Radne snage imamo, naši ljudi rade u Krškom. Osoblje je pola-pola.

Piše u tekstu rok od 7 do 10 g. i investicija od 10 milijardi.

Ne bi ona služila za opskrbu energijom nego za ujednačenje distribucije, za to sad služi reverzibilna HE Velebit ali je slaba. U BiH je to HEČ u Čapljini. Viškom pumpa vodu natrag a kad je manjak troši tu vodu.

Odlaganje, kad su Slovenci našli mjesto u Sloveniji, možemo i mi, imamo pustoši.

Nije da nam fali stručnjaka, upravljamo nuklearkom preko 40 godina, više od pola zaposlenih u Krškom dolazi iz Zagreba i okolice.

Zašto bi uopće gradili NE u Hrvatskoj i riskirali vlastite živote ??
Zašto je nebi gradili izvan Hrvatske il Europe ??

AFRIKA
- Alžir
- Maroko
- Libija
- Egipat
- Zapadna Sahara

AZIJA
- Kazahstan (oni imaju Uran)
- Ukrajina (investicija i pomoć narodu Ukrajine)
- Georgija
- Bjelorusija

Koliki je gubitak energije na dalekovodu na 1000 km ??

Mogli bi recimo izgradit u Bjelorusiji i prodavat struju Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj
Mi onda kupimo od Austrijanaca ili Talijana il Njemaca
Tako da smo na pozitivnoj nuli

DUŠKO Čorak, nuklearni znanstvenik i poduzetnik, u intervjuu za N1 govorio je o izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj, o čemu se sve više govori u posljednje vrijeme.

Znate li koliko se nuklearki planiralo graditi 80-ih u Hrvatskoj i Sloveniji? Zašto je Hrvatskoj potrebna nuklearna elektrana?
Zbog rasta potrošnje Hrvatska će u idućih 20 do 25 godina udvostručiti potrošnju električne energije s današnjih 20 teravatsati (TWh) na 45 do 50 TWh do 2050. godine, uz prosječnu godišnju stopu rasta od oko tri posto. Zbog potrebe dekarbonizacije i sigurnosti opskrbe, Hrvatskoj je potreban novi veliki, niskougljični izvor 'bazne' energije. Hrvatska nema mnogo izbora. Potencijali velikih hidroelektrana su iscrpljeni, dok trenutačno uvozimo i do 50 posto električne energije.

Sunce i vjetar, uz postojeće hidroelektrane, čine važan dio energetskog miksa, ali ne mogu osigurati stabilnost sustava 24 sata dnevno. Nuklearna energija, kao pouzdan izvor bazne energije bez emisije CO₂, omogućuje da obnovljivi izvori funkcioniraju bez rizika od prekida i nestabilnosti mreže. Uz energetsku sigurnost, nuklearna elektrana potiče domaću industriju, znanost i visokotehnološka radna mjesta, te čuva nacionalnu suverenost u ključnom sektoru. Zato nuklearna energija nije samo pitanje opskrbe električnom energijom – to je strateško ulaganje u gospodarski i tehnološki razvoj Hrvatske.

Hrvatska je sa Slovenijom suvlasnica NE Krško no još od 1980-ih postoje planovi za izgradnju potpuno domaće nuklearne elektrane. Sudjelovali ste u pripremama tih studija. Zašto se u ono vrijeme nije išlo u izgradnju?
Od sredine sedamdesetih do konca 1980-ih analizirali smo potencijalne lokacije za izgradnju nuklearne elektrane na teritoriju tadašnje SR Hrvatske. Nakon detaljnog razmatranja geoloških, hidroloških, seizmičkih i infrastrukturnih uvjeta, u uži izbor ušle su tri lokacije: Dalj (Tanja) na Dunavu, Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je u konačnici isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i izraženih turističkih interesa, iako je tehnički predstavljao dobru lokaciju.

Smatram da je lokacija Tanja kod Erduta, uz rijeku Dunav, i danas najperspektivnija za izgradnju domaće nuklearne elektrane. Ona je tada bila predviđena za četiri bloka snage 1300 megavata (MW), a za nju su izrađene sve ključne tehničke, ekološke i sigurnosne studije - uključujući preliminarni sigurnosni izvještaj (PSAR) i studiju utjecaja na okoliš – što je predstavljalo temelj za ishođenje lokacijske dozvole. Cjelokupna dokumentacija za Tanja dovršena je 1990. godine, dok je za Prevlaku sličan opseg studija izrađen 1986. godine.

