A možda i prihvatiti pozicije da on ne upravlja trenutnom hijerarhijom koja se predstavlja kao Katolička Crkva.

Smiješno je misliti da Duh sveti bira papu, kad su do prije sto godina pojedine europske države imale pravo veta.

Da ga biraju ždrijebom, hajde i nekako.

Konklava pocinje 7.5.2025

Ljubav nikada ne može proturječiti Božjim zapovijedima

Novi prvosvećenik imat će zadaću pohvatati konce ćudorednoga učenja Crkve rasvjetljujući pokušaje prevrata kojima se teoretizira o pretpostavljenom sukoba između ljubavi i božanskoga zakona, kojega umjesto toga valja vratiti kao temelj ćudoredno dobra (čestita) života.

Uoči predstojećih konklava objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće Konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

Franjino razdoblje mnogi su, u Crkvi i izvan nje, pozdravili kao pontifikat milosrđa. No, ako se pogleda bolje, tijekom godina papovanja koje je upravo završilo vidjeli smo pojavu i uspostavu stajališta koje se može smatrati pravim pravcatim „krivovjerjem ljubavi“, to jest kvarenjem i ljubavi i samoga milosrđa. Ono što se uvuklo i stoji u nekim Franjinim spisima, kao primjerice u pobudnici Amoris laetitia, otvoreno podupire onaj kojega je papa bio izabrao da predsjeda Dikasterijem za učenje vjere, Njegova Eminencija kardinal Víctor Manuel Fernández, i označava sada prevladavajući smjer Papinskoga bogoslovnoga zavoda Ivana Pavla II. za znanosti braka i obitelji i Papinske akademije za život kojom predsjeda Njegova Ekscelencija msgr. Vincenzo Paglia.

Nema dvojbe kako Objava naučava prvenstvo ljubavi (usp. Matej 22, 34–40; Marko 12, 28–34), ujedinjujućega počela cijeloga kršćanskoga ćudoređa. Ali to prvenstvo treba ispravno shvaćati. Prisjetimo se prije svega razlike između ljubavi i milosrđa, koji se često brkaju. Ljubav je bogoslovna krjepost koja sjedinjuje s Bogom, koga

„moramo ljubiti ponajprije i ponajviše […] kao uzrok blaženstva, a bližnjega kao onoga koji istodobno skupa s nama ima udjela u tom blaženstvu“ (Summa theologiae, II.–II., 26. pitanje, 2. članak, odgovor).

Milosrđe je, s druge strane, ona sjajna ćudoredna krjepost koja nas vodi do suosjećanja s bijedom bližnjega, i kojom stoga, kao ćudorednom krjepošću, mora ravnati krjepost razboritosti i koja mora biti podređena poslušnosti Bogu, kraljici ćudorednih krjeposti (usp. Summa theologiae, II.–II., 104. pitanje, 3. članak). Iz toga slijedi kako milosrđe nikada ne može dovesti do neposluha Božjim zapovijedima. Niti ljubav, koja je poglavito sjedinjenje s Bogom, može zahtijevati djela koja su u suprotnosti sa zapovijedima. Takve bi tvrdnje povlačile za sobom očitu proturječnost Objave:

„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi“ (Ivan 14, 15.21).

O tom navodnom sukobu između ljubavi (i milosrđa) i božanskoga zakona, naprotiv, teoretizirao je zadnji predstojnik Dikasterija za učenje vjere upravo zbog pogrješna (zabludna) svođenja ljubavi na bratsku ljubav i zbog ozbiljna i zabrinjavajućega neshvaćanja milosrđa. Tvrdnja da ljubav može opravdati djela protiv Božjih zapovijedi, kao što je kontracepcija, grozno je nerazumijevanje koje potkopava katoličko ćudoredno učenje u samom temelju. Ljubav je zapravo nadnaravni oblik svake krjeposti koja svaki dobar ljudski čin vodi do Božjega prijestolja. Ona stoga pretpostavlja dobrost čina koji uzdiže, ali neuredan čin ne preobražava u uredan. To što su tijekom ovoga pontifikata mnogi ugledni prelati, koje je Franjo imenovao na ključne položaje u upravljanju Crkvom, otišli tako daleko da tvrde kako milosrđe može opravdati kontracepciju, ili pribjegavanje umjetnoj oplodnji, ili čak odnose more uxorio (na supružnički način), nedvosmislen je znak ponora tmina u koji su mnogi pastiri Crkve sada pali.

