” bio je i umirovljeni francuski nadbiskup Marcel Lefebvre (1905.-1991.), koji je osobno sudjelovao u pripremnoj komisiji za Koncil i na samom Koncilu. On je 1970. osnovao organizaciju Društvo sv. Pija X. (koristit ćemo proširenu kraticu “SSPX” po engleskom nazivu: Society of Saint Pius X) i “tradicionalističko” sjemenište u mjestu Ecône u Švicarskoj. Društvo je osnovano kao “svećeničko bratstvo”, ali je ubrzo prošireno s redovnicima i redovnicama. Lefebvre nikad nije dobio trajno crkveno odobrenje za svoje Društvo, ali to ga nije spriječilo da nastavi školovati svećenike u svom duhu, rediti ih i širiti svoju organizaciju po raznim zemljama.

Svjestan da je na kraju života, Lefebvre je odlučio rediti biskupe koji bi mogli i nakon njegove smrti rediti nove svećenike za Društvo. Svi pokušaji svetog pape Ivana Pavla II. da ga odgovori od te namjere nisu urodili plodom. Lefebvre je čak 5. svibnja 1988. potpisao pisani sporazum s posebnim papinim izaslanikom kardinalom Josephom Ratzingerom (kasnijim papom Benediktom XVI.), ali već sutradan se – predomislio. Ostao je gluh i na papino osobno pismo u kojem ga moli da ne nanosi nove rane Crkvi. Tako je 30. lipnja 1988. zaredio četiri svoja svećenika za biskupe.


U razgovorima Vatikana i Lefebvrovaca pokazalo se da nije problem ni tradicionalni obred svete mise, ni mogući kanonski status SSPX-a, nego da je u pitanju vjera, a tu naravno Sveta Stolica više nije mogla “popustiti”.
Nakon toga je papa objavio motu proprio “Ecclesia Dei“ u kojem je konstatirao da “takva neposlušnost – koja praktički uključuje odbacivanje rimskoga primata – predstavlja raskolnički čin“. Grupa svećenika i bogoslova se nakon raskola odvojila od SSPX-a i osnovala Svećeničko bratstvo svetog Petra koje je ispovijedilo potpunu poslušnost papi i potpuno prihvaćanje Učiteljstva Crkve. Tu je zajednicu Sveta Stolica ubrzo priznala kao zajednicu papinskog prava i ona je počela brzo rasti i širiti se. Sam Lefebvre je u raskolu ustrajao do smrti i nikad se nije pomirio s Crkvom.

Kasnije su i neke druge grupe i pojedinci napuštali SSPX i vraćali se u jedinstvo Crkve. Najdalekosežniji pokušaj da se cijeli SSPX vrati u jedinstvo Crkve poduzeo je papa Benedikt XVI. SSPX je papi postavio “prethodne uvjete” da bi uopće stupili u razgovore, a kad je papa sve njihove uvjete ispunio, počeli su razgovori “s Rimom” (SSPX izbjegava riječi “Sveti Otac” i “Sveta Stolica”). U razgovorima se pokazalo da nije problem ni tradicionalni obred svete mise, ni mogući kanonski status SSPX-a unutar Crkve, nego da je u pitanju vjera, a tu naravno Sveta Stolica više nije mogla “popustiti”. SSPX je odbio potpisati katoličku ispovijest vjere (“doktrinarnu preambulu”) koju im je s odobenjem Svetog Oca dala Kongregacija za nauk vjere. Time su sami jasno pokazali svoje odstupanje od vjere Crkve i sami potvrdili osnovanost optužbi da nisu samo raskolnici nego i krivovjerci.

Drugi dio teksta pročitajte OVDJE.

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net

Bitno.net će u dva nastavka objaviti tekst našeg suradnika Ivana Zelića o teološkom fenomenu katoličkog “tradicionalizma” (navodnici su namjerno stavljeni) i Društvu sv. Pija X. kao najeksponiranijim zagovornicima takvih stajališta. Povod za tekst jesu sve češći i rašireniji članci na Internetu o takvim temama u kojima se često pojavljuju netočne informacije.
Foto: Flickr/CatholicChurch
Foto: Flickr/CatholicChurch

Nakon povijesnog pregleda u prvom nastavku, došli smo do pitanja tko su “tradicionalisti” i kako bi se trebalo prema njima odnositi. Taj izraz je previše neodređen pa skriva dvostruku opasnost: s jedne strane da ono što je dobro i vrijedno postane odbojno i sumnjivo, čak i neprihvatljivo, a s druge strane da se “kamuflira” ono što je opasno, zlo i razorno za vjeru i da to postane naizgled neutralno, čak i simpatično i privlačno.

Ako se pod riječju “tradicija” razumijeva stoljetna baština Crkve na raznim područjima života, posebno vjerskog života, onda su svi vjerni katolici “tradicionalisti”. Međutim, taj izraz obično se shvaća puno uže, u značenju “tradicionalnog” rimskog obreda koji je bio u širokoj upotrebi u Crkvi do pape Pavla VI. Ako se pod “tradicionalistom” razumijeva onaj koji koristi ili simpatizira taj obred, onda se može reći da neki katolici jesu a neki nisu “tradicionalisti”. Recimo odmah da sama ta činjenica, da netko jest ili nije “tradicionalist” u takvom značenju riječi, ne čini tog čovjeka ni boljim ni lošijim katolikom.


Je li “tradicionalni” rimski obred nešto dobro i vrijedno? Odgovor je nesumnjivo “Da”. Pa zar bi Crkva stoljećima koristila nešto što je loše, i to ne negdje na nekom nebitnom i perifernom području, nego baš u svetoj misi, u samom središtu crkvenog života? Pape su nakon Koncila sve više nastojale da taj obred ne nestane u Crkvi. I nakon što je bio uveden novi obred, mnogi su pojedinci i zajednice s odobrenjem Crkve nastavili služiti svetu misu po starom obredu. Ivan Pavao II. je u spomenutom motu propriu “Ecclesia Dei” apelirao na velikodušnost biskupa: “posvuda se mora pokazivati poštivanje osjećaja onih koji su privrženi latinskoj liturgijskoj tradiciji, širokom i velikodušnom primjenom odredaba koje je Apostolska stolica izdala već prije nekoga vremena, u pogledu upotrebe Rimskoga misala prema tipskome izdanju iz 1962. godine.”

