HercegBosna.org

Ministry of Sound

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Citat:

petnaest se autobusa uputilo iz Zagreba na prvo takvo hodočašće u Mariju Bistricu, kako bi, predvođeni studentskim kapelanom don Damirom Stojićem, misnim slavljem i križnim putem u udruženom molitvenom pothvatu prikazali žrtvu koju nose nepravedno osuđeni hrvatski generali

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

mateb · **Pridružen/a:** 15 lis 2009, 01:22 **Postovi:** 3909

Ministry of Sound je napisao/la:

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Citat:

petnaest se autobusa uputilo iz Zagreba na prvo takvo hodočašće u Mariju Bistricu, kako bi, predvođeni studentskim kapelanom don Damirom Stojićem, misnim slavljem i križnim putem u udruženom molitvenom pothvatu prikazali žrtvu koju nose nepravedno osuđeni hrvatski generali

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

Besmisleno je i nekršćanski misliti da bilo koji narod ima posebno mjesto kod višeg bića.

Druga stvar je što neki kroz tu temu provlače vlastite, ne pretjerano inteligentne, opservacije o postojanju ili nepostojanju istog.

Robbie MO

Pola nacije se obraća Svevišnjem i kad je penal u utakmici u kojoj igra hrvatska reprezentacija :hrvatinic

, protiv neke druge (kršćanske) reprezentacije. :zubati

Ministry of Sound

mateb je napisao/la:

Ministry of Sound je napisao/la:

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

Besmisleno je i nekršćanski misliti da bilo koji narod ima posebno mjesto kod višeg bića.

Druga stvar je što neki kroz tu temu provlače vlastite, ne pretjerano inteligentne, opservacije o postojanju ili nepostojanju istog.

Dosta brale fatalizma i čekanja na poravnavanje dugova na onom svitu

dudu

Robbie MO je napisao/la:

Pola nacije se obraća Svevišnjem i kad je penal u utakmici u kojoj igra hrvatska reprezentacija :zubati

, protiv neke druge (kršćanske) reprezentacije.

znaš koliko znam ljudi koji su uvjereni u neku posebnu uzvišenost i misiju Hrvata od boga. doduše, dalo bi se o tome i razgovarati u kontekstu Međugorja, ako ga Vatikan ikad prizna, to će biti zapravo priznanje da su Hrvati 50-60 godina imali otvoren kanal s nebom. :zubati

Ministry of Sound

dudu je napisao/la:

Robbie MO je napisao/la:

Pola nacije se obraća Svevišnjem i kad je penal u utakmici u kojoj igra hrvatska reprezentacija :zubati

, protiv neke druge (kršćanske) reprezentacije.

znaš koliko znam ljudi koji su uvjereni u neku posebnu uzvišenost i misiju Hrvata od boga. doduše, dalo bi se o tome i razgovarati u kontekstu Međugorja, ako ga Vatikan ikad prizna, to će biti zapravo priznanje da su Hrvati 50-60 godina imali otvoren kanal s nebom. :zubati

Bog i Hrvati :zubati

Zar na ovom dunjaluku ima puno više naroda koje je povijest zajebala više od Hrvata?

Međugorje? No comment.

dudu

Međugorje je jedan od stupova opstanka Hrvata i katolika na ovim prostorima. dao bog da Vatikan i službeno proglasi Međugorje katoličkim svetištem, ima da cijelu BIH pretvorimo u oltar.

Ministry of Sound

dudu je napisao/la:

Međugorje je jedan od stupova opstanka Hrvata i katolika na ovim prostorima. dao bog da Vatikan i službeno proglasi Međugorje katoličkim svetištem, ima da cijelu BIH pretvorimo u oltar.

Ja sam za...samo lud čovjek ne bi podržao gospodarski procvat, naravno pod uvjetom ni da marka završi u Sarajevu.

Robbie MO

dudu je napisao/la:

Međugorje je jedan od stupova opstanka Hrvata i katolika na ovim prostorima. dao bog da Vatikan i službeno proglasi Međugorje katoličkim svetištem, ima da cijelu BIH pretvorimo u oltar.

X

Real gone · **Pridružen/a:** 03 srp 2009, 17:25 **Postovi:** 5432

Robbie MO je napisao/la:

Pola nacije se obraća Svevišnjem i kad je penal u utakmici u kojoj igra hrvatska reprezentacija :hrvatinic

, protiv neke druge (kršćanske) reprezentacije. :zubati

Ne mora uopšte da se radi o dva naroda i dve hrišćanske reprezentacije..
Kod nas je taj tal s Bogom i kod istog naroda sasvim podrazumljiv :zubati

..1:57 min

p.s. dudu, nisi normalan... :smijeh

Crvena Sonja · **Pridružen/a:** 11 sij 2011, 13:22 **Postovi:** 2985

Ministry of Sound je napisao/la:

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Citat:

petnaest se autobusa uputilo iz Zagreba na prvo takvo hodočašće u Mariju Bistricu, kako bi, predvođeni studentskim kapelanom don Damirom Stojićem, misnim slavljem i križnim putem u udruženom molitvenom pothvatu prikazali žrtvu koju nose nepravedno osuđeni hrvatski generali

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

Totalno kriva percepcija vjere..

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

Ministry of Sound je napisao/la:

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Citat:

petnaest se autobusa uputilo iz Zagreba na prvo takvo hodočašće u Mariju Bistricu, kako bi, predvođeni studentskim kapelanom don Damirom Stojićem, misnim slavljem i križnim putem u udruženom molitvenom pothvatu prikazali žrtvu koju nose nepravedno osuđeni hrvatski generali

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

Ovo nije tako jednostavno kako se čini.

1. povijesno, poznato je da je većina religija (babilonska, narodne kineske, judaizam u početku, egipatska,..) bila uglavnom politeistička ili henoteistička (više bogova, ali jedan glavni). Tada su molitve imale racionalno opravdanje- predpostavljalo se da će rezultat sukoba na zemlji biti riješen "borbom na nebu", t.j. intervencijom nebeskih zaštitnika. To je slika iz Homerove "Ilijade", gdje bogovi neprestano inteveniraju sad za Ahajce, sad za Trojance, što modernom čitatelju smeta u čitanju- kao da gledaš film na ekranu u kinu, a netko stalno prolazi i zaklanja vidik.
Isto, tako je gledala židovska sekta Esena iz doba Isusa- onisu mislili da će vojska arkanđela Mihaela obaviti posao, pa će Židovi- Eseni, ako se pridržavaju ritualne čistoće, dobiti suverenost u Izraelu. Ostatci takvih vjerovanja su u zapisu na kovanicama skovanim nakon poraza Napoleona, na kojima- mislim da je u pitanju njemački ili ruski novac- stoji citat iz jednoga psalma: Ne svojom silom, Gospodine (implikacija je da je Božja volja porazila- konačno- Napoleona, a ne udružene ruske, njemačke, austrijska i britanske snage).