Novi prvosvećenik imat će zadaću preuzeti uzde ćudorednoga učenja Crkve, divno obogaćena tijekom papinstva Ivana Pavla II., rasvjetljujući te pokušaje rušenja i vratiti smisao Božjim zapovijedima kao temelju ćudoredno dobra življenja koje raste u krjeposti i cvate u ljubavi. Suočen s ćudorednim pristupom čija se temeljno usmjerenje (jezuitski?) nasukalo u traženju onoga što umanjuje ili uklanja ćudorednu odgovornost onih koji čine objektivno neuredna djela, bit će potrebno odgovoriti predlaganjem cjelovito čestita življenja, omogućena Božjom milošću i čovjekovom dobrom voljom. Novi život, koji je Krist došao donijeti, priopćen i podržan sakramentnim životom i molitvom, snaga je koja dolazi odozgo, a ne bijedna nagodba s ljudskom slabošću

„ad excusandas excusationes in peccatis“ –
da bi se opravdavali izgovori za grijehe (Psalam 141, 4, prema Vulgati).

Kao opis novoga ćudorednoga obrasca uvijek ostaje aktualan ironičan i živopisan izraz kojim je Blaise Pascal u šestom od svojih Provincijalnih pisama prokazao novo ćudoređe što su ga propovijedali neki isusovački krugovi:

„iam non peccant, licet ante peccaverint“ (više ne griješe, iako su prije griješili).

Još jedan slijed koji nedvojbeno treba ponovo pokrenuti, i to žurno, jest odnos između pravilnoga vjerovanja (pravovjerja) i pravilnoga činjenja (pravočinjenja). To je tema koja se očito ne tiče samo područja kršćanskoga ćudorednoga življenja. Ta je nit prekinuta takvim razilaženjem između njih, da je prvo postalo predmet puke (i neobvezne) načitanosti, nesposobno prosvijetliti i uobličiti ovo drugo. U tom sklopu, na razini ćudorednoga, praksa se preinačila u sustavnu potragu za izuzetcima od nauke, koja sada služi kao nedostižna vrijednosna podloga ili pozadina za nekolicinu sretnika.

Nauka se stoga više ne smatra arhitektonskom strukturom na čijoj se čvrstoći i postojanosti razvija život, nego skupom premjestivih (svitljivih) kolčića (stupića), čiji smisao treba s lakoćom izbjegavati. Polazeći od činjenice da ćudoredni zakon, zbog svoje sveopćosti, nije u stanju razumjeti pojedinosti konkretnoga čina koji je uvijek uvjetovan okolnostima (otuda potreba ne samo za razboritošću, nego općenito za krjepošću koja po sklonosti prepoznaje i čini dobro), pogrješno (zabludno) se zaključuje da ćudoredni čin, kako bi odgovarao svim najraznovrsnijim i drukčijim okolnostima, može, čak i mora nadilaziti „tvrdoću“ (oštrinu, nemilosrdnost, krutost) ćudorednoga zakona, zapravo mu proturječiti. Čak je i utjecanje izrazu „razlučivanje“ i bolesno povećavanje (patološka hipertrofija) savjesti završilo nagrizanjem smisla naravnoga zakona i činjenjem beskorisnim postojanja ćudorednih bezuvjetnosti (apsoluta).

Riječ je o golemim problemima koji imaju dramatične praktične posljedice na život i vječnu sudbinu milijuna vjernika. Čini se da je „život u izobilju“ (Ivan 10, 10), koji je Gospodin došao donijeti, zapravo pretvoren u bujicu nezdrave vode, koju se međutim pogrješno (zabludno) i na zavaravajući (obmanjujući) način pozdravlja kao „moguće dobro“ koje bi čovjek konkretno mogao ponuditi Bogu. Prava „promjena paradigme“ može se sažeti na sljedeći način: zlo je dobro i dobro je zlo.