Godine 1987. Hrvatska je već raspisala međunarodni natječaj i bila u fazi odabira dobavljača tehnologije. Međutim, incident u Černobilu 1986. godine značajno je promijenio javno mnijenje i političku klimu prema nuklearnoj energiji u cijeloj regiji. Uz to, nestabilna politička situacija u bivšoj Jugoslaviji dodatno je utjecala na odluke saveznih tijela. Savezna vlada tada je donijela moratorij na izgradnju novih nuklearnih elektrana, čime je program u Hrvatskoj formalno zaustavljen.

Jesu li te studije i danas primjenjive?
ČORAK: Važno je naglasiti da su te studije rađene prema tadašnjim međunarodnim standardima, da su verificirane od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Naravno da bi ih trebalo ažurirati prema današnjim sigurnosnim, okolišnim i regulatornim zahtjevima, no to ne bi predstavljalo veliku aktivnost.

Otpor dijela javnosti nuklearnoj energiji, odnosno gradnji nuklearne energije neminovan je. Što biste kao stručnjak za sigurnost nuklearnih elektrana poručili onima koji imaju dvojbi oko toga?
Strah od nuklearne energije u javnosti ima svoje opravdanje, ali on ne proizlazi iz rada nuklearnih elektrana, već iz činjenice da je čovječanstvo kroz povijest svjedočilo stravičnim posljedicama nuklearnog oružja i da se i danas s tom prijetnjom ponekad politički manipulira. Taj strah je razumljiv, ali civilna nuklearna energija s tim nema ništa zajedničko.

Današnje nuklearne elektrane tehnološki su potpuno drugačije, s više razina zaštite i sigurnosnim sustavima koji onemogućuju ozbiljnije incidente. Tijekom više od 60 godina uporabe nuklearne energije za proizvodnju električne energije, broj ljudskih žrtava je zanemariv u usporedbi s bilo kojom drugom energetskom granom, dok su koristi za okoliš i energetsku stabilnost ogromne. Nuklearna energija danas nije prijetnja, već jamstvo energetske sigurnosti i dekarbonizacije. Umjesto straha, trebamo razvijati povjerenje u znanost, tehnologiju i nadzorne institucije jer samo informirani građani mogu donositi zrele odluke o svojoj energetskoj budućnosti.

Koliko otprilike košta izgradnja nuklearke one veličine i kapaciteta kakva bi se eventualno gradila kod nas? Koliko je to danas zahtjevan posao u odnosu na svojedobnu gradnju NE Krško?
Najracionalniji izbor za Hrvatsku bio bi veliki blok generacije III+ snage oko 1.100 MW, s dokazanim dizajnom poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One (HPR1000). Oba su reaktora već u pogonu u više zemalja i predstavljaju zrelu, sigurnu i ekonomski predvidljivu tehnologiju. Riječ je o rješenjima s pasivnim sigurnosnim sustavima, koji omogućuju znatno višu razinu sigurnosti od one koja je bila dostupna u vrijeme gradnje Krškog.

Procijenjena vrijednost projekta takvog kapaciteta (oko 1.100 MW) primarno ovisi o dobavljaču opreme i modelu financiranja, ali se realno kreće između 5 i 15 milijardi eura. Za usporedbu, NE Barakah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima s četiri bloka ukupne snage 5.600 MW izgrađena je za oko 25 milijardi dolara s rokom izgradnje od šest do sedam godina, dok je projekt u Pakistanu (dva bloka, svaki snage 1.200 MW) vrijedan oko 9,6 milijardi dolara, a rok izgradnje je bio pet do šest godina.

S druge strane, u SAD-u trošak izgradnje NE Vogtle (2×AP1000) dosegnuo je čak oko 35 milijardi dolara s rokom izgradnje od gotovo 15 godina. Nešto niži troškovi izgradnje bili su kod izgradnje NE Okiloto u Finskoj, bloka od 1650 MW od strane Framatoma. Iz ovog se može zaključiti da troškovi izgradnje i vrijeme izgradnje može biti u rasponu 1 prema tri.

Danas postoji i niz projekata malih modularnih reaktora (SMR-ova) snage 300–470 MW, poput AP300, Rolls-Royce SMR-a ili BWRX-300, koji su vrlo zanimljivi za buduće faze, ali bi za prvi hrvatski projekt do 2035. prioritet trebala imati dokazana i licencirana tehnologija velikog bloka.

Imamo li u Hrvatskoj stručni kadar za taj projekt? Tko bi gradio tu elektranu?
Što se tiče domaćih kapaciteta, Hrvatska ima dobru inženjersku i znanstvenu bazu – institute, fakultete i visokotehnološke tvrtke koji bi mogli sudjelovati u projektiranju, nadzoru i sigurnosnim analizama. Glavni građevinski i montažni radovi izvodili bi se u međunarodnom konzorciju, ali uz značajno sudjelovanje domaćih organizacija.