2. u kršćanskoj (islamskoj,...) verziji kao i u judaizmu: nema više bogova nego jedan Bog- ali on ima "miljenike", preferencije. To je modificirana slika točke 1., a rezultat je isti- treba biti "uzoran" u ponašanju, a ako nisi- onda je kazna u vidu poraza, patnji i sl.

Znamo, naravno da su u svim ratovima, napose svjetskima, vojnici, generali, carevi, predsjednici,... molili Boga i bogove da budu uz njih, ali se nije vidjelo da od toga ima išta.

E sad, da pokušam nešto što nije trivijalno zdravorazumski: imaju li te molitve ikakav utjecaj, ili preciznije- ima li etika kolektiva ili pojedinca ikakve veze s uspjehom ili neuspjehom nekoga projekta ? Budući da dobro znam povijest, neko sam vrijeme, čisto da vidim, radio provjeru nekoliko desetaka događaja, kolektivnih i osobnih, i došao do nekih zaključaka:

1. po očekivanju, nema nikakve korelacije između same pobožnosti i uspješnosti. Izuzetak uspjeh jezuita posljedica je njihova žara i ustroja i intelekta- da su imali samo vjerski žar, ne bi uspjeli. Dakle, same molitve i rezultat- ništa.

2. no ima nešto drugo, neka čudna slučajnost koja nije zakonitost, a ne mogu ju otpisati kao
slučaj- kao kad nešto visi na rubu ostvarenja, pa može ne uspjeti, a protiv svih zakona logike- uspije. Ili, malo ironično postavljeno: kolektivi će uspjeti, i dobit će pomoć "s neba", ako su zreli i generalno na pravom putu.
Naravno, to nije baš utješno za pojedince i grupe koji pritom ispuše.

Primjeri:

1. Rim je visio o niti protiv Hanibala. Da je ovaj uspio, mediteran bi bio
u rukama ljudožderske semitske civilizacije. I nije, iako je stalno bio na pragu.
Uspio je Rim, i sačuvao antiku i zapad (OK, ove je dobro iz perspektive zapada).

2. Mongolima je 1246. bila otvorena Europa- i umre veliki Kna, i oni se
vratiše na kuriltaj/sabor. Europa je spašena. A da je bila još 200 godina pod
Mongolima, kao Rusi ?

3. Hitler kod Dunkirka, poznato.

4. Američka revolucija 1776.- više puta skoro raspad sistema, ali kao
da je Bog/Nebo/svejedno odlučilo da će nastati moćna republika, vremenom
presudni činitelj u svijetu

5. rat u Hrvatskoj- da ne idem u BH- na svih 5 pravaca prodora JNA je zaustavljena, unatoč
nemogućim okolnostima i konfuziji.

6. nakon Lutherove smrti skoro propast protestantizma- što bi bilo loše
za zapad, jer bi se ukočio- no Calvin osvaja u Ženevi i Nizozemskoj ..

U svim, ili većini situacija bi se moglo reći da je praktički nemoguće da ispadne X, ali za dlaku ispadne drugačije. A koji bi bio smjer ? Ako je neki kolektiv dozrio, onda će ostvariti svoje, pa makar dobijao po tamburi u međuvremenu. I to u situacijama kad se sve čini izgubljenim.

mateb · **Pridružen/a:** 15 lis 2009, 01:22 **Postovi:** 3909

Hroboatos je napisao/la:

Ministry of Sound je napisao/la:

Naglašavam da ne bih želio uvrijediti bilo čije vjerske osjećaje ali zar vam se ne čini da što više molimo za pojedine nacionalne ciljeve, pravdu ili uznike, da Hrvatima sve manje cvjetaju ruže? Ili Srbi i Muslimani učinkovitije mole?

http://www.hercegbosna.org/vijesti/hrvatska/studenti-iz-svih-krajeva-hrvatske-i-bih-u-mariji-bistrici-molili-za-generale-3459.html

Je li molitva nekom zamišljenom višem biću koje se posebno zanima za sudbinu Hrvata korisna jer jača moralni kodeks, dušu pa samim time i motivaciju da se nešto konkretno odradi ili se radi o ispraznim naricanjima i fatalizmu gdje se sudbina prepušta slučaju?

U načelu nemam ništa protiv, pogotovo ako je drago generalima kada čuju za ovo...

Meni je dosta čekanja na neku kozmičku pravu i božju intervenciju.

Ovo nije tako jednostavno kako se čini.

1. povijesno, poznato je da je većina religija (babilonska, narodne kineske, judaizam u početku, egipatska,..) bila uglavnom politeistička ili henoteistička (više bogova, ali jedan glavni). Tada su molitve imale racionalno opravdanje- predpostavljalo se da će rezultat sukoba na zemlji biti riješen "borbom na nebu", t.j. intervencijom nebeskih zaštitnika. To je slika iz Homerove "Ilijade", gdje bogovi neprestano inteveniraju sad za Ahajce, sad za Trojance, što modernom čitatelju smeta u čitanju- kao da gledaš film na ekranu u kinu, a netko stalno prolazi i zaklanja vidik.
Isto, tako je gledala židovska sekta Esena iz doba Isusa- onisu mislili da će vojska arkanđela Mihaela obaviti posao, pa će Židovi- Eseni, ako se pridržavaju ritualne čistoće, dobiti suverenost u Izraelu. Ostatci takvih vjerovanja su u zapisu na kovanicama skovanim nakon poraza Napoleona, na kojima- mislim da je u pitanju njemački ili ruski novac- stoji citat iz jednoga psalma: Ne svojom silom, Gospodine (implikacija je da je Božja volja porazila- konačno- Napoleona, a ne udružene ruske, njemačke, austrijska i britanske snage).

2. u kršćanskoj (islamskoj,...) verziji kao i u judaizmu: nema više bogova nego jedan Bog- ali on ima "miljenike", preferencije. To je modificirana slika točke 1., a rezultat je isti- treba biti "uzoran" u ponašanju, a ako nisi- onda je kazna u vidu poraza, patnji i sl.

Znamo, naravno da su u svim ratovima, napose svjetskima, vojnici, generali, carevi, predsjednici,... molili Boga i bogove da budu uz njih, ali se nije vidjelo da od toga ima išta.