U Crkvi je uvijek postojalo više obreda, što je slučaj i danas. Istina je da “tradicionalni” rimski obred neke stvari u vjeri bolje izražava nego neki drugi obred. Ali vrijedi i obrnuto.
Nezadovoljan manjkom te velikodušnosti kod nekih biskupa, Benedikt XVI. je 7. srpnja 2007. objavio motu proprio “Summorum pontificum” (vidi ovdje) i popratno pismo biskupima (vidi ovdje). Papinska komisija “Ecclessia Dei” donijela je s papinim odobrenjem upute za primjenu (vidi ovdje). U tom motu propriu papa je odredio da svaki svećenik može služiti svetu misu po “starom” obredu i bez dozvole biskupa (čl. 2) i da biskupi trebaju vjernicima osigurati svetu misu po tom obredu gdje postoji grupa vjernika koja to traži (čl. 7). Odredbe se ne odnose samo na svetu misu, nego i na druge liturgijske čine (na primjer krštenje, vjenčanje…). Papa Franjo je izričito rekao da je donoseći navedene odredbe njegov prethodnik postupio razborito (vidi razgovor za časopis “Civiltà cattolica” ovdje, hrvatski prijevod vidi ovdje). Očito je da ih on ne namjerava mijenjati.

Je li “tradicionalni” rimski obred bolji od drugih? Treba najprije naglasiti da je u Crkvi uvijek u ove dvije tisuće godina postojalo više obreda i da danas postoji više obreda. Svi oni su postojali i postoje s odobrenjem Crkve. Dalje, svaki obred može izvana tek u ograničenoj mjeri izraziti neizrecivo otajstvo koje se događa u svetoj misi. Nije slučajno da Katekizam Katoličke Crkve citira tekstove iz različitih obreda. Istina je da “tradicionalni” rimski obred neke stvari u vjeri bolje izražava nego neki drugi obred. Ali vrijedi i obrnuto: neki drugi obred bolje od njega izražava neke druge stvari u vjeri.

Ovdje treba spomenuti da je papa Benedikt XVI. očekivao i želio da upotreba ta dva obreda bude “uzajamno obogaćujuća”. To naravno ne znači da se oni mogu “miješati” po nečijem “ukusu”, nego znači da bi oni koji bi s razumijevanjem i pobožnošću služili svetu misu na oba obreda ili na takvim misama sudjelovali, bolje razumjeli i doživjeli neizrecivo otajstvo svete mise.

Da bismo bili precizni, potrebno je reći da papa Benedikt XVI. u spomenutim dokumentima ne govori o “starom” i “novom” obredu kao o dva različita obreda, nego govori o dva oblika istog rimskog obreda. “Novi” se službeno naziva “redovni oblik” (lat. forma ordinaria), a “stari” se službeno naziva “izvanredni oblik” (lat. forma extraordinaria) rimskog obreda. Treba još spomenuti da je pogrešno o starom obliku govoriti kao o “latinskoj misi“, jer sveta misa se može na latinskom jeziku slaviti i po novom obredu, a to pape često i čine.

Papa Franjo je upozorio da smatra “zabrinjavajućim rizik ideologiziranja Vetus Ordo [starog obreda], njegovo instrumentaliziranje” (vidi prije spomenuti razgovor). U čemu je tu problem i opasnost? Najprije u tome što je pogrešno i opasno obred uzimati kao glavnu razdjelnicu u vjerskom životu. Zašto? Rekli smo već da je u Crkvi uvijek postojala i postoji različitost obreda, a ono što mora biti jedinstveno nije obred, nego “jedna vjera” (Ef 4,5) i “jedna Crkva” (kao što molimo u Vjerovanju na svetoj misi).

Dalje, treba imati na umu da za većinu obreda koji se koriste u Katoličkoj Crkvi postoji i neka Crkva ili zajednica izvan Katoličke Crkve koja koristi taj isti obred. Ako se pitanje obreda stavi u apsolutno prvi plan, važnost te činjenice može se izgubiti iz vida. U Hrvatskoj tako već više od 400 godina postoji cijela jedna biskupija (križevačka) koja se služi bizantskim obredom, istim onim kojim se služe i pravoslavni. Ali ti vjernici križevačke biskupije imaju istu vjeru kao i katolici koji se služe rimskim obredom, dio su iste Crkve koja ima papu za poglavara.


Uz inzistiranje na obredu, druga karakteristična metoda promičbe SSPX-a je neumorno ukazivanje isključivo na negativnosti u Crkvi. Lijepo se o takvoj tipičnoj metodi neprijatelja Crkve izrazio papa Franjo kad je rekao da više buke izaziva jedno stablo koje pada nego cijela šuma koja raste
Ovdje ponovno dolazimo do raskolničkih skupina kao što je SSPX. Oni se predstavljaju kao “katolička Tradicija” (uvijek s velikim početnim slovom) i zamagljuju situaciju, očito namjerno. Žele pitanje obreda staviti na prvo mjesto u razmišljanju vjernika, a sebe predstaviti kao jedinog pravog zaštitnika starog obreda, koji bi bio skoro neko njihovo privatno vlasništvo. Ako usporedimo SSPX-ovce s pravoslavnima, vidjet ćemo da postoje mnoge paralele. Kao što se pravoslavni služe istim obredom kao i neki katolici, ali oni nisu katolici, tako se i SSPX-ovci služe istim obredom kao i neki katolici, ali oni nisu katolici (kao što smo objasnili u prvom nastavku ovog članka). Ali postoji jedna vrlo bitna razlika koja ima praktične posljedice za snalaženje vjernika. Dok u pravoslavnoj crkvi nećete susresti nekoga koji će vam tvrditi da je to katolička crkva, kod SSPX-a ćete sigurno dobiti odgovor da oni jesu katolici, dapače da su bolji katolici od drugih, bolji i od pape

Uz inzistiranje na obredu, druga karakteristična metoda promičbe SSPX-a je neumorno ukazivanje isključivo na negativnosti u Crkvi danas. I kad se radi o istinitim činjenicama, time se dobiva potpuno pogrešna slika. Lijepo se o takvoj tipičnoj metodi raznih neprijatelja Crkve izrazio papa Franjo kad je rekao da više buke izaziva jedno stablo koje pada nego cijela šuma koja raste. Ne ograničavaju se oni samo na stvarne činjenice, nego svim sredstvima nastoje ocrniti zadnjih pet papa i druge velikane Crkve koji njima nisu po volji. Posebno omiljena meta im je papa Ivan Pavao II., sad još i više uoči njegova proglašenja svetim koje je najavljeno za 27. travnja ove godine, u nedjelju nakon Uskrsa.

Na kraju treba naglasiti da nas Katekizam Katoličke Crkve jasno uči: “Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili ući ili pak u njoj ostati.”

Potrebno je dakle čuvati se raskola i raskolnika, jer to je put koji vodi u vječnu propast, ali potrebno je isto tako čuvati i njegovati svekoliko blago Crkve, ne prepustiti ga zaboravu i ne dozvoliti da ga raskolnici prikažu kao svoje. Ti raskolnici krenuli su po načelu “S tradicijom protiv Crkve“, što nije ništa bolje od protestantskog načela “S Biblijom protiv Crkve“. I Biblija i tradicija su plod Crkve i ispravno ih je moguće shvatiti i živjeti jedino u Crkvi.

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net

Tomica je previše zabrazdio u neke vode, koje su ajmo reći poprilično shizofrene, pa tako ima još kontroverznih izjava. I objektivno nije hrvatski nacionalist.