U proizvodnji i montaži opreme moguće je postići zamjetan udio domaće industrije, dok bi znanje, kontrola i odgovornost ostali u hrvatskim rukama.

Spominju se dvije moguće lokacije, a i sami ste ih spomenuli: Prevlaka na Savi i sadašnja TE Plomin. Jesu li to dobre lokacije, ima li još pogodnih i što sve treba uzeti u obzir kod odabira lokacije?

Cijeli prostor Hrvatske već je krajem 1980-ih bio detaljno obrađen kroz postupak izbora mogućih lokacija za izgradnju nuklearne elektrane. Spomenuo sam već da su tada u uži izbor ušle tri lokacije – Tanja kod Erduta, Prevlaka kod Ivanić-Grada i Vir. No svaka nova rasprava o lokaciji, bez obzira spominje li se Prevlaka, Plomin ili neko treće područje, mora započeti opsežnim studijsko-istražnim radovima kakvi su već ranije provedeni za Tanju i Prevlaku.

Tek na temelju takvih višegodišnjih istraživanja moguće je stručno, objektivno i transparentno procijeniti ispunjava li određeni lokalitet sve sigurnosne, okolišne, tehničke i društvene kriterije za izgradnju nuklearne elektrane.

Bude li donesena odluka o gradnji nuklearne elektrane, što sve predstoji na putu realizacije tog projekta?
Ako je odluka Vlade o gradnji nuklearne elektrane donesena, tada predstoji niz jasno definiranih koraka. Prvi korak je ažuriranje postojećih studija koje su već ranije izrađene za lokacije Tanja i Prevlaka. Taj proces obično traje 12 do 18 mjeseci i završava odlukom o lokaciji.

Nakon toga slijedi odabir dobavljača tehnologije, što u velikoj mjeri određuje daljnji ritam i model financiranja projekta. Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da se razdoblje izgradnje može kretati od pet do deset i više godina za klasični veliki blok generacije III+, dok su najbrži projekti u zemljama s visokom razinom pripremljenosti i regulatornom stabilnošću realizirani u vremenu oko pet godina od početka gradnje.

U kojem bi onda najkraćem roku nuklearka mogla biti izgrađena?
Ukupno vrijeme do priključenja elektrane na mrežu realno je između osam i 15 godina od trenutka donošenja odluke Vlade. U tom razdoblju potrebno je paralelno razvijati kadar, regulatornu infrastrukturu i sustav nuklearne sigurnosti, što Hrvatska već ima dobru osnovu kroz iskustvo u radu NE Krško i suradnju s međunarodnim institucijama.

Time bi Hrvatska, uz odlučno i stručno vođenje projekta, realno mogla imati svoju prvu nuklearnu elektranu najkasnije do sredine 2030-ih godina, čime bi osigurala dugoročnu energetsku neovisnost i stabilnost niskougljične proizvodnje.

Toliki je bia dug bivše Jugoslavije. Pa je malo nakon izgradnje Krškog bankrotirala, pa se moralo ograničavat potrošnju i uvodit "dugoročni program ekonomske stabilizacije".

Svaka nuklearka generira škovace koje nitko ne želi u svomen dvorišću.
Ne želi nitko ni komunalni, a kamoli nuklearni.

Koliko se sićan u igri za lokaciju o' nuklearke bila je i Rogoznica kod Trogira.

Nuklearni lobi opet ima plaćene oglase u vidu afirmativnih intervjua u medijiman.

Uvozimo svako g*vno pa moremo i struju.

Izvrsna zamisal.

Predsjednik Instituta za nuklearnu energiju Duško Čorak, u Novom danu s Tihomirom Ladišićem komentirao je potencijalno otvaranje nuklearne elektrane u Hrvatskoj.

Naglasio je odmah na početku da nema dvojbe oko toga - Hrvatska treba nuklearnu elektranu.

"Rast potrošnje električne energije unazad tri do četiri godine bio je veći od tri posto u Hrvatskoj i može se očekivati da će rast potrošnje električne energije biti ne manji od tri posto, što znači da bi s današnjih 20 teravatsati (TWh) ona do 2050. mogla biti na 45 do 50 TWh", kazao je Čorak pa nastavio:

"Veliki broj termoenergetskih objekata, koji se pokreću na naftu, odnosno mazut, izaći će iz pogona. To znači da će nam ostati samo hidroelektrane i ostali izvori obnovljivi električne energije. Hidroelektrane mogu proizvesti šest do osam TWh, a vjetroelektrane i solarna energija su nestalni izvori energije, što znači da je ne mogu osigurati 24 sata svih sedam dana u tjednu."