https://www.vjeraidjela.com/ljubav-nika ... ovijedima/
https://lanuovabq.it/it/la-carita-non-p ... nti-di-dio

Slučaj Becciu jučer, danas, sutra


U vatikanskoj financijskoj zavrzlami staroj više od deset godina, a u kojoj se ne zna ni gdje je glava, ni gdje je rep, talijanski kardinal Giovanni Angelo Becciu našao se na optuženičkoj klupi za pronevjeru i prijevaru pa ga je vatikanski kazneni sud osudio 2023. na zatvorsku kaznu od pet i pol godina, ali je Becciu tvrdio da je nevin i uložio je žalbu na presudu, tako da je njegov kardinalski položaj trenutačno nedefiniran. Iz medijskih napisa ne može se sa sigurnošću razaznati je li kardinal stvarno kriv, je li sukrivac uz niz drugih prelata čija upletenost u nečasne poslove seže, prema tvrdnji kardinala Becciua, do samog sada već pokojnog pape Franje i državnog tajnika kardinala Pietra Parolina, ili je nevin žrtvovan da bi se prikrila krivnja nekih drugih visokopozicioniranih osoba. Kako god bilo, čini se da se kardinal Becciu, pod pritiskom pape Franje, još 2020. morao odreći prava povezanih s kardinalskom službom, a da je pritom i dalje ostao stožernik. Prema vlastitim riječima, u kolovozu 2022. papa Franjo mu je telefonskim putem obećao vraćanje svih prava koja proizlaze iz kardinalske službe, što uključuje i mogućnost sudjelovanja u konklavama za izbor budućega pape.

Iako je u popisu kardinala koji će sudjelovati u nadolazećim konklavama naveden kao neizbornik, zajedno s kardinalima koji su navršili 80 godina, taj je 76-godišnjak tvrdio da ima pravo sudjelovati u izboru novog pape, ali to su mu pravo osporavali oni koji se u vremenu sedisvakancije nalaze na vrhu Crkve, a posebno državni tajnik Pietro Parolin, kojega mediji predstavljaju kao mogućeg budućega papu. Kako kardinal Becciu nije odustajao i prijetila je opasnost izbijanja pravno opterećene situacije koja bi mogla zakočiti konklave, o njegovu se slučaju raspravljalo na kongregaciji Kardinalskog zbora 28. travnja, a kardinalima su, prema pisanju medija, predstavljena dva pisma pape Franje iz kojih bi se moglo zaključiti da je bila volja Svetoga Oca isključiti kardinala Becciua iz konklava. Jedno pismo potječe iz 2023., a drugo iz vremena dok je papa Franjo prije nekoliko tjedana bio u bolnici Gemelli. Riječ je o natipkanim pismima potpisanim samo s „F“, a koja se kao takva ne čine osobito uvjerljiva. To se posebno odnosi na potonje, koje je navodno Papa potpisao dok se borio za vlastiti život.

Mediji izvješćuju da je jedan od kardinala na kongregaciji pokušao osporiti način na koji su pisma predstavljena javnosti dok je zaobiđen kardinal Becciu, no osuđeni kardinal odlučio je „zbog jedinstva Crkve“ povući se iz konklava. Iako se time spriječila pravna zakočenost pri izboru narednoga pape, čini nam se da problem nije riješen i pretpostavljamo da će se naknadno aktualizirati. Naime, kardinal Becciu tvrdio je da su papa Franjo i državni tajnik Pietro Parolin, Becciuov nadređeni u vrijeme odvijanja financijskih malverzacija, odgovorni za ono za što je on osuđen i ne čini nam se vjerojatnim da to pitanje neće ponovo pokrenuti bude li Parolin izabran za papu ili u nekom drugom njemu zgodnom trenutku. Je li činom odustajanja od sudjelovanja u konklavama kardinal Becciu zapravo poslao upozoravajuću poruku kardinalu Parolinu i svima onima koji bi državnoga tajnika voljeli vidjeti na mjestu Svetoga Oca možda ćemo nekada saznati, ali čini nam se da bi njegov potez mogao imati za cilj takvu eliminaciju i lobiranje za nekog drugog kandidata za papu.

