Da. Mogu i nama dati B-2 da gledamo u njih...

Zašto nas sa muslimanima kad mi nismo muslimani?


Treba tebe hrišćanina poslati među hrišćane koji pate pod Jevrejima. Ti njih podržavaš.

Jel bi radio patio pod židovima , ili bi patio pod muslimanima iz zemalja koje ratuju s Izraelom.

Najradikalniji židovi ponekad pljunu pred tebe ako nosiš križ, a kod radikalnih muslimana si prešao na islam ili si mrtav. Nekad ni ne daju opciju prelaska samo ubiju.

To nisu muslimani, u muslimana je tvoja pozicija da si kao hrišćanin građanin drugog reda. Kofol zaštićen, ali si donji. To je fuj i to je islam.

Ovo o čemu ti pričaš su jevrejski agenti, njihovi proksiji, ti što idu okolo i "kolju hrišćane" u holivud stilu negativaca. Dakle to je ono na šta se misli kad se kaže "život pod Jevrejima".


Npr Sirija, izraz islamske Sirije je bio Bašar al Asad, u takvoj Siriji samo je musliman mogao da bude predsednik i slično. Takvoj Siriji je i Iran davao podršku.

Ova sadašnja koljačka Sirija sa klanjima hrišćana ko iz holivudskih filmova je jevrejska Sirija naravno.

https://www.middleeastmonitor.com/20250416-syria-leader-jolani-privately-promised-to-normalise-ties-with-israel-by-2026-ex-uk-diplomat-says/

Asad je bio predstavnik sekularne Sirije a ne islamske. Ta Sirija je bila zasnovana na nacionalizmu a ne na islamu.

To ti kažeš, a njihov ustav je govorio drugo.
Ako Ustav kaže da samo musliman može da bude predsednik, onda je to islamska Sirija.

Je li ti i sultan Fatih bio pod židovskim utjecajem kad je osvajao Srbiju?

Odgovor na tvoje pitanje - da, bio je.

Šta je radio sultan, a šta naši carevi.


https://en.m.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Istanbul

Theodosius II (reigned from the death of his father when he was 7, in 408, until 450), was the first Byzantine emperor to restrict the rights of the city's Jews.

Emperor Justinian I (r527–565) was the first to intervene directly in the religious affairs of the Jews, when he forbade them from celebrating Passover before the Christian Easter.

The Ottoman conquest of Constantinople vastly improved the situation of the Jews in the city, and made it grow larger. Sultan Mehmed II made Constantinople his capital city, and saw a need to repopulate it. For this goal he started transferring populations from all around the empire into the city. During that policy, Jews from the Greek, Macedonian, Albanian, Bulgarian, and Turkish communities were brought to Istanbul.

Pricas gluposti. ne moze porediti prva stoljeca krscanstva sa kasnijima odnosno vrijeme sultana. Za vrijeme Teodozija i Justinijana Zidovi su jos uvjek progonili krscane te vodili prepirke s njima. iz toga razloga carevi djeluju protiv Zidova.


Dakle treba imati na umu da je to, kao prvo, bilo posve u skladu s tadašnjim konceptima vođenja polemike, a drugo, židovski spisi iz istog vremena, uključujući i vjerski autoritativne, sadržavali su ništa manje, a ponekad čak i oštrije napade i odredbe u odnosu na kršćane i to se proteze kroz citavi rani srednji vijek pa i kasnije

Općenito, Talmud usađuje oštro negativan, prezriv stav prema svim nežidovima, uključujući kršćane. Knjiga kasnijih halahičkih pravila, Šulhan Aruh, propisuje, kad god je to moguće, uništavanje kršćanskih hramova i svega što im pripada (Šulhan Aruh, Iore De’a 146); također je zabranjeno spasiti kršćanina od smrti, na primjer, ako padne u vodu i počne obećavati čak i cijelo svoje bogatstvo za spas (Iore De’a 158, 1); dopušteno je testirati na kršćaninu, bilo lijek koji donosi zdravlje, bilo otrov koji donosi smrt; i konačno, Židov je dužan ubiti Židova koji se obratio na kršćanstvo (Iore De’a 158, 1; Talmud, Aboda Zara 26).

