Ramazanski zakon (poznat i kao Ramazanski zakonik ili Zakon o zemljištu iz 1858/1859. godine) bio je važan reformski zakon Osmanskog Carstva iz perioda Tanzimata (reformi 1839–1876).

Donijet je u mjesecu ramazanu 1274. po hidžri (što odgovara 1858. godini po gregorijanskom kalendaru, a ponekad se navodi i 1859). Zvao se tako jer je proglašen 7. ramazana 1274. h.
Glavni cilj i sadržaj zakona

Bio je dio širih reformi Osmanskog Carstva za modernizaciju agrarnih odnosa.
Regulirao je vlasništvo nad zemljom, posebno mirije (državne zemlje), prava kmetova (čiftčija), čifluke i vakufsku imovinu.

Omogućavao je veću sigurnost posjeda nad zemljom, reviziju starih deftera (poreznih knjiga) i pokušaj rješavanja sporova između spahija i seljaka.
U Bosni i Hercegovini (koja je tada bila dio Osmanskog Carstva) imao je poseban značaj jer je trebao smiriti nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva i reformirati feudalne odnose pred dolazak Austro-Ugarske.

Značaj u Bosni i Hercegovini

U BiH je ovaj zakon bio usko povezan s kasnijom Uredbom o čiflucima u Bosni i pokušajem centralne osmanske vlasti da oslabi moć lokalnih begova i spahija. Međutim, reforme nisu u potpunosti provedene, što je doprinijelo daljim nemirima i konačnoj okupaciji BiH od strane Austro-Ugarske 1878. godine.

Dakle, nije riječ o zakonu vezanom direktno za ramazan kao vjerski mjesec (npr. pravila posta ili ramazanske običaje), već o agrarnom zakonu koji je dobio ime po mjesecu u kojem je donesen. U historijskoj literaturi na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku često se naziva upravo Ramazanski zakon(ik).2.4skoje su pojedinosti?Detalji o Ramazanskom zakonu (Zakon o zemljištu iz 1858/1859.)

Pun naziv: Zemaljski zakonik (Arazi Kanunnamesi) donesen 7. ramazana 1274. po Hidžri (1. juni 1858. po gregorijanskom kalendaru, a stupio na snagu 1859.)
Glavne odredbe zakona (u originalu je imao 132 člana):

Sve mirije-zemlje (državna zemlja) ostaju vlasništvo države
– Niko ne može postati puni vlasnik mirije, već samo posjednik (hak-i karar).
Pravo nasljednog posjeda
– Zemlja se nasljeđuje na mušku i žensku djecu podjednako (ovo je bila velika novina u odnosu na šerijatsko pravo gdje žene nasljeđuju pola).
– Ako nema djece, zemlja prelazi na državu (ne na spahiju ili bega kao ranije).
Tapija (vlasnički list)
– Svi posjednici moraju dobiti novu tapiju od države.
– Stare tapije i berati spahija više nisu važeći ako nisu potvrđeni.
– Time je država htjela prekinuti vlast lokalnih spahija i begova nad zemljom.
Ukidanja obaveza prema spahijama
– Kmetovi (čiftčije, raje) više nisu dužni davati desetak (öşür) i druge feudalne dažbine spahijama, već samo državni porez (öşür ide direktno državi).
– Spahije su trebale biti obeštećene novčano ili penzijama, ali to u BiH nikad nije provedeno.

Čiflucki sistem

– Čifluke (privatni posjedi nastali od bivših spahijskih bashtina) ostaju privatno vlasništvo, ali kmetovi na čiflucima dobivaju pravo nasljednog posjeda i ograničenje dažbina (maksimalno 1/3 uroda).

Vakufska zemlja
– Vakufi ostaju netaknuti, ali se uvodi kontrola države nad vakufskim prihodima.

Primjena u Bosni i Hercegovini

1859–1860. počela je primjena: formirane su komisije za izdavanje novih tapija.
Muslimanski begovat se žestoko usprotivio jer je gubio ekonomsku moć (hiljade begovskih porodica živjele su od desetka i drugih nameta).

Seljaci (većinom pravoslavni, ali i katolici) su podržavali zakon jer su očekivali ukidanje kmetstva.

Do 1875. izdato je samo oko 20–25 % novih tapija – reforma je uglavnom propala.
Kulminacija otpora: bunu 1875–1878. (počela u Nevesinju) dijelom su finansirali begovi koji nisu htjeli izgubiti čifluke.

Posljedice u BiH

Reforma je definitivno prekinuta austro-ugarskom okupacijom 1878.
Austro-Ugarska je zatekla haos u zemljišnim odnosima i morala je donijeti svoj Kmetovski zakon 1879/1880. da riješi pitanje čifluka.