Štoviše, slučaj kardinala Becciua nije samo vremenski vezan za jučer ili danas, nego se proteže i na sutra, odnosno ostaje trajno visjeti kao Damoklov mač nad Kardinalskim zborom, kao upozorenje da se u bilo kojem trenutku, s pribavljanjem novih dokaza, može pokušati kanonski rušiti vjerodostojnost konklava i izbor narednoga i svih eventualnih sljedećih papa. Prije ili poslije zakonodavni ustroj Katoličke Crkve vratit će svoju vrijednost, a tada to neće biti pitanje koje se s podsmijehom odbacuje, kako se to činilo s mnogim drugim pitanjima u pontifikatu pape Franje, što znači da se time otvara prilična vjerojatnost da će se neki dokumenti i zakonodavni akti iz toga vremena proglasiti ništavnim.

Brzo.

Znači 99% da idući četvrtak dolazi novi papa.

Pa nije ni sporo ni brzo. Uobicajeno je da pocne odmah nakon 9 dana

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovi ... ostalo_d_0

Par kandidata kaj mi na prvu zvuče dobro

Nece nitko od njih bit. Svi pravovjerni i poznati kao Franjini kriticari. Neki su i potpisnici dubija (na koje Franjo nikad nije odgovorio, a morao je kao papa)
Ali zato vecina ima ogromnu podrsku katolika.
Burke je inace boravio i u Zagrebu u sklopu Tradfesta i predstavljanja svoje knjige. Bozanic mu je tada uskratio gostoprimstvo.

Vatikan sutra

U ožujku 2022. pojavio se anoniman tekst s potpisom „Demos“ i naslovom „Vatikan danas“ – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika o pontifikatu pape Franje. Od kad se pojavio taj tekst prilike se u Crkve nisu bitno promijenile, a još manje poboljšale. Stoga se ovdje predložena promišljanja namjeravaju temeljiti na izvornima u svjetlu potreba Vatikana sutra.


Završne godine pontifikata, bilo kojega pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti.
Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje povećani naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, solidarnosti prema siromašnima i potisnutima na rub, brizi za dostojanstvo stvorenoga i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze te naporima da prati patnike i otuđene u njihovim teretima.

Njegovi su nedostatci jednako očiti: samovoljan (autokratski), ponekad naizgled osvetoljubiv stil upravljanja; nehaj u pravnim stvarima; nesnošljivost prema neslaganju, čak i prema neslaganju punom poštovanja; i – još najozbiljnije – obrazac dvoznačnosti u pitanjima vjere i ćudoređa koji uzrokuje pomutnju među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. Potkopava povjerenje u Božju Riječ. Slabi evanđeosko svjedočenje. A rezultat jest da je Crkva danas više izlomljena nego ikada u svojoj novijoj povijesti.

Zadaća sljedećega pontifikata stoga mora biti oporaviti i ponovo uspostaviti istine koje su među mnogim kršćanima polako zamagljene ili izgubljene.
To uključuje, iako nije ograničeno na neka osnovna načela:

(a) nitko se ne spašava osim po i samo po Isusu Kristu, kao što je On sam jasno rekao;
(b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, i prisno je zabrinut za svaki ljudski život. On oprašta, ali i nas drži odgovornima. On je i Spasitelj i Sudac;
(c) čovjek je stvorenje Božje, a ne izum samoga sebe, i nije stvorenje samo osjećaja i težnji (tȇka), nego i uma, slobodne volje i vječne sudbine;
(d) nepromjenjive objektivne istine o svijetu i ljudskoj naravi postoje i spoznatljive su po Božjoj Objavi i primjenom razuma;
(e) Božja riječ, zapisana u Svetom Pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu;
(f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i
(g) Njegova Crkva ima i vlast i dužnost „učiniti učenicima sve narode“. Neuspjeh da to djelo misionarske, spasonosne ljubavi radosno prihvati – ima posljedice. Kao što Pavao piše u Prvoj Korinćanima 9, 16: „jao meni ako ne navješćujem evanđelje“.

Iz gornje zadaće i popisa proistječu neke praktične primjedbe.

