Ni štokavska osnovica stadnardnog hrvatskog i standardnog srpskog nije ista.

Pa ne, to je standard.

Većina dječjih sadržaja su za djecu.

Nemaš tu nekih složenih konstrukcija, a sve su ti slikovnice.

Ako netko kaže giraffe i vidiš sliku žirafe, sigurno nije slon

Ja govorim par jezika.
Klinci kad su mi bili mali su gledali uspravanke na svim bitnijim svjetskim jezicima.
Sa ženom s vremena na vrijeme pričam na engleskom (sad više sa najstarijom kćerkom), bio bi i na francuskom, da se ženi da.

Vjerojatno bi i više pričao, da se klincima nisu krenuli malo brkati jezici, pa

Ali to ti nema nikakve veze s telkom i youtubom.
To su ti manje-više slikovni sadržaji, a zvuk vjerno prati slike.
Realno, nešto bi i na kineskom moglo biti, klinci bi skužili

Pa da...

Pa nije baš.
Prvo u obje države postoje dijalekti.
Standard je obojan s njima.

Drugo, hrvatski i srpski se ne temelje na istoj bazi.
Hrvatska je zapadna novoštokavica, a srpska istočna.

Naglasci su isti kao i u kineskom
U gomili riječi su na istom mjestu različiti naglasci.

Jat je kod Hrvata jekavski, kod Srba 80% ekavski.

Slova nisu ista, Srbi pišu ćirilicom, a to što pišu i latinicom...
Č i dž su im tvrđi od našim, ć i đ mekši.
I još gomila drugih stvari.

Od strukovnih rječnika (pa samo osnovnoškolsko obrazovanje je drugačije, matematika, kemija/hemija...), konstrukcija (hrvatski nema dakanja), izražavanja futura (srpski je infinitiv -ti +će, hrvatski je infinitiv -i + će), tid...

Dijalektalno postoje jasne razlike.

Hrvatski ima kajkavsko i čakavsko narječje, srpski ima torlačko.

Od štokavskih, starošćakavski su hrvatski, staroštakavski su srpski.

Od novoštokavskih, ikavski su hrvatski, ekavski su srpski.
Jekavski su većinom hrvatski, ijekavski su većinom srpski.

Ok, i standardi nam se razlikuju.

Hrvatska jezična osnova je realno novoštokavska ikavica, jekavskog oblika jata.
Srpska jezična osnovica je realno novoštokavska ijekavica, ekavskog oblika jata.

Razlikuju se i to dosta.

Dijalekti su potpuno nevažni u ovoj raspravi. Hrvatski jezik je standardni oblik namijenjen sporazumijevanju među Hrvatima.
a) Hrvatski standardni jezik je štakavski, a ne šćakavski.
b) Č, ć, dž i đ su potpuno jednaki,
Č - https://en.wikipedia.org/wiki/Voiceless_retroflex_affricate
Ć - https://en.wikipedia.org/wiki/Voiceless_alveolo-palatal_affricate
Dž - https://en.wikipedia.org/wiki/Voiced_retroflex_affricate
Đ - https://en.wikipedia.org/wiki/Voiced_alveolo-palatal_affricate
Te "mekše" varijante su nestandardne, što god pojedini neznalice s filozofskog govorili.
c) Srbi pišu i latinicom, u praksi češće nego ćirilicom. I latinica i ćirilica su stvarane kako bi poslužile zajedničkom jeziku Hrvata i Srba. To je važan povijesni kontekst!
d) Srpski standard priznaje ekavski i ijekavski jat kao potpuno ravnopravne. Demografski podaci su irelevantni. Čak i da ih uzmeš u obzir, ne bi ti se svidjela demografska slika novoštokavskih ijekavaca u Hrvatskoj.
e) Naglasci nisu na različitom mjestu u "gomili" riječi, nego tu i tamo, krajnje iznimno.

Metoda kojom se svaka vlas različitosti prenaglašava, a more podudarnosti gura u zapećak ne može proći!

Ako pričamo o govornom hrvatskom, nisu.
Npr. u Zagrebu i Rijeci imaš samo jedan naglasak.
Dinamički.

Pa nije baš.
Za gomilu stvari su uzeta šćakavska rješenja.

Također, da stvar bude smješnija, imaju i Srbi svojih šćakavskih oblika, ali su iste preuzeli od Rusa, obično se ne poklapaju s hrvatskima.

Engleska wikipedija "ne priznaje" hrvatski i srpski kao odvojene jezike.

Ne pričam o dijalektima, ne o ovome: https://www.reddit.com/r/croatian/comme ... at%20least.
već o standardu.

Imaš negdje propisane frekvencije zvukova.
Hrvatski standard ih definira kao bliže i one koje se djelomično preklapaju.
Srpski standard ih definira strogo odvojeno, dalje, s većom rupom između.

Ali do tog zajedničkog jezika nikad nije došlo.

Srbi se jesu prebacili na latinicu, ali Hrvati nisu nikad usvojili ćirilicu.

Novoštokavskih jekavaca zapravo ima dosta.
Imaš većinu Dubrovačko-Neretvanske županije (minus zapadna Neretva, zapadni Pelješac i Lastovo).
Zatim imaš komad Dalmatinske Zagore i istočne Like (ok, to je većinom ikavizirano nakon rata).
Zatim imaš istok Karlovačke i jug Sisačko-Moslavačke županije (to se nije mijenjalo).
Dobar komad Bjelovarsko-Bilogorske, uz neke enklave po Križevačko-Koprivničkoj i Zagrebačkoj županiji.
Iber toga imaš Osijek s okolicom, središte Osječko-Baranjske županije, te dijelove Požeško-Slavonske i Virovitičko-Podravske županije.