Zaključak

Ramazanski zakon je bio najozbiljniji pokušaj Osmanlija da ukinu feudalni sistem u BiH i centraliziraju vlast, ali je naišao na otpor lokalne muslimanske elite. Zbog toga se u bosanskoj historiografiji često navodi kao jedan od ključnih uzroka pada osmanske vlasti u Bosni. (Grok)

Saferska naredba je donesena 14. safera 1276. (12.9.1859).

Njen smisao je bio da ozakoni i potvrdi već postojeće zakone između čifluk sahibije i čivčije. Poslije donošenja Ramazanskog zakona osmanska vlada je u septembru 1859. god. izdala posebnu Uredbu o čiflucima u Bosni – Saferska naredba, jer je objavljena u mjesecu saferu. Saferskom naredbom su konačno ozakonjeni postojeći agrarni odnosi u Bosni (naredbom je, ustvari, ozakonjeno postojeće običajno agrarno pravo, odnosno uspostavljanja čiflučkih odnosa). Tako je nastalo određeno običajno agrarno pravo.

Prema Saferskoj naredbi, posjednik zemljišta je vlasnik koji to zemljište može uz saglasnost države prodati, zamijeniti, založiti i ostaviti svojim nasljednicima. Odnosi između posjednika i kmeta reguliraju se putem međusobnog zakupničkog ugovora koji se u načelu zaključivao na određeno vrijeme. Kmet je mogao sam napustiti zemljište otkazati zakupnički ugovor, ali tek po završetku žetve i smirivanja ljetine (ako bi zakupac napustio zemlju prije nego što je ljetina smirena, morao bi nadoknaditi posjedniku svu eventualnu štetu). Kmet je imao pravo preće kupovine ukoliko bi vlasnik prodavao čifluk, sve ove gradnje na čifluku (kmetskom selištu) izvodio je zemljoposjednik, a održavanje i popravke vršio je kmet. Ova naredba je zatečeno stanje agrarnih odnosa postavila na privatno – pravnu osnovu tretirajući ih kao dugoročni i nasljedni zakup zemljišta.

Osmanlije su udarile temelj ekonomske propasti cijelog Balkana.

4. 6. 2. Saferska naredba iz 1859. godine

Nakon što je pobuna u Posavini ugušena, došlo je do smirivanja stanja u
Bosanskom ejaletu. Međutim, Porta je bila ubijeđena da je do smirivanja stanja došlo
privremeno, te da odnose u oblasti agrara u Bosanskom ejaletu treba konačno riješiti.
Ostavljanjem postojećeg stanja ovakvim kakvo jeste, ostavila bi se i mogućnost neke
nove pobune i iskazivanja nekog novog nezadovoljstva. Stoga se Porta odlučila
urediti agrarne odnose u Bosanskom ejaletu na jedan novi način, a to je novim
propisima utvrditi odnose u oblasti zemljišnih odnosa.

Koliko je ovo pitanje bilo od važnosti za carski dvor pokazuje činjenica da
je Kjani- paša dobio obavijest iz Istanbula, da će pitanje bosanske trećine rješavati
Tanzimatsko vijeće.402 Iz Bosanskog ejaleta pred ovo vijeće trebalo je da ode jedna
delegacija sastavljena od zemljoposjednika (čifluk-sahibija) i zakupaca-obrađivača
(čifčija), kako bi Tanzimatskom vijeću pojasanila prilike u agraru, te ponudila
neophodne informacije za donošenje pravednog i dobrog rješenja. Odlučeno je da
delegacija bude sastavljena od predstavnika šest kajmakamija, i to u sastavu: dvojica
predstavnika čifluk-sahibija, dvojica predstavnika čifčija i dvojica predstavnika
slobodnih seljaka i to po jedan iz reda hrišćana i muslimana. Navedenoj delegaciji
priključili su se i predstavnici iz Hercegovine.403

Porta je zaista ovo pitanje željela dobro protresti i biti sigurna da će predstavnici
delegacije razumjeti donesenu odluku i provoditi je u praksi. Navedena delegacija je
o trošku Carstva otputovala u Istanbul, krajem januara 1859. godine i tamo ostala
sedam mjeseci. Brojala je 42 člana iz šest kajmakamluka. Agrarna problematika
se ozbiljno razmatrala, na način da je rasprava vođena o svakom pitanju koje su
delegate iznosili. A u raspravama su iznošeni podaci o prinosu zemljišta, o vrijednosti
i veličini jednog čifluka na kojem bi seljak mogao biti zadovoljan ne kupujući hranu,
o vrijednosti zemlje kuća i slično.404 Nakon sedmomjesečnog vijećanja i vođenja
rasprava, pri čemu su sve strane iznijele svoje argumente, predsjednik Tanzimatskog
vijeća konstatovao je da na osnovu podataka kojima Porta raspolaže i onih koje
su iznijeli delegati “Zemlja u Bosanskom ejaletu nije previše oporezovana, a ni
posjednici u odnosu na ostale ejalete.”405 Za rezultat ova višemjesečna konferencija
je imala Naredbu od 14. safera 1276. godine (12. septembra 1859.). Naredba je po
mjesecu u kojem je donesena prozvana Saferskom naredbom.

