Ako ovo nije dokaz državnosti,ja ne znam šta je.

Recimo, Hrvatska postaje nezavisna tek 1991. Grci dizu ustanak par decenija posle nas, Bugare oslobadjaju Rusi.... itd..

Srbija kao drzava je postojala, Hrvatska nije.
Da bi nesto bilo drzava, to na delu treba da se pokaze kao drzava. A Srbija to na dalu pokazuje od 1804.
Ratuje protiv centralne vlasti u Istanbulu, vodi svoju diplomatiju, sklapa saveze sa drugim zemljama, otkida delove teritorije od Osmanske drzave pod kojom se formalno nalazi, umanjuje politicko i vojno prisutvo osmankih vlasti do definitovnog odlaska...
Sve to rade drzave, priznate i nepriznate. Srbija je prvo morala da postane drzava, nepriznata, da bi na kraju bila priznata.

Hrvatska nije bila drzava, jer da jeste neko bi valjda i nju priznao.
Ban i Sabor ne cine drzavu, jer iako traju 1000 godina, neki Nikola Pasic, kako to rece Inkvi, Rapalskim sporazumom preda neke delove Hrvatske Italiji. Pa kakva je to drzava u kojoj neko treci odlucuje o njenoj teritoriji, a ona nema nikakav uticaj na to.

Srbija je drzava od 1804. Hrvatska od 1991 ili 1992.

Srbija biva priznata na Berlinskom kongresu zahvaljujuć Rusiji, ne suprotstvavljanju gospodaru. Vama su se složile povpjnije okolnosti da ste bili dio raspadajućeg imperija uz pomoć velike sile, dok smo mi bili dio uređenog imperija bez vanjske potpore. Uostalom vi ste se suprotstavljali gospodaru jer ništa niste imali od onoga što mi JESMO. Vi ste se borili da tek steknete što smo mi imali.

Matija Gubec je imao teritorij, vladu, čak i vojsku, nije to država, apsurdno je ustaničke neuspješne pokušaje zvati državama. Državu čini stanovništvo, teritorij i vlast, Srbija do 1815. nije imala NIKAKVU vlast nad teritorijem i stanovništvom, nula, nada, zero. Imali je neuspješni pokušaj da to stekne.

Samo ste nas zahvaljujuči povoljnijim geopolitičkim okolnostim pretekli, od ničega ste došli do pune državnosti u 63 godine, dok smo mi kilavili s autonomijom i nagodbama.

Dakle, Srbija je priznata na BK. A pre BK nije bila proznata, ali je bila drzava. Nepriznata drzava.
Valjda ti je jasno da ne moze NISTA da bude priznato kao drzava. Mora da postoji NESTO, pa se to nesto priznaje. A to nesto nastalo je 1804. i kao nepriznata drzava trajalo do BK, kad je postalo priznata drzava.

Iz tvojih reci proistice da Srbija nije ni postojala do BK, nego su je Rusi pet minuta pred Kongres izmislili a onda na Kongresu priznali.

Ne ide to tako, nego moras mnogo toga da ucinis u svom drzavnom subjektivizianju, pa te tek onda neko prizna. Priznanje je tek slag na tortu, cak i nije toliko bitno da bi nesto bilo drzava.

Detalji o 25 bitkama Omera-paše Latasa u Bosni i Hercegovini (1850.–1852.)

Na osnovu analize knjige Gala Šljiva Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850–1852 (1977.), te povijesnih izvora (uključujući osmanske arhive, memoare i sekundarne radove poput onih Vladimira Ćorovića i Ahmeda Muradbegovića), Latasova intervencija uključivala je oko 25 bitaka i većih sukoba tijekom 18 mjeseci (jun 1850. – dec 1851.). Ovi sukobi nisu bili veliki strateški okršaji poput europskih bitaka, već brze, represivne akcije protiv lokalnih feudalaca (ayani, begovi, age) koji su se bunili protiv Tanzimat reformi (ukidanje timara, regrutacija, porezne promjene). Latas je koristio regularnu vojsku (nizam, oko 10.000–12.000 ljudi, s artiljerijom i Arnautima) protiv neorganiziranih odreda (ukupno 15.000–20.000 pobunjenika, uglavnom muslimanskih seljaka i plemića).