Talmud sadrži mnoge uvredljive, bogohulne izjave o Gospodinu Isusu Kristu i Svetoj Bogorodici. U ranom srednjem vijeku među Židovima se raširilo antikršćansko djelo „Toldot Ješu” („Isusovo rodoslovlje”), ispunjeno krajnje bogohulnim izmišljotinama o Kristu. Osim toga, postojale su i druge protukršćanske rasprave u srednjovjekovnoj židovskoj književnosti, posebice „Sefer Zerubavel“[3].

Nakon uspona na vlast prvog kršćanskog cara u Rimskom Carstvu, sv. Konstantina Velikog, te su napetosti dobile nove izraze, iako su mnoge mjere kršćanskih careva, koje židovski povjesničari tradicionalno predstavljaju kao progone judaizma, bile namijenjene jednostavno zaštiti kršćana od Židova.

Na primjer, Židovi su imali običaj prisiljavati robove koje su stekli, uključujući i kršćane, na obrezivanje. Sv. Konstantin je ovom prilikom propisao oslobađanje svih robova koje bi Židovi prisilili da prijeđu na judaizam i obrežu se[4]; Židovima je također bilo zabranjeno kupovati robove-kršćane. Tada su Židovi imali običaj kamenovati one Židove koji su prešli na kršćanstvo. Sv. Konstantin poduzeo je niz mjera kako bi ih lišio te mogućnosti. Osim toga, Židovi od sada nisu imali pravo služiti vojsku, niti obnašati državne položaje na kojima bi o njima ovisila sudbina kršćana. Osoba koja je prešla s kršćanstva na judaizam bila je lišena svoje imovine.

Rimski car Julijan Otpadnik dao je Židovima dopuštenje za obnovu jeruzalemskog Hrama i oni su brzo krenuli s njegovom izgradnjom, ali su oluje i potresi koji su se događali, čak i vatra koja je izbijala ispod zemlje ubijajući radnike i uništavajući građevinski materijal, onemogućili taj pothvat.

Mjere za ograničavanje društvenog položaja Židova često su bile potaknute njihovim djelovanjem, kojim su pokazivali građansku nepouzdanost u očima careva. Na primjer, pod carem Konstansom 353. godine, Židovi Dijecezareje pobili su gradsku posadu i, izabravši izvjesnog Patricija za svog vođu, počeli napadati susjedna sela, ubijajući i kršćane i Samarijance. Ovaj ustanak su ugušile trupe. Često su se Židovi koji su živjeli u bizantskim gradovima pokazali izdajicama tijekom ratova s ​​vanjskim neprijateljima. Na primjer, 503. godine, tijekom opsade Konstancije od strane Perzijanaca, Židovi su iskopali podzemni prolaz izvan grada i pustili neprijateljske trupe unutra. Židovi su se pobunili 507. i 547. godine. Još kasnije, 609. godine, u Antiohiji su pobunjeni Židovi poubijali mnoge bogate građane, spalili im kuće, a patrijarha Anastazija vukli po ulicama i nakon mnogih mučenja bacili u oganj. Godine 610. četiri tisuće židovskih stanovnika Tira se pobunilo.

Govoreći o bizantskim zakonima koji su ograničavali prava Židova, valja napomenuti da ih je netočno tumačiti kao manifestaciju antisemitizma, odnosno djelovanje usmjereno upravo protiv Židova kao nacionalnosti. Činjenica je da su ti zakoni, u pravilu, bili usmjereni ne samo protiv Židova, već protiv nekršćanskih stanovnika carstva općenito, posebice protiv poganskih Grka (Helena)[5].