Prvo: istinski ugled se narušava kada se za njegovu primjenu rabe autoritarna sredstva. Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije samodržac (autokrat). On ne može mijenjati crkvenu nauku i ne smije proizvoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I to uvijek čini u vjernoj neprekidnosti s Riječju Božjom i učenjem Crkve.
„Nove paradigme“ i „novi neistraženi putovi“ koji odstupaju od njih nisu od Boga.
Novi Papa morat će obnoviti hermeneutiku neprekinuta nastavljanja u katoličkom životu i ponovo potvrditi razumijevanje Drugoga vatikanskoga sabora o odgovarajućoj ulozi papinstva.

Drugo: kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. Ona je Njegova Crkva. Ona je otajstveno Tijelo Kristovo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti mijenjati Njegova učenja kako bismo se udobnije uklopili u svijet. Povrh toga, katolički sensus fidelium nije stvar istraživanja javnoga mnijenja, pa čak ni mišljenja većine krštenih. Dolazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno provode u djelo, ili barem iskreno pokušavaju provoditi u djelo, vjeru i učenja Crkve.

Treće: dvoznačnost nije ni evanđeoska ni dobrodošla. Naprotiv, raspiruje sumnju i hrani raskolničke porive. Crkva je zajednica ne samo Riječi i sakramenta, nego i vjerovanja. Ono u što vjerujemo pomaže nam da se odredimo i održavamo. Stoga naukovna pitanja nisu teret koji nameću bešćutni „pismoznanci“. Niti su mozgovni prilog kršćanskom životu. Naprotiv, oni su ključni za vjerodostojno življenje kršćanskoga života, jer se tiču ​​primjene istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne dvosmislene preljeve. Tekući se pontifikat od početka opire evanđeoskoj snazi ​​i umnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika.
Raspuštanje i prenamjena Zavoda Ivana Pavla II. za proučavanje braka i obitelji u Rimu i potiskivanje tekstova kao što je Veritatis splendor upućuju na uzdizanje „sućutnosti“ i osjećaja na štetu razuma, pravednosti i istine. Za vjeroispovjednu zajednicu to je i nezdravo i duboko opasno.

Četvrto: Osim što je zajednica Riječi, sakramenta i vjerovanja, Katolička Crkva je i pravna zajednica. Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među oznakama tekućega pontifikata pretjerano je oslanjanje na motuproprij kao sredstvo upravljanja te općenito zanemarivanje i odbojnost prema kanonskim pojedinostima. I tu, kao i dvoznačnošću nauke, prijezir prema kanonskom pravu i pravilnom kanonskom postupanju potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto: Crkva je, kako ju je lijepo opisao Ivan XXIII., mater et magistra, „majka i učiteljica“ čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; čuvarica čovjeka kao nositelja povijesti, a ne njezin predmet. Ona je Kristova zaručnica; njezina narav je osobna, nadnaravna i prisna, a ne samo institucionalna. Nju se nikada ne može svesti na sustav savitljive (rastezljive) etike ili sociološke raščlambe i preoblikovati da odgovara nagonima i težnjama (i spolnim zbunjenostima) jednoga doba.
Jedna od glavnih mana tekućega pontifikata jest njegovo povlačenje od uvjerljive „teologije tijela“ i nedostatak uvjerljivoga kršćanskoga čovjekoslovlja… upravo u vrijeme kada se množe napadi na ljudsku narav i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto: Putovanja po svijetu tako su dobro služila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i naravi vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnoj domovini vjere – nalazi se u krizi.
Samomu Vatikanu žurno je potrebna obnova ćudoređa, čišćenje institucija, postupaka i osoblja te duboka reforma financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. One zahtijevaju nazočnost, izravnu pozornost i osobnu zauzetost svakoga novoga pape.

Sedmo i zadnje: Kardinalski zbor postoji kako bi Papi osiguravao savjete na visokoj razini i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. To služenje zahtijeva ljude čestite osobnosti, snažne teološke naobrazbe, zrela vodstvena iskustva i osobne svetosti. Isto tako zahtijeva Papu voljna pitati za savjet i slušati.
Nejasno je u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Sadašnji pontifikat stavio je naglasak na davanje raznolikosti Kardinalskomu zboru, ali nije uspio okupljati kardinale na redovitim konzistorijima čiji je cilj promicanje istinske kolegijalnosti i povjerenja među braćom. Kao rezultat toga mnogi izbornici koji će glasovati u sljedećim konklavama ne će se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji.
U budućnosti, ako Zbor želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga čine trebaju više od crvene kapice i prstena. Trenutačni Kardinalski zbor trebao bi djelovati u predviđanju budućih problema, potreba ili promjena, biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli njihova različita viđenja Crkve, stanja u njihovim lokalnim Crkvama i njihove osobnosti – što utječe na njihovo razmatranje sljedećega pape.