U BiH imaš većinu Hercegovačko-neretvanske županije koja je novoštokavsko jekavska.

Kod Srba su Prečani obično ijekavci.
Ijekavci su svi istočno od Brčkog (iako se Bjeljina ekavizira).
Jekavci su ovi zapadno od Brčkog, ali do ovog rata manje-više je većina gradskih govornika u tim područjima bila ikavska.

Ako je potrebno, mogu to i drugačije obrazložiti.

Kao što je jasna granica po dijalektima (minus neki prijelazni govori, tipa Bokeljski/Bokokotarski, Iločko- srijemski, ili Ozrenski i livanjsko-kupreška ikavica kod lokalnih Srba... koji nikad nisu imali previše govornika, a zadržavaju svoje karakteristike, barem dijelom), tako postoji jasna granica i u novoštokavskoj jekavici/ijekavici.

Novoštokavska ijekavica je isključivo srpska.
To je jezik istočne Hercegovine i Podrinja.
Uz Srbe, postoje i govornici muslimani i crnogorci, ali oni nisu bitni za raspravu.
Riječ je o starom istočnohumskom, ili njegovoj varijanti iz 13. (Nemanjićko uvođenje pravoslavlja i širenje "odanog" stanovništva iz podrinja na jug) odnosno 17. stoljeća (kad je ijekaviziran, doseljavanjima iz Podrinja, a kada su originalni govornici više bježali na zapad krajem velikog rata kontra Turaka).
To je prijelazni istočnoštokavski dijalekt s nekim karakteristikama koje ga približavaju zapadnoštokavskima.

Dubrovački je odvojeni dijalekt, njime se govori u Dubrovniku, njegovom zaleđu, pa i Neumu i istoku Metkovića (do Neretve).
On je jekavski, no sadrži neke lokalizme, blizak je čakavskima i drugim lokalnim govorima.
On je isključivo hrvatski.
Zapadnoštokavskog porijekla.

Zatim imamo ostatak Novoštokavske jekavice, to su srednjoneretvanski govori, njima osim poneretvanskih Hrvata govore i lokalni muslimani, te hrvatske i srpske enklave zapadno od Brčkog.
Riječ je o originalno ikavsko-jekavskom dijalektu, zapadnoštokavskom.
Netko ga opisuje kao "Novoštokavsku ikavicu jekavskog jata".
Lisac govori da su tu naglasci i nastavci isti kao i u novoštokavskoj ikavici preko 90%...
Da, njime pričaju i zapadnobosanski Srbi, pričali su i "krajinski" Srbi, ali to je rezultat doticajima s Hrvatima.
Nije istočnohercegovački.

Pa nije.
Pogledaj kako naglašava netko iz Beograda.

Jezici jesu slični, ali su opet različiti.

Da je riječ i o dva brata blizanca (a nije), opet su različite individue.

Inače imaš dobar članak o razlikama ovdje:
https://hrcak.srce.hr/file/418836

Srećom, govorimo o standardnom hrvatskom za koji su Zagreb i Rijeka irelevantni.

Opet, gomila je ključna riječ. To su krajnje iznimni slučajevi.

Poznato mi je da se na filozofskom fakultetu studente uči bedastoća da su č i dž zapravo č' i dž', tj. eksplicitno se navodi da nisu retrofleksi, što je zapanjujuća glupost.


Kako nije došlo, kada postoji danas.


Beogradski nije standardni srpski.


Slični su hrvatski i slovenski, hrvatski i srpski su minimalno različiti.

Ovaj dio o izmišljanju mikrodijalekata (bokeški i sl.) kako bi se izbjeglo priznanje da Hrvati govore istim dijalektom kao i okolni nehrvati neću ni komentirati. To samo pokazuje u kakvom se stanju kroatistika nalazi.

Nisu baza, ali jesu utjecaj.

Na hrvatski govorni standard dosta utječu gradski govori.

Nije, realno nema pravila, iako je u zbroju više štakavskih, nego šćakavskih rješenja.

Zašto?

Standard je samo norma.
Uostalom, pogle ovo:
https://en.wikipedia.org/wiki/Lithuanian_phonology

Postoje tvrdo i meko č, dok je ć samo meko c (kao i u poljskom).
Kod nas je to "meko č" zvano i srednje č, jer se ć obično zove "mekim".

Ta priča u pojednostavljenom obliku govori da Hrvati imaju taj međuglas, meko č ili "tvrdo ć", dok Srbi imaju tvrdo č i meko ć.
Nemaju "srednje" č.
U čakavaca (i Čeha i Slovaka) je "ultra meko t'/tj", u Makedonaca i Bugara je "ultra meko k'/kj".
(s time da je kod Bugara i makedonaca često riječ o drugom glasu, njihovo t'/ć je prešlo u št, naopaku varijantu č (tš).



Pa ne postoji srpskohrvatski.
Srbi su u jezik koji su preuzeli od Hrvata uveli neka svoja rješenja.

Ok, koji je standardnosrpski?
Užički?

Svejedno nisu isti.

Pa to je radila Lukežićka i još pokoji autori, ali ima smisla.
To su prijelazni govori, imaju dvojne karakteristike, supstrat i novija rješenja.

Npr. po njoj je Iločki poddijalekt Slavonskog, ili samostalan dijalekt koji je nastao iz Slavonskog novoštokavizirajući se.
Slične stvari idu i za bokeljski, s time da tu ima više lokalnih rješenja.

Lukežićka je "dodala" i Perojski, koji je čakavsko-staroštokavski miks (to je ono crnogorsko selo kod Pule.
I to ti je svjetski trend, Slovenci imaju 50ak dijalekata (i 7 narječja), a triput su manji od samo RH.