E sad, da pokušam nešto što nije trivijalno zdravorazumski: imaju li te molitve ikakav utjecaj, ili preciznije- ima li etika kolektiva ili pojedinca ikakve veze s uspjehom ili neuspjehom nekoga projekta ? Budući da dobro znam povijest, neko sam vrijeme, čisto da vidim, radio provjeru nekoliko desetaka događaja, kolektivnih i osobnih, i došao do nekih zaključaka:

1. po očekivanju, nema nikakve korelacije između same pobožnosti i uspješnosti. Izuzetak uspjeh jezuita posljedica je njihova žara i ustroja i intelekta- da su imali samo vjerski žar, ne bi uspjeli. Dakle, same molitve i rezultat- ništa.

2. no ima nešto drugo, neka čudna slučajnost koja nije zakonitost, a ne mogu ju otpisati kao
slučaj- kao kad nešto visi na rubu ostvarenja, pa može ne uspjeti, a protiv svih zakona logike- uspije. Ili, malo ironično postavljeno: kolektivi će uspjeti, i dobit će pomoć "s neba", ako su zreli i generalno na pravom putu.
Naravno, to nije baš utješno za pojedince i grupe koji pritom ispuše.

Primjeri:

1. Rim je visio o niti protiv Hanibala. Da je ovaj uspio, mediteran bi bio
u rukama ljudožderske semitske civilizacije. I nije, iako je stalno bio na pragu.
Uspio je Rim, i sačuvao antiku i zapad (OK, ove je dobro iz perspektive zapada).

2. Mongolima je 1246. bila otvorena Europa- i umre veliki Kna, i oni se
vratiše na kuriltaj/sabor. Europa je spašena. A da je bila još 200 godina pod
Mongolima, kao Rusi ?

3. Hitler kod Dunkirka, poznato.

4. Američka revolucija 1776.- više puta skoro raspad sistema, ali kao
da je Bog/Nebo/svejedno odlučilo da će nastati moćna republika, vremenom
presudni činitelj u svijetu

5. rat u Hrvatskoj- da ne idem u BH- na svih 5 pravaca prodora JNA je zaustavljena, unatoč
nemogućim okolnostima i konfuziji.

6. nakon Lutherove smrti skoro propast protestantizma- što bi bilo loše
za zapad, jer bi se ukočio- no Calvin osvaja u Ženevi i Nizozemskoj ..

U svim, ili većini situacija bi se moglo reći da je praktički nemoguće da ispadne X, ali za dlaku ispadne drugačije. A koji bi bio smjer ? Ako je neki kolektiv dozrio, onda će ostvariti svoje, pa makar dobijao po tamburi u međuvremenu. I to u situacijama kad se sve čini izgubljenim.

Ima tu još primjera, recimo ratovi Grka i Perzijanaca, ali sve je to vrlo proizvoljno. Čiji kriteriji određuju koja od strana je na pravom putu? Osim toga, eventualne posljedice pojedinih događaja idu dalje od onih koji su vidljivi na prvu loptu i ne postoji način da se sve sagledaju.

E sad, što sve utječe na tijek povijesti je veliko pitanje. Snaga zajedničkog kolektivnog usmjerenja zasigurno stvara plodno tlo (energetski, duhovno, ili kako god) za "slučajnosti" koje tom kolektivu idu u prilog. To, međutim, nema veze s vrijednosnom ocjenom je li navedeni kolektiv "na pravom putu" ili ne.

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

mateb je napisao/la:

Ima tu još primjera, recimo ratovi Grka i Perzijanaca, ali sve je to vrlo proizvoljno. Čiji kriteriji određuju koja od strana je na pravom putu? Osim toga, eventualne posljedice pojedinih događaja idu dalje od onih koji su vidljivi na prvu loptu i ne postoji način da se sve sagledaju.

E sad, što sve utječe na tijek povijesti je veliko pitanje. Snaga zajedničkog kolektivnog usmjerenja zasigurno stvara plodno tlo (energetski, duhovno, ili kako god) za "slučajnosti" koje tom kolektivu idu u prilog. To, međutim, nema veze s vrijednosnom ocjenom je li navedeni kolektiv "na pravom putu" ili ne.

Naravno, slažem se, i tema je šira od postavljene, a obuhvaća i filozofiju povijesti, i determinizam i sl. volju itd.

I tu se dolazi do staroga "credo ut intelligam". Vjera se ne može "dokazati". Svjetonazor se ne
može dokazati.

N.pr. Gotovina. Uzmimo da bude pušten ili ne.

Nevjernik: slijed ovih silnica (političkih, ekonomskih, društvenih,..) koje znamo, a i onih koje ćemo tek doznati, takav je da je Gotovina prošao kako već jest.

Vjernik (ako Gotovina bude osuđen- naravno, hrvatski vjernik): To je Božja volja da Gotovina trpi i da pročišćen ode na drugi svijet koji je, ionako, stvarniji od ovog materijalnog

Vjernik (ako je Gotovina oslobođen): Bog se smilovao i njegova je volja pobijedila i sile zla (Englezi i ostali ********) su ispušile (jedva skriveni dualizam)

Htjedoh reći- nema empirijske podkrjepe da vjerski rituali
mijenjaju išta na slijedu događanja u fizičkom svijetu, bilo kako- u smjeru
želja ili protiv. Ono što sigurno čine je da daju psihičku snagu i izdržljivost
pojedincima-vjernicima.

Crvena Sonja · **Pridružen/a:** 11 sij 2011, 13:22 **Postovi:** 2985

Najbolji prikaz čovjeka i vjere ili kolektiviteta i vjere je u "Starom Zavjetu" Mojsije.

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

Nu, da ne ostane samo na razini običnoga ateizma: empirijski, rekao bih da "ima nešto" što
nije nužno spiritualno jačajuće (to je druga tema), ali pokazuje da je tu "neki vrag", so to speak. Jung je to probao s pojmom akauzalnih veza ili sinkroniciteta, ali ja mislim da nije najbolje uspio.

Jednostavno- sigurno nisam sam u tom, većina ljudi ima takve dožiuvljaje- uspjeh i neuspjeh imaju tendenciju "koalesciranja" ili gomilanja. Više sam puta imao, recimo, 5 ili 7 neuspjeha za redom, kao u lancu- i to nije ovisilo o mom lošem tempiranjiu, nego kao da je neka vanjska sila napravila niz pizdarija (autobus ode pred nosom, čak je krenuo protiv pravila, 2 minute ranije; onda na putu za vlak na balagajni zaglavi nešto i ne mogiu dobiti kartu, onda...). Isto tako "pozitivne".

Nesreća (ili sreća) nikad ne dolazi sama. Iako baš nije vjerska epifanija, kao da pokazuje da ima nešto izvan ili jače od prosječnoga slijeda događaja.

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

Crvena Sonja je napisao/la:

Najbolji prikaz čovjeka i vjere ili kolektiviteta i vjere je u "Starom Zavjetu" Mojsije.