Čitatelji će se opravdano zapitati zašto je ovaj tekst nepotpisan imenom i prezimenom. Odgovor bi trebao biti očit svakomu tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne.
Pa ipak, ova bi se razmišljanja mogla nastaviti s još puno odlomaka, posebno ističući snažnu ovisnost sadašnjega pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala Victora Manuela Fernándeza u Dikasteriju za učenje vjere i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem u Vatikanu – sve to unatoč tvrdnjama o sinodnoj decentralizaciji, između ostaloga.

Upravo zbog tih razloga ovdje navedena opominjuća promišljanja mogu biti korisna u mjesecima koji slijede.
Nadati se da ovaj prilog može pomoći u vođenju potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II.

Zato mi je smiješno kad mnogi prikazuju hrvatski kler kao "tradicionalistički". Hrvatski biskupi su prvenstveno nacionalno orijentirani i odatle percepcija nekakve konzervativnosti, ali u crkvenim aspektima su uvjerljivo modernisti. Eventualno mi Ratko Perić pada na pamet kao izuzetak, ali i on je bivši.

Da je on imenovan za kardinala umjesto Puljića, mislim da bi se poprilično čulo za njega na konklavama zbog izraženih stavova, za razliku od Puljića i Bozanića koji su non-event i nitko ih ne spominje kao relevantne.

Šta kažu kladionice

To se slazem Puljic i Bozanic su "nebinarni" dosadni i bez stava zato i nemaju neku vaznost u Vatikanu niti neke veze. Pogotovo Bozanic koji uskrati gostoprimstvo covjeku koji je poznat i cjenjen u citavom katolickom svijetu. Moguce da je to bilo zbog straha od Franje ili tko zna

Zasad je favorit Franjin šef diplomacije Parolin, a na drugom mjestu filipinski tiktok kardinal Tagle koji je neki dan javno pjevao Lennonov "Imagine".

Veselo uglavnom.



Mađar se spominje kao jedan od favorita samo zato što je blago konzervativan i protiv imigracije. Perić bi ga pojeo za doručak...

Bozanić i Puljić nisu javno izrazili stav oko niti jednog aktualnog globalnog ili crkvenog pitanja, a ovo im treća konklava i jedni su od najstarijih kardinala tamo. Umjesto da vedre i oblače i postavljaju trendove mlađim kolegama, oni daju intervjue na razini nekog seoskog župnika. Totalno nebitni i nevidljivi.

Puljic je najstariji izbornik ali mislim da ga ni jedan kardinal ne poznaje i mora svaki put objasnjvati tko je i odakle je. Bozanic jos gore
Puljic doduse i nije postao kardinal zbog nekih kvaliteta. Dobio je cast samo zbog rata, tada se to djelilo redovito biskupima u takvim situacijama. Tako se ocekivalo i od Franje da kardinal postane veliki nabiskup kijevsko-halicki Sevcuk, ali Franjo je odstupao od svih tradicija pa i te, a vjerovatno i zbog veza s Rusima

Bolje i Parolin koji barem može proći kao umjereni u odnosu na Filipinca.

Kardinal Burke pripremio molitvu za sveopću Crkvu uoči konklave

Mislim da se u ovakvim trenutcima stvarno vidi kome je doista stalo do Crkve. Burke je svakako jedan od njih. Inace je Burke osnovao svetiste Majke Bozje Guadalupske u Wisconsinu i vise puta je pozivao vjernike na devetice. Tamo se povukao kad ga je Franjo protjerao iz Vatikana oduzevsi mu stan na koji je imao pravo i placu https://guadalupeshrine.org/


Crkva i svijet našli su se u iznimno burnom trenutku svojih povijesti, koje su međusobno duboko povezane, jer je Crkva kao Mistično Tijelo Kristovo instrument kojim naš Gospodin nastavlja svoje poslanje – spasenje svijeta. Za Kristovo poslanje, poslanje Crkve, rimski prvosvećenik, nasljednik svetog Petra, ispunjava temeljnu, doista ključnu ulogu. Prema volji našega Gospodina, on je „trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika“ (Katekizam Katoličke Crkve, br. 882).