Šljivo u poglavljima 3.–4. (str. 71–140) kronološki opisuje ove akcije kao "krvavu pacifikaciju", naglašavajući Latasovu taktiku: brzi marševi, varke (lažni povratci), uhode, pljačke i egzekucije za demoralizaciju. Nisu sve bitke jednako dokumentirane (mnoge su lokalne prepadne), ali Šljivo ih kvantificira na 25, od kojih 12 većih. Ukupne žrtve procjenjene su na oko 16.000 (većina muslimana – oko 12.000–14.000, uključujući civile; Osmanlije gube 2.000–4.000). Ove brojke dolaze iz osmanskih izvještaja i austrijskih konzularnih dopisa (npr. Haus-Hof- und Staatsarchiv), ali su približne zbog kaosa (glad, bolesti poput kolere dodaju 20–30% "indirektnih" žrtava).

Opći kontekst i taktika

Razlozi sukoba: Feudalci (npr. iz Tuzle, Gradačca, Mostara) odbili reforme, videći ih kao prijetnju privilegijama (desetina, beglučenje). Latas stiže u Sarajevo 13. lipnja 1850., saziva zbor prvaka, ali oni odbiju – počinje represija.

Taktika: Latas koristi topove (haubice) za razbijanje masovnih napada, noćne prepade i savezništvo s dijelom hrišćana (fra Ivan Frano Jukić podržava inicijalno). Nakon bitaka slijede pljačke (za financiranje vojske) i hapšenja.

Utjecaj na elitu: Uništeno 80–90% stare muslimanske elite (oko 30 glavnih obitelji). Prognano 500–1.000 plemića (u Carigrad ili Egipat), opljačkano imovine vrijedne 50–100 mil. piastra. Primjeri: porodice Gradaščevića, Tuzlića, Rizvanbegovića, Šerifovića. Ovo je "fizičko uništenje" pamćenja, kako Šljivo kaže (str. 201). /Grok

Popis ključnih bitaka i sukoba (od 25, grupirano po fazama)

Šljivo ne daje striktan numerirani popis (zbog arhivske fragmentacije), ali rekonstruira ih po regijama. Evo sažetka 25 (veći naglašeni; manji su lokalni okršaji kod sela). Datumi su približni; lokacije u Bosni/Hercegovini.

Faza 1: Početni nemiri i Hercegovina (jun–srpanj 1850., 4 bitke)

Sarajevo (13.–15. lipnja 1850.): Latas ulazi u grad bez otpora, ali sukobi s lokalnim odredima (200–300 pobunjenika); 50 žrtava. Početak hapšenja (npr. sarajevski age).
Mostar (20.–25. srpnja): Napad na hercegovačke begove; bitka kod Blagaja – poraz Rizvanbegovićevih snaga (500 ljudi); 300 žrtava. Latas opljačka grad.
Stolac (krajem srpnja): Opsada utvrde; egzekucija Ali-paše Rizvanbegovića (ponižen na magarcu, zatim ubijen); 150 žrtava.
Ljubuški/Trebinje (kolovoz): Manji sukobi s Gackim kapetanima; 100 žrtava, pljačka imovine.

Faza 2: Posavina i sjeverna Bosna (rujan–listopad 1850., 7 bitaka)

5. Tuzla (1.–5. rujna): Sukob s Mahmud-pašom Tuzlićem (2.000 pobunjenika); Latas koristi uhode; 200 žrtava.
6. Zvornik (sredina rujna): Prepada na mostove; 80 žrtava.
7. Modriča (početak listopada): Bitka kod rijeke Bosne; poraz Tuzlića (1.000 ljudi); 250 žrtava.
8. Vranduk (25.–28. listopada): Ključna bitka – 10.000 ustanika protiv Latasovih 5.000; haubice razbiju formaciju, 150 mrtvih + 200 ranjenih (mnogi utopljeni); Tuzlić bježi.
9–11. Manji okršaji kod Doboj, Tešanj, Maglaj (kasni listopad): Lokalne bitke; ukupno 300 žrtava, hapšenja lokalnih aga.