Pa ne znam. Harold Bloom, američki kritik, židovski je gnostik (dakle vjernik, ali ne ortodoksni).
Jahve se ponaša psihotično s Mojsijem, pokušava ga ubiti, a na kraju ga zakopa svojim rukama.

E sad, možemo filozofirati o nepridvidljivosti numinoznoga, no onda je to u praksi posve neupotrebljivo.

slika

Crvena Sonja · **Pridružen/a:** 11 sij 2011, 13:22 **Postovi:** 2985

Hroboatos je napisao/la:

Crvena Sonja je napisao/la:

Najbolji prikaz čovjeka i vjere ili kolektiviteta i vjere je u "Starom Zavjetu" Mojsije.

Pa ne znam. Harold Bloom, američki kritik, židovski je gnostik (dakle vjernik, ali ne ortodoksni).
Jahve se ponaša psihotično s Mojsijem, pokušava ga ubiti, a na kraju ga zakopa svojim rukama.

E sad, možemo filozofirati o nepridvidljivosti numinoznoga, no onda je to u praksi posve neupotrebljivo.

slika

O ovome ja govorim kao o božjoj intervenciji kao o pravom primjeru za ovu temu ,da ne ulazimo u moral i politiku o kojoj piše Harold Bloom i analizu samog Jahve (Dantea ,Freuda,Kafke i njihovim kognitivnim sposbnostima negiranja ) :

Citat:

Sudbonosna pustinja
Vjera i nevjera na putu u slobodu (Izl 32,1-14)

Svima nam je događaj sa zlatnim teletom dobro poznat. Izraelska zajednica bijaše na putovanju iz Egipta u obećanu zemlju. Kad se Mojsije duže zadržao na brdu Sinaju, ljudi su od Arona tražili da im napravi lik nekog božanstva koji će ići pred njima. Aron daje nalog da mu donesu zlatni nakit.
1. slika: Izl 32,1s

Izlazak u slobodu naporan je i zahtjevan. Izraelski narod bio je pritisnut i potlačen okrutnim izrabljivanjem tuđinskih silnika (Izl 2,23). Na Božju inicijativu dočekali su žuđeni čas oslobođenja (Izl 3,10: "izvedi moj narod" – Izl 12,51: "izvede Jahve sinove Izraelove iz zemlje Egipta"). Puni nade i očekivanja, krenuli su, nošeni slutnjom o Obećanoj zemlji. U njihovim dušama razlilo se veliko olakšanje, pred njima je pukao pogled na golem prostor slobode.

Ali sloboda je pustinja, u njoj se treba snaći, naći orjentir, otkriti pravi put. Svi su ljudski senzori u pustinji izvrgnuti najvećem naporu zbog nesnosnog sunca koje žeže, zbog prehladne noći, gladi i žeđi, napornog putovanja.

Sloboda je kušnja pri kojoj je Božji narod podlegao, čeznući za danima ropstva (Izl 16,3: Sinovi Izraelovi govore o loncima s mesom i obilju kruha u Egiptu). Sloboda je pustinja u kojoj se moramo osloniti na vlastite snage i uprijeti sve sile, želimo li doći do cilja. Njihova je odgovornost hoće li doći do Obećane zemlje i, uopće, za kojim će idealom ići. Oni odlučuju kojem će obećanju pokloniti povjerenje. Više nema tlačitelja (Izl 3,7) na kojeg bi mogli svaliti svu odgovornost, optužujući ga i okrivljujući za sve.

Na slobodi se svom silinom javlja pitanje koga čovjek štuje i kome se klanja. Izraelci su istom primili Zakon i sklopili sveti Savez na Božjoj gori Horebu. I već upadaju u zabludu: veliko Božje djelo, izbavljenje iz kuće ropstva, pripisuju samo čovjeku Mojsiju (Izl 32,1: Mojsije nas izvede iz zemlje Egipatske). A kad Mojsija nema, odustaju i od njega. Kad Božja svojstva pripišu čovjeku, brzo se okreću kumirima (Izl 32,4: ovo je tvoj bog koji te je izveo...).

Pustinja je dio života u kojem će provrijeti ona dubinska potreba i liturgijska moć čovjekova da iskazuje štovanje. U pustinji se odmah dolazi do bitnoga. Čovjek traži nekoga za kim će ići, nekoga prema kome će usmjeriti svoje najdublje i najsvetije težnje.

"Napravi nam boga!" (32,1), viču Izraelci. Ali, proizvedeni bog nije Bog. Napravljeni kumir je jadna, drska i zavodnička patvorina.
2. slika: Izl 32,3–6

Od rastopljena zlata izlio je Aron lik teleta i proglasili su da je to bog, osloboditelj. Pred zlatnim teletom Aron gradi oltar na kojem će idućeg jutra prinijeti žrtvu. Uslijedit će pučko veselje.

Strahovita je uloga koju preuzima Aron. Iz izvještaja o Mojsijevu zvanju znamo kako Mojsije sama sebe drži teškim na jeziku (Izl 4,10) i Bog mu dodjeljuje rječitog brata Arona kao potporu (v14–16). Aron će biti glasnogovornik koji prenosi Božje riječi, on će zastupati Božji autoritet pred narodom i pred zlim vlastodršcem Faraonom. On je osobnost koja svojom jakošću podupire suradnju s Bogom. Upravo se Aron sada slama u slabosti. Isti čas i bez pogovora prihvaća idolatrijski prijedlog. Kao da je već imao spreman plan o zlatnom teletu, premda je on prvi morao znati izričit zahtjev: "ne pravite sebi kumira od zlata" (Izl 20,23). Aron izravno krši zakon.

Nakon što su Izraelci proglasili Mojsija osloboditeljem, pa odustali od njega, idu korak dalje i svoj dolazak u slobodu pripisuju pozlaćenom kipu (Izl 32,4). Nesretni Aron i to odmah povodljivo prima i gradi žrtvenik pred kumirom. Sutra je Jahvin blagdan, kaže on. Pripravit svečanost u čast Jahvi! Je li to u čast Jahvi? Procjenu će dati sam Bog (32,8): Zašli su s puta. Teletu od rastopljene kovine prinose žrtve. Njega proglasiše bogom.

Kad čovjek ne pazi na svoju vezu s Bogom, luduje. Izraelci usred pustinje, umjesto da se brinu za otežanu egzistenciju u pustinji, spreme se za dugačak put i prikupljaju snage, oni se odaju zabavi, jedu i piju (32,6). Kad ne njegujemo odnos prema Onome koji nam daruje našu vlastitu zbiljnost, kad zanemarimo Onoga koji nas želi dovesti u puninu života, izgubimo pamet i činimo gluposti.
3. slika: Izl 32,7–10

U svetim visinama na vrh Božje gore, Gospodin upozorava svoga slugu Mojsija. Ovaj je narod tvrde šije. Ako Mojsije dopusti, gnjev će Božji na njih planuti i uništiti ih.