Planiranje 20 godina unaprijed
Ustvrdio je da svaka zemlja teži samodostatnosti u smislu energije.

"Čak smo u bivšoj Jugoslaviji imali situaciju gdje su sve republike morale imati samodostatnost električne energije, a danas nismo u toj situaciji, uvozimo preko 50 posto električne energije. Treba shvatiti da je energetski sustav kičma gospodarstva i ako nemate samodostatnost u opskrbi, pitanje je imate li nacionalnu sigurnost. Kad govorimo o izgradnji elektroenergetskih objekata, treba znati da se energetika planira na period od 20 ili više godina. Za izgradnju jednog objekta treba desetak i više godina, a pritom ne mislim na nuklearku koja je puno kompliciranija za izgradnju jer treba napraviti mnogo toga prije nego ona uopće i počne."

Ipak, postoje neke dobre stvari u cijeloj priči.

"Istražili smo lokacije i to je jako dobro. Jer, imati dobru lokaciju je bogatstvo. Ona je trajna u energetskom smislu. Primjerice, ako se izgradi nuklearka koja proizvodi 1000 MWh, ona bi godišnje generirala od 600 milijuna do milijardu eura, u njoj bi radilo oko tisuću ljudi, a na njenoj izgradnji oko 5000 ljudi. Znate što to znači za lokalnu zajednicu? Također, kad gradimo objekte, moramo osigurati da budu prihvatljivi po cijeni i raspoloživosti takve energije", objasnio je Čorak.

Koliko ima lokacija za tako nešto u Hrvatskoj?

"Još tijekom 70-ih prošlog stoljeća smo pristupili istraživanju. Kod NE Krško je bio sporazum između Slovenije i Hrvatske da se gradi dvije nuklearne elektrane, jednu u Sloveniji i jednu u Hrvatskoj. Zato, nakon što se 1974. počela graditi ona u Krškom, počelo se tražiti gdje će biti i elektrana u Hrvatskoj. Suzili smo broj tih lokacija na tri i među njima su Vir, Prevlaka kod Ivanića i Erdut kod Dalja."

Što je važno za izbor lokacije?

"Brojni su kriteriji, od raspoloživosti vode, seizmike, transportnih puteva, meteoroloških prilika... Za svaku od tih lokacija smo napravili više od stotinu studija. Tu su svi elementi koji utječu na floru, faunu, okolno stanovništvo... Sve je napravljeno. Mi smo tada utvrdili da je najveći potencijal na Dunavu zbog velikih količina vode. Za hlađenje nuklearke treba oko 50 kubika u sekundi, što je značajna količina. Predvidjeli smo da ta lokacija bude četiri puta 1300 MWh. Hrvatskoj u tom momentu nije bila potrebna takva elektrana, ali to je bogomdani potencijal. Dobro je da su u međuvremenu ti lokaliteti zadržani, osim Vira."

Koliko je na planove utjecao Černobil?

"Nesreća u Černobilu se sasvim slučajno poklopila s političkom situacijom u bivšoj Jugoslaviji. Nuklearna elektrana povećava kompletnu infrastrukturu, od školstva do svih drugih institucija. No, bili smo u raskoraku, nisu bili isti pogledi u zapadnom i istočnom dijelu Jugoslavije. Primjerice, pričalo se da Kosovo ima potencijal za izgraditi NE od 20.000 megavata i kad sam u Beogradu na konferenciji iznio da je to apsolutno neodrživo, imao sam određene neugodnosti. To je bilo političko pitanje. Nažalost, energetika je uvijek vezana uz ključne političke odluke. Za zemlju koja nema prirodnih resursa kao plin, nafta ili ugljen, znanje je najveći resurs. A nuklearna energija pruža upravo to."

Što je s rizicima?
"Svijet je doživio nuklearnu energiju kroz upotrebu u vojne svrhe i logično je imati rezervu i strah prema nuklearnoj energiji. Međutim, upotreba nuklearne energije u vojne ili civilne svrhe je potpuno različita. Nema nijednog područja gospodarstva u kojem je toliko posvećena pozornost sigurnosti i zaštiti okoliša kao kod nuklearne energije. Ona je najbolje što je ljudski um stvorio, dobivati energiju iz atoma."

Kritičari kažu da su nuklearne elektrane rizične za vodne tokove na lokaciji gdje se nalaze, a kao problem vide i radioaktivni otpad.