Alfred Loisy kao model modernističke infiltracije



Prof. Đuro Gračanin objavio je 1940. godine članak pod nazivom Ciljevi i putevi modernizma. Tekst je prvo objavljen u Bogoslovskoj smotri, a zatim je tiskan kao poseban rad. Povod za pisanje tog teksta bila je smrt francuskog svećenika Alfreda Loisyja (1857.-1940.), čovjeka kojeg se smatra "osnivačem modernizma". Gračanin izlaže zapanjujuće detalje iz života Alfreda Loisyja, oslanjajući se poglavito na njegove memoare koji su objavljeni 1930-ih pod nazivom Mémoires pour servir à l'histoire religieuse de notre temps (citira ih prema djelu M. J. Lagrange, M. Loisy et la modernisme).

Papa sv. Pio X. u svojoj enciklici Pascendi Dominici gregis naziva modernizam "zbrojem svih krivovjerja".
Kako je to krivovjerje nastalo? Kako se proširilo i kako je zahvatilo pripadnike klera? Odgovore na ta pitanja može vam pružiti proučavanje života "osnivača modernizma": Alfreda Loisyja.

Loisyjeva razmišljanja, odluke i postupci jesu paradigma modernističkog svjetonazora, koji se nije previše promijenio sve do današnjih dana. Proučavanje Loisyjeva slučaja može vam mnogo toga razjasniti o ponašanju novih naraštaja modernista.

Prije svega, može vam objasniti razmišljanje "progresista" koji su promicali reforme na Drugom vatikanskom koncilu i u postkoncilskim vremenima. A to je pitanje koje muči mnoge vjernike.

Naime, kad vjernik sazna što se stvarno dogodilo u 1960-ima i 70-ima, logično je da si postavi pitanje: Kako je moguće da su toliki biskupi i svećenici odbacili tradicionalnu liturgiju, koju su služili cijeloga života? Kako je moguće da su odbacili tradicionalnu teologiju u kojoj su nekoć bili formirani? Kako je moguće da su odbacili tradicionalno kanonsko pravo, katekizam, disciplinu, redovnička pravila, duhovnost, askezu...?

Kako taj preokret objasniti sa psihološke strane? Sigurno je da se tako velike promjene ne mogu dogoditi preko noći.

Mislim da slučaj Alfreda Loisyja može ponešto objasniti o samom mentalitetu "progresizma". Iako je Loisy je živio i djelovao u vremenu koje vam se može činiti davnim (druga polovica 19. stoljeća i prva polovica 20. stoljeća), to je zapravo bilo vrijeme kad su već postojale sve glavne ideološke struje koje i danas postoje: od liberalizma i kapitalizma do socijalizma i komunizma. I na području vjerskog života, ovo je vrijeme sukoba između istih skupina ideja koje se i danas sukobljavaju.

Gračanin smatra da je Loisy već 1882. godine (ili najkasnije 1886. godine) u srcu otpao od katoličke vjere, a ipak nastavlja djelovati kao svećenik sve do 1908. godine kad je izopćen iz Crkve.
Dakle, čovjek koji nema katoličku vjeru, koji ne vjeruje u ono što naučava Crkva, a ipak uporno djeluje kao svećenik više od 20 godina, pa čak i želi napredovati u crkvenoj hijerarhiji. I sve to samo s jednim ciljem: kako bi promicao reforme u Crkvi.

Radi jasnijeg obrazloženja, trebamo krenuti od početka.

Koje su idejne struje uvjetovale nastanak modernizma?
Gračanin ukazuje da je na Loisyja utjecalo njegovo vrijeme, obilježeno s jedne strane Kantovim rušenjem metafizike, a s druge strane isticanjem kritike kao "apsolutne gospodarice dana i izvora svake učenosti i mudrosti". Na Loisyjevu razmišljanju ostavile su snažan trag osobe s kojima se susretao ili čija je predavanja slušao (Renan, Duchesne). Nezanemariv utjecaj imao je i liberalni protestantizam, koji je dominirao u susjednoj Njemačkoj još od Scleiermacherovih vremena, a ukorijenio se i u Engleskoj, gdje je zahvatio najveći dio anglikanske elite. No, treba reći da je Loisy pao još niže od svih navedenih.

Loisy je htio uskladiti Katoličku Crkvu s modernim idejama, kako kaže Gračanin:

"Autentična crkvena tradicija i njezin istinski duh uspoređeni s ovim idejama izgledali su Loisy-u odveć nazadni i stoga se odlučio da reformira Crkvu, da joj dadne novi život uskladivši je s idejama vremena."
Kada je Loisy došao u kontakt s tim idejama? Čini se da Loisy u svojoj najranijoj mladosti nije dolazio u doticaj s protukatoličkim idejama. Iako je u mladosti bio religiozan (pa čak i sklon mistici), on nije u sjemeništu primio solidnu skolastičku naobrazbu. Bez temeljne skolastičke filozofije i teologije, on kasnije nije znao riješiti vjerske teškoće koje će mu se javiti. Uostalom, Loisy svoje sjemenišne studije nije niti dovršio. Zaređen je za svećenika 1879. godine, u dobi od samo 22 godine.

Već tri godine kasnije njegova vjera dolazi u pitanje, očito u vezi s njegovim povratkom u Pariz radi daljnjeg školovanja. U Parizu se susreće sa svim pravcima "moderne misli" i počinje kovati planove o reformama u Crkvi.
Gračanin ističe kako je Loisy vješto prikrivao svoje namjere:
"Iako je Loisy u duši već od 1882. (ili najkasnije 1886.) bio napustio bitne zasade katoličke vjere, njegov nastup kojim je započeo svoje reformatorsko djelo nije toga ničim odavao. U časopisu L'Enseignement biblique, koga je osnovao desetak godina kasnije on je pisao tako, da njegovih reformatorskih namjera nije gotovo ni bilo moguće zamijetiti."
A te "reformatorske namjere" Gračanin ovako opisuje:
"Loisy je, naprotiv, uvjeren da je moguće čitavu katoličku Crkvu, kao ustanovu, izmijeniti i on smatra da je pozvan, da tu izmjenu ostvari. Kod ovakovih divergencija između crkvene i njegove misli, on je jedan momenat smatrao da bi bilo najlogičnije napustiti Crkvu, ali on ipak ostaje u Crkvi. Iz brige možda za svoju dušu? Ne, nego iz brige za Crkvu, koje mu je ipak bilo žao. 'Napokon, nije li to značilo učiniti uslugu Crkvi, pozivajući je da se oslobodi tjesnogrudne i zastarjele nauke, koja bi kompromitirala njezino moralno djelovanje u sve izobraženijem svijetu'? (M. I., 175)."
Gračanin naglašava činjenicu da Loisy ostaje u Crkvi jedino s namjerom da je reformira:
"Loisy se dakle promišljeno i svijesno odlučuje da ostane u Crkvi. I to ne zbog toga da bi poradio na ukidanju ove ili one dogmatske zasade, nego zato da provede revoluciju, koja će stubokom izmijeniti nauku i duh Crkve. Njegovo djelo ne će dakle biti stvar slučaja ili nepredviđenog razvitka događaja, kako se to kadgod i s katoličke strane pretpostavljalo, nego posve namjeran pothvat. 'Ja sam svijesno pripravljao, kaže Loisy, pravu revoluciju... u francuskom katolicizmu: i ako tko tvrdi da je princip katoličkog modernizma bio već tu (u Enseignement biblique) postavljen... ja to ne ću poricati'. Nekad je doduše i manje kategoričan pa kaže: 'u to vrijeme ja sam i ne htijući pripravljao početak modernističkog meteža' (M. I, 175)."
Dok je ovo planirao, Loisy je smišljeno nastojao izgledati kao običan svećenik:
"O ovome svemu, dakako, u ono vrijeme nitko ništa nije znao i Loisy-a su mnogi držali ozbiljnim i pobožnim svećenikom. On je brižno pazio da ne oda svoje planove. Ta radilo se o tome da se zauzme Crkvu iznutra izmijenivši posvema njezinu konstituciju i nezinu nauku. U tu svrhu on je izradio bio, kako se naknadno vidi po njegovim Memoires-ima, poman plan toga osvajanja."
Dakle, ovdje gledamo osobu koja razmišlja o tome kako "zauzeti Crkvu iznutra" i prilagoditi je svojim idejama. Ne, to nisu teorije urote, nego stvari koje je sam Loisy priznao u svojim memoarima.