Sveti zbor kardinala Svete Rimske Crkve uskoro će se okupiti u papinskoj konklavi kako bi izabrao nasljednika svetog Petra, Kristova Namjesnika, Pastira univerzalne Crkve. Potrebna je velika zagovornička pomoć Blažene Djevice Marije pod njezinim naslovom Gospe od Guadalupa, kako bi kardinali na konklavi ponizno poslušali nadahnuća Duha Svetoga i izabrali najdostojnijeg čovjeka za službu rimskog prvosvećenika, Kristova Namjesnika na zemlji.

Stoga vas pozivam da molite ovu devetnicu za papinsku konklavu Gospi od Guadalupa, kako bi ona zagovarala Crkvu u vrijeme velikih kušnji i opasnosti, baš kao što je pritekla u pomoć Crkvi u Tepeyacu 1531. godine. Molitvu pronađite u nastavku:

MOLITVA

Klečim pred tobom, o Djevice Majko Božja, Gospo od Guadalupa, suosjećajna majko svih koji te ljube, zazivaju, traže i vjeruju u tebe. Zazivam Tvoju zaštitu i zagovor za Crkvu u vremenu velike kušnje i opasnosti koje joj prijete. Kao što si pritekla u pomoć Crkvi u Tepeyacu 1531., molim te, zagovaraj Sveti zbor kardinala okupljen u Rimu radi izbora Nasljednika svetog Petra, Kristova Namjesnika, Pastira univerzalne Crkve.

U ovom burnom vremenu za Crkvu i svijet, moli svoga božanskog Sina da kardinali Svete Rimske Crkve, Njegova Mističnog Tijela, ponizno poslušaju nadahnuća Duha Svetoga. Po tvojoj zagovornoj molitvi, neka izaberu najdostojnijeg čovjeka za Kristova Namjesnika na zemlji. S tobom polažem sve svoje povjerenje u Njega, koji je jedini naša pomoć i spasenje. Amen.

Srce Isusovo, spasenje onih koji se u te uzdaju, smiluj nam se!

Gospo od Guadalupea, Djevice Majko Božja i Majko Božanske Milosti, moli za nas!

pripremao: Raymond Leo kardinal BURKE

Ovo zadnje nisam znao, sramota za nas.
Za njih znam da neće biti pape, ali imaju dobre životopise, imaju stvari kakav bi budući papa trebao biti, ili razviti takve osobine.

ljudi nisu sveti, ali Katolička crkva jest. zašto mislite da Papa može biti netko tko ne treba biti? ono, link na imbex? LOL
tkogod da bude, ispunit će svoju zadaću. ne nužno onu koju vi mislite da treba ispuniti.
fala, doviđenja.

Parolinu neki dan pozlilo zbog povišenog tlaka, morala intervenirati hitna.

Katolički komentatori naveliko zaključuju da su mu šanse za izbor time značajno umanjene.

Počeo djelovati Duh Sveti.

Ne znam koliko vam je to dobro jer time Filipinac dobija veće šanse.

Evo još malo tračeva iz Vatikana: https://remnantnewspaper.com/web/index. ... ut-also-no

Malobrojni konzervativci navodno spremni podržati Parolina da spriječe izbor još većeg progresivca (tu je izbor širok i šarolik). Ako Parolin bude izabran, vjerojatno će uzeti ime Ivan XXIV.

Parolin nije uopce konzervativac i zlo je veliko. Zrtvovao je Crkvu u Kini i po tome ce ga povijest pamtit. Zagovaratelj je sinodalne Crkve. Negdje su pisali da mu je pozlilo bilo, pa je moguce da zbog toga nece za njega glasati

Zašto? Ako izaberu nekog previše zdravog i dugovječnog, onda sami nikad više neće doći u priliku da postanu Papa.