U 5. stoljeću židovski misionari uspjeli su Abu Kariba, kralja južnoarapskog kraljevstva Himyara, preobratiti na judaizam. Njegov nasljednik Jusuf Dhu Nuwas postao je poznat kao krvavi progonitelj i mučitelj kršćana. Nije bilo muke kojoj kršćani nisu bili podvrgnuti tijekom njegove vladavine. Najmasovniji masakr kršćana dogodio se 523. godine. Dhu Nuwas je podmuklo zauzeo kršćanski grad Najran, nakon čega su stanovnici odvedeni u posebno iskopane jarke ispunjene gorućom smolom; svi oni koji su odbili prihvatiti židovstvo u njih su živi bačeni[7]. Nekoliko godina ranije, na sličan je način istrijebio stanovnike grada Zafara. Kao odgovor na to, saveznici Bizanta, kršćanski Etiopljani, napali su Himyar i dokrajčili ovo kraljevstvo.

Okrutni židovski progoni kršćana također su se dogodili 610-ih i 620-ih godina u Palestini, koju su zauzeli Perzijanci uz aktivnu potporu lokalnih Židova. Kad su Perzijanci opkolili Jeruzalem, Židovi koji su živjeli u gradu, ušavši u zavjeru s neprijateljem Bizanta, otvorili su vrata iznutra, a Perzijanci su provalili u grad. Počela je krvava noćna mora. Crkve i kuće kršćana su paljene, kršćani su klani na licu mjesta, a u ovom pogromu Židovi su bili još brutalniji od Perzijanaca. Prema suvremenicima, ubijeno je 60 000 kršćana, a 35 000 prodano u ropstvo. Progoni i ubojstva kršćana od strane Židova događali su se i na drugim mjestima u Palestini.

Perzijski ratnici dragovoljno su prodali kršćane koje su zarobili u ropstvo, „ali Židovi su ih zbog njihova neprijateljstva kupili po niskoj cijeni i ubili”, izvještava sirijski povjesničar. Tako su stradale mnoge tisuće kršćana[8].

Dakle kao sto vidimo nisu ni Zidovi bili kroz povijest bezazleni ni miroljubivi vec naprotiv. Sve to je naravno utjecalo na antisemitske osjecaje kasnije

Kasnije priče su posljedica toga što su se Židovi bavili zelenaštvom, pa...

Bilo je tu svega.
Al sad su druge priče

Kakve to veze ima s nama? Obračuni svojevremeno u Judeji prije nego je kršćanstvo postalo europska religija i dok je bilo više sekta nego religija.

Meni ovo samo sliči na tipično bliskoistočno ponašanje kakvo i danas prevladava.

A šta ja pričam celo vreme?


To tvoje je poruka onima koji vide, a ne čuju, ne vide, a ne slušaju.

Srbe koji su za Istok i mogu shvatiti, ali Hrvate teško.

Izrael je nama korisni mamac, klin zaboden u islamski teritorij.
Bez Izraela Turska i Iran bi se usmjerili na Balkan.

Nema nikakve samo kazem da nemozes porediti nekog sultana 1200 godine u odnosu prema zidovima i cara 300 godine. Sasvim razlicita vremena i prilike

Zanimljivo, nemamo antiosmansko, antigermansko... osjećanje ni blizu antisemitskom. A milijun puta više nam zla nanijeli.

Slažem se da sa Židovima treba biti dobar. To jest hrvatski interes. Ali ići navijati za Židove dok ovi razturaju civile po Gazi ili zbog izmišljenog razloga napadnu Iran. To bi bilo nerazumno, nemoralno i podlo ulizivanje. A to nam nije nikakav interes, ipak smo previše izprepleteni i s muslimanima. Čemu se trudit na silu zamjerit muslimanu a da biš se tako pokušao svidjet Židovu?
Treba javno braniti pravo na obstanak Izraela, ali onda biti i dosljedan pak braniti i pravo Palestincima makar na vodu, hranu i živu glavu.

Neš ti truda. Dovoljno da nisi musliman

Kaže Dane mogli bi nam muslimani zamjeriti.

Ter bismo kano teško do Drine.

Sa Duhom Alije Šiljka i Blaža Kraljevića u Ustikoloni ispijat svetu vodicu s drine.

Ovo im je parlament

Elektorskij kolegij kada bi samo Židovi glasali. Ti i tvoja ekipa slušate Imagine.