Ne mislim da bi Hrvatska trebala bježati Nijemcima, a još manje da bi trebali dopuštati da Nijemci vedre i oblače po Hrvatskoj i šire svoje gluposti, ali mi se ne sviđa pretjerano dodvoravanje anglosaskom dijelu zapada, i gledanje istog kao neku svetu kravu.

Prvenstveno su se bojali da bi raspad Jugoslavije doveo do šireg kaosa na JI Europe u kojeg bi se uvukle i susjedne zemlje poput Mađarske, Albanije, Bugarske i Grčke, vjerojatno i Turska. Dovoljno je sjetiti se one stare izreke o Balkanu kao bačvi baruta, također su obje Jugoslavije imale zategnute odnose s većinom susjeda.

I Čehoslovačka je bila anglofrancusko čedo, pa su nju bez problema pustili niz vodu. Ali Česi i Slovaci nisu imali otvorenih pitanja sa susjedima (osim mađarske manjine u Slovačkoj, ali to nije bilo toliko kritično).

Nešto slično je rekao i Robin Harris, zapad je želio da JNA stabilizira Jugoslaviju, ali naravno ne klanja poput Vukovara, Škabrnje i granatiranja Dubrovnika, mislili su napraviti neku demokratsku Jugoslaviju, koja je kontradikcija sama po sebi.

Zato je itko od JNA optužen za Vukovar?
Znali su oni sve, ali ih nije bilo briga.
Sad se samo izvlače.

Mi bi prvenstveno trebali biti suverenisti i riješiti se domaćih izdajica, a nakon toga bi to sve lakše išlo.

Ne bi ni mi imali problema da je opstala Banovina, da je postojala jasna hrvatsko-srpska granica, a ne da su komunisti u BiH išli stvarati novu naciju i uzgajati muslimane.

Bilo je i takvih ideja, no kako može vojna hunta izdržati usred Europe na pragu 21. stoljeća? . Zapadne sile su bile protiv Gorbačovljevih protivnika, kako bi onda mogle podržati JNA? Postupali su na temelju ranijih iskustava s Balkanom, no Bandinter i ekipa su na kraju dali pravorijek da je s Jugoslavijom gotovo. Ali treba uzeti u obzir da su do Božića 1991. tek Slovenija, Hrvatska (koja nije 1/1 kontrolirala vlastiti teritorij) i Makedonija proglasile neovisnost, dok se BiH još nećkala, znači u igri je još bio neki scenarij reformirane Jugoslavije, samo bez tri spomenute republike.


Što se tiče ove priče o Miloševiću kao jugoslavenskom Gorbačovu, (premda je bliža usporedba s Milleiem i Muskom) to je držalo vodu tamo negdje do početka 1989., no u to nisu vjerovali samo stranci, nego i dio domaće javnosti u SFRJ, on se u prvih godinu dana zaista nekom neutralnom promatraču mogao činiti kao netko tko želi debirokratizirati državni aparat, ali nakon puča u Crnoj Gori i na Kosovu postalo je jasno da je na djelu nešto puno malignije.

Realno bi hrpi ljudi u Hrvatskoj, pogotovo raznim NGO-vcima, novinarima i pojedinim političarima trebalo suditi za veleizdaju.

Jugoslavija bi prije ili kasnije završila u ratu, ali bi sa Banovinom u BIH bar imali donekle normalne granice.

Jugoslavija bi se prije ili kasnije raspala, JNA bi vrlo teško držala kontrolu gdje je velika većina naroda protiv, i tu Milošević i stranci ne bi mogli puno napraviti.

I to po kratkom postupku.

Brza čistka, pa idemo dalje.

Svim Možemovcima, za početak.

Da komunisti nisu izmišljali BiH, rat bi bio puno kraći, završio bi 95. slobodnom Hrvatskom, ne bi bilo nikakvog protektorata u susjedstvu.

Srbi su u BiH činili 30% stanovništva.
Sada drže 48%, a izgubili su rat.
Da nisu, držali bi 80%, ili više.

Zamisli si sad da su tako nešto napravili u RH.
Ok, Slovenija im nije trebala, ali veći dio HR su htjeli.

A veliku većinu naroda bi potrpali u konc-logore ili u masovne grobnice...