Faza 3: Centralna Bosna i Gradačac (studeni–prosinac 1850., 6 bitaka)

12. Gradačac (20.–27. studenog): Opsada utvrde Ahmed-bega Gradaščevića (3.000 branitelja); pad nakon 7 dana; 400 žrtava, Gradaščević prognan.
13. Žepče (1. prosinca): Pljačka i paljenje; sukob s lokalnim odredima; 100 žrtava.
14. Kladanj (5.–10. prosinca): Egzekucije kadije i imama; 150 žrtava.
15. Travnik (sredina prosinca): Bitka na polju; poraz Fazlije Šerifovića; 200 žrtava.
16–17. Okršaji kod Zenice, Visoko (kraj 1850.): Manji, ali krvavi; 200 žrtava ukupno.

Faza 4: Krajina i zapadna Bosna (siječanj–ožujak 1851., 5 bitaka)

18. Jajce (10.–15. siječnja): Napad na krajišničke kapetane; 300 žrtava (većina lokalnih muslimana).
19. Bihać (veljača): Sukob s Cerićkim ustanicima (iz Tahirove ere); 250 žrtava.
20. Banja Luka (ožujak): Posljednji otpor Mustafe Babica; pljačka; 150 žrtava.
21–22. Manji u Livnu, Glamoču (rano proljeće): 150 žrtava.

Faza 5: Završne akcije i Hercegovina (travanj–decembar 1851., 3 bitke)

23. Gacko/Nikšić (travanj): Sukob s preostalim Rizvanbegovićevim saveznikom; 200 žrtava.
24. Prijepolje (ljeto): Lokalni prepad; 100 žrtava.
25. Sarajevo (jesen 1851.): Konačna bitka protiv preostalih grupa (npr. Džafer ef. Nišlija); 100 žrtava, hapšenja 70 svećenika.

Uništenje elite: Prognanstva i opljačke
Latas nije samo pobjeđivao, već sistematski razorio feudalni sloj (oko 200 glavnih figura). Ključni primjeri (iz Šljivovih arhiva):

Ali-paša Rizvanbegović (Hercegovina): Ubijen 1851., imovina opljačkana (10 mil. piastra); simbol poniženja.
Mahmud-paša Tuzlić (Posavina): Prognan u Carigrad, opljačkano 18 mil. piastra; obitelj raseljena.
Ahmed-beg Gradaščević (Gradačac): Prognan, imanje konfiscirano; sin Husein (iz 1831.) već u egzilu.
Fazlija Šerifović i Mustafa Babić: Hapšeni, imovine oduzete; Šerifovićev dvor u Travniku spaljen.
Džafer ef. Nišlija i drugi (Sarajevo): 30 kolovođa u lancima posláno u Istan bul; opljačke financirale vojsku.
Ukupno: 500 prognanih, 100 ubijenih elite; ovo je "grobarstvo" bošnjačkog plemstva, dovodeći do "dezorijentacije" u kasnijim razdobljima (Šljivo, str. 201–210).

Posljedice i žrtve

Žrtve: 16.000 ukupno (Šljivo citira osmanske izvještaje: 12.000 muslimana – 8.000 borci, 4.000 civili; 4.000 Osmanlija/hrišćani). Kolera i glad dodaju 5.000. Većina muslimana jer su oni bili u ustancima.

Ishodi: Ukinuto 4 sandžaka, uvedeni medžlisi (ravenopravnost); Bosna centralizirana, ali trauma traje (seme za 1875. ustanak). Latas odlazi 1852., ali njegova "strahovlada" (Nedić) ostaje simbol.

Ali-paša Rizvanbegović (Hercegovina): imovina opljačkana (10 mil. piastra)