Gračanin navodi kao važno obilježje modernizma u njegovoj početnoj fazi: naizgled zadržati vanjske forme, ali ih isprazniti od njihova tradicionalnog sadržaja.
"Jednom riječju trebalo je ostati u Crkvi, da se tako Crkvu lakše modernizira. Loisy niječe da bi njegov plan bio komplot, ali priznaje da je svoje namjere morao provoditi s mnogo opreza. To je bilo potrebno, tvrdi on, jer je u Crkvi bilo mnogo ljudi posve jednostavnih i zadojenih rutinom, koji nisu ni slutili da se moderni čovjek 'mora odreći dogmi'. Da se ti dakle ne bi uznemirivali trebalo je sačuvati vanjske forme. Dogme su verbalno morale ostati iste, ali važno je bilo da ih se isprazni od njihova tradicionalnog sadržaja. Mase moraju ostati mirne, dok elita bude provodila unutarnju revoluciju. Ali i elitu treba pripravljati malo pomalo. Dati joj prilike i vremena da se postepeno uputi u novi tajni smisao dogmi."
Čak su se u početku suzdržavali od govora o reformama:
"No pri svem ovom ne će se, kaže Loisy, trebati odveć žuriti, ni razvikivati posvud da se radi o reformi, da se ne bi prepalo one koji vladaju (M. I, 211). Djelo je krupno i moglo bi doista zaprepastiti, kad bi odveć rano došlo na vidjelo."
Loisy je mislio da će zavarati Crkvu ako uspije pronaći "formule pune poštovanja" za svoje ideje.
"Pitanje je ipak hoće li Crkva i konačno na to pristati, o tom Loisy nimalo ne dvoji, jer će se 'pronaći formule pune poštovanja i koje će zadovoljiti razum'. Doskora će se ujedno uspostaviti jedan tok u pravcu slobode i taj će tok brzo postati neodoljiv. Crkva ga ne će zaustaviti, budući da će on sam domala biti Crkvom (M. I, 211). To će se sve zbiti tako nezamjetno, da će Crkva osvanuti jednoga dana modernistička..."
Međutim, nije sve krenulo onim tijekom koji je priželjkivao Loisy.
"Uza sav Loisy-ev oprez, kraj sveg doziranja pilula 'za posebnu uporabu teologa', njegovo je mišljenje postajalo sve bjelodanije i prvi je rezultat toga bio da su slušači iz sjemeništa Saint-Sulpice, koji su posjećivali njegova predavanja na fakultetu teologije u Parizu, prestali dolaziti. A malo zatim, 17. XI. 1893., uslijedio je i poziv biskupâ-zaštitnikâ Katoličkog Instituta, da Loisy preda demisiju kao profesor Sv. Pisma i zadrži jedino, ako hoće, katedru istočnih jezika. I u Rimu su već bili na čistu, kamo je smjeralo Loisy-evo naučavanje pa je iste godine, 18. XI., izašla enciklika Lava XIII. Providentissimus Deus o Sv. Pismu. Ta je enciklika naglašavala, da je Bog autor svih kanonskih knjiga te je također isključivala teoriju prema kojoj bi se inspiracija odnosila samo na dogmu i moral. Zbog toga ujedno nije moguće da bi Sv. Pismo sadržavalo kakvih zabluda."
Loisy se prividno pokorio Svetoj Stolici, ali je drugim sredstvima nastavio svoj rušilački rad:
"Godine 1896. on osniva la Revue d'historire et de littérature religieuse, u kojoj pod pseudonimima nastavlja širenje svojih ideja. One prolaze neosuđene i nakon godina još Loisy sebi čestita taj uspjeh: 'Na distanciju izgleda divno, da je časopis, kojim su upravljali svećenici, mogao s tim laičkim programom, izdržati dvanaest godina a da ne bude smrvljen pod crkvenim cenzurama. Ali mi smo počeli skromno i kroz nekoliko godina bili smo oprezni' (M. I, 394).
I zaista slabo je tko znao šta Loisy radi a još je manje tko slutio šta on sprema. U zbilji on je pripravljao svoje djelo Essai d'histoire et de critique religieuses, koje sedam mjeseci kasnije ponovno redigira pod naslovom Essai d'histoire et de philosophie religieuses. Međutim stanje je takvo, da Loisy to dvaput pisano djelo ne usuđuje se odjednom izdati, iako veli da je i u njem poduzeo mjere opreza na taj način što je napadao Sabatiera kojeg je inače, dijelio misli o relativnoj vrijednosti vjerskih simbola. To je bila, kaže on samodopadno, 'prava Suma onoga što će biti katolički modernizam', prava 'nova apologetika', ali on je dobro razumio da bi to djelo, kad bi ga odjednom publicirao, otvorilo oči katolicima. Zato je odlučio da ga servira kao i druge svoje stvari u doziranim pilulama pod raznim imenima. 'Što se tiče velikoga apologetskoga djela (spomenutog Essai-a) ja ću ga širiti što više moguće u malim količinama, pod pseudonimima, i, kako me ne smatraju da sam tako zaokupljen teološkim predmetima, ne će slutiti otkud to dolazi. Ja imam već tri ili četiri pseudonima spremna za potpisivanje svojih članaka'. U stvari imao ih je i više (A. Firmin, F. Jacobé, Jean de la Rochelle, Jacques Simon, Jean Lataix, Etienne Sharpe, Isidore Deprés)."