"Nije riječ o otpadu nego obliku energije koju odgađao u upotrebi. Zato je treba pohraniti za buduću upotrebu. A to se radi na samoj elektrani u tzv. bazenima unutar nje. Praktički nikakve opasnosti nema, radioaktivni otpad se odlaže i osigurava na poseban način. Nuklearna energija nam je neophodna, nema alternative."

Koliko dugo bi se gradila i koliko bi to koštalo?

"Postoje različita iskustva po pitanju vremena i troška. Kreće se u rasponu jedan naprama tri. Imali smo zastoj koji je imao bitnog utjecaja pa su se neki potencijali i kapaciteti smanjili. Kinezi, primjerice, grade elektrane "kao na traci", za manje od pet godina. Već imaju planove za nove i to će ih koštati oko 27 milijardi eura, što si drugi ne mogu priuštiti. Iako Amerikanci imaju najrazvijeniju tehnologiju, Kinezi su je kupili i to koriste. Što se Hrvatske tiče, trajanje i troškovi ovise o dobavljaču. Ako bi je gradili Kinezi, bilo bi najbrže i najjeftinije. Dakle, najpovoljnije bi bilo oko šest milijardi eura, a ako bi se danas donijela politička odluka o izgradnji, bila bi gotova u roku osam do 15 godina", zaključio je Duško Čorak.

I Srbija

Otvoreno: Jesu li rješenje mali modularni reaktori ili vlastita nuklearna elektrana?

Kuda sa nuklearnim otpadom? Koja ga općina želi prihvatiti?

Valjda na Trgovskoj gori, tamo su u tijeku radovi, nuklearno skladište se upravo gradi. Sabor je donio Zakon o skladištenju na toj lokaciji.

2056: Hrvatska je 2 sedmice od razvijanja nuklearnog oruzja.

NO ide u iste pogone za preradu i trajno zbrinjavanje kao i onaj iz NE Krško.

Ustvari tamo se ne gradi nuklearno skladište, nego skladište radioaktivnih materijala (odjeća i obuća iz NE Krško, iz radioloških ambulanti, istrošeni uređaji sa radioaktivnim materijalima,..)

Tamo ide niskoradioaktivni, skoro pa bezopasno (radna odjeća, čizme, kape, pribor...). Ostalo (srednje i visoko radioaktivni otpad)?
Nemam ništa protiv NE, ali prvo pitanje svih pitanje je zbrinjavanje otpada. Neka strana država bi to željela preuzeti? Koliko i po kojoj cijeni? Bili nam se to na kraju isplatilo. To treba biti nešto izuzetno duboku u zemlji, zaliveno u staklo, u betonskim sarkofazima, zasuto solju i na području koje nije seizmički aktivno. A onda tako stajati tisućama godina....
Gledao sam američki dokumentarac, gdje razmišljaju kako označiti takva mjesta, kako u slučaju propasti civilizacije, možda nakon par tisuća godina, gdje bi ljudi bili nepismeni, napraviti upozorenja koja bi ih uplašila i odvratila od ulaza u tako nešto.
Pametnjakovići iz Račanove vlade, potpisali su Slovencima kako je RH dužne preuzeti polovicu nuklearnog otpada iz Krškog (iako to začudo prije nismo bili dužni). RH ne zna ni što bi s tim, a sa onim iz budućih NE?

OK, ali GDJE su ti pogoni i koja je to država rekla, kako će to od nas preuzeti i trajno zbrinuti (srednje i visokoradioaktivni)? I po kojoj cijeni, da ne bi na kraju to ispalo pušiona?

Obično zemlje - kompanije koje obezbijede gorivo za nuklearne elektrane zbrinjavaju otpad iz reaktora.

Nešto sam čitao prije ~ 15 godina, kako nisu znali gdje s otpadom iz Krškog (naša 1/2). U tom smislu spominjala se i Rusija kao ta (ali bez ikakvih dokaza, ugovora, možda je to bila samo lijepa želja novinara). Ne znam je li to riješeno? Ali volim kada su stvari jasne i da vladajući objave, imamo ugovor sa zemljom XY i oni će to od nas preuzeti za ..... €.
Dalje je sve lakše + i financijski bi znali na čemu smo.

Krško su gradili komunisti, koji su također željeli nuklearnu bombu. Njihov ugovor nije obuhvatio zbrinjavanje istrošenog nuklearnog otpada od strane dobavljača. Bilo im je preskupo, a i ispod časti.

Danas to funkcionira drugačije, dobavljači (nuklarne sile) uvjetuju povrat istrošenog nuklarnog goriva - kako bi se spriječila izgradnja prljavih bombi.