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

Mogli bismo "tranširati" Mojsija dio po dio. Nu, mislim da od toga nema koristi.
Uzmimo Knjigu izlaska, 18. poglavlje:

Abraham i tajanstveni posjetioci

#18Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. (2) Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret. Pade ničice na zemlju (3) pa reče: "Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! (4) Nek' se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. (5) Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili." Oni odgovore: "Dobro, učini kako si rekao!" (6) Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: "Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!" (7) Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi. (8) Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali. (9) "Gdje ti je žena Sara?" - zapitaju ga. "Eno je pod šatorom", odgovori. (10) Onda on reče: "Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena Sara imat će sina." Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala. (11) Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijaše prestalo što biva u žena. (12) Zato se u sebi Sara smijala i govorila: "Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!" (13) Onda Jahve upita Abrahama: "A zašto se Sara smijala i govorila: 'Kako ću rod roditi ja starica?' (14) Zar je Jahvi išta nemoguće? Navratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće: Sara će imati sina." (15) Sara se napravi nevještom govoreći: "Nisam se smijala." Jer se prestrašila. Ali on reče: "Jesi, smijala si se!"

Dakle:

1. Jahve, Bog, stvoritelj svega, dolazi u pratnji kao čovjek i razgovara, chit-chat, s Abrahamom
2. obeća i prepadne prisluškujuću Saru

To je posve neuvjerljivo, jednostavno neprihvatljivo. Nema interpretacije, osim krajnje metaforičke.

joe enter · **Pridružen/a:** 30 lip 2009, 18:35 **Postovi:** 10829

Robbie MO je napisao/la:

Pola nacije se obraća Svevišnjem i kad je penal u utakmici u kojoj igra hrvatska reprezentacija :hrvatinic

, protiv neke druge (kršćanske) reprezentacije. :zubati

Ma Bog je baš super , eto vi se molite svevišnjem da hrvatska reprezentacija pobedi i on vam usliši molitve , a tamo na drugom kraju sveta u isto vreme zemljotres i pogibija 10000 ljudi,žena i dece , i još Srbija izgubi a i oni se zdušno molili , doduše u pravoslavnoj verziji pa je moguće da Bog tih dana nije bio u šizmatiškom fazonu tako da tu možemo tražiti uzroke poraza! :zubati

Jbg Bog ne može svugde da stigne bez obzira što je svemoguć , jer onaj koji gubi ili gine je ionako to i zaslužio pa je očigledan razlog božjeg neintervenisanja! :zubati

Crvena Sonja · **Pridružen/a:** 11 sij 2011, 13:22 **Postovi:** 2985

1. Jahve, Bog, stvoritelj svega, dolazi u pratnji kao čovjek i razgovara, chit-chat, s Abrahamom
2. obeća i prepadne prisluškujuću Saru

To je posve neuvjerljivo, jednostavno neprihvatljivo. Nema interpretacije, osim krajnje metaforičke.

Dobro, ne ulazim u to koliko je nekome danas ,neuvjerljiv chit-chat od prije cc 3500 tisuće godina i način na koji je isti događaj (Knjiga izlaska) interpretiran u Starom zavjetu.
Glavni akcent na koji sam htjela ukazati je vjera kod kolektiviteta , koliko im je potrebno da prijeđu na "Zlatno tele".

Ministry of Sound

Hroboatos je napisao/la:

Vjernik (ako Gotovina bude osuđen- naravno, hrvatski vjernik): To je Božja volja da Gotovina trpi i da pročišćen ode na drugi svijet koji je, ionako, stvarniji od ovog materijalnog

Vjernik (ako je Gotovina oslobođen): Bog se smilovao i njegova je volja pobijedila i sile zla (Englezi i ostali ********) su ispušile (jedva skriveni dualizam)

Jasno. Vjersko licemjerje na n-tu. "Božja volja" je joker za sve moguće ishode i scenarije od krajnje pozitivnih do negativnih.

Hroboatos · **Pridružen/a:** 02 svi 2009, 17:45 **Postovi:** 6998

Ministry of Sound je napisao/la:

Hroboatos je napisao/la:

Vjernik (ako Gotovina bude osuđen- naravno, hrvatski vjernik): To je Božja volja da Gotovina trpi i da pročišćen ode na drugi svijet koji je, ionako, stvarniji od ovog materijalnog

Vjernik (ako je Gotovina oslobođen): Bog se smilovao i njegova je volja pobijedila i sile zla (Englezi i ostali ********) su ispušile (jedva skriveni dualizam)

Jasno. Vjersko licemjerje na n-tu. "Božja volja" je joker za sve moguće ishode i scenarije od krajnje pozitivnih do negativnih.

Da, samo razlika između tebe i mene je- na stranu što ne vjerujemo, čini se, u
materijalnu funkcionalnost molitve- u tom što si ti, budimo realni, ateist racionalističke provenijencije, a ja vjerujem u Boga.

Ne samo u Boga, vjerujem u sve bogove i religije i osjećam se pritom odlično :HercegBosanac

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 32467

Hroboatos je napisao/la:

Da, samo razlika između tebe i mene je- na stranu što ne vjerujemo, čini se, u
materijalnu funkcionalnost molitve- u tom što si ti, budimo realni, ateist racionalističke provenijencije, a ja vjerujem u Boga.

Ne samo u Boga, vjerujem u sve bogove i religije i osjećam se pritom odlično :HercegBosanac

Hm,nije li to malo kontradiktorno?

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 15:45 **Postovi:** 32467

Ministry of Sound je napisao/la:

Jasno. Vjersko licemjerje na n-tu. "Božja volja" je joker za sve moguće ishode i scenarije od krajnje pozitivnih do negativnih.

Zar nije u kršćanstvu grijeh vjerovanje u sudbinu?Grijeh protiv Duha jeste i nadati se previše (neopravdano) u milosrđe Božje ili zdvajati-očajavati o milosti Božjoj.Evo jedan prelijep tekst o ovoj temi...

Da li Bog intervenira, da li sluša naše molitve, da li ispravlja ono što je krenulo po zlu, to su ključna pitanja za svakog vjernika. Ključna su i za one koji ne vjeruju u Boga, jer će prečesto baš kroz odgovore na ta pitanja zaključiti kako vjera u Boga nije razumski vjerodostojna.

"Oni kažu da nema Boga jer zamjenjuju istinskog Boga s onim što uzimaju za Boga. I, kad je riječ o onom o čemu govore, potpuno su u pravu. Bog o kojem se tu radi zaista ne postoji: Bog zemaljske sigurnosti, Bog spasenja od životnih razočarenja, Bog životnog osiguranja, Bog koji se brine da djeca nikad ne plaču i da pravda vlada zemljom, Bog koji preobražava zemaljske boli, Bog koji ne dopušta da ljudska ljubav završi u razočarenju." Tako piše poznati teolog Karl Rahner u svom eseju "Otvaranje srca".