Kako bi lakše "reformirao Crkvu", Loisy je nastojao postati biskupom. O tim nastojanjima Gračanin piše:
"On je svoje reforme htio uostalom provesti posve mirnim putem. Iako na jednom mjestu svoja modernistička nastojanja naziva pravom revolucijom, ipak on nije pribjegavao nasilnim sredstvima. Što više, da bi što lakše i sa što manje buke mogao ostvariti svoje planove, on je kompetirao i na biskupsku stolicu – zapravo na dvije: u Monaku, a zatim u jednoj francuskoj biskupiji – i u tom cilju poduzimao razne korake. To bi bilo najidealnije, jer 'pokret se ne može provoditi dekretima, nego osobnom akcijom, sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom' (M. II, 163). Crkva međutim nije htjela njegove kandidature. On ipak do posljednjeg časa poduzima sve, kako bi uredio barem svoje službene odnošaje s Crkvom. Još pred samu osudu koja će ga konačno ipak stići on traži celebret kod sekretara biskupijâ."
Dakle, Loisy se aktivno pokušavao infiltrirati u vrh crkvene hijerarhije radi provođenja svojih reforma, jer bi se njegov plan lakše provodio, kako kaže, "sjedinjujući naučnu kompetentnost s crkvenim autoritetom".

Upravo se na primjeru Alfreda Loisyja može zorno promatrati model modernističke infiltracije. Istu strategiju ponovit će novi modernisti u drugoj polovici 20. stoljeća. Poznavanje ovog modela djelovanja ključno je za razumijevanje revolucije iz 1960-ih.

Vidjeli smo da je Loisy u srcu otpao od katoličke vjere dok je još bio negdje između 25. i 29. godine života. Ipak, on uporno nastavlja djelovati kao svećenik kako bi lakše promicao svoje reforme. Izvana ostaje u Crkvi, ali s planom kako bi Crkvu promijenio.

Isto bi se moglo reći i za mnoge predstavnike "nove teologije" (Nouvelle théologie) u 1950-ima i 1960-ima. U nekom trenutku svojeg života, prestali su vjerovati u istine katoličke vjere, ali izvana ostaju u Crkvi, i to s izričitim ciljem "reformiranja Crkve".

Nažalost, slično bi se moglo reći i za mnoge biskupe na Drugom vatikanskom koncilu. Pitanje je kada su oni napustili tradicionalna katolička stajališta?
Bilo bi neobično da su oni 1962. godine odjednom promijenili svoja stajališta za 180°. To se očito dogodilo mnogo ranije, ali je izašlo na vidjelo tek na Drugom vatikanskom koncilu.

Kao što je Loisy godinama "glumio pravovjerje" kako bi njegova reformska nastojanja ostala nezapažena, tako su i mnogi neomodernisti "glumili pravovjerje" u 1940-ima i 1950-ima, kako ne bi bili otkriveni i kažnjeni od strane Svetog Oficija. Ali, nakon smrti pape Pija XII., osjetili su da je došao njihov trenutak i da mogu početi otvoreno iznositi svoje "reformske zahtjeve".

I Loisyjeve metode našle su pobornike među današnjim "progresistima". Vidjeli smo da Loisy nikada nije htio otvoreno iznijeti čitav svoj program, nego je u "doziranim pilulama", malo pomalo, širio svoje zablude. Zar to nije upravo ono što vidimo i kod novih modernista?

Ovakvi slučajevi neprijateljskog djelovanja, u kojima protagonisti koriste metode "trojanskog konja" i "pete kolone", dobro pokazuju zašto je Crkvi potrebna Inkvizicija. Zaista je potrebno imati jednu instituciju koja štiti Crkvu od ovakvih napada. Instituciju koja istražuje, otkriva i kažnjava osobe koje se infiltriraju u crkvenu hijerarhiju sa ciljem nanošenja štete crkvenom nauku.

Reći da Crkvi nije potrebna Inkvizicija može samo netko tko ne shvaća da Crkva ima stvarne neprijatelje. Neprijatelje koji žele uništiti ono blago koje Crkva čuva: depositum fidei - poklad ili polog vjere.

Sve ovo također pokazuje kako su bile opravdane mjere koje je papa sv. Pio X. uveo radi suzbijanja modernističkog krivovjerja, npr. antimodernistička prisega. Ukidanje tih mjera u 1960-ima omogućilo je da se modernizam nesmetano širi po kleru u dotad nezapamćenim razmjerima.

Ne može se reći da tadašnji ljudi nisu bili svjesni opasnosti modernizma. Đuro Gračanin je još na početku svojeg članka (koji je, podsjećam, napisan 1940. godine) jasno rekao da bi se Loisyjev tip modernizma mogao opet pojaviti u novijem vremenu:

"A ipak ta množina novih događaja nije nadoknadila razmaka i mi smo modernizmu i odveć blizu a da bi objektivno i posve sigurno mogli reći: on nepovratno spada u prošlost. On je prevalio, o tom nema sumnje, jednu etapu svoga razvoja, ali kao što kaže Jean Rivière: 'personne ne peut être sûr que sa marche soit définitivement arrêté', nitko ne može biti siguran da je njegov pohod konačno zaustavljen. Jedan je od glavnih njegovih osnivača, Alfred Loisy, umro, no nitko ne može reći da njegovi sumišljenici ne će jednoga dana pokušati ostvariti novi prodor. Sličnim metodama i sredstvima, s jednakom idejnom pozadinom i istim konačnim ciljem."

Gračaninov članak možete vidjeti ovdje: https://ia801201.us.archive.org/25/item ... acanin.pdf

Nije to trend samo kod Hrvata, nego globalni kod desničara. Što nimalo ne čudi, s obzirom na to koliko je KC pod Franjom otvoreno postala lijevo-globalistički orijentirana. Neke lokalne podružnice više, neke manje, ali centralna linija je više nego jasna.

Inače, niste mi jasni sa tim lijepljenjem ogromnih copy-paste tekstova na forum. Stvarno mislite da će netko to pročitati u tom formatu? Ostavite link i sažmite sadržaj ukratko, ovako teme postaju nečitljive.

Pa evo mene čudi.
Pokušaj zamisliti reakciju desnice da je ovo što je Sunić izrekao rekao netko sa lijevog spektra, pa će ti biti jasnije o čemu govorim.
Da ne govorim što je još svašta rekao.

Inace jako zanimljivo je da Franju vjera i sve sto se vjere tice uopce ne zanima. On se bavi temama koje ga slobodno mogu svrstati u unescovog sekretara ali ne papu. Franjine enciklike to posebno dokazuju
Kao papa on je apsolutno zanemario vjeru, vjerska pitanja, teologiju i bavi se temama kojima se Crkva niti treba baviti niti joj trebaju biti u fokusu

To je ono kad se dogodi da si toliko zastranio da te ni heretici vise ne smatraju za ozbiljnog partnera za pricati o bilo cemu. Vec sam donio clanak gdje hereticki ruski patrijarh dovodi u pitanje nastavak razgovora oko jedine teme jer je Franjo napustio katolicko odnosno univerzalno krscansko ucenje

Laudato si' (OKOLIS I KLIMA)

Enciklika ima podnaslov o brizi za naš zajednički dom. U njoj papa kritizira konzumerizam i neodrživi razvoj, žali se zbog degradacije okoliša i globalnog zatopljenja i poziva sve ljude na svijetu da poduzmu „brzu i jedinstvenu globalnu akciju“.[4]
U ovoj enciklici, papa izražava nadu da će ova enciklika pomoći prepoznati veličinu, hitnost i ljepotu izazova s kojima se čovječanstvo suočava u pogledu zaštite okoliša.