Nikako ne volim ljevicu i nije mi jasno zašto toliko ljudi u Zagrebu glasa za njih, to mi je neshvatljivo.

BIH uopće nije trebala postojati, to je čudovište Dr. Frankensteina, nakaza.

Srbi su se zajebali što nisu odmah nakon Sarajevskog primirja krenuli u akciju. Da su tad s JNA organizirali puč u Sarajevu Velika Srbija bi bila zacementirana, a Hrvatska protiv SAO Krajine ne bi mogla praktički ništa.

Sud koji je izbjegavao utvrditi uzroke i kazniti glavne krivce za rat (i još uzimati KOSovog generala Vasiljevića za svjedoka) je bliži staljinističkim procesima nego nekim koliko-toliko fer suđenjima, sud koji tvrdi da je bivša Jugoslavija bila "divna i bajna" ne može biti ništa drugo, nego politički.

Nikako ne volim ljevicu i nije mi jasno zašto toliko ljudi u Zagrebu glasa za njih, to mi je neshvatljivo.

Lažljivi amateri.
Jedan Šešelj ih je ponizio do bola, pa

A budale.
Isti ti su glasali i za Bandića, Senf pokušava biti Bandić II.

Šešelj je pokazao koliko su ispolitizirani i služe samo kao batina, i geopolitičkim interesima VB, gdje to tužitelj kao stranka u postupku ocjenjuje koliko države surađuju, to bi prije trebao raditi predsjednik suda.

Iskreno se nadam da se Zagreb neće pretvoriti u neku hrvatsku verziju Pyonganga ili Pekinga, ali potomcima "kozaračkih Zagrepčana" to izgleda odgovara ?

U Splitu je bio i Piter Galbrajt (Peter Galbraith), prvi američki ambasador u
Zagrebu (na toj funkciji bio je od 24. juna 1993. do 3. januara 1998.). U jednom
intervjuu od 2. avgusta 1996. rekao je kako su mu hrvatski zvaničnici saopštili
da ne mogu da dozvole pad Bihaća, jer će se stvoriti velika zapadna srpska
država koja bi se prostirala od koridora u Posavini praktično do mora. Galbrajt i
Ričard Holbruk (Richard Holbrooke, pomoćnik državnog sekretara za Evropu i
Kanadu) zaključili su da će u slučaju pada Bihaća biti 160.000 mrtvih i da SAD
to ne mogu da prihvate. Rekao je i da je na sastanku u Splitu bio predsednik
Turske Sulejman Demirel:
Tuđman je bio opušten kao čovek koji je doneo veliku odluku i šalio se sa Demirelom o istorijskim hrvatskim glavnim
gradovima – Bihaću, Kninu i Banjaluci. A Šušak mi je kasnije
rekao da je odlučeno da se krene. Oni su držali plenarnu
sednicu, a potom su svoje poslove obavljali u četiri oka. Dogodilo se nešto zanimljivo. U jednom trenutku, između dva
saopštenja, imali su radnu verziju službenog izveštaja na kojoj sam radio, a oni su tada imali konačnu verziju saopštenja
na kojoj su dodali: “Bosna traži, a Hrvatska se slaže da pruži
podršku u vojnoj akciji.”42
https://hrcak.srce.hr/file/386578

Žužul se potom sastao sa Klausom Kinkelom, šefom nemačke diplomatije, i
Mihaelom Štajnerom (M. Steiner), nemačkim predstavnikom u Kontakt
grupi. Prvo je 20. jula razgovarao sa Štajnerom. On je rekao da u potpunosti
podržava hrvatske stavove, da se na onoga ko pomaže žrtvi drugačije gleda;
u razgovorima Tuđmana i Izetbegovića još jednom treba ukazati na “tragičan
ishod” u Srebrenici, a očekivano i u Žepi, “te u vezu sa time dovesti i mogući
jednaki rezultat u Bihaću“; takođe je trebalo ukazati i da Srbija oružjem snabdeva Srbe u BiH;
Vlada u Sarajevu mora službeno da zatraži pomoć Hrvatske
jer će se područje Bihaća napasti iz Hrvatske; to je jedini način da Hrvatska
izbegne negativne reakcije zbog svog direktnog uplitanja u rat u Bosni.37