A upravo u takvog Boga, sliku kojeg odbacuju nereligiozni ljudi, u njega vjeruju vjernici iz straha i koristi, o kojima je bilo riječi u posljednjem tekstu. Kako ukazuje François Varone u knjizi "Nevolje s odsutnim Bogom", za te je vjernike Bog daleki stranac kojeg je ipak moguće nagovoriti da intervenira, i to putem molitve. Molitva je akcija koja se poduzima da bi Bog učinio ono što ljudska želja od njega očekuje. Molitva je trud slabog čovjeka da dosegne silnog Boga kako bi ga izvukao iz njegove odsutnosti, iz njegova gnjeva, pa da udovolji njegovim zahtjevima i istrgne mu poneku milost.

U religiji iz straha molitva se u svojoj biti doživljava kao dužnost. Treba udovoljiti Božjim zahtjevima inače nas čeka njegov strašni sud, možda već na ovom svijetu, a na drugom sasvim sigurno. Vjernik iz straha molitvom pokazuje Bogu da je ostao vjeran njegovim zahtjevima, a ujedno se nada pred Bogom steći zasluge i otkupiti se, tj. nadoknaditi počinjene grijehe. Kada ne bi molio strahovao bi da će ga Bog osuditi. U religiji iz koristi molitva je jednako tako motivirana interesom, a on se ne ostvaruje posredno već izravno. Kad je čovjek u situaciji koja izmiče njegovoj kontroli onda moli da Bog intervenira i pokaže se korisnim.

U oba slučaja takva molitva ne donosi ploda. Molitva u religiji straha čovjeka samo podržava u tom strahu i iscrpljuje ga u nastojanju da zadovolji strašnog Boga. U religiji korisnoga molitva čovjeka svodi na pasivnog promatrača koji sve prepušta u Božje ruke, a sam sebe podržava u neznanju o stvarnim silama svijeta i života. Nažalost, takva religiozna naivnost ("Moli i Bog će te usrećiti – ako ne budeš molio Bog će te kazniti") karakterizira velik broj kršćana. Molitva je kod njih pretvorena u dosadnu i mučnu vježbu ili sitno cjenkanje. A tako moliti znači na duži rok vrlo efikasno širiti ateizam. Jer kršćanstvo je tu pretvoreno u prezira vrijednu ropsku religiju, žalostan odnos potlačenog prema jačem.

No, nije li i sam Isus poticao takvu molitvu? O molitvi je govorio u prispodobi o nametljivom prijatelju (Lk 11, 5-8) i upornoj udovici (Lk 18, 1-8), a u obje te priče se rezultat postiže upornim nagovaranjem naizgled nepopustljivog moćnika. Ljudima je činio čudesa a od njih tražio vjeru, pa čak je tvrdio da se brda mogu premještati ako se ima vjere koliko je gorušičino zrno (Mt 17,20). Čini se naizgled kako je Isus vjerovao u nekakav svijet iz bajke u kojem Bog daje sve što ga zamolimo ako vjerujemo da smo to primili (Mk 11,24), u kojem treba samo tražiti i dat će nam se, kucati i otvorit će nam se (Lk 11,10)."

No, malo pažljiviji pogled otkriva da nije baš tako. Isus jasno kaže kakvu molitvu treba izbjegavati, a koja je savršena molitva. Pogrešna molitva je po Isusu "molitva pogana" – ona gdje ljudi blebeću i misle da će zbog mnoštva riječi biti uslišani (Mt 6, 7-8). To je beskorisno jer, kaže Isus, "Otac zna što nam je potrebno i prije nego što zaištemo". Čak i s "formulama" koje su u sebi savršeno kršćanske može se moliti "kao poganin", sve dok se molitva shvaća kao sredstvo kojim se može djelovati na Boga da upozna našu potrebu i da se odluči ispuniti je.

Nasuprot takvoj molitvi, Isus preporučuje da se moli za dolazak Božjeg kraljevstva, a s time će nam i sve ostalo biti nadodano (Lk 12,31). Isti taj naglasak stavlja i u molitvu Očenaša. Božje kraljevstvo je Božja "vladavina" u čovjekovoj egzistenciji i po njoj u ljudskoj povijesti. Bog ne vlada tako da se upliće u povijesne događaje i prirodne zakone, već kroz čovjeka koji je mu se otvara, koji dopušta da mu Bog bude blizak, a ta blizina Boga naziva se u kršćanstvu Duh Sveti (o tome je bilo riječi u tekstu o Trojstvu). I taj Duh je ono što Isus obećava kao plod molitve. Preko spomenutih prispodoba o molitvi on ne želi reći da Boga treba moljakati kako bi reagirao, već mu one služe kao usporedba – čovjeka treba moljakati a Bog odmah daje. A ne daje bilo što nego kraljevstvo Božje, odnosno Duha Svetoga. Prispodoba u Lk 11 gdje Isus kaže poznate riječi "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" završava ključnom rečenicom koja nam je manje ostala u uhu: "Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"

U Starom zavjetu se Boga još pretežito promatralo kao intervencionista, i to prvenstveno zato jer su se u teokraciji svi značajniji događaji pripisivali njemu. Tek u kasnijem razdoblju dolazi do poimanja Božje skrivenoosti, pa će se prorok Izaija (45,15) usuditi reći: "Doista ti si Bog skriveni" (Deus absconditus). U knjizi Sirahovoj (15,14) o Bogu i čovjekovoj slobodi kaže se: "On je sam u početku stvorio čovjeka i prepustio ga slobodnoj volji njegovoj." Tu je već u dobroj mjeri shvaćeno kako je neinterveniranje Božja neizbježna pedagogija, neophodna da se čovjek nauči boriti za postojanje i davati postojanje, da bude odgovoran i aktivan. Ljudi u čije bi živote Bog neprestano intervenirao bili bi nesposobni za samostalan život, bili bi bez ljudskog dostojanstva. Svijet i događaji bi tada bili unaprijed definirani, sloboda ne bi postojala. Bog kao stvoritelj ne gradi unaprijed definirani stroj, već dopušta slobodan razvoj. Tako je mogao nastati svijet u kojem se živa bića razvijaju slijepom i slučajnom evolucijom, u kojem prirodni zakoni uvjetuju mnoge ljepote, ali i nastanak razornih potresa i poplava, u kojem je moguć događaj poput Auschwitza, u kojem se događa da gomila kršćana tijekom povijesti djeluje suprotno postavkama svoje vjere. No, usprkos svojoj neodređenosti, usprkos krizama, lomovima i katastrofama, povijest nije besmislena jer u njoj stoji skriveni Bog koji će u konačnici pružiti stvorenju ruku preko mračnog bezdana patnje i zla.