Fratelli tutti (hrv. Svi smo braća) (HEREZA UNIVERZALNE RELIGIJE, COVID itd.)

Tematsku jezgru predstavljaju bratstvo i društveno prijateljstvo, počevši od razmišljanja o pandemiji covid-19 2020.

Dilexit nos (hrv. On koji nas uzljubi) (SVJETOVNE TEME; NEJEDNAKOSTI; TEHNOLOGIJA)

Franjo kritizira suvremene pojave, poput individualizma, društvenih i ekonomskih nejednakosti i „uporabe tehnologije koja ugrožava našu ljudskost”, te poziva na ponovno otkrivanje „srca” kao puta prema jedinstvu, miru, i pomirenje u modernom dobu.

Jedina Franjina enciklika koja govori o vjeri je (prva) Lumen fidei, ali ona je djelo njegovog prethodnika, Franjo je dodao samo poglavlje i objavio

Biskup Strickland: Franjo više ne naučava katoličku vjeru

Svaki bi biskup i kardinal morao javno i nedvosmisleno reći da Franjo više ne naučava katoličku vjeru.

Biskup Joseph Strickland je 13. studenog 2024., nakon što je već ranije upozorio na apostaziju koja dolazi iz vrha,[1] oštro ukorio „šutljive“ američke biskupe u svom otvorenom pismu adresiranom svim sudionicima sastanka Američke biskupske konferencije održanom 11.-14. studenog 2024. godine u Baltimoreu, upozorivši ih da će Bog kazniti one koji ne dignu glas protiv „lažnih poruka koje neprestano dolaze iz Vatikana“ pod papom Franjom.

Slijedi otvoreno pismo „Što je još potrebno?“[2] biskupa Josepha Stricklanda.

Dragi biskupi,

Što je još potrebno?

Vi se danas ovdje okupljate, današnji apostoli, dok Crkva, a time i svijet, stoje na rubu litice. Pa ipak, vi, kojima je povjereno čuvanje duša, ne usuđujete se progovoriti ni riječi o velikoj duhovnoj opasnosti. Danas stojimo na pragu svega što je prorečeno o Crkvi i grozotama koje će se pojaviti u ovom vremenu, vremenu kada cijeli pakao napada Crkvu Isusa Krista i vremenu kada pali anđeli pakla više ne traže ulazak u njezine svete dvorane, već umjesto toga stoje unutra, vire kroz njezine prozore i otključavaju vrata kako bi unutra pustili još više đavolske destrukcije.

Mislim da je sveti Juda imao na umu ljude poput mnogih od vas kada je opisao one koji blaguju „na vašim agapama, bez poštovanja se s vama gosteći i sebe napasajući; bezvodni oblaci vjetrovima raznošeni, kasnojesenska stabla, besplodna, iskorijenjena – dvaput mrtva; bijesni morski vali što se pjene svojim vlastitim sramotnim djelima; zvijezde lutalice za koje je zauvijek pripremljena najcrnja tama“ (Jd 1,12-13).

Mnogi su se ljudi pitali što je još potrebno da više od nekoliko biskupa konačno dignu svoj glas protiv lažnih poruka koje neprestano dolaze iz Vatikana pod vodstvom pape Franje, i ja si uvijek iznova postavljam isto pitanje:

Što je još potrebno?

Zar ne znate da će naš Gospodin poslati svoje anđele osvetnike da nagomilaju žeravu na glave onih koji su pozvani da budu Njegovi apostoli a koji nisu čuvali ono što im je On dao?

Pa ipak, gotovo svi vi, braćo moja, stajali ste tiho gledajući kako se održava Sinoda o sinodalnosti, grozota stvorena ne da čuva polog vjere, već da ga uništi, a ipak se malo povika čulo od vas – ljudi koji bi trebali biti voljni umrijeti za Krista i njegovu Crkvu.

Završni dokument Sinode je objavljen, ali s lukavošću koja je tako karakteristična za Vatikan pod Franjinom kontrolom. Skrećući pozornost na probleme koji su brinuli mnoge, progurali su u ono što im je uvijek bio pravi cilj, a da to nitko nije ni primijetio. Ono u čemu prvenstveno nastojaše bilo je demontiranje Kristove Crkve zamijenivši strukturu Crkve kakvu je naš Gospodin ustanovio s đavolski nadahnutom novom strukturom „sinodalnosti” koja je zapravo nova crkva koja ni na koji način nije katolička.

Sada vidimo proročke riječi časnog nadbiskupa Fultona Sheena kako se odvijaju pred našim očima: „Budući da će njegova religija biti bratstvo ljudi bez očinstva Boga, on će uspostaviti protu-crkvu koja će biti oponašatelj Crkve, jer on, Đavao, oponašatelj je Boga. Ona će imati sva obilježja i karakteristike Crkve, ali obrnuto i ispražnjeno od svog božanskog sadržaja, to će biti mistično tijelo Antikrista koje će po svemu izvana nalikovati Kristovom mističnom tijelu…” (Radijska emisija, 26. siječnja, 1947.).

S guranjem u „sinodalnost,” vidimo da Kristovi neprijatelji pred nas stavljaju, kako kaže nadbiskup Sheen: „novu religiju bez križa, liturgiju bez svijeta koji dolazi, religiju koja će uništiti religiju, ili politiku koja je religija – ona koja daje caru čak i ono što je Božje.”

Što je još potrebno?

Već i rudimentarno razumijevanje papinstva ostavlja nas sa stvarnošću da je papa Franjo abdicirao od svoje odgovornosti da služi kao glavni čuvar pologa vjere. Svaki biskup daje svečano obećanje da će čuvati polog vjere, ali Petrova služba postoji prvenstveno da bude čuvar čuvara i sluga slugu. Sveti Petar je dobio službu koja nosi njegovo ime kada ga je Krist nakon uskrsnuća tri puta upitao: „Voliš li me?“ a sveti Petar je odgovorio: „Ti znaš da te volim“, liječeći tako svoju izdaju dok je Krist podnosio svoju muku. A tko je taj Isus za kojega Petar tvrdi da ga voli? On je naravno Utjelovljena Istina; tako sveti Petar izjavljuje da ljubi Istinu. To nas ostavlja pred pitanjem: „Ljubi li papa Franjo Istinu koju Isus Krist utjelovljuje?“ Nažalost, njegovi postupci i njegova politika koja promiče relativiziranu verziju istine koja uopće nije istina tjeraju nas na poražavajući zaključak: čovjek koji je okupirao Stolicu svetog Petra ne ljubi istinu i nastoji je preoblikovati na sliku čovjeka.

