Jozo Džambo: „NIKI BOTANIK DOJDE IZ NIMAČKE“ (eseji II)
Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine

Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.

Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.

(Jako Baltić: Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum, Sarajevo 1991, str. 146)



U Godišnjaku fra Jake Baltića, bosanskoj franjevačkoj kronici koja je neiscrpno vrelo za povijesna, etnološka, jezikoslovna i druga istraživanja i čije bismo postojanje s obzirom na njezin fatum morali posebno znati vrednovati, čitamo pod godinom 1847. zapis o dolasku „nikog botanika iz Nimačke“ u Travnik koji je namjeravao „po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave“. Baltić „botaniku“ ne navodi imena, ali spominje da je iz „Monochova“ i da ga je na taj put poslalo „njeko Društvo učeno botaničko“. O rezultatima njegova posla navodi Baltić podatak epskih dimenzija koji je navodno od tog „čovika učenog“ osobno čuo, naime da je on „na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate“.[1]

Baltić nije propustio opisati ni sudbinu ovog botaničara čiji je posao po Vlašiću i drugim bosanskim planinama bio naprasno prekinut napadom i ranjavanjem od strane nekog „derviša“ koji je u očima domaćeg muslimanskog svijeta slovio kao „evlija“.

Anonimni „botanik“ bio je Otto Sendtner, profesor na sveučilištu u Münchenu koji je spomenute godine s novčanom potporom i po nalogu Kraljevske bavarske akademije znanosti došao u Bosnu radi skupljanja u prvome redu flore ove u prirodoznantsvenim krugovima tada sasvim nepoznate i neistražene zemlje. Uz to on je prikupljao materijal također iz faune i mineralogije. Svoj tromjesečni boravak u Bosni opisao je, ne navodeći izrijekom svoje autorstvo („Von einem botanischen Reisenden“), u opširnom izvješću i u nastavcima pod naslovom Reise nach Bosnien u časopisu Das Ausland 1948. godine.[2] Izvješće ima formu putopisa i kronološki prikazuje putovanje od Trsta do Travnika, a odatle po drugim mjestima središnje i sjeverne Bosne.

Putopis je prvotno imao biti stručno, to jest botaničko izvješće, ali su interes, obrazovanje i duhovni vidokrug autora stvorili od njega panoramu koja, poput Baltićeva Godišnjaka, nudi obilje materijala ne samo iz autorove primarne struke nego i iz područja izvan nje. Osim toga on je svoj putopis shvatio i kao neku vrstu vademekuma drugim putnicima, posebno onima s interesima sličnim njegovim, kako bi im olakšao buduća putovanja u Bosnu i upozorio na poteškoće s kojima mogu računati, te savjetovao kako se ophoditi sa stanovnicima i vlastima. Najvažniji savjet bio je da stranci ponašanjem i odijevanjem trebaju biti što manje upadni. I on je sâm odmah nakon dolaska u Travnik nabavio sebi odjeću koja ga barem na prvi pogled ne bi odavala kao stranca.