Kolika se važnost pridavala ovoj problematici najbolje potvrđuje činjenica
da je donešenju ovog zakonskog akta prethodila konferencija Velikog tanzimatskog
vijeća u Istanbulu sa bosanskim predstavnicima. Saferska naredba trebala je da
uredi odnose između čifluk-sahibija i čifčija. Naredba se sastoji od 13. paragrafa406 u
kojima se za svaki sandžak konstatira kakvi su do tada bili običaji za davanje i kakva
će davanja ubuduće biti. U Naredbi stoji “kao što je dotle bilo zabranjeno, tako ostaje
i dalje da čifluk-sahibija ne smije tražiti od čifčije nikakve poslove (beglučenje). Gdje
je postojala kvota davanja polovine, ona se ne može mijenjati, ali i tu vrijede odredbe
o zgradama i besplatnim poslovima kao i kod tretinskih zemalja”407 U prvih šest
članova Naredbe definišu se odnosi po kajmakamlucima: sarajevskom, travničkom,
banjalučkom, zvorničkom, novopazarskom i hercegovačkom.

Struktura i sadržaj ove Naredbe je takav da je ista zadirala u problematiku
agrarnih odnosa pojedinih sandžaka, donoseći posebno rješenje za svaki od njih.

Ovom naredbom se u trinaest članova konstatira za svaki sandžak posebno kakva su
to do tada bila davanja i utvrđuje kako će se u buduće davati. U istoj su donesene i
opće odredbe koje vrijede za sve sandžake. U Sarajevskom sandžaku utvrđeno je
običajno pravo kakvo je gdje i bilo: u većini mjesta sa trećinom, uvedena je trećina
i od voća (dotle je bila polovina). Čifluk-sahibija podiže nove i popravlja stare
čiflučke kuće; koje je podigao sam čifčija, sam ih čifčija i popravlja. Ukida se svako
čiflučenje.408

U Travničkom sandžaku u većini mjesta postojala je trećina, a na vrlo
malo mjesta četvrtina i petina. Ova davanja su utvrđena i Saferskom naredbom.
Obaveze za voće je utvrđeno kao i u Sarajevskom sandžaku. Beglučenje je ukinuto.
Na čiflucima sa četvrtinom i petinom, ne može se izmijeniti kvota davanja. Zadržane
su obaveze radova čifčije čifluk-sahibiji.409

Za Zvornički sandžak zadržan je trećinski sistem, po kojem se sada umjesto
ranije polovine svugdje morala davati trećina i od sijena.410 Za Zvornički sandžak u
Naredbi je utvrđeno da se trećina sijena koja je do tada davana samo u četiri kadiluka
daje i u ostalim kadilucima i to po polovinu. Odlučeno je da u svim kadilucima se
ubuduće daje po trećina sijena. Podizanje novih i popravljanje starih čifčijskih kuća
uvijek je dužnost čifluk-sahibije. Kuće i zgrade koje je podigao čifčija, i njegove se
zovu, mora ih on sam i popravljati. Kako je i ranije bilo zabranjeno tako i ostaje da
čifluk-sahibija ne smije tražiti od čifčije besplatno obavljanje bilo kakvih poslova
(beglučenje).411

U Banjalukom sandžaku je zadržan sistem trećine, od voća ¼, umjesto
dosadašnje ⅓.

U Hercegovačkom sandžaku porezne obaveze su u ovisnosti od
mjesta bile različito utvrđene. U nekim mjestima ⅓, u nekim ½ , ¼ , a u nekim 1/5.412

Ovom Naredbom čifluk-sahibija je bio ograničen da čifčiju odstrani sa
čifluka. Jedino je u slučaju da on zanemari svoje dužnosti, da prestane da se brine
o obrađivanju zemlje, ili ako bez ikakvog razloga uskrati svoju obavezu prema
čifluk-sahibiji, mogao biti odstranjen sa čifluka, ali i tada uz vođenje postupka i uz
saglasnost vlasti. Čifluk-sahibije nisu mogle davati u zakup svoj dio roda sa čifluka,
a zabranjeno im je da od roda šljiva traži svoj dio u rakiji.413

Saferskom naredbom bilo je utvrđeno da se svi odnosi između čifluk-sahibije
i čifčije imaju urediti u pismenom obliku. Taj ugovor morao je biti napisan na jeziku,
kako bi ga obje strane razumjele. Obrazac ugovora napisan je u Istanbulu, a korisnici
su ga dobijali besplatno.
/ /Izet-Sabotic