Nema biskupa koji ne zna za izjave pape Franje koje su nedvosmisleno nijekanje katoličke vjere. Na primjer, Franjo je javno izjavio da Bog želi postojanje svih religija i da su sve religije put do Boga. Ovom je izjavom papa Franjo zanijekao integralni dio katoličke vjere. Koliko će duša biti izgubljeno koje će prihvatiti njegovu pogrešnu izjavu da će sve religije voditi do spasenja? Ono što mi je tako teško razumjeti je da suvremeni apostoli, ljudi koji su zaređeni da budu čuvari vjere, odbijaju to priznati i umjesto toga ignoriraju ili čak promiču ovu smrtonosnu laž. Svaki bi biskup i kardinal morao javno i nedvosmisleno reći da Franjo više ne naučava katoličku vjeru. Duše su u pitanju!

Stoga opet pitam:

Što je još potrebno?

Kao nasljednike apostola, ova situacija mora natjerati biskupe Kristove Crkve da sami odgovore na ključno pitanje: „Ljubimo li uistinu Isusa Krista, Utjelovljenu Istinu?” Uz Papu koji se aktivno suprotstavlja božanskim istinama naše katoličke vjere, odgovornost pada na biskupe svijeta da ispovijedaju vlastitu ljubav prema našem Gospodinu, da čuvaju sveti polog vjere i da se suprotstave svakom pokušaju demontiranja Istine.

Vratimo se sudbonosnom razgovoru našega uskrsloga Gospodina i svetoga Petra. Kad Petar odgovara: „Gospodine, ti znaš da te volim", Isus odgovara: „Pasi jaganjce moje" i opet „Pasi ovce moje“. Kako će Petar hraniti Kristove jaganjce? S Istinom naravno – sa samim Isusom Kristom koji JEST Istina.

Pa ipak, gdje su oni ljudi koje je Gospodin pozvao da pasu Njegove ovce? Gdje su nasljednici apostola koji su obećali braniti ovce svojim životom? Sjede nekoliko stopa dalje, tapšu jedni druge po ramenima, slušaju riječi za koje bez sumnje znaju da nisu Istina, šale se s tamom i hule na samu Istinu za koju su prvi apostoli umrli da bi je sačuvali.

Što je još potrebno?

Imate riječi od onih koji su govorili u Svetom pismu, mudrost iz Svete predaje Crkve i smjernice od bivših papa i velikog mnoštva svetaca da će doći lažni učitelji i da će sveta vjera biti napadnuta, a ipak većina vas je izašlo u bitku bez oklopa, a zatim je reagiralo zbunjeno kao da vam je koža probodena otrovnim strijelama. Dano vam je sve što je bilo potrebno kako bi se osiguralo da vaše glave ne budu okrenute lažima Sotone. Zašto ste onda izašli bez Božjeg oklopa? VAŠA je odgovornost, kada vidite da otrovne strijele laži padaju na ljude, da ih pozovete i kažete: „Obucite oklop našeg Gospodara koji je Istina, i nećete biti ranjeni.”

I vjernicima postavljam isto pitanje –

Što je još potrebno?

Što ako se vaši pastiri ne ujedine? Što ako su svi prihvatili trideset srebrnjaka, i šute pred licem laži koja još više probada ruke i noge našega Gospodina? Što će vam onda još trebati da progovorite?

Mnogi bi mogli reći da to nije vaša odgovornost; možete živjeti Istinu tiho u svom srcu. Međutim, govoriti Istinu nikada ne može jednostavno biti odgovornost nekog drugog, jer je Bog urezao Istinu u srce svake osobe. Dakle, Istina je vlasništvo svakog čovjeka kao sveti Božji dar. I nikada nitko ne može reći da nisu imali Istine u sebi – i nikada čovjek ne može s pravom tvrditi kako je, da bi pronašao Istinu, morao je prikupljati iz vjetra, ili da ju je mogao prikupiti samo iz riječi drugoga. Duša prepoznaje Istinu i hrani se njome, a oni koji venu zbog nedostatka Istine ne venu zato jer im nije dat dio Istine u vlastitoj duši.

Doista, Istina je umjesto toga uvijek iznova bila potiskivana od strane takve osobe – i tako joj je često rečeno da „odstupi” – sve dok se nije usudila podići glavu. I zato se čovjek nađe u tako tužnom stanju i zato kada poviče: „Nisam ja kriv što nisam imao Istine ili što je nisam prepoznao kad sam je susreo" on govori u zabludi.

Naš Gospodin Isus Krist, dajući slobodnu volju onima koje voli, a to je svaka osoba bez iznimke, dao je dar Istine svakome od nas, tako da ako postoji ikakva predispozicija u srcu čovjeka, onda je to sklonost duše da vibrira Njegovoj Istini. Stoga, kada je duša lišena Istine leži uspavana, dok ne uvene u nešto hladno i tvrdo. Zar niste vidjeli kako čak i anđeli tame prepoznaju Istinu i ne mogu činiti drugačije osim onoga što im naš Gospodin zapovijeda – a ipak se trude sakriti Istinu od svakog čovjeka na njegovu vječnu propast?

Pa opet pitam – Što je još potrebno? Hoćeš li umrijeti za Njega?

Dok privodim kraju ovo pismo koje postavlja pitanje „Što je još potrebno?“ zahvaljujem svojim suradnicima, apostolima i evanđelistima, posebno svetom Natanaelu i Judi. Zašto ova dvojica? Jer oni nisu najpoznatiji ili često citirani apostoli i, prema tome, osjećam srodstvo s njima jer sam bio neprimjetan biskup koji je trebao ostati neprimjetan.

U plesnoj dvorani nekoliko metara odavde sastaju se ljudi koji bi se mogli opisati kao katolički trust mozgova. Mnogi od njih su briljantni, talentirani ljudi koji su mogli biti na vrhu bilo kojeg zvanja kojeg bi odabrali, ali oni su biskupi, nasljednici apostola.

Nažalost, oni su većinom šutljivi pastiri, nespremni riskirati da dignu glas protiv zla i razornih sila koje prijete Crkvi. Te su sile pokušale ušutkati mene, ali nije bilo potrebe ušutkati te ljude – oni nisu ispustili ni glasa.

Molim vjernike da usrdno mole da svi pastiri pronađu svoj glas i kažu zajedno sa mnom: „Que viva Cristo Rey – živio Krist Kralj, Utjelovljena Istina!”

Biskup Joseph Strickland 24.11.2024

Je li ikada dopušteno da dobar katolik kritizira Crkvu? Ako jest, koje atribute bi se moglo kritizirati? Doktrinalno jedinstvo Crkve? Svetost Crkve? Univerzalnu vladavinu Crkve? Njezina apostolska učenja?