Isusovac George Coyne, astrofizičar i bivši ravnatelj Vatikanskog opservatorija, naglašava kako Bog nije diktator ili dizajner, nije nekakav njutonovski Bog koji je stvorio svemir poput sata koji savršeno otkucava. Coyne uspoređuje odnos Boga prema svijetu s odnosom roditelja prema djetetu. Roditelj mora pustiti da se dijete razvija, a isto čini i Bog sa svemirom. Neinterveniranjem Bog ostavlja prostor za slobodnu budućnost i omogućuje čovjeku da se za njega opredijeli slobodno, a ne iz straha ili iz koristi. No, kršćanski Bog ipak nije deistički Bog koji je izoliran od svijeta. On doduše ne zahvaća u događaj da bi promijenio ili spriječio prirodni tijek stvari. Ali ostaje čovjeku blizak po svome Duhu, po svojoj Riječi i po braći, ostaje blizak da oslobodi, da pouči, da privuče, podrži i da ljubi.

Konačna potvrda Božjeg nemiješanja je Isusova smrt na križu. Vjernik koji bi molio za čuda zato da izbjegne križ ne bi molio kršćanski. Svaki čovjek se poput Isusa mora suočiti s Božjom odsutnošću. Zato čuda (bilo da ih shvaćamo kao normalne prirodne zakonitosti ili nadnaravne događaje) smijemo prihvatiti samo kao privremeno ohrabrenje da sami živimo svoje križeve, a ne da ih izbjegnemo. Rahner zato preporuča da, umjesto molitve za uklanjanje svojih patnji, molimo Boga za snagu za nošenje naših križeva. Jer, kaže Rahner, Bog ne treba dokazati da postoji kako bi dobio našu ljubav, već smo "mi pozvani da pokažemo kako ne trebamo mamac neprestanih nagrada kako bi ostali vjerni u svojoj ljubavi".

Ispravna kršćanska molitva nije dakle ona gdje se moli da bi Bog djelovao, nego se moli zato što Bog djeluje. On djeluje kao životna snaga i čovjek moli kako bi ju primio i živio. Motivacija te molitve nije ni strah ni dužnost, nije krhkost ni interes, nego želja za životom u potpunosti. To je druženje s Bogom kako bi se živjelo i jačalo iskustvo vjere, upoznavanje Boga kako bi se otkrila njegova ljubav i snaga za život. Umjesto iz dužnosti i interesa kršćanin moli iz zadovoljstva što je s Bogom, zbog svega što je Bog za njega, zbog svega što on s Bogom može postati. Isusove prispodobe zasigurno imaju svrhu da u srcu vjernika pobude apsolutno pouzdanje. Ali ne pouzdanje u neki čarobni svijet gdje bi se stvarnost zahvaljujući Božjoj moći podvrgavala planovima i željama čovjeka. Umjesto toga, apsolutno pouzdanje u redu koji je Bog ustanovio: svijet prepušten svojim vlastitim snagama, čovjek prepušten životnoj borbi, ali pozvan da susretne i izabere Boga koji dolazi prekoračujući prostor Božje odsutnosti. Ivan jasno postavlja takvo apsolutno pouzdanje: "I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas. I znamo li da nas uslišava u svemu što ištemo, znamo da već imamo što smo od njega iskali." (1 Iv 5, 14-15). Bog nam je svoju milost već uputio, a na nama je da sa zrnom vjere stanemo u položaj prihvaćanja.

Dakle, tu nije čovjek onaj koji djeluje na Boga da izmami njegovu dobrohotnost, već onaj koji se otvara Božjem djelovanju koje je već unaprijed dano. Sunce je već izišlo. Ono ne izlazi s Otvaranjem prozorskog kapka, taj čin samo omogućuje da sunce uđe u moju kuću, da je ugrije, osvijetli. Isto tako, Bog se već digao nad moj život, ja ga samo puštam da uđe. Zato Isus kaže da vjerujemo kako smo već primili i primit ćemo uslišanje molitve. To uslišanje je dar Duha, a s njime je čovjek sposoban preobraziti sebe i druge, a upravo se taj preokret u Bibliji simbolizira premještanjem brda.

Duh Sveti je dakle onaj dar koji Bog kroz molitvu daje čovjeku. Darove stvaranja – zemlju, vodu, sunce – Bog daje jednako svim ljudima (Mt 5,45 - "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima"). Bog je svijet prepustio i povjerio čovjeku. Ne kažnjava čovjeka nesrećama ako nije bio dovoljno dobar. Isus odbacuje tezu svojih učenika da su ljudi stradali u katastrofama sami krivi zbog toga (Lk 13,4) ili npr. da su roditelji slijepca krivi što se on takav rodio (Iv 9,2). Čovjek nema potrebe iz događaja iščitavati Božji stav o njemu, niti se bojati Božje srdžbe. U kršćanstvu nismo primili duha ropstva da ponovno budemo u strahu, nego duha posinstva u kojem Boga možemo zvati Ocem, kaže Pavao u Rim 8,15. Kršćanstvo nam poručuje da Bog iako ne intervenira u događaje, ipak čovjeku daje ponudu da pođe dalje, uđe u savez s Bogom, živi u njegovu kraljevstvu. Tko prihvati tu ponudu može u molitvi iskati Duha. To je jedini dar koji Bog daje, to je on sam. Taj dar odmah odgovara na molbu, Bog ne želi drugo doli dati svojega Duha. Dovoljno je da se čovjek tome daru otvori, upravo moleći za nj, pa da ga dobije u egzistencijalnoj mjeri svoga otvaranja.

No, što to sve skupa znači u konkretnoj situaciji? Uzmimo primjer bolesnog čovjeka. Ako je to vjernik iz straha ili koristi njegova želja za ozdravljenjem postaje mu jedina preokupacija. On sebe vidi kao izliječenog ili potpuno propalog. Zato upotrebljava sva sredstava religije da djeluje na Boga Svemogućega, da ga upozori na svoju nesreću i uvjeri ga da intervenira. On Boga stavlja pred zid i poziva ga da se pokaže korisnim. Ako ozdravi, on će Bogu zahvaljivati, ali će njegova bolest ostati beskorisna, on iz toga neće ništa naučiti. Naprotiv, on će svoj život još više identificirati sa zdravljem i mogućnošću uživanja. Ako pak ne ozdravi, počinje očajavati i proklinje Boga. Čovjek s takvom molitvom u svakom slučaju gubi. Nasuprot tome, kršćanski vjernik postupa drukčije. Za njega je bolest također strahovit izazov i želja za ozdravljenjem prijeti da sve prekrije, ali tu je molitva da ga čuva i da ga izvuče iz opasnosti. U molitvi on nalazi sigurnost da je čovjek više od događaja koji ga napada. Snagom molitve naučit će pobijediti svoj strah, nadići prošnju za ozdravljenjem koju na početku izriče možda istom žestinom kao i vjernik iz straha ili koristi. Ako ozdravi on će porasti u svojoj slobodi, bit će slobodniji prema svim privremenim vrijedostima zbog krize kojih je i došao u tu situaciju, bit će bolji vjernik, jače vjere, ispunjen s više Božje ljubavi. Ako ne ozdravi, ako vidi da mu je sve gore i gore, on se neće razbjesniti i pozvati Boga da ga izliječi, niti će očajavati, već će vjerovati da Bog njegovu konačnu sudbinu neće prepustiti uzaludnosti i ništavilu.

