Dosad jako slabo istražena tema o Hrvatima ročnicima JNA koji su bili prisiljeni sudjelovati u napadu na Hrvatsku. Petar Andrijanić je bio vozač oklopnog transportera i sudjelovao je u napadu na Vukovar (Borovo Naselje) na Trpinjskoj cesti, ovako je opisao čuveni napad na Trpinjsku cestu 14.09.1991.

Citat:
Ti napadi počeli su za nas 14. rujna 1991. Tijekom prijepodneva dobio sam zapovijed – Pripremi vozilo za pokret. I oko 13 sati i 30 minuta smo krenuli. Mislim da smo tog dana napadali prema Hercegovačkoj kraj Trpinjske krećući se preko kukuruza. Kada smo došli 200-300 metara počela je strašna paljba po nama. Ja u transporteru imam tri periskopa odnosno stakla, ali kroz njih ništa ne vidiš jer su okolo kukuruzi i to visoki 2 i pol metra. Tako da me zapovjednik navodio jer je bio vani na povišenom. Ono što sam vidio jest da su četnici koji su kao pješaci krenuli s nama u napad počeli padati k’o snoplje. Meci tuku po transporteru, prvi put gledaš mrtve ljude, frka, panika, puno poginulih i odjednom zapovijed za povlačenje na početni položaj. Kada smo se vratili izišli smo napolje, svi mokri, znojni, gledali smo se u nevjerici što se to događa. Nije bilo pun odmora, brzo je stigla zapovijed da opet krenemo, samo ovaj put drugim pravcem, opet bezuspješno. Tako smo ponavljali napade par puta sve do 19 sati. Svaki put kada bi neko vozilo naletjelo na minu ili kada bi krenuli ginuti pješaci dolazila bi zapovijed za povlačenje. Tako je bilo i naredna dva-tri dana. Mislim da je Trpinjska cesta ta tri dana bila najgore mjesto na svijetu kada je rat u pitanju.
Zbog velikog broja poginulih vojnika na Trpinjskoj cesti JNA je zatražila dopuštenje hrvatske strane da s transporterom, označenim crvenim križem, pokupi svoje poginule. Dozvolu su od hrvatske strane dobili, ali je JNA zatim podmuklo za sanitetskim transporterom poslala dva transportera u napad. Vozač prvog bio je upravo Petar
Citat:
Poslali su nas u napad da probiju liniju, ali su hrvatske snage shvatile što se događa. Prvo je išlo vozilo označeno crvenim križem i ono je kod Lipovačkog puta valjda malo skrenulo i naletjelo na protutenkovsku minu te mu je otišla gusjenica. Ja ne mogu naprijed, a ne mogu niti iza jer je transporter iza mene pogođen. Zapovjednik mog vozila počeo je pucati po kućama okolo, a posada počela vrištati. Gledamo kako posada pogođenog transportera iskače iz vozila, a naši ih samo skidaju. Morao sam okrenuti transporter na mjestu što nije tako lagan manevar, ali uspio sam a da mi padne gusjenica i krenuo natrag. Kada sam prošao pogođeni transporter vidio sam u kanalu jednog mladića iz Jajca. On je iskočio, sav spaljen iz pogođenog vozila i ja sam stao da ga pokupimo odnosno da se proba zakačiti za naše vozilo. U tom trenu kako sam ja stao nešto je bljesnulo ispred periskopa. Smrt smo izbjegli za milimetar jer je raketa kojom smo gađani prošla toliko blizu periskopa da se on istopio. Da nisam stao po tog dečka bili bi mrtvi. Stisnuo sam gas i izvukli smo se do Züricha na početku Borova naselja gdje se grupirala JNA. Od šoka sam se tresao i nisam mogao izaći van.
Citat:
Te krvave i teške jeseni 1991. nije bilo pravca između Trpinjske i Doma tehnike na kojem Petar nije pokušao probiti liniju hrvatske obrane. Svaki puta neuspješno.
Di god smo došli dobili smo po repu. Svaki put kretali bi u 5 ujutro, a ja sam si mislio pa zašto svaki puta u 5 sati… Već su i ptice na granama znale da ćemo krenuti. Posebno pamtim dan kada je poginuo Blago Zadro. Nakon toga zavladalo je svojevrsno primirje. Tišina i mir koju je prekinula pjesma „Evo zore, evo dana..“ s hrvatskih položaja.
Citat:
U studenom su nas, pred sam pad, povukli u Vojvodinu u mjesto Erdevik. Tamo smo čuli da je pao Vukovar. Bili smo u čudu, prije dva dana smo bili ondje, nismo mogli proći nigdje, a sad je pao. Svoj 19. rođendan, 22.11., dočekao sam u Bačkoj Palanci da bi idućeg dana krenuli opet za Vukovar. Samo smo prošli kroz njega i kroz Bogdanovce te zauzeli položaje na izlazu iz Marinaca prema Nuštru. Tu više nije bilo borbenih djelovanja i ubrzo je stigao 15. siječnja 1992. i međunarodno priznanje Hrvatske. Mislio sam – to je to, sada će me pustiti, ali prevario sam se. Moram naglasiti da niti tada, kao ni ranije, nisam gubio nadu da ću se vratiti kući uz zagovor svetog Leopolda Bogdana Mandića. Krajem mjeseca vratili smo se u Beograd i 29. veljače 1992. dočekao kraj odsluženja vojnog roka. Veza s Hrvatskom nije bilo pa sam otišao kod tetke u Bosansku Posavinu i odande me čelnik HDZ-a preko prijelaza u Šamcu prevezao i doveo kući.
https://domovinskirat.hr/2025/11/14/pet ... NAZFRyVbBQ