Jedna Crkva je univerzalna. Bog sklapa Savez Deset zapovijedi sa svojim Izabranim narodom. Marija, Bezgrešno Začeće, donosi Božju Riječ – Drugog Božanskog Osobu Presvetog Trojstva – na svijet svojim “fiatom” anđelu Gabrijelu. Isus poziva dvanaest apostola i postavlja Petra na čelo. Dvanaest apostola odražava dvanaest plemena Izraela, održavajući poveznicu sa Starim zavjetom i Božjim savezom. No, dvanaest apostola također zamjenjuju plemena, uzdižu se iznad svih naroda i anticipiraju univerzalnu – odnosno katoličku – Crkvu.

Crkva je sveta. Ivan Krstitelj naviješta plamenove Duhova koji rađaju Crkvu: „Ja vas krstim vodom; ali dolazi Onaj koji je moćniji od mene… On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Na Duhove Crkva je rođena, a prvi Isusovi sljedbenici – uključujući Mariju kao Majku – postaju sveti članovi Mističnog Tijela Kristova.

Crkva je apostolska. Sva javna objava završava smrću posljednjeg apostola. Krštenje, Krizma i Euharistija uključuju nas u Njegovo Mistično Tijelo. Kao članovi Njegove Crkve i ukorijenjeni u apostolskoj tradiciji, krećemo trnovitim putem spasenja.

Apostolsko vjerovanje sažima spasonosne doktrine vjere. Deset zapovijedi pobuđuje zakon Božji upisan u našim srcima, podsjećajući nas i opominjući. Bog nas posvećuje kroz sedam sakramenata. Molitva – osobito Euharistija – održava nas. Mi smo članovi Mističnog Tijela Kristova. Katolička vjera i moral neodvojivi su od našeg postojanja.

Crkva vojujuća samo je dio članstva Crkve. Crkva trpeća – Čistilište – obuhvaća vjerne duše koje prolaze čišćenje. Crkva proslavljena uključuje anđele i svece. Je li Crkva demokracija? Da! Chesterton kaže: „Tradicionalnost znači dati glas najnepoznatijoj od svih klasa, našim precima. To je demokracija mrtvih.“ Tradicija i Sveto pismo vežu učenja papa, biskupa i svećenika. Nikada ne kritizirajte jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Je li ikada dopušteno da dobar katolik kritizira one koji čine institucionalnu Crkvu?

Svakako!

Počnimo sa svetim Petrom, koji moli Gospodina nakon čudesnog ulova: „Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek, Gospodine.“ (Lk 5,8) Sveti Petar osjeća da nije dostojan Isusa, ali Isus prima grešnike u svoj krug braće.

Samo je Marija bez grijeha. Mi nismo. Njegova Svetost Papa Petar tri je puta zanijekao Isusa. Matej Evanđelist bio je među omraženim carinicima. Njegova Eminencija Juda izdao je Isusa.

Neki klerici su crkveni kockari. Zlonamjerno dodaju ili uklanjaju „karte“ iz apostolske tradicije i iskrivljuju crkveni polog vjere. Sveti Pavao ne okoliša: „Ako vam tko navješćuje Evanđelje drukčije od onoga koje primiste, neka bude proklet!“ (Gal 1,9)

Crkvena ambicija stara je koliko i Evanđelja:

„Jakov i Ivan… rekoše mu: ‘Daj nam da sjednemo, jedan zdesna, a drugi slijeva, u tvojoj slavi…’ Isus… reče im: ‘Znate da oni koji vladaju poganima gospodare nad njima, a njihovi velikaši upravljaju njima. Neće tako biti među vama; nego tko hoće biti velik među vama, neka bude vaš služitelj….’” (Mk 10,35-45)

Mark Twain se izrugivao organiziranoj religiji (iako njegova veličanstvena knjiga o svetoj Ivani Orleanskoj dovodi u pitanje njegov status nevjernika). Tijekom svoje poslijeratne turneje po Italiji, siromaštvo laika u usporedbi s relativnim bogatstvom institucionalne Crkve zapanjilo ga je. Mlaka, lijena i svjetovna institucionalna Crkva obeshrabruje i sablažnjava.

Ne bi nas trebalo iznenaditi da mnoge crkvene organizacije imaju nezgrapnu birokraciju poput velikih korporacija. Često zamjenjuju vokabular vjere poslovnim izrazima. Misijski izjave zamjenjuju evanđeoske deklaracije. Pozivanje na birokratske „najbolje prakse“ može biti dvoličan kod za „po mom ili nikako“.

Mnogi od nas smatraju da je sjaj crkvenog učenja nedostižan zbog naših grijeha. Drugi odbacuju Crkvu zbog njezinih skandala. Da nismo grešnici, ne bi nam trebao Otkupitelj ni sveta Crkva da nas kroz valovito more života dovede do sigurne nebeske luke. Mi smo grešnici i ne trebamo se bojati ognja Duha Svetoga i svete Katoličke Crkve da zapali našu revnost za svetošću i spasenjem.

Što možemo očekivati od naših svećenika? Svećenici su poput počasnih stražara kod Groba neznanog vojnika. Malo znamo o privatnom životu vojnika, ali njegov ritualni pijetet prema palim vojnicima nadahnjuje našu domoljubnost. Možda malo znamo o privatnom životu svećenika, i možda je tako bolje. Ali svećenik – valjano zaređen i ukrašen svetim odorama koje naglašavaju njegovu službu u zajedništvu s Isusom – prikazuje misu kao zahvalu za oprost naših grijeha. Očekujte barem da kler obavlja svoju božansku službu s poštovanjem i vjernošću. Ili posjetite susjednu katoličku župu.

Crkva je naš dom. Trebamo Crkvu jer nam treba majčina ljubav i Božje oproštenje. Crkva treba nas jer želi spasenje svoje djece. Autentično crkveno učenje i sakramenti usmjeravaju naše živote. Svetost Crkve čak kritizira i otkupljuje njezine nesavršene institucije.

Postoje razumne prakse, općeprihvaćene prakse i industrijski standardi. Ali samo jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva nudi bezvremenske najbolje prakse Isusa, „puta, istine i života.” (Iv 14,6)

Didahi – Učenje dvanaestorice apostola

https://promisao.com/didahi-ucenje-dvanaestorice-apostola/

Ovoje najstariji hrišćanski spis napisan između Pavla i Jovanovog Otkrovenja , neki kažu da je bio il trebao biti u Novom Zavetu , ali to na stranu moja poenta je da se u njemu pominje abortus direktno.

2. „Ne ubij, ne čini preljube“, ne razvratniči decu, ne čini bluda, ne ukradi, ne vračaj, ne upotrebljavaj mađije, ne ubijaj dete kad se začne, niti ga pogubi kad se rodi.

Očito je da se radi o priručniku za nove preobraćenike iz paganskog sveta.

Fascinantno delo i jednako aktuelno i za današnjicu , ovo protestanti mrze jer ima liturgije i svetih tajni na kojima crkva počiva i bez njih je besmislena.