Takva molitva koja nadilazi prošnju ne postiže se lako i automatski. Pravim moliteljem se neprestano postaje. Protivi se našoj naravi moliti, umjesto da patnje prestanu, da vjera pobjedi i nadvlada patnje. I u Isusu se prije muke pobunila njegova prirodna želja za životom. Evanđelisti bilježe kako je u njegovoj molitvi tada izbila molba "Oče, otkloni ovu čašu od mene" (Lk 22,42), što znači "Oče, interveniraj, izađi iz svoje odsutnosti, ne ostavi me izručenog snagama smrti!" Isusova slabost, kao i kod svakog čovjeka, pobuđuje molbu za pomoć. No, molitva pomaže da to nadiđe. Isus kroz molitvu pobjeđuje napast, vodi svoju ljudsku želju da se pridruži Božjoj - "Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!" A Božja volja je da ne intervenira za Isusa ni za bilo kojeg čovjeka, da pušta događaje da se razvijaju koliko god okrutni bili. Njegova je volja da ostane odsutan kako bi bio onaj koga ljudska želja izabire da mu se prepusti, ali ga nikada ne posjeduje. Luka navodi kako je Isusa naposljetku ohrabrio anđeo s neba, a u biblijskom govoru anđeo znači Bog. Dakle, Isus je tu primio Božju utjehu, molitvom je nadišao besmislenost svoga stanja.

No, molitva nije usmjerena samo na molitelja, već ga ujedno poziva da ono što je primio od Boga preda drugima. Molitva nas čini sposobnima da osjetimo poticaj ljudi i situacija u svojem životu, da djelujemo kao oni kojima je važnije biti nego imati. Kada molimo za druge ne molimo zato da Boga upozorimo na nesretnike koje je zanemario, na koje je zaboravio ili ih odbacio, niti da ga zatim uvjerimo da se predomisli. Ne zagovaramo zato da on poželi spasiti sve ljude, nego zato što Bog hoće da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4). Tada, potaknuti Božjom ljubavlju, svojim djelovanjem možemo među ljudima postati žarišta koja isijavaju pravdu i mir. Nasuprot tome, kršćani su nažalost skloni lako i površno obećati molitve nekome tko pati i prebaciti na Boga ono što bismo sami trebali učiniti. Izraz "Molit ću za tebe" tako je često sinonim za "Zbogom i snađi se!"

Osim toga, posebno je problematična molitva za pokojne kod koje mi kršćani često postupamo kao da umjesto s Bogom imamo posla s knjigovođom. Vjerujemo da svaki čovjek kod Boga ima otvoren račun na koji se upisuju sva dobra i loša djela koja on čini. No, od smrti vlasnika računa upisuju se samo uplate koje dolaze od trećih osoba. Zato mudre i promišljene osobe oporučno ostavljaju novac da se za njih plati puno molitava kroz dugo vremena. One kojima je račun dovoljno narastao Bog će poput dobrog knjigovođe izvući iz čistilišta u raj, a onoga za kog se nema tko moliti će držati u čistilištu sve dok ga se netko ne sjeti, ili se ne uputi dovoljno bijanko molitava za nepoznate duše. Široko je rasprostranjeno tužno vjerovanje da moliti za pokojnike znači puniti njihove račune. Tako se smatra da je najsvetija dužnost preživjelih da svoje pokojnike ne prepuste njihovoj nemoći i krutoj i hladnoj ravnodušnosti nebeskog knjigovođe. Kao da smrt izručuje čovjeka neprijatelju. Drugi pak, svjesni zabluda koje se kriju u toj religioznoj misli, drže da je dobro potpuno isključiti molitvu za pokojne. Kad je čovjek mrtav, njegova sudbina je određena, stvar je zaključena, nije više potrebno moliti za njega.

U biti se ovi drugi razlikuju od prvih samo u tome što misle da smrt blokira račun. Po njima se posao zaustavlja ranije, već prije smrti, ali dotle se odvijao prema istim načelima - čovjek mora pred Bogom steći zasluge i pobijediti tog neumoljivog neprijatelja. Za prve se ova akcija može nastaviti i poslije smrti molitvom za pokojne, a za druge se ona prekida smrću. No, koji bi bio istinski smisao molitve za pokojne? Kao ni druge molitve, ni ona se ne moli zato da se Bog podsjeti svojih obećanja o milosrđu, a niti zato da ga angažiramo da ta obećanja sada ispuni u korist ovog ili onog pokojnika. Naprotiv, ta molitva se moli zato što je Bog milosrdan i vjeran, i zato da bismo se mi podsjetili i prihvatili to Božje milosrđe i vjernost, te iz njih crpili nadu u vječni život za pokojnika i snagu za nastavak življenja za sebe. To je molitva u kojoj se sjećamo da Bog oprašta i da uskrisuje, da je jači od smrti.

Jednom su Karla Rahnera upitali da li moli. Odgovorio je: "Nadam se da molim. Gledajte, kad god u svom životu, u velikim i malim časovima, primijetim kako graničim s neizrecivom, svetom Tajnom koja ljubi, koju zovemo Bogom, kad stanem pred nju te se prepustim toj Tajni s povjerenjem, ufanjem i ljubavlju, kada prihvatim tu Tajnu, onda molim – a nadam se da to i činim." Molitva je, dakle, svako iskustvo koje upućuje iznad sebe u zemlju neograničene nade gdje prebiva Bog. Do tog iskustva dolazimo druženjem s Božjom riječju u Bibliji, meditacijom, zahvaljivanjem, ispovijedanjem, činima pokore, svim tradicionalnim molitvenim obrascima. Ključno je da ta molitva bude kršćanski usmjerena, vođena mišlju o Bogu koji nije čovjekov neprijatelj već koji je Ljubav.

HercegBosna.org

Vjerska patetika/fatalizam - Molitve ili uzdaj se u se i svoje kljuse?

Online